GAZALI: O adabima osamljivanja

Hvala Allahu koji je uveličao blagodati svojim najboljim stvorenjima i odabranicima tako što je usmjerio njihovu brigu i pažnju na Sebe. Koji je učinio da oni osjete slast u Njegovim blagodatima i Veličanstvenosti. Koji je podstakao njihove sirrove (nutrine) da Mu se obraćaju i mole Ga, Koji je dunjaluk učinio beznačajnim za njih. Veseli se osamljivanju s Njim svako ko se udubio u svoje misli i razmišljanja i ko je našao smiraj u ukazivanju Njegove blagorodnosti, da je nedostižan u svojoj izdvojenosti. Svojim razmišljanjem su takvi ljudi ostavili prisnost s drugim ljudma, makar im bili i najbliži rod. Neka je salavat na našeg prvaka Muhammeda, prvaka Njegovih Vjerovjesnika i Njegovih odabranika, njegovu porodicu i njegove ashabe, pročelnike Istine i vođe njoj.

Ljudi se razilaze o pitanju osamljivanja i druženja i davanju prednosti jednog nad drugim. Nijedno ni drugo nije oslobođeno teškoća koje odvraćaju od nje i od podsticaja koji vuku njoj. Većina predanih ibadetu i zahidina daje prednost osamljivanju u odnosu na druženje i miješanje sa ljudima.

U kitabu O normama ponašanja u islamskom bratstvu (druženju i bratimljenju) naveli smo vrijednosti koje su u suprotnosti sa težnjama onih koji se osamljuju. Vrlo je bitno razotkriti pravo stanje.

U dva poglavlja to ćemo objasniti na sljedeći način:

U prvom poglavlju: navodeći pravce i njihove dokaze;

U drugom poglavlju: otkrivajući nejasnoće kroz navođenje prednosti i zapreka.

PRVO POGLAVLJE

Navođenje pravila i dokaza obje strane

Razilaženje o ovom pitanju se pojavilo još u doba tabiina. Prednost osamljivanju i samoći su davali: Sufjan Sevri, Ibrahim b. Edhem, Davud Tai, Fudajl b. Ijad, Sulejman Havvas, Jusuf b. Esbat, Huzejfe Mer’aši i Bišr Hafi.

Većina tabiina je smatrala da je bolje živjeti među ljudima, zagovarali su sklapanje prijateljstava, širenje prisnosti i ljubavi među vjernicima i oslanjanje na njih u vjeri kako bi to bilo ispomaganje na putu dobročinstva i čestitosti. Među ove spadaju: Seid b. Musejjib, Ša’bi, Ibn Ebi Lejla, Hišam b. ‘Urve, Ibn Šibrime, Šurejh, Šerik b. Abdullah, Ibn ‘Ujejne, Ibn Mubarek, Šafija, Ahmed b. Hanbel i drugi.

Stavovi učenjaka o rečenom problemu dijele se na ono što ukazuje na sklonost jednom od dva mišljenja i na ono što ukazuje na te sklonosti. Sada ćemo navesti njihove izjave kako bismo pojasnili pravce. Uzroke za zauzimanje određenih stavova ćemo navesti kada budemo govorili o zaprekama i koristima. Prenosi se od h. Omera da je rekao: “Uzmite svoj udio u samoći i osamljivanju.”

Ibn Sirin je rekao: “Osamljivanje je ibadet.”

Fudajl je rekao: “Dovoljan je Allah kao cilj ljubavi, Kur’an je dovoljan kao društvo, a smrt je dovoljna kao savjetnik i govornik.

Kažu: “Uzmi Allaha kao druga, a ljude ostavi po strani.”

Ebu Rebi’ Zahid je rekao Davudu Taiju: “Kaži mi neki savjet.” Davud mu je rekao: “Posti od dunjaluka, iftari se ahiretom. Bježi od ljudi i druženja s njima kao što bi bježao od lava.”

Hasan je rekao: “Riječi koje sam upamtio iz Tevrata: ‘Čovječe, budi zadovoljan onim što imaš - obogatit ćeš se, osami se od ljudi - bit ćeš spašen i siguran, ostavi prohtjeve i strasti - bit ćeš slobodan, ostavi zavidnost - bit ćeš odličnik. Strpi se kratko da bi dugo uživao’.”

Vuhejb b. Verd je rekao: “Čuli smo da se mudrost dijeli na deset dijelova: devet od njih je u šutnji, a deseti je u osamljivanju od ljudi.”

Jusuf b. Muslim je rekao Aliji b. Bekkaru koji je većinu vremena provodio u svojoj kući: “Kako možeš biti osamljen?” Alija mu je rekao: “Dok sam bio momak, podnosio sam i teže od ovoga. Sjedio sam s ljudima, ali nisam pričao s njima.”

Sufjan Sevri je rekao: “Ovo je vrijeme kada treba šutjeti i ostajati u svojoj kući.”

Neko je rekao: “Bio sam na lađi, a s nama je putovao i jedan mladić. Sedam dana niko od njega nije čuo ni riječi. Pitali smo ga: ‘Mladiću, Allah nas je sastavio i već sedam dana s tobom putujemo, a ti niti se s nama družiš niti govoriš?’ – On nam izrecitova:

‘Ni brige, ni djeteta koje bi moglo umrijeti

Nit ga sama želja može ostvariti

Podmirenje potrebe i stjecanje znanja

Plodovi su samo šutnje i samovanja’.”

Ibrahim Neha’i je rekao jednom čovjeku da se bavi fikhom, i nauči se tome, a onda da se osami. Tako je rekao i Rebi’ b. Hajsem. Kažu da je Malik b. Enes išao na dženaze, obilazio bolesnike, braći davao njihova prava, a onda jedno po jedno ostavljao sve dok nije sve ostavio i osamio se. On je govorio: “Čovjek ne može navesti svako svoje opravdanje.”

Kada su Omera b. Abdulaziza pitali: “Što se ne okreneš nama?”, on je rekao: “Sve slobodno vrijeme je nestalo, ostalo je samo ono slobodno vrijeme koje čovjek provede sa Allahom.”

Fudajl je rekao: “Smatram da mi je učinio uslugu onaj čovjek koji, kada me sretne, ne nazove mi selam, i kada se razbolim ne obiđe me.”

Ebu Sulejman Darani je rekao: “Dok je Rebi’ b. Hajsem sjedio pred svojom kućom odnekud je doletio kamen, pogodio ga u glavu i okrvavio ga. On je brisao krv i govorio: ‘Dobio si pouku, Rebi’u’. Ustao je i ušao u kuću. Poslije toga nikada nije sjedio pred svojom kućom sve dok ga nisu iznijeli mrtvog iz nje.”

Sa’d b. Ebi Vekkas i Seid b. Zejd su bili u svojim kućama u ‘Akiku i nisu dolazili u Medinu ni na džumu ni nekim drugim povodom sve do smrti.

Jusuf b. Esbat je rekao: “Čuo sam Sufjana Sevrija da kaže: ‘Tako mi Allaha, osim kojeg Boga nema, došlo je vrijeme za osamu’.”

Bišr b. Abdullah je rekao: “Trudi se da znaš što manje ljudi jer ne znaš šta će biti na Kijametskom danu. Ako bude sramota po tebe, bit će malo onih koji će te znati.”

Jedan od namjesnika je došao Hatemu Esammu i pitao ga: “Imaš li kakvu potrebu?” Hatem mu je rekao: “Imam”. “A koju?” “Da me ne vidiš i da te ne vidim i da me ne poznaješ”, odgovori mu Hatem.

Neki čovjek je rekao Sehlu: “Hoću da se družim s tobom.” Sehl ga upita: “Kada umre jedan od nas dvojice, ko će se družiti s onim koji ostane?” Čovjek reče: “Allah”. Sehl mu reče: “Onda neka mu i sada On pravi društvo.”

Fudajlu je bilo rečeno: “Tvoj sin Alija govori: ‘Najdraže bi mi bilo da mogu biti na nekom mjestu odakle bih mogao vidjeti ljude, a da oni mene ne vide’.” Fudajl je zaplakao i rekao: “Kako je Alija pogriješio, zašto nije upotpunio misao i rekao: ‘Ondje gdje ne bi oni vidjeli mene, a odakle ni ja njih ne bih mogao da vidim’.”

Fudajl je rekao: “Mnogobrojna poznanstva zatupljuju ljudski um.”

H. Ibn Abbas je rekao: “Najbolje sijelo je ono u tvojoj kući, niko te ne vidi niti ti vidiš koga.”

Ovo su navodi onih koji su bili skloni osamljivanju i samoći.

Argumenti onih koji daju prednost druženju i slabost njihova stava

Ova skupina navodi kao argument riječi Uzvišenog Allaha: “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili...”[1] I riječi Uzvišenog: “Pa je On složio srca vaša...”[2] Blagodario je ljudima uzrok slaganja. Ovo je slabo mišljenje i tumačenje. Ovdje se misli na razilaženje u mišljenju i različitosti pravaca o pitanju značenja Allahove Knjige i osnovnih temelja Šerijata. Pod zbližavanjem se podrazumijeva odstranjivanje ružnih primisli iz prsa koje su osnov za smutnju i koje podstiču na nerede. Osamljivanje to ne negira niti je suprotno tom značenju.

Oni kao dokaz uzimaju i hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Vjernik je pitom i izaziva naklonost. Nema dobra u onome koji se ne zbližava niti dozvoljava da se s njim zbliži.” I ovo je slab dokaz jer hadis upozorava na hrđavo ponašanje i nevaljale osobine koje priječe zbližavanje, a ne govori o lijepom ahlaku koji plijeni i koji je u društvu poželjan u smislu potpunog odricanja od osamljivanja jer ostavljanje druženja i obuzetost sobom “brigom o vlastitom spasu preči su od bilo čega drugog.

Koriste kao dokaz i hadis: “Onaj koji odstupi od zajednice koliko i pedalj, sa svog vrata je skinuo obilježja islama.”

Ili hadis: “Ko napusti zajednicu, pa umre, njegova smrt je kao predislamska.”[3] Ili hadis: “Ko rascijepi štap islama kada su muslimani jedinstveni, taj je sa vrata skinuo obilježja islama.”[4]

I ovo je slab argument jer hadis govori o jedinstvenoj zajednici koja ima jedinstvenog vođu, i ustati protiv takve zajednice je odmetništvo. To je oponiranje mišljenjem i pobuna protiv njih, a to je zabranjeno jer ljudi imaju potrebu za vođom kojem bi se pokoravali i koji bi objedinio njihovo mišljenje. Ti se može ostvariti, samo ako većina da prisegu. Oponiranje je nered koji uzrokuje sumnju. Ovdje nema ništa što bi negiralo osamljivanje.

Uzimaju i kao argument Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjivanje da se brat musliman izbjegava preko tri dana: “Onaj koji izbjegava svog brata preko tri dana, pa umre, ući će u Džehennem.”[5] I hadis: “Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svog brata preko tri dana. Onaj koji prvi popusti i pomiri se “taj će ući u Džennet.”[6] I hadis: “Onaj koji ne govori sa svojim bratom godinu je kao onaj koji mu je krv prolio”.[7] Onda kažu: “Osamljivanje je kao potpuno zapostavljanje”. I ovaj argument je slab jer se misli na to da čovjek ostavi brata iz srdžbe i ljutnje pa prekine s ljudima govoriti i selamiti ih i uobičajeno s njima kontaktirati. Tu ne ulazi ostavljanje druženja u potpunosti, a bez ljutnje. Napuštanje i zapostavljenje je dozvoljeno u dva slučaja:

Prvi od njih: “Ako smatra da će se onaj koga je ostavio i s kim je prekinuo saradnju, popraviti.”

Drugi: “Ako smatra da će to biti bolje za njega.”

Zabrana u hadisu, mada je opća, odnosi se na ono što je izvan ove dvije situacije. Za to imamo dokaz da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kako nam prenosi h. Aiša, bio prekinuo s njom odnose i govor (u mjesecima) zu-l-hidždže, muharrem i nekoliko dana safera.[8]

Prenosi se od h. Omera: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se povukao od svojih supruga na mjesec dana u svoju posebnu odaju koja mu je služila kao ostava. Tu je ostao dvadeset i devet dana. Kada se pojavio među njima, rečeno mu je: ‘U sobi si ostao dvadeset i devet dana?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Mjesec može imati i dvadeset i devet dana’.”[9]

Od h. Aiše se bilježi da je rekla: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Muslimanu nije dozvoljeno da zapostavi i napusti svoga brata preko tri dana, osim ako se radi o nekome od čijeg zla nije siguran.”[10] Ovaj hadis jasno ukazuje na postojanje izuzetka. To potvrđuje i stav Hasana: “Napustiti i zapostaviti ahmaka je dobro djelo kojim se približava Allahu. To se može otegnuti do smrti jer ahmakluku nema lijeka.

Kod Muhammeda b. Omera Vakidija je spomenut jedan čovjek koji je prekinuo odnose sa čovjekom (koji ga je uznemiravao) sve do smrti, pa je rekao: “To se dešavalo i prije: Sa’d b. Ebi Vekkas je bio zapostavio h. Ammara b. Jasira sve do smrti. H. Osman b. Affan je prekidao odnose sa h. Abdurrahmanom b. Avfom, h. Aiša je prekidala odnose sa h. Hafsom.

Tavus je bio prekinuo odnose sa Vehbom b. Munebbihom sve do njegove smrti. Sve se tumači time da su se jedino tako mogli zaštititi.

Oni kao dokaz uzimaju i predaju da je neki čovjek došao do nekog brda kako bi na njemu ibadetio, pa su ga doveli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i on mu je rekao: “Nemoj to raditi, niti iko od vas. Da neko od vas osaburi u nekim situacijama za dobro islama bolje mu je nego pojedinačni ibadet u osami, u trajanju od četrdeset godina.”[11]

Jasno se vidi da se ovdje misli na džihad i njegove prijeke potrebe u početku islama. Kao dokaz toga je i predaja h. Ebu Hurejre: “Krenuli smo u pohod s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i naišli na jedan usjek u kojem je bio mali izvor pitke vode. Jedan od nas je rekao: “Kada bi mogao napustiti ljude i ostati ovdje, ali to neću uraditi dok ne kažem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Nemoj to raditi. Jedan vaš pohod na Allahovom putu vam je bolji nego da klanjate u svojoj kući šezdeset godina. Da li bi vam bilo drago da vam Allah oprosti i da uđete u Džennet? Borite se na Allahovom putu jer onaj koji se bori na Allahovom putu koliko traje vrijeme između dvije muže deve, ući će u Džennet.”[12]

Kao argument uzimaju i hadis h. Muaza u kojem stoji: “Šejtan vas vreba kao što vuk vreba odbjeglu, odlutalu i izdvojenu ovcu. Pazite se klanaca i držite se zajednice, većine i džamije.”[13] U ovom hadisu se misli na one koji su izabrali osamu prije nego se upotpuni dječaštvo i momaštvo. Ovo ćemo objasniti. To jeste zabranjeno osim u nuždi.

Navođenje argumenata pobornika osamljivanja:

Oni kao dokaz navode riječi Uzvišenog, kada govori o Ibrahimu, alejhis-selam: “I napustit ću i vas i sve one kojima se klanjate i klanjat ću se svome Gospodaru.”[14] A potom kaže: “I pošto napusti njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo”.[15] Ovaj drugi ajet ukazuje da je Ishaka dobio bereketom osamljivanja.

