Razmišljajući o svemu tome, ovdje pred Tvojim grobom, Božiji Poslaniče, pomišljam i na ulemu kao Tvoje nasljednike, kojima si predao amanet čuvanja i tumačenja Islama.
Pitam se gdje je ona i kako je dozvolila da dođe do ovakve situacije. Analiziram problem uleme. Htio ili ne htio nameću se prizori masa, koje evo i sad gledam, kako obilaze oko Tvoga groba, trljaju i ljube zidove, kupe prašinu sa zidova da bi je ponijeli kao lijek za sve bolesti.
Prisjećam se prizora koje sam gledao u džamijama i turbetima Carigrada, Bagdada, Kufe, Basre, Kerbele, Damaska, Kaira, Nedžefa itd. Odakle takva predstava o islamu i takva mistifikacija njegovih ustanova? Odakle svođenje njegovog učenja na samo metafizičko? Odakle orijentacija na smrt, mrtva čovjeka i ahiret? Odakle izoliranje islama iz života? Odakle sve to, i kakav je i koliki udio i odgovornost uleme u svemu tome?
Očito je da se ulema ne može osloboditi velike odgovornosti za ovakvu situaciju. Ona je bila najpozvanija da čuva čistoću islamskog učenja i da pravilno tumači islamske principe, držeći čvrsto životne pozicije u svojim rakama i usmjeravajući aktivnosti u pravcu islamskih koncepcija.
Nije smjela dozvoliti da bude pregažena i izbačena iz javnog života. Nije smjela napustiti živog čovjeka i život, a orijentirati se na mrtvog čovjeka, smrt i ahiret.
(Husein ef. Đozo, Na grobu posljednjeg Božijeg poslanika, Glasnik, 1969.)