HUTBA: A kad ćemo više početi da tražimo dio odgovornosti i u sebi?

Sa zalaskom sunca nastupa/io je petak, a

petak je vrijeme za Mostarsku poruku.

A kad ćemo više početi da tražimo dio odgovornosti i u sebi?

Mostarska poruka, petak, 09. ramazan 1444.h.g./ 31.03.2023.g.

Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana, i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikove ashabe – prijatelje, i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin!

''…a ti podsjeti ili opomeni jer zaista podsjećanje ili opominjanje koristi vjernicima.''(Ez-Zarijat, 55.)

Podsjećam sebe i vas da sam u prošloj poruci govorio o vrijednostima ramazana, a danas ću govoriti na temu: A kad ćemo više početi da tražimo dio odgovornosti i u sebi?

Danas ću se nadovezati na prethodnu poruku/ hutbu sa željom da probudim osjećaj potrebe, nakon brige za sebe i svoju porodicu, za brigu o drugim ljudima, pa makar i u formi dove.

Muhammed, alejhisselam, je rekao: „Nijedan od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što sebi želi!“

Život nije samo puka teorija. Ono što vrlo često pričamo i postavljamo kao pravilo ipak treba u praksu/ život pretočiti kako bi se osvjedočili u ispravnost i vrijednost naših pogleda.

No, vrlo često ljudi se u dobru osile, a u zlu zaborave pa ne vide nikog drugog pored sebe.

Zbog toga nam valja jedni druge podsjećati i na taj način vračati u stvarnost, a što bi neki rekli da pomognemo jedni drugima da se spustimo na zemlju i da ne letimo visoko.

Zbog nestvarnog stanja o kojem mnogi ljudi sanjare i nesreća koje pogađaju ljude, ponekada se dovodi u pitanje postojanje Boga Uzvišenog.

U duhu riječi Uzvišenog Allaha: „...a to su primjeri koje mi ljudima navodimo nebi li o njima razmišljali.“ (El-Hašr, 21) - navodim vam nekoliko primjera nebi li i mi o njima razmislili i sebe u njima ogledali.

Postoji poučna priča o čovjeku koji je otišao kod brijača da se ošiša i potkrati bradu.

Počeo je pričati sa berberom koji ga je zabrinuo.

Pričali su o mnogim stvarima i raznim temama. Iznenada dotakli su temu o Bogu.

Berber je rekao: “Pogledaj čovječe, ja ne vjerujem da bog postoji kao što si ti to rekao.“

“Zašto si to rekao?“- upitao je čovjek. „Pa to je tako jednostavno, jer samo moraš izaći na ulicu da shvatiš da Bog ne postoji. Reci mi da Bog postoji da li bi bilo toliko bolesnih ljudi? Da li bi bilo napuštene djece? Da Bog postoji, ne bi bilo patnje i boli. Ja ne mogu zamisliti boga koji dopušta ove stvari.“

Čovjek je zašutio jedno vrijeme misleći se, ali nije želio odgovoriti bez argumenata.

Berber je završio svoj posao, i čovjek je izašao iz brijačnice.

Ubrzo nakon što je izašao iz brijačnice ugledao je čovjeka sa dugom neurednom kosom i nesredjenom bradom (izgledao je sav neuredan).

Onda je čovjek ponovo ušao u brijačnicu i rekao je berberu:

“Znaš šta? Beberi ne postoje!?“

„Kako ne postoje?“- upitao je berber.

„Ne!“ - čovjek je uzvikuo.

„Oni ne postoje, jer da postoje ne bi bilo ljudi nesređenih, kao što je onaj na ulici!“

„Ah, berberi postoje samo što ljudi ne dolaze nama“

„Tačno!”- potvrdi čovjek. „To je poenta. Bog postoji, samo što ljudi ne vjeruju u Njega, i ne klanjaju Mu se, i zato je toliko boli i patnje na svijetu.“

U drugom primjeru se kaže da je putnički brod zadesila nesreća, te samo dva čovjeka uspješe spasiti se i doplivati na malehni, pusti otok.

Složiše se kako je dova Allahu jedina stvar koju mogu činiti.

Ipak, kako bi otkrili čija je dova "snažnija", dogovoriše se podijeliti teritoriju i svaki ostati na "svojoj" strani ostrva.

Prvo za šta moliše Boga bijaše hrana.

Sljedećega jutra, prvi čovjek vidje hranljivo stablo kako je niklo na "njegovoj" strani ostrva, te mogaše sa njega jesti. Parcela drugoga čovjeka bijaše prazna.

Sljedeće hefte, prvi čovjek osjeti se usamljen te zaiska od Boga ženu. Sljedeći dan jedan drugi brod zadesi brodolom, kojega preživi samo jedna žena koja dopliva do "njegovoga" dijela ostrva.