Ovaj argument je slab jer nema koristi od saobraćanja sa nevjernicima, osim pozivanja da prime vjeru. Ako nema nikakve nade da bi oni prihvatili vjeru, jedini izlaz je napustiti ih. Međutim, mi govorimo o saobraćanju sa muslimanima i bereketu koji je u tome. Prenosi se da je rečeno: “Allahov Poslaniče, je li ti draže uzeti abdest iz ćupa u kojem je bilo alkoholizirano sirće ili iz ovih posuda iz kojih se ljudi abdeste? – Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Draže mi je iz ovih posuda kako bih imao bereket mnogih muslimanskih ruku koje su ih koristile za abdest.”[16]

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je tavafio Kabu, otišao do Zemzema i htio se napiti. Tamo je našao namočene hurme u kožnom mijehu. Ljudi su sipali vodu u taj mijeh i iz njega pili. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, zatražio je da i njemu daju da se napije. Abbas je rekao: “Allahov Poslaniče, voda iz toga je prokisla i uprljana rukama ljudi, zar nije bolje da ti donesem piće koje je čistije od ove ukiseljene mješine?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Dajte mi da pijem iz ovoga iz čega i ostali ljudi piju, kako bih imao blagoslov onoga što su dodirivale muslimanske ruke.” Potom se napio iz te mješine.[17]

Kako je onda moguće izbjegavanjem nevjernika i kipova dokazivati dozvoljenost izbjegavanja muslimana, iako je bereket uz njih?

Oni dokazuju i riječima Musaa, alejhis-selam: “A ako mi ne vjerujete, onda me na miru ostavite.”[18] On je pribjegao osamljivanju onda kada je izgubio nadu da će oni povjerovati. U priči o Drugovima iz pećine, kaže: “Kad napustite njih i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću svojom obasuti...”[19] naređujući im osamu. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je Kurejšije kada su ga uznemiravali i vrijeđali, i otišao u klance brda oko Mekke, a naredio je i svojim ashabima da ih napuste i isele se u Abesiniju.[20] Poslije toga su mu se pridružili u Medini kada je Allah uzdigao svoju Riječ.

I ovdje se radi o napuštanju nevjernika, nakon što se izgubila nada da bi se oni mogli popraviti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao muslimane niti one nevjernike od kojih je očekivao da bi mogli primiti islam. Stanovnici pećine nisu ostavili jedni druge, jer su bili vjernici, nego su napustili nevjernike. Pitanje na koje se traži odgovor je da li napustiti muslimane?

Oni kao dokaz uzimaju i sljedeći navod: Abdullah b. Amir Džuhenij je pitao: “Allahov Poslaniče, gdje je spas?” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: “Neka ti tvoja kuća bude obitavalište i dovoljna, obuzdaj svoj jezik i plači nad svojim grijesima”.[21]

Prenosi se da su pitali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Koji su ljudi najbolji?”, pa je odgovorio: “Vjernik koji se bori sobom i svojim imetkom na Allahovom putu.” “A poslije njih?” On je rekao: “Onaj čovjek koji se osamio na jednom od pustih mjesta, robuje svome Gospodaru, a ljudi su sigurni od njega i njegova zla.”[22] Još je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Uzvišeni Allah voli roba koji je čestit, čist i sakriven (neupadljiv).”[23]

O ovim argumentima bi se moglo nešto više reći. Što se tiče njegovih riječi Abdullahu b. Amiru, ne može se drugačije objasniti nego da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, svojim vjerovjesničkim svjetlom bio upoznat sa njegovim stanjem, pa je ostanak u kući bio bolji i primjereniji njemu od miješanja sa ljudima. On nije naredio ashabima da ostanu u svojim kućama. Postoje neke osobe kojima je bolje osamljivanje od miješanja sa ljudima, kao što ima i onih kojima je bolje da ostanu u svojoj kući od toga da izađe u borbu, ali to ne ukazuje na činjenicu da je ostanak kod kuće bolji od džihada.

U miješanju i druženju s ljudima ima jedna vrsta opiranja i borbe. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj koji se miješa sa ljudima i podnosi njihove uvrede je bolji od onoga koji se ne miješa sa ljudima i ne podnosi njihove uvrede.”[24]

U ovom smislu su i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Čovjek koji je daleko od ljudi i koji robuje svojem Gospodaru a ljude je poštedio svoga zla.” To ukazuje na onog čovjeka koji ima zlobe u sebi, i to mu je urođeno, pa bi ljude vrijeđao ako bi se družio i miješao s njima.

Navedeni hadis: “Uzvišeni Allah voli roba koji je čestit, čist i sakriven (neprimjetan)”, ukazuje na davanje prednosti povučenosti i izbjegavanju prohtjeva. Sve to nije vezano za usamljenost. Koliko je samo isposnika koji su poznati svim ljudima. A koliko je onih koji žive s ljudima ali su neprimijetni i niko im ne pridaje pažnju. Ovdje je u pitanju nešto što nije vezano za izolovanost (osamljivanje).

Oni kao dokaz uzimaju i ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao svojim ashabima: “Hoćete li da vam kažem ko su najbolji ljudi?” Ashabi su odgovorili: “Naravno da hoćemo, Allahov Poslaniče.” On im reče, pokazujući rukom prema zapadu: “Čovjek koji uzme za uzde svoga konja, na Allahovom putu, i iščekuje da napadne ili bude napadnut. A znate li ko je poslije njega?” Rukom je pokazao prema Hidžazu i rekao: “Čovjek koji čuva svoje stado, obavlja namaz i daje zekat, koji zna šta je obavezan prema Allahu u svom imetku i koji izbjegava ljudsko zlo.”[25]

Budući da nam je sada postalo razvidno kako ni jedni ni drugi argumenti ne mogu zadovoljiti bit će neophodno razotkriti koristi osamljivanja kao i njegove negativnosti, a tek u konačnici uporediti jedno s drugim kako bi se došlo do istine.

DRUGO POGLAVLJE

Koristi i mahane osamljivanja i otkrivanje istine o njenoj vrijednosti

Znaj da se razilaženje o ovom pitanju može porediti sa razilaženjem učenjaka o pitanju ženidbe ili celibata (neženstva). Već smo rekli da je to različito i da je različit propis od osobe do osobe i od situacije do situacije, a što smo objašnjavali u poglavlju o vrijednostima i mahanama braka. Tako je isto i za ovo što sada obrađujemo.

Prvo da navedemo prednosti osamljivanja i izolovanosti. One se dijele na vjerske i dunjalučke. Vjerske se dijele na one kojima se može postići napredak u ibadetu, redovnost, razmišljanje i znanje, a koje se ne mogu usavršiti osim kroz samoću. Drugi dio je onaj u kojem kroz samoću izbjegavamo sve one pokuđene i zabranjene stvari kojima smo izloženi kroz druženje s ljudima; pretvaranje, ogovaranje, ustezanje od naređivanja dobra i odvraćanja od zla, preuzimanje i oponašanje loših i hrđavih ponašanja i ophođenja a koje dolazi kroz druženje sa ološem i griješnicima.

Što se tiče dunjalučkih koristi, one se dijele na one kojima se u samoći može nešto ostvariti, kao mogućnost nekog zanatlije da nešto uradi i da u isto vrijeme izbjegne ono što mu je zabranjeno, a u šta bi zapao kada bi bio sa ljudima; gledanje i žal za dunjalučkim ljepotama i ukrasima, ljudsku težnju ka njima i njihovu hlepnju. Došlo bi i do otkrivanja njegove ljudskosti kroz miješanje sa ljudima i vrijeđalo bi ga hrđavo ponašanje njegovih sabesjednika, bilo da bi ga vrijeđalo njegovo pretvaranje, ili njegov loš i negativan sud o nekome, bilo prenošenje tuđih riječi, bilo da bi ga vrijeđala njegova teška narav ili ružan izgled.

Oko ovoga se vrte koristi osamljivanja i izolovanosti, pa ćemo to sažeti u šest prednosti i koristi osamljivanja.

Prva korist: Predavanje ibadetu, razmišljanju, obraćanju Allahu umjesto ljudima, nastojanje da se dokuče Allahove tajne vezane za dunjalučke i ahiretske aspekte života, za nebesa i zemlju. Sve to iziskuje slobodno vrijeme i samoću, a nijedno ni drugo se ne može ostvariti kroz druženje s ljudima. Jedini način je samoizolacija. Zbog ovoga neki mudri ljudi su rekli: “Osamiti se možeš samo kroz vlastito iskustvo primanja Allahove Knjige. Oni koji se čvrsto drže Allahove Knjige to su oni koji su zapostavili dunjaluk kroz spominjanje Allaha, oni spominju Allaha sa Allahom, oni žive sa spominjanjem Allaha, umiru sa spomenom Allaha i srest će se s Allahom spominjući Ga.

Nesumnjivo je da miješanje s ljudima ovakve ljude priječi od njihovog razmišljanja i zikra, pa je njima najpreča i najbolja osama i izolovanost. Zbog toga se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u početku predavao razmišljanju i duhovnoj vježbi u brdu Hira. Povlačio se u samoću sve dok u njemu nije ojačao vjerovjesnički nur.[26] Ljudi ga nisu mogli odvratiti od Allaha. S njima je bio tijelom, a sa Allahom srcem.

Kada su ljudi počeli govoriti, zbog njegovog intenzivnog druženja sa Ebu Bekrom, da mu je on (Ebu Bekr) halil (prisni prijatelj), Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, im je ukazao na ono što obuzima čitavo njegovo biće i rekao im: “Kada bih ikoga izabrao za svog prisnog prijatelja (halil) to bi bio Ebu Bekr, ali prisni prijatelj vašeg druga je Allah.[27] Samo vjerovjesnička snaga može objediniti miješanje s ljudima, javno, i predanost Allahu srcem. Tako nema potrebe da svaki slabi pojedinac sebe zavarava i da teži tome”.

Nije isključeno da to mogu ostvariti i neki evlije. Prenosi se da je Džunejd rekao: “Obraćam se Allahu trideset godina, a ljudi misle da se njima obraćam.”

Ovo je moguće onima koji su se toliko predali i toliko obuzeti ljubavlju prema Allahu da u njima i njihovim srcima nema mjesta ni za šta drugo, i to nije za nijekati. Bilo je i među onima koji su bili poznati po ljubavi prema ljudima, onih koji su se družili i miješali s ljudima ali samo tjelesno dok su svojim srcima i nutrinom bili toliko predani Voljenom da nisu znali ni šta govore ni šta se njima govori. Ono što se može uočiti kod ovakvih je da su naizgled obuzeti nekim dunjalučkim problemom, ali su, u suštini, toliko obuzeti svojim mislima da jesu među ljudima, ali niti ih osjećaju niti čuju njihove glasove. Ahiret i obuzetost njime je najpreči razumnim, pa i nije nemoguće takvo njihovo ponašanje, ali većini je najpreče da se osame i izoluju. Stoga je rečeno jednom mudracu: “Šta je njihov cilj u tome što žele samoću?” On je odgovorio: “Oni time uspijevaju održati trajno razmišljanje, sačuvati znanje u svojim srcima kako bi mogli živjeti lijepim i ugodnim životom i osjetiti slast spoznaje.”

Jednog isposnika su pitali: “Kako možeš podnositi samoću?” On reče: “Nisam sam i usamljen, ja sam Allahov sagovornik. Kada poželim da se On meni obrati, uzmem Njegovu Knjigu i učim je, a kada hoću da se Njemu obratim, onda klanjam.”

Jednog mudraca su pitali: “Čemu vas vodi vaš zuhd i samoća?” On odgovori: “Vodi nas druženju s Allahom, opuštenosti i smirenosti s Njim.”

Sufjan b. Ujejne priča: “Sreo sam se s Ibrahimom b. Edhemom, u Šamu, pa sam ga pitao: ‘Ibrahime, ostavio si Horosan?’, a on reče: ‘Nigdje mi nije bilo tako prijatno živjeti kao ovdje. Odlazim od uzvišice do uzvišice. Onaj ko me vidi pomisli za mene da sam opsjednut, da sam nosač ili mornar’.”

Gazvana Rekašija su pitali: “Vidimo da se ne smiješ, ali šta te priječi od toga da se družiš sa svojom braćom?” On reče: “Ja sam osjetio opuštenost i smirenost srca samo u drugovanju s Onim koji može podmiriti moje potrebe.”

Hasanu su rekli: “Oče Seidov, ovdje ima čovjek kojeg ne možeš vidjeti osim da sam sjedi uz stub.” Hasan reče: “Kada ga ponovo vidite, recite mi.” Jednom su ga ugledali, i otišli Hasanu da ga obavijeste: “Ono je čovjek o kojem smo ti pričali.” Hasan je otišao tom čovjeku i rekao: “Allahov robe, vidim da ti je draga samoća, ali šta te priječi od toga da se družiš s ljudima?” On reče: “Nešto što me zauzelo od ljudi.” Hasan upita: “A šta te priječi od toga da odeš kod čovjeka koji se zove Hasan i da s njim posjediš?” On reče: “Nešto što mi je preče i od ljudi i od Hasana.” “A šta je to, Allah ti se smilovao?”, upita Hasan ponovo. On mu reče: “Osvanem i omrknem između blagodati i grijeha. Smatram da mi je najpreče da se predam zahvaljivanju Allahu na blagodatima i traženju oprosta za počinjene grijehe.” Hasan mu reče: “Ti si, Allahov robe, pametniji od Hasana. Nastavi s tim čemu si predan.”

Kažu da je Uvejs Kareni sjedio i došao mu je Herem b. Hajjan, pa mu je Uvejs rekao: “Šta te je dovelo meni?” On mu reče: “Došao sam da se opustim s tobom.” Uvejs mu reče: “Mislim da nema niko ko je spoznao svog Gospodara, a ko hoće da se smiri uz nekog drugog.”

Fudajl priča: “Kada se noć počne primicati obradujem se i kažem: ‘Sada ću biti nasamo sa svojim Gospodarom’. A kada vidim da sviće, pomuti mi se radost i bude mi mrsko jer ću biti s ljudima i oni će me odvojiti od moga Gospodara.”

Abdullah b. Zejd je rekao: “Blago onome koji na dunjaluku živi ahiretskim životom.” Pitali su ga: “A kako to?” On reče: “On se obraća Allahu na dunjaluku, a Njemu je blizu na ahiretu.”

Zunnun Misri je rekao: “Sva sreća vjerniku i slast je u njegovom obraćanju svom Gospodaru u samoći.” Malik b. Dinar je rekao: “Onaj ko se ne opusti kroz obraćanje Allahu i ko tome ne da prednost u odnosu na razgovor sa stvorenjima, taj ima malo znanja, njegovo srce je slijepo i njegov život je propao.”

Ibn Mubarek je rekao: “Nema dražeg i ljepšeg stanja od onoga kada se preda Allahu.

Prenosi se od jednog pobožnjaka da je rekao: “Dok sam obilazio jednu oblast u Šamu, naišao sam na jednog pobožnjaka koji je bio izašao u brda u toj oblasti. Kada me vidio, zaklonio se u korijenje drveta, od mene. – Rekao sam: “Slavljen neka je Allah, zar ćeš mi uskratiti i pogled na tebe?! – On reče: Da, zbog toga što sam u ovim brdima mnogo vremena proveo nastojeći da zanemarim dunjaluk i one koji dunjaluk vole i njemu teže. Uložio sam mnogo truda, zamorio sam se i život mi je u tome protekao. Zamolio sam Allaha da ne dopusti da čitav život provedem u borbi sa srcem. Allah mi je smirio srce i učinio da mu samoća bude prijatna. Kada sam te vidio, pobojao sam se da se vraćam na početak. Bježi od mene, štitim se od tvog zla Gospodarom arifa i Voljenim onih koji su pobožni i čestiti. – Zatim je viknuo: “Ah, kako dugo traje boravak na dunjaluku!!! – Onda se okrenuo od mene, protrljao ruke kao da ih pere i rekao: “Dunjaluče, bježi od mene nekome drugom. Njemu se ukrašavaj i njega zavodi. – Onda je rekao: “Neka je slavljen Onaj koji je dao da srca osjete slast služenja i slatkoću predavanja Njemu. Onaj koji je srca okrenuo od razmišljanja o džennetima i krasnim hurijama, Onaj koji je svu njihovu brigu i pažnju usmjerio na spominjanje Njega, pa im nema ništa slađe od obraćanja Njemu. – Onda je otišao govoreći: “Kuddus, Kuddus! (Čist od bilo koje mahane Allah Uzvišeni).

