Akaidska misao bosanskohercegovačkih učenjaka
Brojni su se naši ugledni učenjaci, iz bliže i dalje prošlosti, kontinuirano bavili izučavanjem nauke akaida. Neki među njima su svojim djelima i tekstovima, kao i predanim profesorskim radom na obrazovnim ustanovama, dali osobit doprinos razvoju akaidske, a time i ukupne islamsko-teološke misli u Bosni i Hercegovini. Ovdje ćemo ponuditi kratke osvrte na opuse koje smatramo vjersko-teološkom okosnicom za nastajanje i razvijanje nauke o načelima islamskog vjerovanja (akaid) u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, u vremenu kada se znanja iz temeljnih islamskih nauka prvi put nastoje sistematičnije interpretirati na bosanskom jeziku.
Krugu bosanskohercegovačkih učenjaka koji su od početka dvadesetog stoljeća značajno pridonosili izučavanju i razvoju islamskih naučnih disciplina na bosanskom jeziku, pripada i ugledni muderis Ahmed-ef. Burek (1876-1948). Njegova zapažena uloga se može pratiti već od 1905. godine, s tim što se ona uglavnom ostvarivala predanim i kontinuiranim višedecenijskim nastavno-naučnim radom jer, koliko se zna, ovaj alim iza sebe nije ostavio pisanih znanstvenih radova. Prilog Ahmed-ef. Bureka islamskoteološkoj misli, dakle, ne ogleda se u njegovom spisateljskom opusu, što odlikuje većinu poznatijih alima tog vremena. Enciklopedijska učenost i široka teološka znanja koja je, osobenim stilom i savremenim metodama, prenosio na svoje učenike i studente na najpoznatijim vjerskim i državnim obrazovnim ustanovama onog vremena, i to neprekidno duže od četiri desetljeća, osigurale su mu istaknuto mjesto među ulemom dvadesetog stoljeća.
Iako se Ahmed-ef. Burek potvrdio u dobrom poznavanju većeg broja osnovnih tradicionalnih islamskih nauka (tefsir, hadis, akaid, fikh, usuli-fikh, ahlak, tesavvuf), predavajući ih i tumačeći u dužim ili kraćim vremenskim periodima u medresama i na našim visokim školama, uz njegovo ime se prvenstveno vežu doprinosi razvoju akaidske misli. Važno je istaći da je ovaj ugledni alim i pedagog u skoro cijelom periodu rada naše najviše vjersko-obrazovne institucije (VIŠT) predavao akaid (islamsku dogmatiku). Pored učenika i studenata, on je i drugim brojnim vjernim slušaocima, putem redovnih sedmičnih predavanja, prenosio znanja iz akaida i drugih islamskih nauka.
Na osnovu školskih izvještaja, zatim popisa literature koju je u vlastitoj biblioteci posjedovao, kao i zapisa i kazivanja njegovih kolega i učenika, profesor Burek je nauku akaida izlagao prema slijedećim djelima (udžbenicima): Metnu-l-'akaid ('Akaidu-n-Nesefi) zajedno s komentarom od Et-Teftazanija, Kaside-i nunijja i njezin komentar od El-Hajalija, Rajske bašče o načelima vjerovanja Hasana Kafije Pruščaka, Isagoga od arapskog logičara El-Ebherija i njezin Komentar Mustafe Ejubovića-Šejh Juje, Hidajetu-l-hikme čiji autor je također Esiruddin Mufeddal ibn Omer el-Ebheri...
Sublimacija širokog vjerskog obrazovanja i modernih naučnih saznanja, te izuzetna upućenost u logiku i filološke grane arapskog jezika, omogućila je ovom našem učenjaku da naučno i metodološki bitno osavremeni i unaprijedi prezentiranje islamskih vjerskih disciplina. To se posebno odnosi na nauku akaida čiju interpretaciju je obogatio ''logičkim, filozofskim i naučnim spoznajama i metodama''. Tako je ovoj fundamentalnoj islamskoj disciplini u to vrijeme dao prepoznatljiva obilježja spekulativne teologije i apologetike (kelam).
Zahvaljujući izvanrednom poznavanju arapskog jezika, Ahmed Burek je bio u prilici da na autentičan način obrađuje i tumači temeljna djela iz tefsira, hadisa, akaida i drugih islamskih nauka. Poznata je njegova sklonost prema djelima koja pripadaju filološkom i racionalno-naučnom žanru u nauci tefsira. Među njima je i Medariku-t-tenzil ve hakaiku-t-te'vil od čuvenog mufesira Ebul-Bereketa Hafizuddina en-Nesefija (umro 1301), djelo koje je Ahmed Burek prevodio, predavao i tumačio učenicima na nastavi, ali i drugom slušateljstvu, dugi niz godina, od 1926. do 1947. godine. Znanja iz hadisa je crpio iz najpoznatijih vjerodostojnih hadiskih zbirki, s tim što je, u skoro istom razdoblju, uporedo s Nesefijevim tefsirom sistematično prevodio i izlagao Sahih od imama El-Buharija (umro 870). Prema svjedočenjima njegovih savremenika, to je obavljao ''rječnikom enciklopediste, a metodom učenog teologa i popularnog orijentaliste''.
