Gazi Husrev-begova džamija

Gazi Husrev Beg

Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Bosne, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Beyazida II, pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva, a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju. U dubrovačkom arhivu iz 1483. godine zabilježeno je kako Dubrovčani šalju darove Radivoju, kršćaninu iz Bosne, a bratu carskog zeta koji je tada već bio unaprijeđen u Ferhat-agu, visokog dvorskog službenika na kojoj dužnosti je i poginuo. Husrev-beg je još kao malo dijete ostao bez oca koji je poginuo 1486. godine u bici kod Adene kao vojskovođa Beyazida II boreći se protiv egipatskog sultana Kaitbaja. Majka mu je također rano umrla i pokopana je u zasebnom turbetu pokraj koga je kasnije podignuto i turbe njenog oca sultana Beyazida II. Husrev-beg je odrastao i odgojen na osmanskom dvoru, a svoje prvo zaduženje dobio je kao diplomata. Dodijeljen je kao pratnja svome daidži careviću Mehmedu koji je 1503. godine postavljen za krimskog namjesnika sa sjedištem u gradu Kefi. Kao izaslanik carevića Mehmeda išao je na ruski dvor gdje je sa ruskim knezom, kako u svojoj povijesti Bosne navodi Salih-ef Muvekit „sjedio za istom sofrom“. Kako već 1504. godine umire carević Mehmed, Husrev-beg je iz Kefe premješten za beglerbega u pokrajinu Skenderiju sa sjedištem u Skadru. Vitešku titulu gazija, odnosno heroj, koja se je davala istaknutim osmanskim ratnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je 1521. godine prije dolaska u Bosnu, zbog zasluga u osvajanju Beograda.

Historijat

Najslavnije doba povijesti Sarajeva za vrijeme osmanlijske uprave je bilo u periodu stolovanja Gazi Husrev-bega na dužnosti bosanskog sandžak-bega (1521.-1541.). Ako se izuzmu vojni pohodi koje je poduzimao, Gazi Husrev-beg je sav svoj život posvetio podizanju i urbanizaciji Sarajeva. Pun plemenite ljubavi za opšte dobro i napredak povjerenog mu naroda iz kojeg je i sam nikao, on nesebično žrtvuje svoje ogromno bogatstvo na izgradnju veleljepnih građevina različite namjene koje tadašnje Sarajevo pretvaraju u najveći trgovački, zanatski, kulturno-prosvjetni i vojni centar na razmeđu Istoka i Zapada. Svojim neimarskim poduhvatima stekao je Gazi Husrev-beg neprocjenljive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana i razvoj materijalne kulture svih stanovnika ovih krajeva.

Znajući da bi njegove zasluge na bojnom polju sačuvala samo historija i da je jedini trajni hajrat (dobro djelo) ono što se ponavlja u budućnosti, Husrev-beg je sva svoja nepokretna i pokretna dobra uvakufio.

Uvakufljenje je jedan od puteva kojim se približava Bogu!

Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji. To nam svjedoče njegove tri vakufname pisane novembra 1531., januara 1537. i novembra 1537. godine. Imetak u Bosni stekao je sam Husrev-beg, a onaj u Rumeliji je naslijedio od oca Ferhat-bega. Potvrđujući ovaj islamski princip preporučen od Muhammeda a.s., da je imetak najbolje zavještati tako da formira trajno dobro, Gazi Husrev-beg je, u svojoj vakufnami iz 1531. godine između ostalog napisao:

„Svakog umnog i razboritog čovjeka će se dojmiti, da je ovaj svijet prolazan i zavičaj dosade i nesreća. Nije svijet ni kuća ni stan on je tek prolaz, kroz koji se ulazi u kuću spasenja ili pakao, a za to je pametan onaj, koji se na ovome svijetu ne prevari, koji mu ne vjeruje, koji ga ne gleda ljubavnim očima, te mu se ne prilagodi. Sretan je onaj čovjek, koji na sebi priliku uzima te današnji dan na jučerašnji primjeni i koji, čekajući vrijeme smrti, u svome radu ne pogriješi. Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, najuzvišeniji milodar je onaj, koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono, koje jest, odnosno koje će se trajno ponavljati. Jasno je, da je od trajnih dobrotvornih djela najdulje zajamčeno dobročinstvo vakuf. Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do sudnjega dana završava.“

(Prva vakufnama, novembra 1531. godine).