Tako vidimo da je u samoći opuštanje uz spominjanje Allaha i povećanje spoznaje Allaha.

O navedenom se kaže:

Nisam u nesvijesti, a gubim se,

Samo Tvoj lik vidljiv je,

Napuštam sabesjednike s namjerom

besjedit o Tebi, sebi, sam, potajno.

Zbog ovoga jedan mudrac je rekao: “Čovjek se boji samoće jer je u svojoj biti prazan i neispunjen, bez ikakvih vrijednosti. Teži druženju i razgovoru s ljudima kako bi se riješio osjećaja praznine, samoće i otuđenosti. Da postoji išta vrijedno što ga ispunjava, žurio bi da se osami kako bi se mogao predati razmišljanju, izučavanju i zaključivanju.”

Kažu da je druženje jedan od znakova bankrota. Druženje je veličanstvena korist, ali samo kada se radi o izuzetnim osobama i onima kojima je zbog njihovog trajnog zikra omogućeno druženje sa Allahom, ili onima koji su dugotrajnim razmišljanjem ostvarili spoznaju Uzvišenog Allaha. Takvima je samoća bolja od svega što je vezano za miješanje s ljudima. Krajnji cilj ibadeta i ophođenja s ljudima jeste umrijeti voleći Allaha i znajući Ga. Ljubav se ne može ostvariti osim kroz prisnost koja se postiže čestim spominjanjem, niti se može spoznati bez mnogo razmišljanja. Da bi se ovo ostvarilo potrebno je isprazniti srce, a nemoguće je isprazniti srce miješajući se i družeći se s ljudima.

Druga korist: samoizolacijom čovjek se oslobađa grijeha kojima je izložen, većinom ako se druži s ljudima, a pošteđen je grijeha u samoći. Ti grijesi su: ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, pretvaranje “činiti se da si bolji nego jesi i neukazivanje na dobro i neodvraćanje od zla, i oponašanje ružnih moralnih osobina i nedoličnih djela koje uzrokuje pohlepa i žudnja za dunjalukom.

Što se tiče ogovaranja-gibeta, ako si proučio poglavlje (iz ovog djela) O pogreškama jezika koje uništavaju i koje su pogubne, sve oblike ogovaranja, jasno ti je da se toga mogu sačuvati samo siddikuni “potpuno iskreni i predani, ako se druže sa ostalim ljudima i s njima svakodnevno sarađuju.

Uobičajeno je kod svih ljudi da usta ispiraju čestitošću i drugim osobinama ljudi, da se oni izigravaju s njima. To im je hrana i zabava kojom oni nastoje da ublaže svoju samoću. Ako pristaneš s njima i izmiješaš se s njima, onda si griješnik koji riskira prizivanje Allahove srdžbe. Ako šutiš, onda si saučesnik, a onaj koji sluša je jedan od onih koji ogovaraju. Ako zaniječeš ono što slušaš, ljudi će se rasrditi na tebe i počet će tebe ogovarati, a prestat će s ogovaranjem onoga o kojem su pričali. Tako će oni prelaziti iz jednog u drugo ogovaranje, a možda i prekorače granicu, pa prestanu ogovarati a počnu vrijeđati i psovati.

Što se tiče naređivanja dobra a odvraćanja od zla, to je sastavni dio vjerovanja i obavezno je svima, a to ćemo objasniti na kraju ove četvrti. Onaj koji se miješa sa ljudima, neminovno će uočiti negativne stvari, ako ih prešuti, zgriješio je Allahu, a ako ih kritikuje, bit će izložen različitim vidovima neugodnosti, pa će ga nastojanje da ih se riješi odvesti u grijeh koji je možda i veći od onoga koji je kritikovao. U osamljivanju je spas od svega ovoga. Zapostaviti to je teško, a provesti ga teže. Ebu Bekr je jednom ustao da govori, pa je rekao: “Ljudi, vi učite ovaj ajet: ‘O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!’[28] Često ga stavljate u kontekst kojem on ne pripada. Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Kada ljudi vide nešto negativno i to ne uznastoje promijeniti, time samo što ne navuku Allahovu kaznu na sebe’.”[29]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još je rekao: “Allah će ispitivati čovjeka, pa će ga i upitati: ‘Šta te omelo, kada si vidio grijeh, da ga osudiš?’ Kada Allah predoči dokaze čovjeku i kada ne bude imao drugog izlaza, čovjek će reći: ‘Nadao sam se Tvojoj milosti i strahovao sam od toga šta će ljudi reći i kako će reagovati’.”[30] Ovo vrijedi u situaciji kada se čovjek plaši fizičkog napada ili nečega što ne bi mogao podnijeti. Granice toga je teško odrediti i u tome i jeste opasnost.

Osamljivanje je spas od svega toga. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla može prouzrokovati svađu i ružne primisli, o čemu govore i stihovi:

Koliko sam samo savjeta vam pružio

Ali savjetovani je samo mržnju ispoljio

Onaj ko je pokušavao preporučivati i naređivati dobro, često se i kajao zbog toga. Savjetovanje je kao popravljanje nagnutog zida koji samo što se nije srušio. Ako bi se zid srušio, uslijedile bi riječi: “Kamo sreće da sam ga ostavio onako nagnutog! Sve bi se moglo dovesti u red kada bi upomoć pritekli pomagači koji bi poduprli zid dok ga obnovitelj popravlja, ali danas ne možeš naći pomagača, pa ostavi se toga i spašavaj sebe.

Što se tiče rijaluka - pretvaranja, to je bolest koja je teška čak i ebdalima i teško se od nje sačuvati. Ko se druži i miješa sa ljudima, on im i laska, a ko im laska taj se i pretvara, a ko se pretvara, taj će počiniti ono što čine i oni oko njega i propasti kao što su i oni propali. Najmanje što može proistaći iz toga je licemjerje. To je poput susreta sa dvojicom ljudi koji su u zavadi, pa ako kod jednog ne bi ispunio očekivanje pri susretu, zamrzili bi te obojica, a ako bi se obojici lijepo javio bio bi najgori čovjek. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Vidjet ćete i iskusiti da su najgori oni ljudi koji su dvolični - jednima pokazuju jedno lice a drugima drugo.”[31] Najmanje što čovjek mora pokazati kada se sreće sa ljudima je radost zbog susreta s njima i pretjerivati u tome, a to nije lišeno laži, ili u osnovi, pokazavši radost zbog susreta, ili u dodatku, kada pokazujemo oduševljenost. Ili moramo pokazati zainteresovanost tako što ćemo pitati: “Kako si? Kako ti je porodica?” – a u sebi nismo uopće zainteresovani. Ovo je čisto licemjerje.

Sirri je rekao: “Kada bi ušao brat kod mene, pa ja zagladio bradu rukom zbog njegovog ulaska, pobojao bih se da budem upisan među munafike - licemjere.

Dok je Fudajl sjedio u Mesdžidul-haramu, došao mu je njegov prijatelj, pa ga je pitao: “Šta te je dovelo?” On mu odgovori: “Želja za društvo, oče Alijin.” On mu reče: “To je samoći, Allaha mi, bliže. Želiš li išta drugo nego da mi se pokažeš boljim i da se ja pokažem tebi. Da lažeš ti meni i lažem ja tebi? Ili ćeš ti otići od mene ili da ja odem od tebe?”

Jedan od učenjaka je rekao: “Allah nije zavolio jednog roba a da nije volio da taj čovjek bude neprimjetan u društvu (da ne bude nametljiv i samodopadljiv).”

Tavus je došao kod halife Hišama i rekao: “Kako si Hišame?” Hišam se naljutio i rekao: “Zašto mi se nisi obratio sa vođo vjernika?” Tavus mu reče: “Zato što svi vjernici nisu složni o tom pitanju, pa se bojim da slažem.”

Onaj ko može da se ponaša kao ovi ljudi, neka se druži s ljudima, a u protivnom neka bude zadovoljan time što će njegovo ime biti upisano među imena munafika.

Selefi su dobro vodili računa o tome kada bi pitali nekoga: “Kako si osvanuo? Kako si omrknuo? Kako si? Kako živiš?” I vodili su računa o tome kako će odgovoriti. Oni su pitali o tome kakvo je čovjekovo vjersko, a ne kakvo mu je dunjalučko stanje (hal). Hatim Esamm je pitao Hamida Leffafa: “Šta misliš o sebi?” On mu je odgovorio: “Siguran i očišćen.” Hatimu se nije svidio odgovor, nego mu je rekao: “Hamide, sigurnost je poslije Sirata, a očišćenost je u Džennetu.”

Kada su pitali Isa, alejhis-selam: “Kako si osvanuo?”, on bi odgovorio: “Osvanuo sam tako da ne mogu učiniti da dođe prije ono čemu se nadam, niti mogu odbaciti i odagnati ono od čega strahujem. Osvanuo sam kao uznik svojih postupaka. Svako dobro je kod nekog drugog. Nema potrebnika većeg od mene.”

Rebi’ b. Hajsem je govorio, kada bi ga pitali kako si osvanuo: “Osvanuo sam kao slabić grešnik, tražim svoju opskrbu i iščekujem svoju smrt.”

Kada bi Ebu Derdaa pitali kako je osvanuo odgovorio bi: “Osvanuo sam dobro, ako sam spasen Džehennema.”

Sufjan Sevri na isto pitanje je odgovorio: “Osvanuo sam tako što zahvaljujem Tome, na tome, žalim se Tome na to tome, i pribježište od toga tražim kod Toga.

Uvejsu Kareniju je rečeno: “Kako si osvanuo?”, pa je rekao: “Kako bi trebao osvanuti onaj čovjek koji kada omrkne ne zna hoće li osvanuti i kada osvane ne zna hoće li omrknuti?”

Malika b. Dinara su pitali: “Kako si osvanuo?”, a on je rekao: “Osvanuo sam u životnom vijeku koji se krati i s grijesima koji se množe.” Jednom mudracu su postavili isto pitanje, pa je rekao: “Osvanuo sam tako da nisam zadovoljan onim što sam postigao svojim životom za smrt, niti sam zadovoljan svojim nefsom za svog Gospodara.”

Kada su pitali Hakima, on je rekao: “Osvanuo sam tako što se hranim onim što je dao moj Gospodar, a slušam Njegovog neprijatelja Iblisa.”

Muhammed b. Vasi’ je rekao: “Šta misliš o onom čovjeku koji je svaki dan za jedan konak bliži ahiretu?”

Hamid Leffaf je rekao: “Osvanuo sam tako da priželjkujem da čestito dočekam noć.” Pitali su ga: “Zar nisi zdrav i čitav svaki dan?” On reče: “Zdrav i čitav (čestit) je onaj dan kada ne učinim nijedan grijeh prema Allahu.”

Jednom čovjeku, koji se puno trudio da bude dobar, bi rečeno: “Kako si?” (kakvo ti je stanje) – pa je rekao: “Kako treba da bude onaj koji se sprema za dugo putovanje a nema poputbine, koji ulazi u pust kabur a nema društva, i koji će stati pred pravednog Vladara a nema odbrane?”

Kada su Hassanu b. Ebu Sinanu postavili isto pitanje, odgovorio je: “Kako da bude onaj koji će umrijeti, pa biti proživljen, pa onda račun polagati?”

Ibn Sirin je pitao nekog čovjeka: “Kako si?” On mu reče: “Kako da bude onaj koji ima petsto dirhema duga, a mora porodicu izdržavati!?” Ibn Sirin je otišao u kuću i donio hiljadu dirhema, drugih novaca nije imao niti je njemu šta ostalo, pa je to dao čovjeku i rekao: “Petsto dirhema da podmiriš svoje dugove, a petsto dirhema da podmiriš sebe i porodicu.” Onda je rekao: “Allaha mi, nikog više nikada neću pitati kako je!”

To je uradio jer se bojao da njegovo postavljeno pitanje bude samo zbog pitanja, bez istinskog zanimanja za stvarno stanje, pa da time bude onaj koji se pretvara i koji je dvoličan.

Oni (dobri prethodnici) su pitali o vjerskim stvarima i stanjima srca u odnosu prema Allahu, a ako bi pitali o dunjalučkim problemima, onda su bili čvrsto riješeni da pomognu u rješavanju problema i potreba, ako bi se na njih ukazalo. Jedan od njih je rekao: “Poznavao sam ljude koji se nisu sretali i pitali se, pa kad bi jedan od drugoga zatražio sve što ima, onaj drugi ga ne bi sprječavao da to i uzme. Danas vidim ljude koji se sreću i pitaju čak i za kokoš u dvorištu, a kada bi onaj drugi htio od njega jedno zrno uzeti, onaj bi mu zabranio. Pa, šta je to osim licemjerje i pretvaranje?”

Znak toga je da nekoga sretneš i pitaš ga: “Kako si?”, a on pita tebe: “Kako si ti?”. Onaj koji pita ne čeka odgovora, a upitani postavlja pitanje pa nema kada odgovoriti. To je zato što su i jedan i drugi svjesni da je to samo radi reda. Često u srcima osjećaju prijezir ili mržnju, ali jezikom pitaju i interesuju se.

Hasan je rekao: “Oni su govorili: ‘Esselamu alejkum!’, Allaha mi, kada su im srca bila čista, a sada kažu: ‘Kako si osvanuo, da te Allah očisti i čestitim učini?’, ‘Kako si, Allah te popravio?’. Kada bismo razmotrili ono što kažu, to bi bila novotarija, a ne počast, pa ako hoće neka se ljute, a ako hoće neka oproste.”

To je rekao zato jer je počinjenje pitanjem: “Kako si osvanuo?” – novotarija. On kaže da se to pitanje počelo postavljati kada se desila kuga, koja je imala ime Amvas, u Šamu. Od te kuge je umrlo mnogo ljudi. Čovjek je sretao čovjeka i pitao ga vezano za kugu: “Kako si osvanuo? – a navečer bi ga pitao: “Kako si omrknuo s njom?”

Činjenica je da većina susreta nije oslobođena raznovrnih pretvaranja, kurtoazije i licemjerja. Sve je to pokuđeno. Nešto je zabranjeno, a nešto treba izbjegavati. U osamljivanju je spas od svega toga. Onaj koji se ne sreće s ljudima i ne obraća im se onako kako oni hoće, postaje predmet njihove mržnje i ogovaranja. Oni nastoje da ga povrijede, pa tako nište i svoju i njegovu vjeru, a i njegov dunjaluk jer on hoće da im onda vrati istom mjerom.

Što se tiče poistovjećivanja sa ponašanjem ljudi i njihovim postupcima i prenošenja toga u svoj život i praksu, to je skrivena boljka koju teško mogu uočiti i razumni, a da ne govorimo o nemarnima. Neki čovjek se neće družiti sa nekim griješnikom izvjesno vrijeme, kudeći njegove grijehe, a da, kada bi kasnije uporedio svoj osjećaj prije druženja sa onim nakon njega, ne uvidi da se ti osjećaji razlikuju. On više nije tako oštar u osuđivanju grijeha, jer grijeh je, zato što ga je često gledao i dugo vremena bio okružen njime, postao prihvatljiv za njega i nije više toliko veliki njegovoj prirodi i naravi. Ono što sprečava činjenje tih grijeha je srčana kočnica, a kada grijeh postane uobičajen, i kada se, zbog čestog ponavljanja i ogrezlosti, počne umanjivati njegova težina, može doći do slabljenja srčane kočnice, tako da priroda postane sklona tim grijesima, počne zagovarati i činiti takve, ili čak i gore stvari. Što duže bude gledao velike grijehe drugih, mali grijesi koje on čini izgledat će mu beznačajni. Stoga onaj ko gleda bogatstvo i ono čime su okruženi bogataši, nipodaštava ono čime ga je Allah obdario, jer druženje sa bogatašima kod njega budi osjećaj da je ono što on ima ništavno. Bolje bi mu bilo da se druži sa sirotinjom, jer bi tada više cijenio ono što ima. Tako je i sa onima koji gledaju grešnike i one koji se pokoravaju i koji se ističu svojim ibadetom.