Skrećući nakratko pažnju na Burekovo aktivno bavljenje tefsirom i hadisom, namjera nam je da istaknemo značaj ovih nauka na planu postizanja vidljivih rezultata u oblasti akaida. Naime, cjelovitiji pogled na vjersko-teološka učenja Ahmed-ef. Bureka otkriva nam koliko su, pored akaidskih, utjecala i djela iz tefsira i hadisa na produbljivanje izvornih tradicionalnih znanja kojima se on služio u nauci kelama. Uz ovu temeljnu pretpostavku, na njegovu uspješnu i u to vrijeme prilično originalnu interpretaciju akaidskih sadržaja, značajnog udjela imaju i djela iz logike, kao i oslanjanje na savremene naučne dokaze. S tim u vezi valja podsjetiti da je profesor Burek dobro vladao znanjima iz logike koja je na našim obrazovnim ustanovama u ono vrijeme izučavana kao posebna naučna disciplina. Ipak, primarno je isticana metodologija ove nauke s namjerom da se objasni njezina propedeutička uloga koja joj omogućava da prethodi svim ostalim naukama, a naročito ''spekulativnim i teološkim''. Upravo je Ahmed-ef. Burek svojim dobrim poznavanjem logike, ali i arapskog jezika, uspješno pripremao učenike i studente za svestranije razumijevanje i savremenije izučavanje islamskih disciplina, a posebno se to odnosi na nauku akaida.
Iz dosadašnjih napomena moguće je zaključiti da se Ahmed-ef. Burek u izlaganjima tradicionalnih islamskih znanja isticao u primjeni filološke i racionalno-naučne metode. I u interpretacijama svih bitnih cjelina nauke o islamskom vjerovanju (glavnih članaka ili imanskih šarta) preferirao je ''racionalnu, logičku i dijalektičku formu i metodu dokazivanja'', kad god je to bilo moguće. Time je u ono vrijeme jasno posvjedočio koliko je za prezentiranje istina vjere važno uzeti u obzir tadašnju posvemašnju autoritativnost nauke i filozofije odnosno reafirmirati davno uspostavljenu apologetsku metodu u nauci kelama.
Uz sve što smo kazali o zanimanjima ovog učenjaka za progres zapadne nauke čijim dostignućima se izdašno koristio u vjerskim tumačenjima, valja naglasiti da on ipak nije težio da brojna pitanja iz domena vjerovanja nužno objasni u svjetlu moderne nauke. Slijedeći klasične ehlisunetske obrasce, Ahmed Burek je akaidska učenja interpretirao oslanjajući se u prvom redu na tradicionalne izvore, a potom i na rezultate moderne nauke, uspješno primjenjujući metodu racionalnog potvrđivanja vjerskih istina.
Govoreći o odnosu vjere i nauke, profesor Burek naglašava da nauka ''priznaje samo one istine koje je čvrsto dokazala'', dok vjera uči da postoje istine u koje se ''vjeruje bez traženja dokaza''. On ističe da je čovjek ''napravio zapanjujuća otkrića u svim granama nauke'', ali istovremeno skreće pažnju da je to rezultat njegovih ''umnih spoznajnih mogućnosti koje su ograničene'', kao što su ograničene i fizičke ljudske sposobnosti. S druge strane, vjera je, dalje obrazlaže ovaj učenjak, ispred nauke jer ''nudi vjerovanje u neke neprovjerljive istine'' koje ljudski racio nije u stanju provjeravati. Nakon što je ukazao na takvu narav vjere, on donosi slijedeći logičan zaključak: ''Ako bi vjera nudila egzaktne dokaze (kao recimo matematika, fizika i druge egzaktne znanosti), ne bi se zvala vjerom, ne bi bilo potrebe ni mogućnosti da čovjek vjeruje.''
Nakon kratkog osvrta na važnije odlike učenja i djela Ahmed-ef. Bureka, osnovano je, prema našem mišljenju, zaključiti da je ovaj bošnjački alim svojim slojevitim vjersko-teološkim znanjima prenošenim dojmljivim, mjestu i vremenu primjerenim, metodama, značajno doprinio izučavanju akaida u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, a time i ukupnoj misli koja se u okvirima ove nauke do danas razvijala.