Poezija Mehmed ef. Mahmutovića: Došao nam je post

May 9, 2019
8 min read

Hadži Mehmed ef. (sin Ibrahim ef.) Mahmutović - Memiš, poznati efendija, alim, pisac, pjesnik i publicista iz Zavidovića dao je nemjerljiv doprinos u širenju islamske riječi u Bosni i Hercegovini ali i tadašnjoj Jugoslaviji. Pokrenuo je i uspješno okončao izgradnju prve gradske džamije u Zavidovićima. Autor je mnogih poznatih ilahija i kasida ali i nekoliko zapaženih knjiga. Objavljivao je i audio kasete. Do svog preseljenja na bolji svijet aktivno je pisao i objavio sedam knjiga. Iza njega su ostala i mnoga neobjavljena djela. Hadži Mehmed ef. Mahmutović - Memiš, u snu je preselio na ahiret, u noći poslije teravih namaza i prije sehura, 30. ramazana 1416. h. g. (februar 1996. godine). Dženeza je klanjana prvog dana Bajrama. U kilometarskoj koloni dženazi je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi iz Zavidovića i drugih dijelova Bosne i Hercegovine!

Budući da su mnoge knjige objavljene prije skoro pola stoljeća i da je do njih teže doći, ovom prilikom objavljujemo nekoliko njegovih stihova.

DOBRODOŠLICA RAMAZANA Evo me dolazim, hej čovječe! Pa dobro nam došao mjeseče, dobro nam stigao u domove naše, uvijek ti se vjernik mnogo radovaše. Širimo ruke, hajde među nas! kud god ti ideš, tu ide i spas. Sretno nam dođe, Allahu hvala; svi te volimo, pa i djeca mala. Ko god od nas kaže da vjeruje Boga, Stvoritelja našeg, Allaha dragoga, on ti se raduje i puno te voli, taj, posti, klanja i Bogu se moli. On ustaje rano, još prije zore, nit se čega plaši, nit ga brige more, nijeti i posti po cijeli dan, on vjeruje tvrdo; Allah je jedan! Ko posti, braćo, taj slabić nije, ne puši ne jede niti vodu pije, prkosi šejtanu po cijeli dan spominje Boga; Allah je jedan. A znaš li, čovječe, koga Allah voli? onog ko posti i ko mu se moli. Onaj ko mrsi slabić je pravi, teško je njemu i njegovoj glavi! Svaki je iftar veselje pravo. al posebno braćo postit je zdravo, hiljadu bereketa svakog iftara, a onom ko mrsi srce se para. Kad se pred iftar blagi sumrak spušta, u vodu gledaju mnoga žedna usta, raduje se sreći koja dolazi, dan za danom ide, Ramazan prolazi. Tako jednog dana i Bajram će doći, nek nam Allah bude svima na pomoći, pa ćemo se tada uz Bajram sastati, zadovoljstvo pravo naše će nastati. A zašto se plašite ramazanskog posta, najboljeg mjeseca najmilijeg gosta, Naš se svaki sevap obilato plati, al' za post će Allah ponajviše dati. Kliknimo radosno, “Dobro došo nama“! Allah nam reče: “Blago, ljudi, vama“! raduj se čovječe, najmilijoj sreći, Ramazan je, ljudi, mjesec ponajveći. Pun je bereketa i dobra svakoga, za svakog vjernika, mumina pravoga, gore glavu, brate, evo Ramazana, sad dolazi ispit pravog muslimana. Kome teško postit i klanjati bude takav nam vjere i sreće je hude pravim muminima ništa teško nije oni su postili i danas i prije. Odlučimo braćo, da ćemo postiti. Pomoćiće Allah, dobro će nam biti. Neplašite se posta, pa to teško nije! Posti uz Ramazan a mrsi kasnije! Ako želiš reći da si mumin pravi porazmisli malo ti u svojoj glavi. Ne postiš li brate, ni ti vjernik nisi, pa dobro zapamti, kukavica ti si. Pred Boga se nose samo dobra djela, pokaži se brate, ispod svoga vela! Nemoj slabić biti i nemoj mrsiti, kajaćeš se puno, kasno će ti biti. Kako ćeš pred Boga, kad nisi postio, kažeš da vjeruješ, postiti nisi htio. Kad pred Boga staneš, šta ćeš tada reći? Mrsiti uz Ramazan, grijeh je najveći. Šta ćeš reći oni što postili nisu, ne veseli tada potišteni svi su, radosti nemaju, postit nisu htjeli pa postite braćo, zdravi živi bili. (Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 21-22)