Onaj koji gleda i razmišlja kako su živjeli ashabi i kako su se ponašali i kako su se odnosili prema dunjaluku, sebe će gledati kao nekoga ko nije dostojan da se naziva vjernikom. Dok god bude na sebe i na svoj ibadet gledao sa nipodoštavanjem, postojat će u njemu želja da se popravi i da postane bolji, stalno će težiti duhovnom usavršavanju, kako bi bio što bliže idealu čije oličenje su ashabi i tabiini.

Onaj ko posmatra svoje savremenike - njihovu posvećenost i predanost dunjaluku, a okretanje od Allaha i ahireta, te njihovo stalno prakticiranje grijeha, taj će o sebi početi graditi visoko mišljenje i svako, pa i najmanje, dobro koje učini smatrat će velikim djelom, a to je već propast. Na ćud i narav utječe i samo slušanje o dobru i zlu, a rezultati nečijeg prisustva su još i veći. Kroz ovo se može spoznati značenje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Kada se govori o dobrim ljudima spušta se milost.”[32]

Prava milost je ulazak u Džennet i susret s Allahom. A ta milost ne silazi zbog samog spominjanja dobrih ljudi, nego je uzrok njenog spuštanja taj što se u ljudskom srcu budi želja i poticaj za oponašanjem u dobru i popravljanjem nedostataka. Početak milosti je činjenje dobra, a početak dobra je poticaj, a početak poticaja je spominjanje dobrih ljudi i njihovog načina života. Ovo je značenje spuštanja milosti.

Ono što se da razumjeti iz ovog govora je i ono što bi se razumjelo da se govori suprotno: npr. da je spominjanje grešnika uz odobravanje načina na koji žive, uzrok spuštanja prokletstva. Često spominjanje grešnika uzrokuje kod čovjeka omalovažavanje grijeha. Udaljavanje (od Allaha) je prokletstvo. Udaljavanje od Allaha započinje grijehom, a okretanje od Allaha predavanjem prolaznim užicima i strastima na nedozvoljen način. Grijeh nastupa i počinje onda kad se srcu učini ništavan i beznačajan. Takav osjećaj javlja se kada se često sluša o grijesima. Ako su ovo rezultati samog slušanja o dobrim ljudima i o griješnicima, šta tek biva kada se neko lično može osvjedočiti?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to otvoreno kaže: “Primjer hrđavog sagovornika je kao primjer kovačkog mijeha, ako na tebe ne sleti iskra od njega, onda će te zapahnuti svojim smradom - ostat će ti smrad na odjeći.”[33]

Kako god se smrad uvuče u odjeću a da čovjek toga nije svjestan, tako mu se učini lahkim i griješenje a da toga nije svjestan. U istom hadisu je rečeno: “Primjer dobrog i čestitog sagovornika je kao primjer prodavača mirisa (miska). Ako te i ne namiriše njime, ostane trag mirisa na tebi.”

Zbog ovoga kaže: “Ako neko zna neku grešku učenjaka, ne bi je trebao širiti iz dva razloga: jedan od njih je taj što je to ogovaranje, a drugi je taj, i on je opasniji, što će se oni koji budu čuli to, ugledati na tog učenjaka i bit će im lahko počiniti taj grijeh.” Neće u njihovim srcima biti osjećaj da je to opasno činiti, pa će to biti uzrok daljnjeg griješenja onih koji su čuli da se nešto može uraditi. Kako god da se kritikuje taj grijeh i njegovo činjenje, oni koji ga čine i kojima je to lahko će reći: “Kako da mi to ne činimo, a vidi i ti učenjaci su podložni tome?” A kada bi bio ubijeđen da takav grijeh ne bi počinio niko učen niti pobožan, niti bi ga učinio iko ugledan, onda bi mu i samom bilo teško učiniti nešto takvo.

Koliko je samo ljudi koji hlepe za dunjalukom, sve čine kako bi se domogli vladajućeg položaja i svoju težnju za svjetovnim uživanjima pravdaju tako što tvrde da su i ashabi voljeli dunjaluk i vlast? Možda će kao argument uzeti činjenicu da su Muavija i Alija vodili borbu, i tvrditi da je to bilo radi vlasti a ne radi istine i prava. Ovo uvjerenje je pogrešno i vodi ga opravdavanju grijeha.

Iskvarena priroda je sklona slijeđenju grijeha a zapostavljanju pozitivnih osobina i činjenja dobra. Čak se pretpostavlja greška ondje gdje je nema, samo da bi se podmirili prohtjevi i njome se objasnilo ono što se želi. To je zamka koju šejtan postavlja.

Zbog toga Allah opisuje one koji prkose šejtanu, pa kaže: “Koji Kur’an slušaju i slijede ono što je najljepše u njemu.”[34]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, navodi jedan primjer pa kaže: “Onaj koji sjedi i sluša mudrosti, a onda praktikuje najgore od onoga što je čuo je kao onaj koji dođe čobaninu i kaže: ‘Čobanine, daj mi jednu ovcu iz tvog stada’. Čoban mu odgovori: ‘Idi i izaberi si najbolju’. Čovjek ode i izabere ovačarskog psa’.”[35] Svako ko prenosi greške uglednih i pobožnih ljudi je poput ovog čovjeka. Primjer koji ukazuje na to da često gledanje grijeha uzrokuje da se grijeh počinje smatrati običnim, ništavnim, pa da se čak počne i praktikovati, je primjer muslimana koji jede u toku ramazanskog dana. Svi koji se osvjedoče da griješi, imat će o njemu nisko mišljenje a neki će ga smatrati i nevjernikom. Ali, ako vide čovjeka koji ne klanja, neće ga osuđivati onoliko koliko osuđuju onoga koji ne posti, iako izostavljanje jednog namaza, neki učenjaci smatraju nevjerstvom, a drugi razlogom za pogubiljenje.

Ostavljanje posta čitavog ramazana ne čini čovjeka kafirom niti se smatra da ga treba pogubiti. Ovo se da objasniti time što se namaz ponavlja, i to uzrokuje blagu i ne previše strogu reakciju na ostavljanje namaza, dakle, na grijeh koji se učestalo ponavlja. Iz istog razloga, kada bi učenjak nosio odjeću od svile, zlatni prsten ili kada bi pio iz srebrne posude, to bi naišlo na žestoku osudu, ali kada bi vrijeme na nekom sijelu proveo ogovarajući druge ljude, to niko ne bi osudio. Ogovaranje je gore od zinaluka, a šta je tek u poređenju sa oblačenjem svile?

Budući da ljudi često prisustvuju ogovaranju, ponavljanje ovog grijeha umanjuje njegovu žestinu i težinu u srcu i on postaje beznačajan za nefs. Trebaš uočiti ove pojave i bježati od ljudi kao što bježiš od lava. Ono što vidiš kod njih samo će povećati tvoju pohlepu za dunjalukom i zanemarivanje ahireta, olakšat će ti griješenje i oslabiti robovanje i pokoravanje.

Ako sretneš sagovornika koji će te svojim ponašanjem podsjećati na Allaha, onda ga ne napuštaj, okoristi se njegovim društvom i nemoj ga nipodaštavati. To ti je dobra prilika, ako si pametan i to je izgubljena stvar vjernika.

Znaj da je dobar sagovornik bolji od samoće, a da je samoća bolja od hrđavog sagovornika. Ako si razumio navedeno, ako si svjestan svoje prirode i ako vodiš računa o onome s kim ćeš se družiti, onda ti je jasno da se nekada prednost daje osamljivanju a nekada druženju. Čuvaj se toga da budeš isključiv, i u osamljivanja i u druženja. Sve ima svoje objašnjenje. Ako nešto osudiš, ili potvrdiš, to je tvrdnja, a nema istine u onome što traži pojašnjenje osim kroz argumente i dokazivanje.

Treća korist: Pošteđenost od svađe i smutnje, čuvanje vjere i samoga sebe od bavljenja njima i izbjegavanje izlaganja opasnostima. Malo koja pokrajina je pošteđena kušnji, nereda i pristrasnosti. Onaj ko se izoluje pošteđen je i spašen. Abdullah b. Amr b. As je rekao: “Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo smutnje i kako će izgledati, rekao je: ‘Kada vidiš ljude da ne pridaju pažnje svojim obavezama, kada se povjerenje ne bude cijenilo i kada budu ovako’, - pa je ukrstio prste na ruci. Ja sam upitao: ‘Šta mi savjetuješ da radim?’ On mi reče: ‘Ostani u svojoj kući, pazi na jezik, uzmi ono što znaš, a ostavi ono što ne voliš. Povedi računa o sebi i svojim, a ostavi se stvari koje se tiču ostalih’.”[36]

Od h. Ebu Seida Hudrija se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Samo što nije nastupilo vrijeme kada će najbolji imetak za muslimana biti stado ovaca koje će hodati od brda do brda i od vrtače do vrtače, bježeći sa svojom vjerom od smutnji.”[37]

Abdullah b. Mes’ud priča da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doći će vrijeme kada vjernik neće biti siguran sa svojom vjerom, osim ako bude bježao od naselja do naselja, od brda do brda, od pećine do pećine, baš kao lisica koju love.” Pitali su: “A kada će to biti, Allahov Poslaniče?” On reče: “Kada ne bude moguće zaraditi za život osim griješenjem Allahu. Kada nastupi to vrijeme onda je dozvoljeno neženstvo.” Ashabi rekoše: “Kako to kada si nam naredio da se ženimo?” On reče: “Kada nastupi to vrijeme, čovjek će stradati preko svojih roditelja (zbog njih), ako ne bude imao roditelja, onda zbog svoje žene i djece, a ako ne zbog njih, a ono zbog svojih rođaka.” Oni upitaše: “Kako to, Allahov Poslaniče?” On reče: “Korit će ga zbog njegove škrtosti i niskih primanja, pa će on početi raditi preko svojih mogućnosti i zaduživati se sve dok ga to ne odvede u propast.”[38]

Iako ovaj hadis govori o neženstvu, iz njega se može razumjeti i nagovor na osamljivanje.

Onaj ko je oženjen i ima porodicu mora zarađivati za život i mora se družiti i miješati s ljudima, a zaraditi ne može osim griješeći.

Ne kažem: “Sada je to vrijeme.”

Ovakva situacija je bila i u prijašnjim vremenima. Zbog ovoga je Sufjan rekao: “Sada je dozvoljeno monaštvo.”

Ibn Mes’ud priča: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je vrijeme smutnje i vrijeme heredža. Pitao sam: ‘A šta je to heredž?’ On reče: ‘Vrijeme kada čovjek ne bude siguran od svoga sagovornika.’ Pitao sam: ‘Šta mi preporučuješ da radim, ako dočekam to vrijeme?’ On mi reče: ‘Povuci se, kontroliši svoj jezik i ostani u svojoj kući.’ Pitao sam: ‘Allahov Poslaniče, a ako uđe u moju kuću?’ On reče: ‘Onda se povuci u sobu.’ Pitao sam: ‘Allahov Poslaniče, a ako uđe u moju sobu?’

On reče: ‘Onda uđi u džamiju i uradi ovako’ – pa se prihvatio za zglob iznad šake – ‘i reci: - Moj Gospodar je Allah, sve dok ne umreš’.”[39]

Sa’d priča da, kada je bio pozvan da se priključi borbi za vrijeme Muavije, da je rekao: “Ne, osim ako ćete mi dati sablju koja ima dva oka i jezik koji će mi kazivati ko je nevjernik pa da ga ubijem i ko je vjernik pa da ga poštedim.”

Još je rekao: “Mi i vi smo kao ljudi koji su imali jasan put i njime hodili, pa je naišla oluja, zamela stazu i oni su zalutali. Neko je rekao: ‘Put je desno’. Oni koji su ga poslušali izgubili su se i zalutali. Neko drugi je rekao: ‘Pravi put je lijevo’. Oni koji su ga poslušali izgubili su se i zalutali. Oni koji su ostali ulogorili su se i sačekali dok vjetar nije stao i dok se nije pokazao pravi put, a onda su nastavili putovanje.” Sa’d i grupa ashaba su se povukli u osamu. Nisu učestvovali u neredima i nisu se družili ni s kim sve dok se neredi nisu smirili.

Od h. Ibn Omera prenosi se da je kada je čuo da je h. Husejn otišao za Irak, krenuo za njim. Stigao je nakon tri dana i pitao ga: “‘Gdje si krenuo?’ On mu reče: ‘U Irak’. Imao je pisma i svitke. On reče: ‘Ovo su njihova pisma i prisege.’ On mu reče: ‘Ne gledaj u ono što su oni napisali i nemoj im ići.’ Ovaj je to odbio. Onda mu reče: ‘Reći ću ti hadis: ‘Džibril je došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ponudio mu da izabere između dunjaluka i ahireta, pa je izabrao ahiret, a zanemario dunjaluk. Ti si dio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Allaha mi, niko od vas neće slijediti dunjaluk nikada, a Allah ga neće okrenuti od vas a da vam neće dati bolje od njega’. Ovaj je odbio da se vrati. Ibn Omer ga je zagrlio, zaplakao i rekao: ‘Allah te zaštitio od pogibije ili zarobljavanja.’”[40]

Ashaba je bilo deset hiljada, a od te skupine u neredima je učestvovalo svega četrdesetak. Tavus je sjedio u svojoj kući, pa kad su ga pitali za razlog, rekao im je: “Vrijeme se iskvarilo, a vođe oslabile.”

Kada je Urve sagradio svoj dom u Akiku i kada se nastanio u njemu, pitali su ga: “Nastanio si se u tom dvorcu, a napustio si džamiju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?” On je odgovorio: “Vidio sam vaše džamije ispunjene besposlicom, vaše pijace ispunjene prevarom i nemoralom. Sredina u kojoj vi živite zrela je za napuštanje.”

Oprez i čuvanje od svađe i zavade, smutnje i nereda je jedna od koristi osamljivanja.

Četvrta korist: Pošteđenost ljudskog zla. Oni će te nekada vrijeđati, nekada ogovarati, nekada optuživati, predlagati i tražiti da obećaš nešto što ćeš teško moći ispuniti. Nekada će prenositi tvoje riječi ili lagati. Možda će, ono što od tebe vide ili čuju, a što nisu mogli shvatiti i čemu nisu mogli dokučiti suštinu, zadržati za sebe ali samo do prve prilike u kojoj će to iskoristiti kao poticaj za širenje zla. Ako se izoluješ od ljudi, bit ćeš pošteđen potrebe za stalnim oprezom oko toga šta ćeš reći i kako postupiti.

Zbog svega navedenog jedan mudrac je rekao drugome:

“Podučit ću te nekoliko stihova koji su bolji nego deset hiljada dirhema.” Ovaj upita: “A koji su to (stihovi)?” – On reče:

Snizi glas noću kada govoriš

Danju se osvrni prije nego prozboriš

Izgovorena riječ više se ne vraća

Ma kako lijepa ili ružna bila

Nesumnjivo, ko god sarađuje sa ljudima izložen je zavidnicima ili onima koji su neprijateljski nastrojeni i koji imaju loše mišljenje o njemu. Takvi smišljaju i pripremju neprijateljstva, postavljaju mu zamke i ubacuju svoje otrovne zamisli.