Prva Gazi Husrev-begova vakufnama iz 1531. godine je pisana za džamiju, imare i hanikah. Druga vakufnama iz 1537. godine pisana je za Kuršumliju medresu. Od ostatka novčanih sredstava nakon izgradnje medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a trećom vakufnamom iz 1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije.

Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalje organizovane složene institucije. Ove vakufname također predstavljaju, gledajući iz ugla savremenih propisa, sve neophodne pravilnike potrebne za funkcionisanje bilo koje savremene organizacije. Zbog ovoga je Gazi Husrev-begov vakuf specifičan kao institucija kod koje su pri njenom formiranju opisana sva radna mjesta. U doba uvakufljenja, ovih radnih mjesta je predviđeno ukupno 78 i to vezanih za upravu vakufa, džamiju, hanikah, medresu, mekteb i imare. Jasno je da se ovaj broj službenika vakufa vremenom morao mijenjati i prilagođavati aktuelnim potrebama. Tako je u spomenici proslave 400-te godišnjice vakufa iz 1932. godine u prikazanom budžetu iskazano 65 službi, a na popisu angažovanih izvršilaca ukupno 121, jer je tada vakuf posjedovao i preduzeće za eksploataciju šume.

Gazi Husrev-beg je u svojim vakufnamama detaljno opisao sve što je neophodno za trajno funkcionisanje vakufa. Ovim vakufnamama su ustanovljeni hajrati (dobrotvorne ustanove) koji će da budu njegova ostavština za budućnost.

Opisane su sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u vakufu kao i objekti u kojima su uspostavljene pojedine djelatnosti i to:

– Džamija i funkcije vezane za džamiju,

– Medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja,

– Hanikah (škola za derviše) i ibadeti koji se obavljaju u hanikahu,

– Imare i musafirhana (humanitarna kuhinja i prenoćište) sa obavezama i načinom rada.

Sve službe u okviru organizovanih djelatnosti su detaljno opisane i definisano je pojedinačno nagrađivanje za svako radno mjesto izraženo u dirhemima (1 dirhem = 3,207 g srebra).

Uvjeti za zapošljavanje na pojedinim radnim mjestima kao i potrebna školska sprema opisani su do posljednjih detalja. Definisani su dodatni vjerski ibadeti (obredi) koji treba da se obavljaju u džamiji mimo propisanih 5 vakata namaza (dnevnih molitvi) i opisani na koji način se provode. Ovdje je važno napomenuti da su učenje hatme i tevhida Gazi Husrev-begu ibadeti koji se u džamiji svakodnevno obavljaju od njegovog preseljenja 1541. godine do danas. Prema odredbama prve vakufname hatma se uči tako što iza podne namaza, svaki dan, 30 džuzhana (učača džuza) istovremeno prouči svaki svoj džuz (30-ti dio Kur’ana od 20 stranica) i zajednički predaju hatma-dovu pred dušu Gazi Husrev-bega. Opstanak i izdržavanje objekata i propisanih djelatnosti u njima je predviđeno da se ostvaruje iz prihoda od druge uvakufljene imovine kao i da se ta imovina dobrim upravljanjem oplođuje i uvećava.

Detaljno je pobrojana i opisana sva uvakufljena imovina. Za izdržavanje vakufnamama ustanovljenih hajrata Gazi Husrev-beg je uvakufio ogroman imetak koji je lično posjedovao, a neka državna zemljišta (erazi mirije) koja su mu bila data na uživanje mulknamom (odlukom) sultana Sulejmana upisana su mu u mulk (vlasništvo) da bi ih mogao uvakufiti radi izdržavanja hajrata. Na taj način su ogromni zemljišni prostori oko grada Tešnja, Teslića, između Ključa i Ostrovica, oko Obrovca, Mlinovi na rijeci Zrmanji i drugi prostori „koji nisu u nečijem posjedu, nego pusti, osvojeni carevom snagom, te leže neki blizu grada Kobaša, a neki međaše sa hrvatskim vilajetom“, pridodati već ogromnom imetku vakifa. Tako je nastao ovaj, kod nas najveći vakuf. Ovu mulknamu potvrdili su i svi nasljednici sultana Sulejmana. Jedna originalna mulknama sultana Osmana II nalazila se je do Drugog svjetskog rata u državnoj biblioteci u Drezdenu, a vjerovatno je odnesena prilikom upada princa Eugena u Sarajevo 1697. godine.

