Dali se imam Fahruddin er-Razi pokajao od ispravnog vjerovanja ili lažovi ponovo lažu?!

Imam Ebu Abdullah Muhammed b. Omer b. El-Husejn er-Razi (544-606.h.g.), poznat kao Fahruddin er-Razi i Ibn-Hatibi-r-rejj, jedan je od prvaka ehli sunnet ve-l-džemata koji, prema svjedočenju imama es-Sefarini el-Hanbelija „predstavljaju tri škole: Eserijje – njihov imam je imam Ahmed b. Hanbel, eš'arije – njihov imam je Ebu-l-Hasen el-Eš'ari i maturidijje – njihov imam je Ebu-Mensur el-Maturidi.“ (Es-Sefarini, Levami'u-l-envari-l-behijje, 73/1)

Od Ebu-Hurejre, r.a., se prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: "Zaista Allah, dž.š., ovom ummetu na svakih sto godina daje onoga ko će im obnoviti vjeru." (Ebu-Davud, Sunen, hadis br. 4291, Kitabu-l-melahim, Babun ma juzkeru fi karni-l-mi'eti; el-Hakim, el-Mustedrek, 97/9, Babu-l-fiteni ve-l-hiljeh)

Hafiz es-Sujuti kao obnovitelja vjere šestog vijeka navodi Fahruddin er-Razija. (Es-Sujuti, Et-Tenbietu bi men jeb'asuhullahu 'ala re'si kulli mi'etin, str. 35. i 62., Daru-s-sikah, Mekka, Prvo izdanje, 1410. H.g)

Govoreći o njemu es-Subki je, nakon što je kazao da je „on more, ali ni more ne sadrži dragulje kakve on nosi u sebi, i da je on nebo, ali ni nebo ne sadrži ljepote kakve on ima“, spomenuo da je on „imam pred kojim svi ćute, da je slomio sve novotare: šije, mu'tezile, batinijje, haridžije, haševije, hululijje, džebrijje, kaderijje, murdžije. Pred njim hrišćani nisu govorili da vjeruju u trojstvo. Jevreji koji bi ga sreli prihvatali bi islam pred njim.“ (Es-Subki, Tabekatu-š-šafi'ijjeti-l-kubra, 82/8)

Veliki imam Fahruddin Ebu-Abdullah Muhammed b. Omer b. El-Husejn er-Razi (umro 606. H.g.) proveo je život braneći islam od filozofa, mušebbiha i raznih drugih pravaca. Šesti vijek tokom kojeg je živio bio je vijek cvjetanja nauke i vijek slobodne misli. U njemu su živjeli poznati filozofi poput Ibn Rušda i Ibn Badže i veliki mu'tezile poput Ez-Zamahšerija kao i mnogi drugi učenjaci raznih pravaca.

Ibn-Hallikan spominje da je Fahruddin er-Razi bio uzrok vraćanja velikog broja kerramija učenju ehli sunnet ve-l-džemata. (Ibn-Hallikan, Vefejatu-l-a'jan, 249/4)

Izvanredna inteligencija i hrabrost koju je posjedovao učinili su da je tokom života vodio brojne debate sa kerramijama od kojih je doživljavao mnoge neprijatnosti.

O njegovim mukama sa haševijjama pisao je imam es-Subki koji je rekao:

„Haševije su došle do toga da su mu pisali ceduljice sa raznim neprikladnim riječima koje su ostavljali na njegovom minberu. Kada bi on došao čitao bi ih. Jednog dana je pročitao jednu ceduljicu i rekao: „U ovoj ceduljici stoji da je moj sin uradio to i to. Ako je to istina, on je momak, nadam se da će se pokajati. U ceduljici piše da moja supruga radi to i to. Ako je to istina onda je ona žena u koju se nema povjerenja. Isto piše i da moj rob radi to i to. Ako je to istina, pa to se od roba i očekuje, osim od onih koje je Bog sačuvao. Ali, hvala Allahu, ni u jednoj ceduljici ne piše da moj sin vjeruje da je Bog tijelo, niti da Ga on poredi sa stvorenjima, niti da to vjeruje moja supruga ili moj rob. Pa koja strana je onda na ispravnijem putu?“ (Es-Subki, Tabekatu-š-šafi'ijjeti-l-kubra, 89/8, Daru ihjai-l-kutubi-l-arebijjeh, 1964.g.)

