Hanbelijski autoritet Ibn Redžeb o onima koji ne slijede ehli sunnetske mezhebe

Imam Ibn Redžeb, učenik Ibn Kajjima, je kazao, između ostalog, u svojoj poslanici Odgovor onima koji ne slijede četiri mezheba (Er-tedd ala men ittebea gajre el-mezahib el-erbea'):

Što se tiče propisa i mesela (pravnih pitanja) halala i harama (tj. fikha): Nema sumnje da su se ashabi, tabiini i generacije nakon njih razišli po mnogim fikhskim pitanjima. U ranim stoljećima, svako ko je bio poznat po znanju i vjeri, davao je fetve (pravne odgovore) onako kako je on smatrao da je ispravno u tim meselama. Međutim, ko se svojim odgovorima izdvajao od većine (džumhura), nije bio pošteđen ulemanskog osporavanja. Tako su učenjaci osporavali Ibn Abbasu, r.a., brojne mesele. Te mesele su još više osporavane njegovim sljedbenicima nego što su njemu. Štaviše, kada je Ibn Džurejdž došao u Basru, i kada su ga ljudi vidjeli kako ulazi u centralnu džamiju, podigli su ruke i dovili Allahu protiv njega, jer se izdvajao sa dotičnim meselama koje je usvojio od učenika Ibn Abbasa. Tako je on odustao od nekih mesela prije nego što je otišao iz Basre.

Ovako je bilo stanje, mada su ljudi tada bili većinom religiozni i pobožni. Zbog toga nisu dozvoljavali da neko među njima priča bez znanja i drži govore, a nije sposoban za to.

Onda su vjera i pobožnost oslabili, a namnožio se broj onih koji su pričali o vjeri bez znanja i držali govore, a nisu bili sposobni za to.

Međutim, da je takvo stanje potrajalo u potonjim vijekovima, kako je bilo u ranom razdoblju, kada je svako donosio fetve kako je tvrdio i mislio da je ispravno, vjerski sistem bi se nesumnjivo narušio. Halal bi postao haram, a haram halal, i svako ko hoće, bi govorio što hoće. Naša vjera bi radi toga postala poput vjere hrišćana i jevreja prije nas. Stoga je mudrost Hvaljenog Allaha zahtijevala da se vjera uredi i sačuva, tako što će ljudima biti postavljeni imami među pripadnicima re'ja (pravnog mišljenja) i hadisa, oko čije učenosti, znanja i željenog postignutog stepena poznavanja propisa i donošenja fetve postoji jednoglasje (konsenzus).

Tako su svi ljudi postali ovisni u fetvama (pravnim mišljenjima) o njima. Ljudi su se njima obraćali, jer su poznavali propise. Zatim je Allah odredio one koji su sredili njihove mezhebe i uredili njihova pravila. Tako je mezheb svakog od četverice imama sređen, kao i njegova metodologija, pravila i poglavlja. Time su propisi povezani sa mezhebom, a govor oko halala i harama je preciziran.

To je Allahova blagonaklonost prema Njegovim vjerničkim robovima i Njegov lijep običaj u čuvanju ove vjere. Da to nije urađeno, ljudi bi vidjeli čudo neviđeno: kako svaki licemjerni ahmak, koji se divi svome mišljenju, koji je smion prema ljudima i ambiciozan, tvrdi da je vrhovni imam (imam imama), odnosno da je on vodič ummeta i da se samo njemu ljudi trebaju obraćati i o njemu ovisiti.

Međutim, zahvaljujući Allahovoj blagodati, zatvorena su dotična vrata koja su predstavljala veliku opasnost i ogroman problem i spriječena nevjerovatna šteta. To je blagonaklonost Uzvišenog Allaha prema Njegovim robovima i Njegov lijep običaj i izdašna dobrota.

...Što se tiče ostalih ljudi, koji nisu dostigli takav nivo, oni samo mogu slijediti dotične imame, te se tako pridružiti ostatku ummeta.

Međutim, ako neki licemjerni ahmak pita: „Kako se ljudi mogu ograničiti na stavove određenih učenjaka i kako im se može braniti idžtihad, odnosno slijeđenje nekih drugih vjerskih imama?“

Odgovorit će mu se: Na isti način na koji su ashabi, neka je Allah sa njima zadovoljan, okupili ljude oko jednog harfa (dijalekta) Kur'ana i zabranili ljudima da uče Kur'an na drugim harfovima, kada su vidjeli da se masleha (dobrobit, javna korist) ne može drugačije ostvariti i da će ljudi, ako im se prepusti da uče Kur'na na različitim harfovima (dijalektima), zapasti u najveću opasnost.

Isti je slučaj i sa pravnim pitanjima i fetvama halala i harama (tj. fikhom). Da ljudi nisu uredili to polje kroz stavove ograničenog broja imama, to bi dovelo do kvarenja vjere. U tom slučaju, svaki licemjerni ahmak, koji zahtijeva rijaset (poglavarstvo), sebe bi ubrojao u red mudžtehida.

On bi izmislio govore, pripisujući ih nekim pripadnicima selefa iz prvih generacija. Možda bi to učinio kroz iskrivljavanje njihovih govora, kao što su često to radile neke zahirije (pripadnici zahirijske (bukvalističke) pravne škole), a možda bi dotični govor predstavljao grešku nekog pripadnika selefa oko čijeg odbacivanja se složila (postigla konsensuz) muslimanska zajednica.

Uglavnom, masleha (dobrobit) je zahtjevala samo ono što je Allah odredio, kroz okupljanje ljudi oko mezheba ovih poznatih imama, neka je Allaha sa njima svima zadovoljan.

Međutim, ako neko kaže: „Razlika između okupljanja ljudi oko jednog od sedam harfova (dijalekta) Kur'ana i okupljanja ljudi oko stavova četverice pravnika (fakiha) jeste da su ti harfovi istog ili bliskog značenja, te da je značenje obuhvaćeno njima, za razliku od stava četverice pravnika. Naime, moguće je da se oni slože oko nekog mišljenja, a da istina bude izvan njihovih mezheba.“

Odgovorit će se: Tako nešto su učenjaci negirali. Kazali su: „Doista Allah neće okupiti ovaj ummet oko zablude.“ Na tu temu postoji veliki broj hadisa koji potvrđuju takav stav. No, ako hipotetički to prihvatimo, tako nešto se rijetko dešava. Štaviše, to može uvidjeti jedino mudžtehid koji je dostigao veći stepen znanja nego što su oni dostigli, a to se, također, nije nikada desilo ili se rijetko dešava. Dotični mudžtehid, ako hipotetički uzmemo da postoji, je obavezan da postupa po mišljenju za koje uvidi da je ispravno. Međutim, drugima je obaveza slijeđenje, a slijeđenje dotičnih imama je nesumnjivo dozvoljeno. Ti imami nisu griješni, niti oni koji ih slijede...

Dalje, ako se postavi pitanje: „Šta kažete za mezheb nekog drugog imama koji je zapisan, uređen i sačuvan kao mezhebi dotičnih imama?“

Odgovorit će se: Prvo, do danas nije poznato da takav mezheb postoji...

(Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, Āsār (hanefijska hadiska zbirka), uvod, prijevod i komentar: Jusuf Džafić, IPF u Zenici, Zenica, 2020, str. 19-21)