Ljudi, koliko god se trudili oko nečega: “I misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj...”[41] Toliko se trude oko dunjaluka da smatraju kako svi za njim hlepe. Mutenebbi kaže:

Kome su postupci hrđavi,

i misli su mu jednake,

Svemu što naumpadne

prebrzo povjeruje,

Tuđe ga riječi i od prijatelja rastave

Kad ga tama sumnnji obavije.

Kaže se: “Druženje sa hrđavim ljudima uzrokuje hrđavo mišljenje o dobrim ljudima.”

Postoji mnogo uvreda i zala koje čovjeku mogu prirediti poznanici i oni sa kojima dolazi u dodir. Nećemo ih nabrajati pojedinačno jer u onome što smo kazali ima uopćenih naznaka. Osamljivanje je spas od njih. Na ovo ukazuje većina onih koja daje prednost osamljivanju. Ebu Derda je rekao: “Zar se ono što prenosiš ne pripovijeda kao da si ti rekao?”

Pjesnik je rekao:

Onaj ko hvali ljude, a nije ih iskusio

Pa ih i sluša, počne kuditi onoga kog je hvalio

Tako postane u samoći smiren

Daleko i od bliskih i onih dalekih.

Hazreti Omer je rekao: “Osamljivanje je zaštita od hrđavog sudruga.” Abdullahu b. Zubejru su rekli: “Zar nećeš doći u Medinu?” On reče: “U Medini su ostali samo oni koji zavide na blagodatima i oni koji se raduju zlu.”

Ibn Semmak je rekao: “Jedan mi je prijatelj napisao: ‘Ljudi su mi bili lijek kojim sam se liječilo, a postali su bolest kojoj lijeka nema. Bježi od njih kao što bi bježao od lava’.”

Jedan beduin stajao je uz drvo i govorio: “Ovo je prijatelj koji ima tri odlike: ako šta čuje od mene - ne prenosi drugima, ako mu pljunem u lice - otrpi, a ako se na njega rasrdim - ne zamjeri mi.” Rešid je to čuo, pa je rekao: “Taj čovjek je učinio da se razočaram i izgubim volju za društvom.”

Jedan osamljenik družio se s knjigama i posjećivao mezarja. Pitali su ga zašto, a on je rekao: “Nisam vidio da je išta sigurnije od samoće, niti da ima boljeg savjetnika od kabura, niti boljeg sagovornika od knjige.”

H. Hasan je rekao: “Htio sam otići na hadž. Sabit Bennani je to čuo, a bio je od evlija, pa je rekao: ‘Čuo sam da hoćeš na hadž, pa bih volio da ti se pridružim.’ Hasan mu reče: ‘Volio bih da se družimo kroz to što nas Allah štiti. Ako bismo putovali zajedno, bojim se da bi jedan kod drugoga našli ono što nam se ne bi svidjelo’.”

U ovim riječima je naznaka još jedne koristi od osamljivanja a to je očuvanje pozitivnih utisaka i zadržavanje lijepog mišljenja o čovjeku, o njegovoj vjeri, ponašanju, ljudskosti i ostalim osobinama.

Uzvišeni Allah hvali one koji se prikrivaju, pa kaže: “... zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena da zarađuju pa onaj koji u to nije upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni...”[42]

Pjesnik kaže:

Nije sramota bogatstvo izgubiti

veće je sramota bez ponosa ostati.

Nijedan čovjek nije bez mahane, bilo da se radi o njegovoj vjeri, ponašanju, ćudoređu ili dunjaluku. Mahane vezane za vjeru i za dunjaluk su najpreče da se zaklone i sakriju. Ako se otkriju, onda čovjek nije siguran.

Ebu Derda je rekao: “Ljudi su bili lišće bez bodlji, a danas su bodlje bez lišća.”

Ako je ovo bilo u njegovo vrijeme, a živio je na kraju prvog stoljeća po Hidžri, onda ne treba nimalo sumnjati da je danas još gore. Sufjan b. Ujejne je rekao: “Sufjan Sevri mi je pričao, na javi dok je živio, a i na snu kada je umro: ‘Trudi se da upoznaš što manje ljudi jer ih se teško riješiti. Smatram da nisam doživio ništa ružno osim od onih koje sam poznavao’.”

Neko je rekao: “Došao sam kod Malika b. Dinara, a on je sam sjedio. Neki pas je stavio svoju njušku na njegovo stegno. Krenuo sam da otjeram psa, a on mi reče: ‘Ostavi ga, on nikome ne šteti niti ikoga vrijeđa, a bolji je od lošeg sagovornika’.”

Neko (od dobrih ljudi) je bio upitan: “Šta te ponukalo da se izoluješ od ljudi?” On je rekao: “Bojao sam se da mi ne ukradu vjeru, a da to i ne osjetim.” Ovo ukazuje na mogućnost da čovjek počne oponašati hrđave ljude ako se druži sa sa njima. Ebu Derda je rekao: “Bojte se Allaha i čuvajte se ljudi. Oni nisu ni devu jahali - a da je nisu okrenuli, ni konja nisu jahali - a da ga nisu premorili, niti su dirali srce vjernika - a da ga nisu povrijedili.”

Neko (od dobrih ljudi) je rekao: “Smanji (broj) svojih poznanstava jer to je bolje za tvoju vjeru i tvoje srce. Potrudi se da imaš što manje obaveza, jer što više poznanstava budeš imao, imat ćeš i više obaveza i prava prema drugima, a biti će ti teško sve to podmiriti.” I: “Zanemari one koje poznaješ, a ne upoznaji se sa onima koje ne znaš.”

Peta korist: Da ne hlepiš za ljudima i onim što oni imaju a i da oni ne hlepe za tobom i onim što imaš. Potreba da ljudi ne žude za onim što imaš, objedinjava mnoge koristi.

Zadovoljiti ljude je nedostižan cilj, a čovjeku je preče da vodi računa o tome da popravi sebe. Jedan od najblažih i najlakših hakkova koje čovjek treba ispuniti je ispratiti dženazu, obići bolesnika i prisustvovati gozbi kada je pozvan.

Sve ovo je vezano za gubljenje vremena i izlaganje riziku. Ponekad može biti opravdano spriječen u ispunjenju nekih hakova. Pošto ne priliči svako opravdanje javno izreći, neko uvijek može prigovoriti: “Njemu si udovoljio, a meni nisi htio.” Tako tvoj opravdani izostanak postane uzrok neprijateljskog osjećaja. Kaže se: “Onaj ko ne obiđe bolesnika dok je on bolestan, poželjet će da taj umre prije nego ozdravi i počne ga koriti zbog njegovog nedolaska.”

Svi će biti zadovoljni onim ko ne odlazi nikome, a ako izdvoji samo nekoga od njih, svi će biti nezadovoljni. Ne može se svakom posvetiti jednaka pažnja, to ne bi uspjelo ni onom ko bi bio slobodan dan i noć, a kako da to bude u stanju neko ko ima vjerskih ili ovosvjetskih obaveza? H. Amr b. As je rekao: “Mnoštvo prijatelja je mnogo i parničara.

Ibn Rumi je rekao:

Tvoj neprijatelj će se okoristiti

tvojim prijateljem.

Zato ne množi prijatelje

Najčešće bolest uzrokuje

Ako se nešto pojede ili popije.

Imam Šafija je rekao: “Osnov svakog neprijateljstva je da učiniš dobročinstvo nekome ko je nedoličan.”

Distanciranje od onoga čime drugi raspolažu donosi veliku korist, jer kada neko gleda dunjalučke ukrase, u njemu se budi pohlepa, tjeskoba i nezadovoljstvo svojim trenutnim stanjem. Ko se izdvoji ne može ovakve stvari uočavati i zapažati, a ono što ne vidi ne može ni poželjeti. Stoga Uzvišeni Allah kaže: “Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekima od njih.”[43]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Gledajte onoga ko je nižeg položaja od vas i manjeg bogatstva, a nemojte gledati onoga ko je iznad vas i bogatiji. To će vas učiniti zahvalnijim na Allahovim blagodatima prema vama.”[44]

Avn b. Abdullah je rekao: “Sjedio sam i družio se s bogatašima i bio sam sam potišten i nezadovoljan kada bih vidio odjeću bolju od moje ili kada bih vidio jahaću životinju bolju od moje. Onda sam se počeo družiti sa siromasima i odmorio sam se.”

Priča se da je Muzeni izašao iz džamije u Fustatu, a Ibn Abdulhakem je sa svojom pratnjom prolazio ulicom. Zadivilo ga je blještavilo koje je vidio, pa je proučio ajet: “Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite.”[45] Onda je rekao: “Naravno da ću osaburiti i biti zadovoljan.” A bio je teška sirotinja.

Onaj ko postupi ovako, neće biti iskušan na ovaj način. Ko gleda dunjalučke ukrase, ili će osnažiti svoju vjeru i svoj jekin - uvjerenje, pa će osaburiti i prihvatiti gorčinu trpljenja, što također spada u sabur; ili će se prepustiti želji i pohlepi za dunjalukom i tako zaslužiti vječnu propast. Dunjalučku propast doživjet će zbog pohlepe i zbog težnji koje su najčešće neostvarive. Nije svakom ko je žudio za dunjalukom uspjelo i da uživa u njemu. Što se tiče ahireta, njega je poništilo dunjalučko uživanje koje je bilo ispred spominjanja Allaha i težnje za Njegovom blizinom. Zbog toga Ibn Arebi kaže:

Ako je poniženje došlo od bogatstva,

Onda ću se uzdići svojim siromaštvom.

Ovi stihovi ukazuju da pohlepa uzrokuje trenutno poniženje.

Šesta korist: Pošteđenost od ljudi teške naravi i maloumnika, od trpljenja njihove gluposti i ružnog ponašanja. Vidjeti i biti u društvu čovjeka teške naravi ravno je malom sljepilu. A’meš (ar. krmeljavi) je bio pitan: “Od čega su ti počele krmeljati oči?” On reče: “Od gledanja u ljude teške naravi.”

Priča se da mu je došao Ebu Hanife i rekao mu hadis: “Onaj kome Allah oduzme ono što mu je časno (oči) nadoknadi mu to nečim što je boljim od toga.[46] Čime je tebi nadoknadio?” Tada mu je A’meš, šaljivim tonom odgovorio: “Allah mi je nadoknadio time što me poštedio gledanja teških ljudi, a ti si jedan od njih.”

Ibn Sirin je rekao: “Čuo sam čovjeka koji je rekao: “Jednom sam pogledao čovjeka teške naravi i odmah se onesvijestio.”

Galenus je rekao: “Svaka stvar ima svoju groznicu, a groznica duše je gledanje u čovjeka teške naravi.”

Šafija je rekao: “Kad god sam sjedio sa čovjekom teške naravi, osjećao sam u tijelu posebnu težinu na istoj strani na kojoj je ovaj sjedio.”

Sve ove koristi, osim prve dvije, su vezane za dunjalučke ciljeve, ali i za vjeru. Poslije susreta sa osobom teške naravi, čovjek nije siguran da ga ovaj neće ogovarati i kuditi ono što je Allah stvorio. Ako su ga vrijeđali i drugi tako što su ga ogovarali, ružno o njemu mislili, ili mu zavidjeli, njegove riječi prenosili, ili na druge načine štetu nanosili, neće se moći ustegnuti od toga da ne uzvrati, a to dovodi do izobličavanja vjerovanja. U osamljivanju je spas od svega toga, pa imaj to na umu.

Mahane osamljivanja

Znaj da se ni vjerski ni svjetovni ciljevi ne mogu ostvariti bez oslanjanja na druge ljude, a to je neostvarivo ako se čovjek ne druži. Osamljivanjem i izolacijom čovjek se odriče svih koristi koje sa sobom nose druženje i miješanje sa ljudima. Ovo je jedan od nedostataka osamljivanja. Pogledaj koje su koristi zajedničkog življenja i koji su sve poticaji na to: učenje i podučavanje, korištenje i korisnost, odgajanje i odgojenost, druženje i druželjubivost, ostvarenje sevaba “ahiretske nagrade ako se provode prava drugih, navikavanje na poniznost, uzimanje pouke iz iskustava drugih. Sve ovo su koristi suživota, ima ih sedam i svaku ćemo objasniti:

Prva korist - učenje i podučavanje.

U poglavlju o nauci predstavili smo ovu korist kao najveći i najbolji ibadet na dunjaluku. To je nemoguće ostvariti osim kroz druženje i miješanje sa ljudima. Postoje mnogobrojne naučne oblasti od kojih su neke na dunjaluku neophodne dok se bez drugih može. Tako onaj koji je dužan da traži nauku i da se podučava čini grijeh ako se izoluje. Kada čovjek nauči ono što je obavezno, i ako shvati da ne želi ili da nije sposoban dublje se baviti naukom, ili da se želi posvetiti ibadetu, onda neka se i izoluje. Za onoga ko se istakne u šerijatskim znanostima i pokaže vanredan dar za njih, osamljivanje je krajnji gubitak. Zbog ovoga i Neha’i i neki drugi kažu: “Nauči se i poduči, a onda se osami. Ko se osami i izoluje prije svog školovanja, većinu svog vremena provodi u spavanju ili razmišljanju o besposlici. Njegov jedini cilj je da svoje slobodno vrijeme provede u činjenju ibadeta koje je naučio napamet. Nije isključeno da neka njegova srčana i tjelesna djela budu odbijena i neispravna, a da on toga ne bude svjestan. Nije isključeno ni da njegovo vjerovanje i poimanje Uzvišenog Allaha i Njegovih Imena i Svojstava bude ispunjeno kojekakvim pretpostavkama i zamislima, pa da postane predmet poruge šejtanu, a da u isto vrijeme za sebe misli da je istaknuti pobožnjak.

Nauka je osnova i temelj vjere i neznalica nema neke koristi od osamljivanja. Pod pojmom neznalica mislim na one koji ne znaju sve ono što su obavezni znati i ne znaju kako da ibadete u samoći. Primjer nefsa je primjer bolesnika koji treba ljubaznog i obazrivog liječnika koji će ga liječiti. Bolesniku koji se osami i izbjegava ljekare prije nego nešto nauči o medicini, zasigurno će se bolest pogoršati. Osamljivanje i izolacija priliče samo onima koji su nešto naučili. Što se tiče podučavanja, velika je korist od njega bez obzira koju je namjeru imao učitelj a koju učenik. Ako bi se njime želio ostvariti ugled u društvu, steći prijatelji ili sljedbenici, onda je to bilo pogubno za vjeru. Nešto od toga smo naveli u poglavlju o nauci.

Učenjaku, u ovo doba, je najbolje da se izoluje i povuče, ako želi spasiti svoje vjerovanje. On se ne smatra onim koji hoće da se okoristi vjerom. Danas i nema učenjaka osim onih koji govoreći kićenim stilom nastoje privući mase na predavanja i složene rasprave, zadiviti kolege i približiti se vladajućim krugovima. To koristi ondje gdje osjete konkurenciju. Najpoželjnija naučna oblast je mezheb. U većini slučajeva, ljudi ga izučavaju kako bi premašili svoje kolege i kako bi zadobili vlast, bogatstvo i ugled. Vjera i čast nalažu izbjegavanje ovakvih i njima sličnih. Ako bi se radilo o nekom ko teži Allahovom zadovoljstvu i ko se nastoji približiti Allahu putem znanja, jedan od najvećih grijeha bi bio takvog ostaviti i zatajiti mu znanje. Ovakavih je vrlo malo, jedan ili dvojica u čitavoj oblasti.

Čovjek se ne bi trebao zanositi Sufjanovom izrekom: “Naučili smo se i tražili znanje ne u ime Allaha, pa je znanje odbilo osim da bude u ime Allaha.

Fukaha - šerijatski pravnici i učenjaci, uče radi nekoga drugog a ne radi Allaha, ali se svi vrate Allahu.