Navodi se da su ga upravo haševijje i otrovale. (Es-Subki, Tabekatu-š-šafi'ijje, 86/8)

Jedna od najznačajnijih knjiga koju je napisao iz oblasti akaida je knjiga Esasu-t-takdis kojom pobija učenje kerramija (onih koji vjeruju da je Allah, dž.š., tjelesan i sličan stvorenjima). Na ovu knjigu, braneći sektu kerramija, Ibn-Tejmijje je napisao odgovor koji je nazvao „Nakdu esasi-t-takdis“. Ovo nimalo ne čudi sa strane Ibn-Tejmijje koji u svojim knjigama vrlo često napada, optužuje Fahruddin er-Razija i širi laži o njemu, s obzirom na to da Ibn-Tejmijje Muhammed b. Kerrama smatra jednim od imama ehli sunnet ve-l-džemata ( Ibn-Tejmijje, Er-Reddu 'ale-l-mentikijjin, str. 65.).

Nemogućnost Ibn-Tejmijje da odbrani učenje sekte kerramija pred oštrim umom i jasnim dokazima koje je posjedovao Fahruddin er-Razi navelo ga je da na više mjesta u svojim knjigama širi teoriju prema kojoj se Fahruddin er-Razi navodno u svojoj oporuci izrečenoj u smrtnoj bolesti svom učeniku Ibrahim b. Ebu-Bekr el-Asbehaniju, pokajao od svog dotadašnjeg vjerovanja. Prema Ibn-Tejmijji, Fahruddin er-Razi se odrekao svog vjerovanja koje je poznato i rašireno cijelim svijetom i koje su prenijeli njegovi poznati učenici, a prihvatio je vjerovanje protiv kojeg se cijelog života borio i prema kome je Bog, dž.š., tjelesan, ograničen, sastavljen od dijelova i podložan promjenama.

Međutim, u oporuci koju oni koji slijede Ibn-Tejmijju navode kao dokaz Fahruddin er-Razijevog prihvatanja haševijske akide, on kaže:

„... svijet je pod upravom Upravitelja koji je čist od sličnosti sa ograničenim, opisanog potpunom Moći, Znanjem i Milošću...“(Es-Subki, Tabekatu-š-šafi'ijje, 91/8)

Kao što je vidljivo imam er-Razi jasno negira ograničenost Uzvišenog Allaha i Njegovu sličnost sa stvorenjima što jasno ukazuje na neprihvatanje akide antropomorfizma za koju sljedbenici Ibn-Tejmijje tvrde da je Imam prihvatio.

Na drugom mjestu kaže: „...Sve što je utvrđeno jasnim dokazima poput obaveznosti Njegovog postojanja, Njegove jednoće, čistoće od sudruga, On je takav i u bespočetnosti i vječnosti, uređenju i stvaranju, ja to kažem i sa time susrećem Allaha. Što se tiče onoga što zahtijeva preciznost i dubinu, sve što je došlo u Kur'anu i Sahihima, što je određeno jednim značenjem, ono je onako kako je rečeno. Ono što nije takvo, za to kažem: Gospodaru svih svjetova, ja vidim da stvorenja svjedoče da si ti najplemenitiji i najmilostiviji, zato svjedočim i kažem za sve što je moje pero napisalo i sve što mi je na pamet palo: Ako znaš da sam ja time želio potvrdu neistine ili negiranje istine onda radi sa mnom ono što zaslužujem. A ako znaš da ja nisam težio osim ka uzdizanju onoga za šta sam vjerovao da je istina i shvatio da je ispravno, neka onda tvoja Milost bude svjetiljka pred mojom namjerom. To je trud slabog a ti si plemenitiji od toga da slomiš slabašnog koji je pogriješio, oprosti mi...“ (Es-Subki, Tabekatu-š-šafi'ijjeti-l-kubra, 91/8)

Iz ovoga je vidljivo da imam Fahruddin er-Razi potvrđuje sve ono u šta je prethodno vjerovao.