Ovom vakufu kao i drugima, zadavali su teške udarce razni požari, a najkatastrofalniji je bio onaj iz 1697. godine kada je upadom austrijske vojske Sarajevo popaljeno, a iz ovog Vakufa odneseni mnogi izvorni dokumenti i razne uvakufljene dragocjenosti. Vakufu su strašne udarce zadali i drugi požari i to: 1724, 1759, 1765, 1769, 1776, 1788, 1831, 1842,1852. i 1879. godine, ali svaki put se ovaj vakuf oporavljao zahvaljujući jakim temeljima na koje je postavljen Gazi Husrev-begovim vakufnamama.

U pravnom smislu važan je čin uvakufljenja kojim se imovina stavlja van svakog prometa koji je može skrnaviti. Prema tome njegova temeljna supstancija ne može ni na koji način preći u nečije vlasništvo.

„Stoga od sada nije dozvoljeno ovaj vakuf izvrnuti, promijeniti, pokvariti ili ga obustaviti tako, da se to protivi sadržaju ove isprave i to ni na kakav način, niti ikakvim uzrokom. Nije dopušteno nikome, ko vjeruje u Boga, Njegova Poslanika i Sudnji dan, bio to nevjeran mutevelija ili nasilan sultan, ili valija, koji kvari, ili kadija, koji uzima mito, da uništi, pokvari ili obustavi ovaj vakuf, ili da koju njegovu odredbu prevrne ili promijeni. Ko takvo zlo djelo učini ili protivno postupa protiv kojoj odredbi ili mu promijeni koju ustanovu kakvim izvrnutim tumačenjem, počinio je zlo djelo i prouzrokovao sebi grijeh.“

(Druga vakufnama, 8. januar 1537. godine).

Vakuf je već odavno izgubio imetak koji je bio uvakufljen na području današnje Grčke, kao i zemljišne posjede na teritoriji današnje Hrvatske koji su ostali izvan sadašnjih granica Bosne i Hercegovine uspostavljenih nakon 1713. godine. Također je mnogo imetka sticajem ekonomsko-političkih okolnosti transformisano u drugi oblik. Tako su u periodu do Drugog svjetskog rata od prikupljenih vakufskih sredstava ili od sredstava naplaćenih za imovinu oduzetu od strane države, izgrađeni stambeno poslovni objekti, jedan hotel, te nova zgrada medrese i mekteba i to sve u centru Sarajeva. Ova imovina je u tadašnjim novouspostavljenim društvenim odnosima davala dovoljan prihod za izdržavanje svih vakufskih hajrata.

Ovome vakufu, kao i svim drugim, najveći udarac je zadat u periodu iza Drugog svjetskog rata kada mu je nacionalizacijom bez nadoknade oduzeta gotovo sva imovina koja je ostvarivala prihod za izdržavanje. Zahvaljujući organizovanju i održavanju u okviru Islamske zajednice, ovaj vakuf je preživio do sada najteži period svoje historije.

Imovina ovoga vakufa od koje su se ostvarivali prihodi za izdržavanje hajrata i danas uglavnom postoji. Mi se nadamo da ćemo, zahvaljujući pravnim temeljima uvakufljenja i neotuđivosti vakufske imovine, nakon njene restitucije ponovo uspostaviti dovoljno prihoda da bismo mogli obnoviti sve funkcije vakufa propisane vakufnamama.

Prva Gazi Husrev-begova vakufnama iz 1531. godine je pisana za džamiju, imare i hanikah. Druga vakufnama iz 1537. godine pisana je za Kuršumliju medresu. Od ostatka novčanih sredstava nakon izgradnje medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a trećom vakufnamom iz 1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije.

Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalje organizovane složene institucije.

O Begovoj džamiji

Ova velika i lijepa džamija predstavlja jedno od najljepših djela islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini.