Pogledaj kako su, većina njih završili svoje živote i smatraš ih da su umrli, a oni su predani dunjaluku i hlepe za njim, ili su ga odbacili.

Ono što se čuje nije kao ono što se vidi. Znaj da je nauka o kojoj govori Sufjan, nauka o hadisu, tefsiru, biografijama Poslanika i ashaba. U tim naučnim oblastima imamo i zastrašivanja i podsticanja i upozoravanja, a sve to budi u čovjeku strah od Allaha. Ako ne zastraši trenutno, strah će se javiti naknadno.

Oni koji su učili kelam i fikh, apstraktno znanje vezano za fetve o poslovanju i sporove, za različita mezhebska rješenja određenih problema, onaj ko se ovom predao, želeći dunjaluk, taj se ne okreće Allahu, nego ćeš vidjeti da do kraja života hlepi za bogatstvom i dunjalukom.

Što se tiče ovog našeg djela, možemo biti blagi prema onome ko ga izučava radi dunjaluka i dunjalučke koristi, jer postoji nada da će ga ovo djelo opametiti i da će se na kraju života dozvati. Ovo djelo je ispunjeno zastrašivanjem, podsticanjem na ahiret i upozorenjima o dunjaluku. Sve se to može naći u Kur’anu i hadisu, a ne može u apologetici, niti u mezhebu.

Čovjek se ne treba zavaravati. Onaj ko se smatra nesavršenim učenjakom bolji je i sretniji od onoga ko je zanesen, a neznalica je. Neki od učenjaka koji teže da uče i da naučavaju žele postići slavu i ugled. Takav učenjak može postići samo trenutno zadovoljstvo jer se svojim znanjem uzdigao iznad neznalica. Mahane vezane za bavljenje naukom su zanesenost i oholost. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, tako kaže.[47]

Zbog ovoga se prenosi da je Bišr zakopao sedamnaest sanduka knjiga koje su bile vezane za hadis koji je on čuo. On nije prenosio hadis, nego je govorio: “U meni je jaka želja da kazujem hadis i zato ga ne kazujem, a kada bih imao želju da šutim o hadisu, onda bih ga kazivao.” Zbog toga je rekao: “(Fraze iz hadisa) kao: ‘Pripovijedao nam je, kazivao nam...’ su poput jedne od dunjalučkih kapija, pa kada čovjek kaže: ‘kazivao nam je’, kao da je rekao: ‘Napravite mi mjesta’.”

Rabia Adevija je rekla Sufjanu Sevriju: “Ti bi bio izuzetan čovjek kada ne bi toliko želio dunjaluk.” Sufjan upita: “A po čemu i zašto ga želim?” Ona reče: “Kroz hadis.”

Zbog ovoga je Ebu Sulejman Darani rekao: “Onaj koji se oženi, izučava hadis ili se posveti putovanju, taj se priklonio dunjaluku.”

Na sve ove mahane smo ukazali u poglavlju o nauci. Izolovanjem i izbjegavanjem društva, koliko god je moguće, mogao bi se spasiti. Onoga ko teži dunjaluku kroz podučavanje drugih, ako nije svjestan te težnje, trebalo bi staviti, u situaciju sličnu današnjoj. Istinu govori Ebu Sulejman Hitabi, kada kaže: “Ostavi one koji hoće i žele da uče od tebe. Od njih nemaš materijalne koristi niti ljepote. Oni koji ti se pokazuju javno braćom - tvoji su tajni neprijatelji. Kada te sretnu - dodvoravaju ti se, a kada te nema - ogovaraju te. Onaj ko ti dođe od takvih - robuje ti, a kada ode od tebe - prigovara ti. Oni su licemjeri, prevaranti i izdajice. Nemoj se zanositi njihovim okupljanjem oko sebe, jer oni ne žele znanje nego hoće ugled i položaj, hoće da budeš stepenik na putu njihovog uspjeha i magarac koji će ih nositi na tome putu. Ako im ne poslužiš za ono što su naumili, postanu ti najžešći neprijatelji. Oni smatraju da su njihove posjete tebi dokaz protiv tebe i da je sve tvoja obaveza. Oni ti nalažu da založiš i svoju čast, ugled, vjeru i da budeš neprijatelj njihovim neprijateljima, da ih pomažeš protiv onih koji su se drznuli protiv njih, makar im bili rođaci, namjesnici ili sluge. Tako postaješ njihova luda, mada si bio učen. Postaneš njihov ponizni sljedbenik, a bio si im gordi vođa. Zbog toga se kaže da je osamljivanje potpuno viteštvo.”

Ovo je značenje njegovih riječi, iako se neki izrazi razlikuju. To je istina. Ti vidiš učitelje da su okovani onima koji im dolaze, pa kao da im on stalno nešto poklanja i svoje pravo smatra obavezom prema njima. Možda on i ne bi radio to što radi kada za to ne bi očekivao neku naknadu. Siromašni učitelj to ne bi mogao raditi ako bi zavisio od vlastitog skromnog imetka, pa stoga mora obilaziti i tražiti donatore te na tom putu doživljavati različite neugodnosti. Nekada mu se dodijeli i imetak čije je porijeklo iz čistog harama. Potom ga službenik kinji i ponižava sve dok mu ovaj ne preda sve ono što mu je Allah darovao. Poslije toga počinju ga i kolege gledati sa nipodaštavanjem jer je prodao ono što je najskuplje i smatraju ga ahmakom jer nije bio svjestan blagodati svoga znanja i nije znao pravilno rasporediti svoje obaveze. Ako se i uspije opravdati pred njima, jezici običnih ljudi i neznalica okomit će se na njega kao lavovi. Tako će čitav dunjalučki vijek provesti u borbi s njima, a na ahiretu će biti pitan za sve (čime je raspolagao) gdje je i odakle je uložio i kako potrošio.

Najzačudnije u svemu je to što on sam sebe tješi lažima i kazuje: “Ne odustaj od onoga što radiš jer ti time želiš postići Allahovo zadovoljstvo, pokoravaš se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i širiš znanje o Allahovoj vjeri i podučavaš sve one koji žele da nešto nauče.”

Ono što vlastodršci imaju jeste imetak od općeg dobra, a koje dobro može biti veće od znanja učenih ljudi!? Njima se jača vjera i jačaju njeni sljedbenici.

Kada ne bi bilo šejtanske obmane, svako bi uočio nakon malo razmišljanja, da poganost vremena nije uzrokovana ničim drugim negoli mnoštvom takvih učenjaka koji koriste sve ono što im se pruži, i koji ne povlače crtu između halala i harama. Njihovu praksu vide i primjenjuju neznalice i tako se drznu na činjenje grijeha. Zbog toga se kaže: “Ne pokvare se podanici sve dok im se ne pokvare vođe, a vođe se kvare onda kada se pokvare učeni. Da nas Allah sačuva samoobmane i zasljepljenosti jer to je bolest kojoj nema lijeka.”

Druga korist: korištenje. Što se tiče okorištavanja od ljudi, ono se ostvaruje kroz zarađivanje i saradnju s njima. To se ne može ostvariti osim miješanjem s njima. Onaj ko mora zaraditi, treba napustiti osamljivanje i samoizolaciju. Pri tom je prinuđen i da se bori ako želi da njegovo poslovanje i saradnja budu u okvirima dozvoljenog.

To smo objasnili u poglavlju O zarađivanju. Ako ima nekog imetka i zadovoljan je tim što ima, onda je izolacija bolja i vrednija po njega, naročito ako su svi načini zarađivanja, osim zarađivanja grijehom, zatvoreni pred njim. Ako neko želi zarađivati da bi mogao dijeliti sadaku, onda je to bolje od osamljivanja, jer se tada bavi onim što je nafila. Zarađivanje nije bolje od osamljivanja ako je cilj osamljivanja spoznavanje Uzvišenog Allaha i učenje i naučavanje o vjeri i vjerskim vrijednostima. Zarađivanje nije vrednije ni od predavanja spominjanju Allaha i osamljivanju kojem je cilj samo to. Ovdje mislim na (osamljivanje) onoga kome se otkriva nepoznato nakon intezivnog promišljanja i naukovanja, a ne na one koji misle da im se nešto otkrilo i koji imaju pogrešnu predstavu o osamljivanju.

Što se tiče pružanja koristi drugima, čovjek može koristiti ili svojim imetkom ili svojim tijelom tako što će obavljati neke poslove za druge ljude. Ako čovjek ustane kako bi bio na raspolaganju ostalim muslimanima, za to ima nagradu kod Allaha, a takvu nagradu ne može steći ako se izoluje od njih. Onaj ko bude u stanju miješati se sa ljudima, a da pri tome ne zapostavlja ni svoje obaveze prema Allahu, to mu je bolje od izolacije, ako se u toj izolaciji nije posvetio samo nafilama i tjelesnim ibadetima. Međutim, ako je svojom izolacijom odlučio da se duhovno uzdiže i da se bavi naučnim radom i razmišljanjem, onda od takve izolacije nema ništa bolje.

Treća korist: odgajanje. Ovo je još jedna korist miješanja i druženja s ljudima a podrazumijeva podnošenje uvreda od ljudi uz nastojanje da se potčini nefs i odoli prohtjevima. Najpotrebnija je onome ko nije izgradio svoje moralne osobine, i ko nije potčinio svoje strasti i prohtjeve šerijatu. Zbog ovoga se ljudi stavljaju na uslugu (hizmet) u tekijama, pristaju na druženje s ljudima, kako bi služili sufijama, prose po pijacama kako bi slomili vlastiti ponos, potpomognuti dovama sufija koji su svu svoju pažnju usmjerili Uzvišenom Allahu.

Ovo je u proteklim vremenima bio temelj (odgoja), a danas, kad su ga pomutili niski ciljevi opala mu je vrijednost kao što su pale vrijednosti i ostalih vjerskih načela. Tako se dešava da čovjek poniznošću i služenjem nastoji steći što više sljedbenika i sakupiti bogatstvo. Ako se ovakva namjera javi kod nekoga, onda mu je bolje da bude izolovan, makar ta izolacija bila i kabur. Ako je njegova namjera da odgaja i usavršava svoju dušu, onda je izolovanost bolja za njega. Ovo važi samo za onoga koji želi da se usavrši. To mu je potrebno na početku njegova puta ahiretu.

Nakon što prođe tu fazu treba biti svjestan da cilj treniranja neke životinje nije sami trening nego njeno osposobljavanje za jahanje kako bi se prešao put. Tijelo je jahalica srca i srce ga jaše kako bi prešlo put do ahireta. Na tom putu ima mnogo prohtjeva koje ono mora savladati, u protivnom će se uzjoguniti. Onaj ko se čitav život samo priprema liči na onog ko čitav život trenira životinju, a nikad je ne uzjaše. Nije se njome okoristio osim što ga je udarala, ujedala i zbacivala s leđa. To jeste neka korist, ali sličnu korist možemo imati i od mrtve životinje. Mi hoćemo da se okoristimo životinjom dok je ona živa. Tako je i sa strastima i prohtjevima, njih se možemo riješiti ako zaspimo ili umremo, a ne trebamo im se ni prepustiti kao onaj pustinjak kojeg su zvali: “Pustinjače!”, a on odgovorio: “Nisam ja pustinjak, već opasan pas koji ujeda ljude, pa sam se zatvorio kako ne bih drugima zlo nanosio.”

Čovjek treba težiti nekom cilju. Ko je to razumio i ko zna pravac kojim će hoditi, shvata da je osamljivanje za njega bolje od miješanja sa ljudima. Njemu i sličnima je najbolje da se u početku miješaju i druže s ljudima, a na kraju da se osame i izoluju. Što se tiče odgajanja drugih, pod tim podrazumijevamo da neko druge odgaja i podučava. To mogu sufijski šejhovi sa onim koji im dolaze i od njih uče. Odgajatelj može odgajati samo ako se druži i provodi vrijeme s učenicima. On je kao učitelj, dakle kao i onaj koji širi znanje, samo što su njegovi učenici voljni da nauče kako da idu ahiretskim putem i manje su skloni mahanama podučavanja od onih koji traže samo znanje. Zbog toga vidimo da su takvi malobrojni dok je broj onih koji traže znanje veliki. U takvoj situaciji je neophodno da (odgajatelj) uporedi ono što mu nudi osamljivanje sa onim što mu nudi druženje i podučavanje, pa da dadne prednost onome što je bolje i vrednije za njega. To se zaključuje nakon dubokog razmišljanja i razlikuje se od situacije do situacije i od osobe do osobe, tako da se ne može dati konačni sud, pa niti se može u potpunosti zanegirati niti u potpunosti preporučiti.

Četvrta korist: druženje i druželjubivost.

To je cilj onome koji odlazi na gozbe i svečanosti i koji se voli družiti sa ljudima i biti tamo gdje se okupljaju. Ovo se ocjenjuje na osnovu osjećaja koje to druženje izaziva. To može biti haram-zabranjeno, ako se druži i opušta uz nekoga s kim mu je zabranjeno da se zbližava, ili može biti dozvoljeno. Nekada je pohvalno da se druži i zbližava ako su društvo oni na koje podstiče i vjera, naprimjer da se druži i zbliži sa pobožnim i čestitim ljudima da bi vidio kako žive i pokušao viđeno primijeniti u svom životu. Druženje je korisno i ako za cilj ima podsticanje srce na ibadet. Srca popstaju zaslijepljena ako se prisile na nešto. Zbog toga onaj ko pri osamljivanju osjeća otuđenost i usiljenost a pri druženju prijatnost i opuštenost, druženje mu je preče. Sklonost ibadetu je jedna od osnova ibadeta. Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uzvišenom Allahu neće dosaditi sve dok vama ne dosadi.”

Ovo je neophodno jer se nefs ne može ukrotiti istinom i pravom stvari sve dok se ne podstakne na to. Ako ga se nečim obavezuje, nefs počinje osjećati dosadu, a to je cilj Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ova vjera je snažna i čvrsta, pa u nju prodiri polahko i pažljivo.” Prodiranje u vjeru je praksa onih koji su pronicljivi. Zbog toga h. Ibn Abbas kaže: “Kada se ne bih bojao da će mi dolaziti ružne primisli, nikada ne bih sjedio s ljudima.” Jednom je rekao: “Otišao bih u mjesto gdje ne bih imao nijednog druga ili nekoga s kime bih podijelio samoću.” Da li ljude kvari išta drugo nego drugi ljudi? Nijedan izopćenik i usamljenik ne bi trebao da bude bez nekoga uz koga će se opustiti, s kim će popričati i koga će očekivati, dnevno jedan sat, ali se treba potruditi da taj s kim će provoditi ovo vrijeme (opuštanja) ne uništi ostatak vremena koje je uložio u samoću. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek je vjere svoga prijatelja, pa dobro gledajte s kim ćete se družiti.” Kada se sretne s prijateljem neka pazi i neka govori o vjerskim stvarima, o srčanim promjenama i stanjima, neka se žali na svoju nesposobnost da ustraje i da ostvari savršenstvo. U tome je podsticaj nefsu da se pokaže boljim i da ustraje. Ovo je široko polje za sve one koji se žele odgojiti i popraviti svoje duhovno stanje. Uvijek ima razlog za žalbu čak i onaj ko ima dug život. Onaj ko je zadovoljan sobom, taj je sigurno zanesen sobom. Ovakvo druženje, u određeno vrijeme dana, bolje od osamljenosti nekih osoba. Neka čovjek razmisli o promjenama u svom srcu i neka razmisli o svom sagovorniku, a onda neka sjedi s njim i vrijeme provodi.

Peta korist: Ostvarivanje sevaba (nagrade) i omogućavanje drugima da to postignu.