Volio bih da napomenem da niti u Tabekatu-š-šafi'ijjeti-l-kubra od es-Subkija niti u Tarihu-l-islam ve vefejatu-l-mešahiri ve-l-a'lam od imama ez-Zehebija (Daru-l-garbi-l-islami, Prvo izdanje, 2003.g., 114/13) ne postoji dio koji autor ovog besramnog napada na Imama Er-Razija navodi i pripisuje njegovoj Oporuci, a u kome se kaže: „Shvatio sam da je najbolja uputa, uputa Kur'ana, pa kažem potvrdno:" Milostivi se iznad Arša uzdigao." " Ka Njemu se uzdiže lijepa riječ." A kažem kod negacije: "Ništa nije kao On." " Ne mogu Ga dokučiti znanjem." (Altan Zenunović, fb/zenunovic.altan)

Ovaj dio našao sam u djelu Risaletu zemmi lezzati-d-dunja koje je Fahruddin er-Razi napisao u kući Sultana u Havarezmu 14. Ša'bana 604. godine (dvije godine prije smrti).

Prije navođenja ovih riječi on govori: „U et-Tenzihu čitam...“ Kur'an je nazvao „tenzih“ tj.onim što ukazuje na Allahovu, dž.š., čistoću od svih manjkavosti poput tjelesnosti, ograničenosti, pomjeranja, promjena i sl. čime još jednom potvrđuje neprihvatanje vjerovanja kerramija protiv kojih se borio.

Ono, međutim, što je vidljivo iz prevoda jeste da autor ovih optužbi u potpunosti suprotno učenju imama Er-Razija ajete navedene u citatu prevodi bukvalistički i na način koji ukazuje na tjelesnost i prostornu ograničenost Boga.

Imam Fahruddin er-Razi je, poput svih učenjaka ehli sunnet ve-l-džemata, po pitanju nejasnih ajeta i hadisa imao dva pristupa:

- Tefvid: prenošenje teksta onakvim kakav je došao bez ulaženja u značenje, prevođenja ili bilo kakve zamjene, uz ubjeđenje da je bukvalno značenje nemoguće. Sufjan b. Ujejne, r.a., kaže: „Sve ono čime je Allah, dž.š., opisao Sebe u Knjizi njegovo tumačenje je njegovo učenje i ćutnja o tome.“ (El-Bejheki, el-I'tikad, str. 118.)

- Te'vil: metaforičko tumačenje nejasnog teksta u skladu sa upotrebom nejasnih riječi u arapskom jeziku i konteksom u kojem je došao.

Imam Fahruddin er-Razi je obje metode koristio tokom svog života i u njih pozivao. On kaže: „Zato ne ostaje ništa drugo osim potvrda prema kategoričkim racionalnim dokazima i odnošenje prema bukvalnim predajama ili te'vilom ili tefvidom – prepuštanjem znanja o njima Allahu, dž.š.“(Er-Razi, Me'alimu usuli-d-din, str. 48., Daru-l-kitabi-l-'arebi, Liban)

Dakle, tekst koji je autor naveo ni na koji način ne ukazuje na pokajanje imama er-Razija od vjerovanja koje je imao. Najviše na šta ukazuje je odabir jedne od dvije metode pristupa nejasnim ajetima i hadisima koje je imam er-Razi podjednako koristio tokom svog života.

Zbog toga, imam Fahruddin er-Razi će zauvijek ostati trn u oku svih novotara, nevjernika i neprijatelja islama. Neka mu se Uzvišeni Allah smiluje, grijehe mu oprosti i nagradi ga na nenadmašnim knjigama kojima je slomio vrat svakom novotaru i nevjerniku.

Sami ef. Džeko