Džamija je sa svih strana opkoljena uskim uličicama stare čaršije, sa desetinama i stotinama dućana, tako da ju je odatle nemoguće sagledati u njenoj punoj ljepoti i veličini. Međutim, kada se uđe u njeno prostrano dvorište, sve se izmijeni. Pred očima se ukaže impozantna građevina, puna mira, skladne ljepote i veličine. Ovo je ne samo najveća džamija koja je uopće građena u našim krajevima već i remek-djelo arhitekture osmanlijskog vremena. Graditelj ove džamije je mimar (glavni arhitekta) Turskog carstva, Adžem Esir Ali, Perzijanac iz Tabriza koji je bio zarobljen u Tursko-persijskom ratu, a kasnije, sve do svoje smrti (1538. godine) obavljao dužnost glavnog arhitekte u Carigradu. Uz Mimara Hajrudina, starijeg, bio je jedan od vodećih kreatora takozvane ranocarigradske arhitektonske škole, a ova je džamija jedno od najvrjednijih ostvarenja te škole izvan samog Carigrada.

Gazi Husrev-begova, ili u narodu poznata kao Begova džamija, po svojoj konstrukciji, obliku i dimenzijama, pedstavlja djelo od posebnog interesa za izučavanje osmanskog graditeljstva u našim krajevima. Džamija ima složeno arhitektonsko rješenje. Frontalnim dijelom džamije dominiraju teški, mramorni stupovi na koje se oslanjaju lukovi džamijskog trijema. Oni dijele trijem na pet kvadratnih polja, od kojih je svako presvođeno kubetom.

Glavni ulaz u džamiju je vanredno dekorisan krasno stilizovanim arabeskama, ornamentikom, pozlatom i mramorom.

Nad glavnim ulazom u džamiju nalazi se kamena ploča, veličine 120 x 60 cm, na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smješten u šest elipsastih polja oivičenih sa strana i kroz sredinu arabeskama. Tekst natpisa je mjestimično vokaliziran. Podloga natpisa je obojena plavo, a slova pozlaćena.

Prijevod natpisa glasi:

        » Džamiju dobrih ljudi Husrev-beg podiže

        U ime Boga (kao) dom onih koji ničice padaju.

        On je utamanitelj neprijatelja, pomagač boraca za vjeru,

        Širitelj dobročinstva, pomagač pobožnih.

        Bog nam nadahnu njen kronostih:

        (Ovo je) stjecište dobročinitelja, dom zahvalnih Bogu «.

Posljednji stih epigrama, ako se zbroje brojčane vrijednosti arapskih slova, vrlo lijepo kaligrafski ispisanih, kazuje nam godinu kada je džamija sagrađena. To je 938. godina po hidžretskom (mjesečevom) kalendaru, odnosno, 1530./31. godina Nove ere.

Nakon ulaza u unutrašnjost džamije ostajemo impresionirani skladnim dimenzijama njena prostora. Zahvaljujući odnosu širine prema visini, njen je graditelj uspio da postigne impresivan dojam prostornosti, dok sretno rješenje osvjetljenja pojačava taj dojam. Središnji džamijski prostor, u temeljnim je linijama jednostavna građevna figura sa 13m širine i istom tolikom dužinom, koja se u vertikalnom profilu razvija do savršenosti. Ovaj središnji prostor je presvođen kubetom visokim 26 metara, što znači da je odnos visine prema osnovici 2:1. Ispod kubeta se nalazi kružna galerija sa drvenom ogradom koja je svojevremeno služila za paljenje bezbrojnih džamijskih svjetiljki, a do galerije se dolazi stepenicama ugrađenim u masivni džamijski kameni zid čija je debljina dva metra.

Središnji prostor se naprijed nastavlja na drugi napola manji, iste širine, presvođen lukom visine 16 metara. Ovaj prostor je pokriven polukubetom.