Sevab se ostvaruje tako što se prisustvuje dženazama, obilaze bolesnici, prisustvuje bajramima, a prisustvovanje džumi je obaveza koja se ne izostavlja. Što se tiče klanjanja u džematu ostalih namaza, za to nema olakšice i opravdanja osim ako se čovjek boji štete koja će biti veća od koristi koju bi imao od zajedničkog namaza. To se vrlo rijetko dešava. Isto tako će imati koristi i onaj ko se odazove na poziv da prisustvuje nekom veselju ili gozbi jer će time uveseliti srce brata muslimana.

Pružiti priliku drugima da zarade sevab znači imati otvorena vrata za njihove posjete i obilaske, izraze saučešća ili čestitanja. Svi koji dođu, na taj način, će zaraditi sevab. Isto tako, ako je domaćin učen čovjek, pa im dozvoli da ga posjećuju, oni će imati nagradu od tog posjećivanja. On će biti neposredni uzrok susreta, pa je potrebno da uporedi sevabe (druženja) sa mahanama koje smo naveli. Nekada će odnijeti prevagu izolovanost, a nekada miješanje i druženje s ljudima.

Prenosi se od selefa da su izbjegavali odlaske na veselja i gozbe, posjete bolesnicima i prisustvovanje dženazama; štaviše, ostajali su u svojim kućama i nisu izlazili osim da bi obavili džumu, ili posjetili mezarje. Neki su posve napuštali naselja i živjeli u brdima kako bi se u potpunosti posvetili ibadetu i izbjegli zauzetost i okupiranost nečim drugim.

Šesta korist: Skromnost. Vezana je za druženje s ljudima. To je jedno od najvrednijih stanja čovjeka i ne može se ostvariti u samoći i izolaciji. Nekada i oholost može biti uzrok izolacije.

U israilijatima je zabilježeno da je neki mudrac napisao tristo šezdeset knjiga o mudrosti tako da je bio uvjeren da je time kod Allaha stekao određeni položaj. Allah je objavio vjerovjesniku tog vremena: “Reci tom čovjeku da je zemlju ispunio svojim licemjerjem i da Ja neću primiti od njegovog munafikluka (licemjerja) ništa.” Tada je taj mudrac iskopao sebi rov u zemlji i rekao: “Sada ću postići zadovoljstvo svoga Gospodara.” Allah je objavio vjerovjesniku: “Reci tom čovjeku da nije postigao Moje zadovoljstvo sve dok se ne pridruži ljudima i otrpi njihove uvrede.” Onda je čovjek izašao među ljude, sjedio s njima, bio s njima na njihovim gozbama i hodao po pijacama, pa je Allah objavio vjerovjesniku: “Reci tom čovjeku da je sada stekao Moje zadovoljstvo.”

Koliko je samo onih koji se osamljuju u svojim kućama, a koje je oholost na to podstakla kako se ne bi nekome drugom dala prednost ili kako mu se ne bi odala počast koju on misli da zavređuje. Takav smatra da su ostali ispod njegova nivoa i da on zaslužuje mnogo bolje društvo. Nekada odabere izolaciju kako ljudi ne bi otkrili njegovu nevaljalost i kako bi i dalje bili ubijeđeni u njegovu bogobojaznost, kuća mu je kao zastor iza kojeg se krije i pokriva vlastitu nevaljalost, kako bi ga ljudi nastavili smatrati pobožnim i povučenim. U samoći, naprotiv, ovakav niti spominje Allaha niti razmišlja o Njemu.

Ono po čemu se ovakvi ljudi mogu prepoznati je da vole da im se dolazi i da ih se posjećuje, a sami ne vole nikome odlaziti niti ikoga posjećivati. Oni su radosni kada im ljudi dolaze, kada im oni koji su na vlasti ukazuju počast, kada ih pri susretu ljube u ruku iz poštovanja. Da je obuzetost sobom bila stvarni uzrok povlačenja u samoću i odricanja od druženja s ljudima, onda mu ne bi bilo drago ni da ga ljudi posjećuju. Kao što smo naveli primjer Fudajla koji je rekao: “Jesi li mi došao iz bilo kojeg drugog razloga osim da mi se predstaviš u lijepom obliku i da se ja tako predstavim tebi?”

Od Hatima Esamma se bilježi da je rekao nekom namjesniku koji ga je posjetio: “Moja potreba kod tebe je da te ne vidim, a da ni ti ne vidiš mene.”

Onaj ko nije zauzet spominjanjem Allaha u samoći, temelj njegovog osamljivanja počiva upravo na njegovoj pretjeranoj brizi o tome šta ljudi rade. Njegovo srce je obuzeto potrebom da ga ljudi gledaju sa poštovanjem i uvažavanjem. Ovakvo osamljivanje je plod neznanja zbog nekoliko stvari:

Prva: Poniznost i miješanje s ljudima nimalo ne škodi ugledu i veličini koje je čovjek stekao svojim znanjem i vjerom. Poznato je da je h. Alija nosio hurme i so u svojoj odjeći i u ruci, i recitovao:

Neće naškoditi ugledu uglednoga

Ono što nosi za porodicu potrebnoga.

Ebu Hurejre, Huzejfe, Ubejj i Ibn Mes’ud su nosili naramke drva i vreće brašna na svojim plećima. Ebu Hurejre, u vrijeme dok je bio namjesnik u Medini, noseći drva na glavi govorio je: “Napravite prolaz svom namjesniku!” Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, Prvak svih Poslanika, je kupovao nešto i sam to nosio svojoj kući. Neko bi mu rekao: “Dopusti da ja ponesem”, a on bi odgovarao: “Onaj ko je nešto kupio ili ko nešto ima jnajpreči je da to i ponese.”[48]

H. Hasan b. Ali bi prolazio pored prosjaka pred kojima je bilo nešto hrane, pa bi rekli: “Hodi ručaj s nama, sine Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” On bi sjahivao i jeo s njima na putu, a onda bi uzjahao i učio ajet: “Uistinu Allah ne voli one koji se ohole.”[49]

Druga: Onaj ko je obuzet time da udovolji ljudima i da oni imaju lijepo mišljenje o njemu, opčinjen je i zaveden, jer kada bi bio svjestan Allaha i Njegovih osobina onako kako treba, znao bi da mu ni svi ljudi ne mogu pomoći pred Allahom. Sva i korist i šteta je kod Allaha i niko osim Njega ne može ni koristiti ni naštetiti. Znao bi i to da onaj ko traži zadovoljstvo ljudi tako što će rasrditi Allaha, da će se Allah rasrditi na njega i da će učiniti i da ljudi budu srditi na njega. Zadovoljstvo ljudi je, štaviše, nešto što se ne može ostvariti. Allahovo zadovoljstvo je najpreči cilj. Zbog toga je Šafija rekao Junusu b. Abdula’ala: “Allaha mi, ono što ti govorim, govorim ti iz najbolje namjere. Čovjek ne može biti siguran od ljudi i nikada ne može svima ugoditi. Stoga gledaj ono što je najbolje za tebe i to radi.” Zbog ovoga je rečeno:

Ko brine šta ljudi govore,

potišten i brižan umire.

A odvažan, koji ne strahuje,

živeći slasno veseli se.

Sehl je jednom od svojih učenika bio nešto naredio i kada je rekao: “Uradi to i to!”, učenik mu reče: “Učitelju, ne mogu radi ljudi.” Sehl se okrenu svojim učenicima i reče: “Čovjek neće dokučiti suštinu svoga postojanja sve dok ne bude imao jedno od dva svojstva: svojstvo roba koji je zanemario ljude i ne pridaje im pažnju, nego na dunjaluku vidi samo svoga Gospodara i smatra da mu niko ne može nauditi niti mu korist pribaviti osim Njega, i svojstvo čovjeka koji je zanemario i odstranio nefs i njegove prohtjeve iz svog srca, pa mu nije bitno kakvim će ga drugi smatrati.”

Šafija je rekao: “Nema čovjeka a da nema onih koji ga vole i onih koji ga mrze. Ako je već takvo stanje, onda budi s onima koji su pokorni Allahu.”

Hasanu su rekli: “Oče Seidov, ima ljudi koji dolaze na tvoja predavanja, ali je njihova jedina želja da uoče tvoje greške i lapsuse.” Hasan se osmjehnu i reče: “Smirite se! Sebe nagovaram i sebi kazujem o Džennetu i staništu blizu Svemilosnog, pa tome stremim. Nisam sebe ubjeđivao u sigurnost od ljudi i od njihovih jezika. Znam da je njihov Stvoritelj, Opskrbitelj, Onaj koji im život daje i koji ih usmrćuje, i da pored svih ovih svojstava oni nisu Njime zadovoljni.”

Musa, alejhis-selam, je rekao: “Gospodaru, učini da ljudi ne pričaju o meni.” Allah mu je objavio: “Musa, to nisam učinio kada se o Meni radi, pa kako da to učinim tebi?”

Allah je objavio Uzejru: “Da nisi zadovoljan da te učinim onim koga će ljudi uznemiravati svojim jezicima, ne bih te upisao, kod Sebe među ponizne.” Dakle, onaj koji se zatvori u kuću kako bi ljudi o njemu lijepo mislili, i kako bi lijepo o njemu govorili, taj je opterećen na dunjaluku: “A na onom svijetu je, nek znaju, kazna još veća.”[50]

Zaključak je da osamljivanje nije poželjno osim onome ko će svoje vrijeme ispuniti spominjanjem Allaha, razmišljanjem, ibadetom i naukovanjem, tako i tolikoj mjeri da kada bi se družio s ljudima izgubio bi mnogo vremena, umnožile bi se njegove mahane i ne bi mu ibadet bio onakav kakvim ga je zamišljao i kako ga je obavljao. Ovo su sve skrivene zamke koje vrebaju one koji se osamljuju i treba ih se čuvati jer upropaštavaju iako se čine kao spas.

Sedma korist: iskustvo. Iskustvo se stiče druženjem s ljudima i učenjem na njihovim stanjima. Sam razum nije dovoljan da dokuči sve dunjalučke i vjerske koristi i vrijednosti. One se saznaju kroz praksu i iskustvo. Nema koristi od osamljivanja onome koji nije ništa iskusio. Dijete koje se izoluje, ostaje djetinjasto i neuko, i obaveza je poučiti ga. Dok se bude školovalo, steći će neophodna iskustva i to će mu biti dovoljno. Ostala iskustva će dokučiti tako što će slušati primjere o različitim situacijama, pa mu neće biti ni potrebno da se miješa s ljudima. Najbitnije iskustvo je da iskuša samog sebe, svoje ponašanje i ćudoređe, svoja unutarnja svojstva, a to ne može u izolaciji. Sve što se isproba u samoći izgleda lahko.

Svaki srdit čovjek, zavidnik ili onaj koji je sklon mržnji, kada se izoluje ne može pokazati svoju pravu sliku niti može doći do izražaja išta negativno od njega. Sve su ovo poražavajuća svojstva kojih se čovjek mora riješiti i nije dovoljno samo ih obuzdati tako što će se udaljiti od onih mjesta i situacija gdje bi ona mogla doći do izražaja. Srce ispunjeno ovakvim svojstvima je poput čira koji je ispunjen gnojem i sukrvicom, ali onaj koji ga ima ne osjeća nikakav bol sve dok se ne pomakne ili dok mu čir neko ne dodirne. Ako mu niko ne bi dodirivao čir, ili ako ga niko ne bi primijetio na njemu, ili ako se on sam ne bi pomjerao, mogao bi pomisliti da je zdrav i da je čir nestao, ali kada bi se pomakao, ili kada bi ga neko dodirnuo, ili kada bi rasijekao čir, iz njega bi pokuljao sav onaj gnoj i sukrvica i sve ono što je bilo zatomljeno i zatvoreno. Tako je i sa srcem koje je ispunjeno ovim svojstvima: mržnja, škrtost, zavist, srdžba i ostale negativne moralne osobine, izlaze na površinu kad se izazovu. Zbog toga su, oni koji su težili ahiretu i i očišćenju, isprobavali sebe i sami sebe stavljali na kušnju. Ko bi osjetio da ima oholosti, nastojao ju je iskorijeniti, pa su neki izlazili među ljude noseći vodu ili naramke drva kako bi sebe provjerili.

Spletke nefsa i zamke šejtana su skrivene i malo je onih koji ih mogu prozreti i otkriti. Prenosi se da je neko rekao: “Naklanjao sam namaze za proteklih trideset godina iako sam ih klanjao u prvom safu, jer sam jednom, kad sam zakasnio i stao u drugi saf osjetio stid što su me ljudi gledali kao nekoga koga su navikli viđati u prvom safu. Tada sam spoznao da su svi moji namazi bili pomiješani sa željom da budem primijećen i da su mi godili pogledi ljudi i njihovo uvjerenje da sam od onih koji hitaju da budu prvi u džamiji.” Velika prednost druženja s ljudima je mogućnost uočavanja i otklanjanja ružnih osobina. Zbog toga se kaže: “Putovanje otkriva pravo lice saputnika.” To je vid stalnog druženja. O ovome će biti više riječi u poglavlju O pogubnim djelima. Ko ovo ne nauči, upropastit će mnoga svoja djela, a onaj kome je ovo poznato, i malobrojna djela će mu biti primljena i čista. Da nije toga, ne bi se davala prednost znanju u odnosu na djelovanje. Iluzorno je da znanje o namazu koje se stiče radi nečeg drugog a ne radi namaza bude vrednije od samog namaza, jer mi znamo da je ono za šta nam je potrebno neko znanje časnije i vrednije od samoga znanja. Šerijat je povukao crtu između učenog i pobožnog, pa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Vrijednost učenog nad pobožnim je kao vrijednost mene nad najslabijim od mojih ashaba.”[51]

Razlog davanja prednosti znanju nad ibadetom možemo sagledati u tri aspekta:

Prvi je već naveden.

Drugi je opća korist jer znanje (učenog) može koristiti mnogima (široj zajednici), a djelo (pobožnjaka) može koristiti samo njemu ili manjem broju ljudi.

Treći aspekt predstavlja težnju za stjecanjem spoznaje o Uzvišenom Allahu, Njegovim svojstvima i djelovanju, a to je bolje od bilo kakvog djela. Čak, konačan cilj (dobrih) djela i jeste usmjeravanje srca od stvorenja prema Stvoritelju, poslije čega bi ono težilo da Ga spozna i zavoli. Praksa i znanje o djelu su ciljevi ove spoznaje.

Ovo i ovakvo znanje (spoznaja Uzvišenog Allaha) jeste cilj svakoga ko želi ahiret, a ibadet (dobra djela) predstavljaju uvjet spoznaje. Na to se ukazuje Allahovim riječima: “K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima”.[52]

Lijep govor predstavlja znanje, a djelo je kao nosač koji podiže i nosi to znanje njegovom odredištu, pa je tako ono što se nosi bolje od onoga što ga nosi. Ali, ovakav govor nadilazi kontekst naše teme. Vratit ćemo se našoj temi, pa ćemo reći: “Ako si spoznao koristi osamljivanja i njegove mahane, onda si se uvjerio da je isključivo potvrđivanje ili isključivo negiranje osamljivanja, greška. Potrebno je, da bi se donio sud, pogledati o komu se radi: kakav je njegov hal, s kim se druži, šta ga potiče na druženje, koje od nabrojanih koristi propušta družeći se, pa tek onda odmjeriti šta dobija, a šta gubi kako bi znao šta je za njega bolje i korisnije. Ono što je Imami Šafija rekao može se uzeti kao presudno: “Junuse, ustezanje od ljudi uzrokuje njihovo podozrenje (spram tebe), a prevelika bliskost s njima može prouzrokovati potčinjavanje lošem društvu. Budi između ovoga dvoga - ne udaljavaj se od njih previše, niti im se prepuštaj previše.”