Na drugome dijelu ostrva nije bilo nikoga osim onaj drugi čovjek.

Ubrzo, prvi čovjek zamoli Boga Dragoga za kuću, odjeću, još hrane.

Sljedeći dan, poput čuda, sve mu bi podareno. Drugi čovjek još uvijek ne imaše ništa.

Konačno, prvi čovjek zamoli Boga Dragoga za brod, kako bi sa svojom „suprugom“ napustio otok. Ujutro, ugleda usidren brod. Prvi čovjek se ukrca na brod, zajedno sa svojom „suprugom“, i ostavi drugoga čovjeka i dalje na otoku.

Smatrao je drugoga čovjeka bezvrijednim kod Boga, budući ovome niti jedna dova „nebi (nije bila) uslišana“.

Kasnije je sanjao san gdje ga neko pita: „Zašto ostavi svoga prijatelja na otoku?“ „Moji blagoslovi su samo moji jer ja sam dovu učio za njih!" - odgovori.

„Njegove dove nisu primljene!“

„Griješiš! On je imao samo jednu želju, učio je samo jednu dovu!? Molio je da sve tvoje dove budu primljene/ uslišane!?“

Sada ću vam navesti dva ovdašnja primjera. To su primjeri o kojima imami govore o svojim džematlijama.

Prije nekog vremena u jednog mog rođaka je umrla supruga. Na njenoj dženazi mjesni imam je za muža od umrle, mog rođaka, kazao: „On je vrijedan spomena. Može se desiti da efendija ne dođe na namaz u džamiju, ali da on ne dođe ne može se desiti. Iako je penzioner, njega ne može mimoići niti jedna edicija koju izdaje Islamska zajednica, a da je on ne kupi. Preporod, Takvim, Glasnik, kalendar ... sve on kupuje. Jedne prilike mi je kazao: 'Efendija ako mi ne budemo kupovali i čitali ko će, a osim toga, mi i na taj način pomažemo rad naše zajednice. Pa ako mi ne budemo čuvali i jačali svoju zajednicu ko će'?!“

U drugom ovdašnjem primjeru, na dženazi svome džematliji u Sarajevu prije desetak godina imam je kazao između ostalog:

„Mnogi od nas znaju da je (umrli) u zadnje vrijeme bio toliko narušenog zdravlja da je nekih 200 metara od kuće do džamije prelazio za 45 minuta do jedan sat, ali ga nije pokolebalo da dođe na namaz. Svima nama to treba biti oporuka, opomena i pouka da ako nam treba minut, dva ili pet da dođemo na namaz u džamiju da ga ne propuštamo.“

Ima li nas u ovim primjerima?! Pitamo li se vodimo li mi imalo brige o drugima?

Koliko pomažemo druge u ime Allaha?

Ima li među nama onih koji su uputili dovu Uzvišenom Allahu za nekog svog rođaka, komšiju prijatelja?

Ima li među nama onih koji mole Allaha za uputu i spas nas kao naroda?

Koliko među nama ima onih koji kupuju edicije Islamske zajednice kao što su: Preporod, Takvim, kalendar isl.

Koliko među nama ima onih koji nikada sabah namaz nisu klanjali u džamiji?!

A stalno se nešto žalimo!

Stalno nam je neko drugi kriv!

Stalno nam nešto ne valja!

A kad ćemo više početi da tražimo dio odgovornosti i u sebi?

Kad ćemo se više početi mijenjati?

Nijeli Uzvišeni Allah nama objavio: „O vjernici brinite se o sebi...!“ (El-Ma'ide, 105) „...čuvajte sebe i svoju porodicu od vatre...“ (Et-Tahrim, 6)

Nije li nama Uzvišeni Allah objavio: „...zaista Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda dok on ne izmjeni samoga sebe... (ili svoj odnos prema Bogu Uzvišenom)“ (Er-Ra'd, 11)

Nije li nama Uzvišeni Allah objavio: „Molite Me Ja ću vam se odazvati...!“ (El-Mu'min, 60)

Zato braćo i sestre, preispitujmo se i ogledajmo se sami, prije nego nas dugi budu ispitivali i propitivali, pregledali i nadgledali.

Molim Uzvišenog Gospodara da nas učini od onih koji Njegove naredbe izvršavaju, a zabrane ostavljaju, da nas učini od onih koji se samo na Njega oslanjaju i od Njega pomoć traže, da nas učini od onih koji su dostojni Njegove milosti i pomoći i da nas sačuva zla i zlih djela, licemjera i nevjernika. Amin!

Nazif ef. Garib