Ne zaslužuje sve što vam se nađe pred očima vašu pažnju, pamćenje i fokus

Neke stvari su namijenjene da se tek vide izdaleka, a ne da im se dopusti da uđu u carstvo duše. I neki zvukovi su namijenjeni da se čuju tek poput šapata vjetra, a ne da im se dozvoli da zavladaju našim spokojem. Na putu onih s istančanim ukusom, ravnodušnost nije distanciranje, već delikatna umjetnost samodiscipline, samokontrole; shvatiti da je srce previše dragocjeno da bi se nevažnim iscrpilo, a duša previše uzvišena da bi se njome poigravao svaki prolaznik, slika i sjena.

Za putnike na duhovnom putu, previdjeti/nevidjeti stvari je čin intelektualnog i svjesnog obožavanja, a ne bijeg od života, već svjesni izbor, onoga što zaslužuje da bude zaliveno vodom vaše pažnje, a šta treba pustiti da prođe, poput oblaka bez kiše.

Zrelost, na putu onih koji putuju, znači poznavati kapije svoje energije i ne otvarati ih na svako kucanje, te držati uzde svog srca i prepuštati ga samo onome što vas uzdiže ka Bogu. Onaj ko je ovisan o gledanju svega okolo sebe - izgubi se, onaj ko je ovisan o promatranju svega - vehne, a onaj ko je ovisan o opraštanju i previđanju, zanemarivanju - uzdiže se i vine. Što se tiče spokoja, to je unutrašnja odluka koju donose mudri kada znaju da će svijet i dalje biti bučan i da će ljudi uvijek ostati onakvima kakvima ih je Bog stvorio: između nesavršenog i savršenog, između nepažljivog i budnog. Samo tragalac bira svoj vlastiti nutarnji glas. Glas mira koji izvire iz srca koje je povezano za Boga, nepokolebljivog bukom svijeta i njegovim stalnim promjenama.

Neka svijet bude bučan koliko hoće, i neka uznemirena srca nemarnih skaču od trena do trena, od slike do slike, nakon svakog događaja, a ti ostani u svom nutarnjem svetištu, gdje buka ne dopire i niko ne talasa vodu tvoje duše i gdje spokoj vlada poput daha iz Dženeta, daha bliskosti sa Allahom!

Šejh dr. Džabir Bagdadi, hafizehullah