Vidimo da je potrebno naći sredinu između druženja i osamljivanja, a ta sredina će zavisiti od date situacije. Kada se odvagaju prednosti i nedostaci, onda će se uočiti šta je bolje. Ovo je pravo stanje, sve ono što se kaže drugačije od ovoga je nepotpuno. To može biti samo kazivanje pojedinca i iznošenje njegovog stava na osnovu vlastitog stanja i iskustva. Nije dozvoljeno suditi na osnovu vlastitog stanja nekome drugome ko je u drugačijem stanju i situaciji. Razlika između učenjaka i sufije, u svjetovnom znanju se vraća na ovo. Sufija govori samo o onome u čemu je on i sigurno će se njegov odgovor razlikovati od odgovora učenjaka o određenom pitanju. Učenjak zna istinu onakvu kakva jeste i ne gleda u kakvom je on stanju, i otkriva je onakvu kakva jeste. Ovdje ne može doći do razilaženja i različitih stavova, jer istina je jedna i vječna, ali mnogo je onih koji je nisu sagledali u cijelosti i onakvu kakva ona uistinu jeste. Tako, kada su sufije bili pitani o tome šta je siromaštvo (fakr), nijedan nije odgovorio kao njegov prethodnik.

Sve je to istina, ako se uobziri nečiji hal, ali nije istina vezana samo za njega - istina je univerzalna.

Zbog toga je Ebu Abdullah Džella, kada su ga pitali šta je to fakr, rekao: “Udari rukama po zidu i reci: ‘Moj Gospodar je Allah!’ – i to ti je fakr.” Džunejd je rekao: “Siromah (fekir) je onaj koji ne pita i ne traži ni od koga, nikome se ne suprotstavlja, a ako se njemu suprotstavi, on šuti.” Sehl b. Abdullah je rekao: “Siromah je onaj koji niti prosi, niti gomila zalihe.” Neko drugi je rekao: “Siromaštvo je da nešto nije tvoje, makar trenutno i bilo u tvom posjedu, ono nije tvoje jer nikad i nije bilo tvoje.” Ibrahim Havvas je rekao: “Siromaštvo je ustezanje od jadikovanja i vidljivost tragova kušnje.”

Hoću reći da se pitalo stotinu njih, svi bi dali drugačiji odgovor i teško da bi se mogla naći dvojica koji bi isto odgovorili. Sve je to istina iz jednog ugla, jer svaki je kazao ono što on osjeća i proživljava i što on, srcem, smatra ispravnim. Stoga ne možemo naći dvojicu od kojih bi jedan priznao onom drugom da je veći autoritet u tesavvufu i koji bi pohvalio onog drugog, već bi svaki za sebe tvrdio da je dokučio istinu. Oni se zapravo bave samo stanjima svojih srca i obuzeti su najviše sobom i ne obaziru se na druge. Svjetlo znanja obuhvata sve, podiže zastore i uklanja razmirice. Stavove ovih poredim sa stavovima onih koji su bili upitani o tome kolika treba biti sjenka u vrijeme podne namaza. Jedni kažu: “U ljeto je dvije stope”, drugi kažu: “Pola stope”, treći kaže, protiveći se prethodniku: “Zimi je ona sedam stopa, a onda se prenosi od sljedećeg da je ona pet stopa, pa ga sljedeći pobija...”

Ovome su najsličniji odgovori sufija i njihova neslaganja. Svako je dao sud o sjenci koju je vidio u svome gradu, i bio je u pravu samo kad je iznosio svoju tvrdnju, ali je bio u krivu kad je negirao tvrdnju svoga kolege, izjednačujući čitav svijet sa svojom pokrajinom i tvrdeći da svuda vladaju ti (lokalni) zakoni; dakle isto kao što sufija sudi učenjaku na osnovu vlastitog stanja. Ko bude poznavao vremenske zone i kretanje sunca, znat će uzroke i zakonitosti izduživanja i skraćivanja sjenke u različitim zonama, i davat će različite odgovore vodeći računa o tome iz koje oblasti dolazi onaj koji pita, pa će reći da se u nekim oblastima sjena duži, negdje krati, a negdje da je nema nikako. Ovo smo htjeli reći o koristima osamljivanja i druženja.

Ako kažeš: “Kojih se normi treba pridržavati onaj ko smatra da je izolovanost poželjnija i bolja?”, reći ćemo: “Mnogo je normi ponašanja u društvu, i njih smo nabrojali u prethodnom kitabu O normama (adabima) ponašanja u islamskom bratstvu, a što se tiče adaba osamljivanja, njih nema mnogo:

Prvi je da onaj ko se osamljuje namjerava poštediti ljude svoga zla; drugi je da se zaštiti od zla zlikovaca; treći je da osamljivanjem štiti muslimane od zla koje bi im eventualno mogao nanijeti ako bi ostao među njima, i od toga da bi mogao izostaviti neki od hakkova koje ima prema njima i četvrti da se u potpunosti posveti robovanju Allahu.

Ovo su adabi koji se tiču odluke i namjere onog ko se osamljuje. Kada se osami, onda treba biti ustrajan u naukovanju, djelovanju, spominjanju Allaha i razmišljanju, kako bi njegova izolovanost dala ploda, i kako bi ljude onemogućio da ga posjećuju, ometaju ga i tako mu oduzimaju dragocjeno vrijeme. Neka se ustegne od toga da se raspituje o ljudima i njhovim poslovima i o tome šta se dešava u gradu, jer sve se to usadi u srce i proklija za vrijeme namaza ili razmišljanja a da toga čovjek ne bude ni svjestan. Slušanje vijesti je kao sijanje sjemena. Zasigurno će sjeme isklijati, pustiti korijenje, ojačati i izrasti.

Jedna od zadaća osamljenika je da odagna sve misli koje odvraćaju od spominjanja Allaha. Glasine i vijesti su izvor tih smetnji. Neka bude zadovoljan malom opskrbom, u protivnom će ga luksuz natjerati da se veže za ljude i da se miješa s njima. Neka bude strpljiv u podnošenju komšijskih uvreda i neka se uzdrži od slušanja pohvala na račun svog osamljivanja ili pokuda zbog izbjegavanja druženja. Sve to ostavlja bar kratkotrajni trag na srcu. Kada se srce počne baviti time, makar i nakratko, osamljenik biva zaustavljen na putu ahireta. A na putu ahireta se napreduje ili ustrajnim provođenjem određenih ibadeta i spominjanjem Allaha uz prisustvo srca, ili razmišljanjem o Allahovoj veličini i Njegovim svojstvima i djelima, o nebeskom i zemaljskom prostranstvu i stvaranju, ili razmišljanjem i proučavanjem djela, postupaka i sitnih stvari koji ih kvare i koji truju srce, te traženjem načina da se od njih zaštiti.

Sve ovo iziskuje mnogo slobodnog vremena, a ako čovjek sluša sve što se govori, to trenutno okupira njegovo srce. Ova okupiranost može se obnoviti iznenada čak i pri stalnom spominjanju. Neka ima pouzdanu i dobru suprugu, ili dobrog i pobožnog sagovornika, nekog uz kog će se moći opustiti, jedan dio dana, bit će mu to velika pomoć u podnošenju i ustrajavanju, a lakše će iskoristiti i preostalo vrijeme.

Njegova ustrajnost u izolaciji će biti potpuna tek kada u sebi ugasi svaku želju za dunjalučkim dobrima i užicima, i želju za onim čemu ljudi teže, a tu želju će uspjeti ugasiti samo kratkoročnom nadom, tako što se neće nadati dugom životu, nego će biti uvjeren i svjestan da, ako je osvanuo neće omrknuti i ako je omrknuo da neće osvanuti. Lahko će (u osamljivanju) istrajati jedan dan, ali mu neće biti lahko donijeti odluku da ustraje dvadeset godina, kada bi pretpostavio da će toliko trajati njegov vijek.

Neka se često prisjeća smrti, pustoši u kaburu, kada god u srcu osjeti da mu samoća i osamljenost teško padaju. Neka bude uvjeren da onaj, ko u svom srcu ne osjeti da ga razgaljuje spominjanje Allaha i spoznavanje Njega, neće moći podnijeti ni samoću poslije smrti. Ko postigne osjećaj ugode i razgale dok spominje Allaha, ni smrt mu neće pomutiti taj osjećaj, jer smrt ne može uništiti razgalu i spoznaju. Takvoga održava živim njegova spoznaja i smirenost (postignuta) spominjanjem Allaha, radostan je zbog Allahovih blagodati prema njemu i Njegove milosti, baš kao što Uzvišeni Allah kaže: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao...”[53]

Ko se preda isključivo Allahu, pa i u borbi (džihadu) sa svojim nefsom, jeste šehid bez obzira kakvu je smrt imao, samo ako je ustrajavao a nije se povlačio. “Mudžahid-borac na Allahovom putu je svako ko se bori sa svojim nefsom i prohtjevima”, kao što to kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najveći džihad i najveća borba je borba sa svojim nefsom. Jedan od ashaba je rekao: “Vratili smo se iz malog džihada i borbe u najveći džihad.” Pod tim su podrazumijevali borbu sa svojim nefsom.

Ovim je završen kitab O osamljivanju, a slijedi kitab O putovanju i adabima putovanja, i neka je apsolutna hvala Jedinom Allahu.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Ktab O osamljivanju

---

a Ali Imran, 105. [2] Sura Ali Imran, 103. [3] Hadis bilježi Muslim, od h. Ebu Hurejre. [4] Hadis bilježi Taberani i Hitabi, od h. Ibn Abbasa sa dobrim lancem prenosilaca. [5] Hadis bilježi Ebu Davud od h. Ebu Hurejre sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. [6] Muttefekun alejhi, od h. Enesa, samo što se ne spominje: ...a onaj koji prvi popusti.” Taberani navodi: Onaj koji prvi počne pomirenje, taj će ući u Džennet. [7] Hadis bilježi Ebu Davud od h. Ebu Harraša Sulemija, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca [8] Kažem da je h. Zejnebu bio napustio ovoliko vrijeme, a to potvrđuje predaja Ebu Davuda, a od h. Aiše. [9] Muttefekunun alejhi [10] Hadis bilježi Ibn Adijj i kaže da je čudnog lanca prenosilaca i čudnog sadržaja. H. Aišin hadis kod Ebu Davuda, u kojem nema izuzimanja je vjerodostojnog lanca prenosilaca. [11] Hadis bilježi Bejheki od As’asa b. Selameta. Ibn Abdilberr kaže: “Kažu da je hadis mursel. – Tako kaže i Ibn Hibban u Sikatuttabiin. [12] Hadis bilježi Tirmizi i kaže daje hasenun sahih, a Hakim bilježi i kaže da je vjerodostojan po uslovima Muslima, samo što kod Tirmizija stoji sedamdeset godina. [13] Hadis bilježe Ahmed i Taberani. Prenosioci su pouzdani samo u lancu ima prijekid. [14] Sura Merjem, 48. [15] Sura Merjem, 49. [16] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, od h. Ibn Omera. Hadis je slab. [17] Hadis bilježi Ezreki u Tarihu Mekke od h. Ibn Abbasa savs. sa slabim lancem prenosilaca. [18] Sura Duhan, 21. [19] Sura Kehf, 16. [20] Hadis bilježi Musa b. Ukbe u Megazi, a od njega i Bejheki u Delail, od Ibn Šihaba. Bilježi ga i Ibn Sa’d u Tabekat, od h. Ibn Abbasa, samo što on navodi da su Hašimovići stjerali Muhammeda savs. u klance koji su bili oko Mekke. Musa b. Ukbe kaže da je Ebu Talib okupio potomke Abdulmuttaliba i naredio im da Poslanika savs. sklonu u klance koji su njima pripadali. Megazi Musaa b. Ukbeta su najvjerodostojniji. Musa b. Ukbe navodi da je Poslanik savs. tada naredio svojim ashabima da se isele u Abesiniju. Kod Ebu Davuda je predaja od h. Ebu Musaa: „ Poslanik savs. nam je naredio da odemo u Nedžašijevu kraljevinu“ Bejheki kaže: “Lanac prenosilaca je vjerodostojan. Ahmed bilježi predaju od h. Ibn Mes’uda da je rekao: “Poslanik, s.a.v.s., nas je poslao kod Nedžašija.” Ibn Ishak bilježi sa dobrim lancem prenosilaca, a preko njega i Bejheki, od h. Umm Seleme da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U Abesiniji je kralj koji nikome nepravdu ne čini, pa idite u njegovu zemlju...” [21] Hadis bilježi Tirmizi od h. Ukbeta i kaže da je dobar. [22] Muttefekunun alejhi, od h. Ebu Seida Hudrija. [23] Hadis bilježi Muslim, od h. Sa’da b. Ebi Vekkasa. [24] Hadis bilježi Tirmizi i Ibn Madže od h. Ibn Omera. Tirmizi ne imenuje ashaba nego kaže jedan od uglednih ashaba, mada je jedan lanac prenosilaca i kod jednog i kod drugog. [25] Hadis bilježi Taberani od h. Umm Mubeššir, samo što je kod njega „ prema istoku“ umjesto „prema zapadu“ U lancu prenosilaca je Ibn Ishak koji ovaj hadis prenosi sa ‘’an’an. Tirmizi i Nesai gabilježe u skraćenoj verziji od h. Ibn Abbasa. Tirmizi kaže da je hadis dobar. [26] Hadis koji o ovome govori je Muttefekunun alejhi, a od h. Aiše. [27] Hadis bilježi Muslim od h. Ibn Mes’uda. [28] Sura Maida, 105. [29] Hadis bilježe pisci Sunena. Tirmizi kaže da je hadis hasen-sahih. [30] Hadis bilježi Ibn Madže od h. Ebu Seida, a lanac prenosilaca je dobar. [31] Muttefekun alejhi, od h. Ebu Hurejre. [32] Ovaj hadis nema osnove među hadisima, nego je to izjava Sufjana b. Ujejne. Tako to bilježi Ibn Dževzi u djelu Sifetussafveti. [33] Muttefekun alejhi, od h. Ebu Musaa. [34] Sura Zumer, 18. [35] Hadis bilježi Ibn Madže, a od h. Ebu Hurejre sa slabim lancem prenosilaca. [36] Hadis bilježi Ebu Davud i Nesai u El-jevmu vellejletu, sa dobrim lancem prenosilaca. [37] Hadis bilježi Buhari. [38] Hadis naveden u poglavlju O braku. [39] Hadis bilježi Ebu Davud u skraćenoj verziji, Hitabi u Uzleh, u cijelosti, samo što u njegovom lancu prenosilaca ima prijekida. Ebu Davud je u cijelosti naveo lanac prenosilaca i taj čovjek koji nedostaje je Salim o kojem treba više podataka. [40] Hadis bilježi Taberani u skraćenoj verziji, u Evsatu. Slično bilježi i Bezzar, a lanac prenosilaca im je dobar. [41] Sura Munafikun, 4. [42] Sura Bekare, 273. [43] Sura Hidžr, 88. [44] Hadis bilježi Muslim od h. Ebu Hurejre. [45] Sura Furkan, 20. [46] Hadis bilježi Taberani sa slabim lamcem prenosilaca od h. Džerira. On i Ahmed bilježe sličan hadis od h. Ebu Umame sa dobrim lancem prenosilaca. Buharija bilježi od h. Enesa: “Allah kaže: ‘Kada iskušam svoga roba tako što mu oduzmem dvije drage stvari, a on osaburi, nadoknadim mu to Džennetom’.” Misli se na oči. [47] Hadis bilježi Muajn od h. Alije: “Mahana nauke je zaborav, a mahana ljepote je oholost.” Lanac prenosilaca je slab. [48] Bilježi Ebu Ja’la, od h. Ebu Hurejre sa slabim lancem prenosilaca, a govori se o kupovini i nošenju tih kupljenih gaća do kuće. [49] Sura Nahl, 23. [50] Sura Kalem, 33. [51] Hadis naveden u poglavlju O nauci. [52] Sura Fatir, 10. [53] Sura Ali Imran, 169,170.