Iz djela: Naš duhovni odgoj (Tarbijetuna ar-ruhijja), Autor: Seid Havva, Prijevod: dr. Sead ef. Seljubac,Tuzla 2003. godina, ISBN 9958-698-08-0. Strane: 372-376.
O nekim sufijskim krugovima se piše da dozivaju dobre, žive i mrtve, tražeći od njih pomoć u oklanjanju nevolje, nečega što je nepoželjno, u pribavijanju koristi ili oklanjanju štete. Vidimo takve prizore u svakodnevnom životu. Vidimo ih za vrijeme kriza i nevolja. Vidimo ih kao ustaljenu formu u nekim halkama zikra. U halkama zikra koriste riječ meded. Ona se ponavija mogo puta u halkama zikra, za vrijeme učenja ilahija i kasida, ili i u zikru i pri učenju ilahija i kasida, a i izmedu stihova pjesama "meded ja sejjidi taj i taj, meded ja sejjidi taj i taj,. .."
Pojave ovakvih obraćanja nalazimo i u nekim krugovima kod običnog naroda. Neki prizivaju Hidra, a.s.: "Ja Hidr!", ili "Hidru 'l-hajju jer'ake! (Živi Hidr te sačuvao!)", što govori majka svome djetetu i sl. Neki šiije su u ovome otišli u širinu. Njihovo obraćanje nekim imamima gotovo je dobilo formu posebne dove. Možda je iz onoga što se događa u krugovima šiija poniklo ono što imamo kod nekih drugih, nakon što su oni tome dali drukčiju sadržinu, i protumačili to na drikčiji način.
Ja ovdje pravim razliku izmedu dozivanja u kojem slijedi traženje posredovanja kod Allaha, tevessul. To ima svoju vezu sa pitanjem koje smo izložili u prethodnom odlomku. Vidjeli smo kako hadis kaže: O Muhammede, ja se preko tebe obraćam Gospodaru svome radi svoje potrebe... Ovo je pritvrđeni tekst kojem je Resulullah, s.a.v.s, podučio slijepca. U njemu se slijepac obraća Resulullahu, s.a.v.s, iz daljine, nakon što je uzeo abdest i klanjao. Potom je tom tekstu Osman b. Hanif podučio onoga što je imao neku potrebu kod halife Osmana. Razilaženje u svemu što je ove vrste je razilaženje u prethodnom pitanju. Zato pravim razliku izmedu riječi: O Muhammede, posreduj za mene kod moga Gospodara da mi oprosti grijehe!, i riječi: O Muhammede, oprosti mi! Prvi slučaj je primjer prethodnog tevessula i ulazi u područje koje smo već objasnili. Drugi primjer nalazimo kod onih koji posjećuju kabure dobrih i od njih direktno mole: "O Fulan, oženi me!", "O Fulan, izliječi me!", "O Fulan, kupi mi to i to!" Brojni su ovakvi primjeri. Profesor El-Benna je ovo pitanje stavio u njegov zdravi okvir. On u dijelu o fehmu, 13. i 14. odlomak, kaže: „Evlije su spomenuti u Allahovim rijecima: Oni koji budu jerovali i koji se budu Allaha bojali.47 Njima su kerameti utvrđeni sa Šerijatskim šartovima, uz uvjerenje da oni, r.a., sami sebi ne mogu pribaviti nikakvu korist niti otkloniti štetu, ni u životu ni poslije smrti, a pogotovo da oni nešto od toga učine drugome. Zijaret kaburima, bilo kojim, sunnet je po šerijatu, uz način koji je predajom utvrđen. Međutim, traženje pomoći od onih u kaburima, ma ko oni bili, i njihovo prizivanje za to, traženje od njih da zadovolje njihove potrebe, iz blizine ili iz daleka, zavjet njima, zidanje kaburova, njihovo pokrivanje, njihovo osvetljavanje, njihovo potiranje i zaklinjanje nekim drugim, a ne Allahom, i drugo što uz sve ovo ide, velike su novotarije, protiv kojih se treba boriti, i ne tražimo za takva djela nikakve načine za ispriku."
Onaj koji izučava život Resulullaha, s.a.v.s., vidjet će da je zaštita područja tevhida apsolutno najvažnije pitanje. Nema sumnje da gore navedeno, čak i kada postoji za to neka vrsta tumačenja za slična dozivanja, u najmanju ruku spada u podruje širka, u pogledu nekih ljudi. Allah, dž.š., nam je naredio da činimo dovu za one koji su prošli, a ne da njima činimo dovu, pa je mu'mine opisao riječima:
„Oni koji poslije njih dolaze - govore: „Gospodaru nas, oprosti nama o braci nasoj koja su nas u jeri pretekla i ne dopusti da u scima nasim bude imalo zlobe prema jernicima.48 Resulullah, S.a.v.s., nas je poducio da u našim namazima izgovaramo „Neka je spas na nas i na dobre Allahove robove.” Kada pitanje pređe u svoju suprotnost, tj. kada, umjesto da za njih molimo, počnemo moliti njih, onda činimo grešku. Onaj koji takvu grešku čini, širi u nekim krugovima dvoje:
1. Da su neke pokrajine pod vlašću 'ubejdijja (ogranak murdžija) i neki ljudi su pod uticajem batinijske da've uopće. Kod takvih je opća predstava o imamu da poznaje gajb i da čuje dozivanje ljudi. U izjavama tih ljudi se moze naći mnogo ovakvih sadržaja. Nažalost, mnogi učenici sufijskih šejhova za soje šejhove tvrde isto. Mi ne negiramo kešf, ali da smatramo kako šejh zna sve i da je on u svim stanjima uzdignut iznad zbivanja svijeta... Tako smatrati značilo bi tvrditi da je to mekam iznad mekama nubuvveta i risaleta. Iz lekcije života Resulovog i iz ukupnosti njegove riječi, te iz ukupnosti onoga što kaže Kur' an o našem Resulu, s.a.v.s., shvatljivo je da ono što smo mi spomenuli spada u područje temeljnih istina. Mi ne smatramo da je u Allahovom kudretu ista nemoguée, ali u šerijatske obaveze spada i to - da ne dajemo čovjeku više nego što mu je dao Allah, dž.š. A da se tvrdi da neko ima mekame koji nisu dati ni vjerovjesnicima, ni poslanicima, e to je očita zabluda.
