Kod Turaka Osmanlija mujezin tzv. sultan džamija, u svim mjestima, bi učio svaki ezan sa različitim mekamom (melodijom):
Sabahski ezan bi učili “Saba” mekamom, koji upućuje na žalost, skrušenost, samoću i plač pred Allahom, dželleša'nuhu,
Podnevski ezan bi učili “Rest” mekamom, koji upućuje na ustrajnost na Allahovom, dželleša'nuhu, putu, podsjećajući tako na odgovornost i poštenje u poslovima.
Ikindijski namaz bi učili “Hidžaz” mekamom, koji upućuje na čežnju i želju za mubarek (svetim) mjestima, kako bi se obavila umra i hadždž, kao nagrada od Allaha, dželleša'nuhu, vjerniku za posao koji je cijelog dana radio/la.
Akšamski namaz bi učili “Sika” mekamom, koji upućuje na razmišljanje o Allahovom, dželleša'nuhu, stvaranju, naročito u momentima zalaska sunca.
Jacijski ezan bi učili “Bejat” mekamom, koji upućuje na radost, prijatnost i zadovoljstvo sa onim što je musliman tokom dana učinio od pokornosti Allahu, dželleša'nuhu, i obaveza prema svojoj vjeri.
Priredio: Ertan Č., dip. isl. nauka
コメント