U vrhu džamije, tačno na sredini čeonog zida, u crvenoj mramornoj plohi nalazi se prekrasno dekorisani mihrab, mjesto iz koga imam (muslimanski sveštenik) predvodi vjernike u zajedničkom namazu (molitvi). Mihrab je okrenut prema jugoistoku, odnosno prema Kabi, kuda se muslimani okreću za vrijeme obavljanja namaza. Desno od mihraba je mimber (propovjedaonica), podignuta od sedam vrsta mramora, odakle se petkom i na vjerske praznike (Bajrame i sl.) drže svečane hutbe (propovjedi). Lijevo od mihraba se nalaze još dva ćursa (manje propovjedaonice); mjesta odakle se povremeno drže opšteobrazovna predavanja. Ova riječ neodoljivo podsjeća na savremeni izraz „kurs“.

Nasuprot mihrabu, na desnoj strani od ulaznih džamijskih vrata nalazi se mahfil (galerija) podignut na osam mramornih stubova i ograđen drvenom ogradom. Ovdje se za vrijeme namaza nalaze mujezini, džamijski službenici koji sa džamijske munare najavljuju namaze, a sa mahfila pomažu imamu u toku vođenja namaza. Sa mahfila se ulazi u unutrašnje stepenice koje vode prema galeriji ispod kubeta.

Lijevo od ulaznih vrata je maksura, ograđeni prostor za uzvanike koji prisustvuju svečanostima, a ne učestvuju u namazu.

Centralni džamijski prostor se desno i lijevo širi u tetime (bočne prostore) koje imaju zasebne ulaze. Tetime su takođe kvadratne osnove 6,5 x 6,5 metara. Ovi prostori su sa centralnim kubetom povezani lukovima i prekriveni manjim kubetima visine 14 metara, a ovo znači da bočni prostori u odnosu na centralni stoje u omjeru 1:2. Interesantno je da glavno kube Begove džamije promjerom i visinom, prema centralnom kubetu Aja Sofije u Carigradu, takođe stoji u približnom odnosu 1:2.

Izvanredno rješenje osvjetljenja džamije sa 51 prozorom od kojih su 12 donjih pravougaonog oblika, a svi ostali imaju završetak u obliku prelomljenog luka, daje utisak većeg prostora nego što je u realnosti.

Karakteristika unutrašnjosti džamije je prekrasna stalaktitna dekoracija u uglovima ispod kubeta i u samom mihrabu, te ornamentika i kaligrafija svih zidova. Cijela unutrašnjost džamije je dekorisana kaligrafski ispisanim citatima iz Kur’ana.

Na zidu lijevo od glavnog ulaza je levha (uramljeni citat iz Kur’ana). Ova levha je preko 120 godina stara, ispisana pozlaćenim slovima, a natpis na levhi je credo Islama i u prijevodu znači:

»Nema božanstva osim Jednog Boga, a Muhammed je Božiji Poslanik!«

Današnja dekoracija džamije je potpuno nova i urađena je u toku 2001./02. godine ostvarujući tip i kolorit ornamenata u saglasnosti sa originalnim stilom orijentalne arhitekture. Ranija originalna dekoracija, koja je zbog oštećenja i požara restaurirana 1775. godine, bila je ponovo teško oštećena u požaru 1879. godine. Restauracija je nakon toga urađena od strane austro-ugarske uprave 1886. godine, ali je tada propušteno da se obnovi po ranijem, originalnom orijentalnom stilu.

Za vrijeme granatiranja ovoga grada u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), Begova džamija je pogođena sa više od 100 minobacačkih i topovskih projektila pa su mnogi bili zadivljeni da smo nakon završetka restauracije, bez obzira na ono što su ovi zidovi zauvijek zapamtili, uspjeli da obnovimo do punog sjaja ono što nam je ostavljeno u naslijeđe.

Unutrašnjost džamije je zastrta skupocjenim ćilimima od kojih su neki darovi šefova islamskih zemalja koji su prilikom boravka u glavnom gradu BiH posjetili i ovu džamiju. Svi dijelovi džamijske unutrašnjosti čine harmoničnu cjelinu s glavnim prostorom, što sve skupa, sa vanjskom masom i odlično odmjerenim proporcijama munare, visoke 45 metara, potvrđuje virtuoznost neimara, koji je načinio djelo trajne umjetničke vrijednosti. Pet puta dnevno sa džamijske munare odjekne glas mujezina koji vjernike poziva na namaz, a taj se poziv svakodnevno ponavlja od 1530./31. godine do danas.

Izvor: https://begovadzamija.ba/