DOŠAO NAM JE POST Stigao nam od Boga jedan vel'ki gost, Taj veliki gost, to je Bož'ji post. Ustajte braćo, ustajte sestre, dižimo se svi, Ustaj mladiću, ustaj djevojko, ovog časnog gosta dočekajmo mi! Oprost, magfiret, sreću nudi post najveću. Pokori se Bogu dragom i ne guraj sebe u nesreću. Post je naredio Allah i strogo od nas to traži, Postiti mora svako, nikakav izgovor ne važi. A danas mnogi ljudi javno mrse i griješe, Ne htjedoše posta primit', jedu i nama se smiješe, Čeka ih kazna teška, Kur'an to mudri veli, morat' će kaznu dobit', jer postit' nisu htjeli. Zar oni nisu spremni u ime dragog Boga, Časno i vedra čela, primat se farza toga. Sve što vijernik radi, za sve će nagrada biti, Al' za ovu dužnost, Allah će sobom priznanje djeliti. Onaj ko sebi kaže: „Ja sam mumin musliman“, Taj postit treba, redovno svaki dan, Tako će moći potvrdit' svoj Dini-Islam, Jer Allah tako htjede da vidi ko je Musliman. Vjernik il' vjernica biti, to nije samo reći, Valja svakom dokazat ko ti je danas preči. Dal' voliš šejtana jadnog, i ono što šejtan nudi, Il' voliš dragog Boga – Ti sam sebi presudi. Slabići puše, jedu i piju, rugaju se nama, pa se i smiju, Kazna je teška, ona ih čeka, meleki će takve grdno da biju, Stani griješniče, prođi se toga, postit' se mora u ime Boga, Zar si tako zalut'o jadan, zar se ne stidiš imena svoga. Ime ti je Huso, Ahmed, il' Hasan, pa budi barem posve jasan! Ime te ne može vjernikom pravit', Boj se pakla, on je užasan. Djelima svojim dokaži nama, ne čini više strašnog harama, Očisti svoje srce od grijeha, vidiš da je na njem' velika tama. Stidiš se reći drugima, ja sam Musliman pravi, A ti sva dobra djela u crne grijehe zavi, Zar se ne stidiš Boga, zar nemaš u sebi vjere, Hej, trgni se, brate, tvoj grijeh nema mjere. Allah te vidi i čuje i čeka tvoju teobu, Jednom si nogom uvijek ti u hladnom grobu, Zar se ne bojiš smrti i bijelih ćefina, Okupaj svoju dušu od grijeha, to je najveća ljudska vrlina. Gdje ti je majka, gdje to je otac? I oni su nekada živi bili, Mrijeti ljudi opet moraju, makar hiljadu godina živjeli. Zar ne crpiš pouku prošlosti, koliko bijaše griješnih ljudi, Sad oni pred Bogom stoje, melekji ih muče i Allah im sudi. Smrti se ne bojiš – pa ti si brate lud, Svuda te melekji prate, takav je Božji sud. Pišu te onakvim kakav si sada, U pokajanju brate naša je nada. Čuo si jadan stotinu puta, od grijeha će mnoga duša da strada. Evo prilike nam svima, da se nazove pravim muminima, Prođi se grijeha, zakuni se Bogu i posti brate u ovim danima. Sa časnim postom Boga se zamoli, ramazan posti, u džamiju idi, Klanjaj namaz, zekjat podjeli, svoje se vjere, rode ne stidi. (Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975., str. 97-98)

RAMAZAN - MUBAREK Znaš li brate mili, što je to ramazan? Znaš li kol'ko vrijedi samo jedan dan? Znaš li kol'ko vrijedi jedan danak posta? Znaš li dočekati tog najvećeg gosta. Ramazan je ispit zrelosti i časti, kol'ko imaš, čovječe ti nad sobom vlasti, Sam sebi pokaži kolika ti je vjera! Mjesec ramazanski prava ti je mjera. Ti pokaži svakom kol'ko Islam voliš, Možeš šutjet, ne moraš da zboriš, A opet ćeš vidjet da li vjere imaš, po tom kako sebi ti Ramazan primaš. Ti postom ćeš vidjeti imaš li imana, U tom trećem farzu našega islama. Ispitaj se brate, kol'ko štuješ Boga, Svakog nas je teško ispitat bez toga. Slabići će vidjeti da su kukavice. Jedan drugom tada pokazuju lice. Za post ramazanski jaka volja treba, Jer samo slabiće sotona dovreba. Post na je pokornost Bogu stvoritelju, Velika poniznost Dobročinitelju, Svakog dana živiš, Božji svemir gledaš, ako slabo shvaćaš, tad razuma nemaš. Za njimete naše zahvala se traži. Post je velika žrtva, deder se pokaži? Uzvrati zahvalnost Stvoritelju postom! Sveži se za džennet sa najjačim mostom. Kušaj svoju snagu, kušaj svoju volju, al' od posta nemaš ti priliku bolju, Reci samom sebi i ostalim svima, pripadaš li slabim, ili pak hrabrima. Kad vrijeme od posta ujutro nastane, to je borba čovjeka i strašnog satane. Držite se hrabro, tad ste pobijedili, s postom ste najbolje iman izmjerili. Ako razumiješ, porazmisli malo, da li ti je uopće do Islama stalo? Svemogući Allah na ispit nas stavlja, slabić brzo pada, a jaki nastavlja. Kad nam iftar stigne, kad se dan završi, sve jedna po jedna prepreka se ruši. Trides' dana, brate ljutitog mejdana, svakog dana ispit tvog imana. Ne plaši se posta ako vjere imaš, slušaj ovaj savjet, moraš da ga primaš. Postiti moraš, brate, da bi vjernik bio. Ako mrsit pođeš, s vjerom si svršio. Kad se post završi i Bajram nam dođe, kad najveći ispit tvog imana prođe, Tad melekji Božji sve ti grijehe brišu, pa tek poslije toga vjernikom te pišu. (Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići, 1975. godine. str. 23-24)