Moja opća predstava je da se u sufijske halke uvukla tema dozivanja evlija i šejhova iz nekih šiijskih krugova, s dokazom da je izraz "meded", kojeg sufije koriste, u osnovi šiijski izraz. Čudno je da neki od njih, šiiju nazivaju kafirom, kada kaze „Meded, ja 'Ali!" i to izgovore mirno, smatrajući da su negove predstave sasvim druge u odosu na predstave tog šiije. Tačno je da predstave mogu biti različite, ali polje tevhida je povrijeđeno u oba stanja. Ono čemu se čudi šejh Ebu el-Hasan en-Nedevi, i registrira to u svojo knjizi Muzekkiratu saih fi eš-šerk el-'arebi jeste da je vidio, na vratima jednog tarikatskog šejha u Sudanu, halku zikra u kojoj oni koji zikre uzvikuju: Meded ja sejjidi Hasan, ente sultanu 'z-zemen! ("Pomozi, o naš prvaku Hasane, ti si sultan svih vremena.") Začudio se kako šejhovi šute na slične stvari koje povrjeđuju polje tevhida.
Po mom mišjenju, utjecaj šiijskih krugova je prvi uzrok širenja ovog običaja u sufijskim krugovima. Alternativa je "Meded ja Rabbi", "Meded ja Allah", "Allahumme meded" i sl.
Drug uzrok postojanju ovih zabluda u sufijskim krugovima jeste postojanje predaja na koje se primjenjuje analogija, a gdje je ne treba koristiti.
Pogledajmo te rivajete:
1. Iznosi Et-Taberani u El-Kebiru, (sa senedom za kojeg autor Medime uz-zevaida kaže da su mu prenosioci pouzdani, uz slabost nekih od njih, Jezid b. Ali nije dostigao 'Utbu) od 'Utbe b. Gazvana, pruža se do Resulullaha, s.a.v.s., koji kaže: Kada neko od vas izgubi nešto, ili neko od vas pozeli pomoć, a u zemiji je u kojoj nema nikoga, neka izgovori: 'O Allahovi robovi, pomozite mi! O Allahovi robovi, pomozite mi! O Allahovi robovi, sačuvajte! Allah ima robove koje mi ne vidimo, što je već iskušano.
2. Prenosi Et-Taberani i El-Bezzar (sa senedom za kojeg autor Medime'u 'z-zevaida kaže da su mu prenosioci pouzdani) od Ibn ‘Abbasa, a seže do Resulullaha, s.a.v.s.: Allah ima meleke na Zemlji, osim čuvara, koji pišu svaki list koji padne sa drveća, pa ako neko od vas ostane u nekoj pustoj zemlji, neka pozove: 'Pomozite mi, robovi Allahovi.'
3. Iznose Ebu Ja'la i Et-Taberani u El-Kebiru (sa isnadom za kojeg autor Medime'u 'z-zevaida kaže da u njemu ima Ma'ruf b. Hassan, a on je slab) od Ibn Mes'uda, od Resulullaha, s.a.v.s., koji kaze: Kada nekom od vas životinja izmakne u nekoj zemlji, neka pozove: 'O Allahovi robovi, zaustavite!' Allah je, doista, prisutan u toj zemiji i zaustavit će je.
Ovo je niz predaja na koje se oslanjaju sufije u svojim širenjima pitanja dozivanja šejhova i evlija i traženja od njih. To su rivajeti koji, ukoliko ih ispitaš, vidjet ćeš da ne mogu biti dokaz ni u čemu.
Pri hadis je prekinutog lanca i nije podoban da se koristi kao dokaz, posebno u akaidskim pitanjima. Treći hadis je slab i ne može se koristiti kao dokaz u fikhskim pitanjima, a posebno u onima vezanim za akaid.
Što se tiče drugog hadisa koji se diže do stepena hasen, on govori o melekima. Tekst je o njima i da ga prenesemo na nekog drugog je greška. Zatim, pitanja gajba traže Tekstove, a gdje su Tekstovi koji kažu - taj i taj je to, a taj i taj je to. Pitanja gajba uopće ne ulaze u fikhske analogije. Ove zablude treba iskorijeniti iz krugova tesavvufa, ali i iz drugh, jer uzrokuju povredivanje područja tevhida. Bez obzira na to što postoje tumačenja i što vidimo neke oslonce kod njihovih autora, na nama je da ne žurimo sa tekfirom i gađanjem širkom, osim ako je to gađanje na mjestu i sa jasnim dokazom.
______________
47. Junus, 63
48. EI-Hašr, 10