RAMAZANSKI POKAJNIK O veliki Bože! ja Ti ruke dižem, pred kapiju oprosta evo i ja stižem. Molim te za milost griješnik sam ljuti, želio bih vrata teobe dodirnuti. Ruke su mi griješne grijeh su radile, oči se s haramom često put sladile. Otvrdlo mi srce pa savjet ne čuje, težak sam griješnik, razum mi kazuje. Iz kafane slušam kad ezani uče, na put bez izlaza sotona me vuče. Osjećam da tonem i propadam ljuto, za to molim oprost da ne bi zaluto. Nestalo mi vjere pa ništa ne vidim, i kad haram radim ništa se ne stidim. Dal' ovakav smijem pred Allaha doći, kroz kapiju smrti, opet moram proći. Kad je prvi čovjek grijeh uradio, po kazni je džennet odmah napustio. Poslije takvog grijeha Bogu se kajao, tražeći oprosta dugo je stajao. Tako i ja griješnik eto sam saznao. I mene je šejtan za dugo varao. Kako li ću griješnik ja u kabur leći, šta ću melekima ja o sebi reći. Griješio sam puno i grijeh priznajem. Savjest mi nalaže da se sad pokajem. Na koljena padam obraćam se Bogu, jer ovakav griješnik pred Boga ne mogu. Bajramski se doček svugdje primjećuje, ko je postit htjeo sada se raduje. Divna li dočeka Svemogući Bože, samo pravi mumin to doživjet može. Dok se jedni postom i vjerom ponose, neki svome dinu sramote nanose. Nit' postiti hoće niti grijeh kriju, nek nam kažu ko su, ako kazat smiju. To su kolebljivci nego šta bi bili, jer vjernici pravi uvijek su postili. Ramazanski dani za nas su ispiti, mumin iskren može uvijek postiti. Pokajnički molim, postim svakog dana, Nijesu mi teški dani Ramazana. Evo sad se vraćam u okrilje vjere, jer Ramazan časni moje grijehe pere. Bogu obećajem uvijek ću postiti. Želim časnim postom grijehe otkupiti. Allahu na sedždu evo griješnik padam, Svemogućeg molim oprostu se nadam! (Mehmed Mahmutović, Munzira, Zavidovići 1990. str. 65-67)

MOJ PRVI IFTAR Spuštao se suton i zalazi sunce, Radosti sam puna, veselo mi srce. Zanosno sam prvi iftar dočekala, Sretna i radosna, Bogu dragom hvala. Od svoje sam majke ja često slušala, Da je ona postila, kad je bila mala. U našoj se kući post redovno prati, Na to dobro pazi, moja draga mati. Još kao dijete, kad sam mala bila, Radosti iftara, ja sam se divila. Čekala sam jedva, neću li porasti, Da postim Ramazan i osjetim slasti. Iftar očekujem još od pola dana, Ja od srca postim časnog mi imana. Meni ništa ljepše na svijetu nije, Neg' iftarsko veče, što mi dušu grije. Čari i ljepote ramazanskog dana, Svaku noć doživi duša Muslimana. Posljednji minuti pred iftar se broje, To pišem u najljepše, doživljaje svoje. To ne može svaka duša osjetiti, Za to smo je dužni prvo očistiti. Učinit teobu, Bogu se zakleti, Sa čvrstom se odlukom Ramazan nijjeti. S majkom svojom milom idem u džamiju, S njom u safu, klanjam teraviju. Iz džamije kući, ja se s majkom vraćam, Pobožno i tiho, ja uz nju koračam. Kad dođem kući, tad se ručak sprema, Ramazan se posti, tad odmora nema. Jer sutra nam opet drugi dan dolazi, Iftar za iftarom, Ramazan prolazi. Najljepši su dani ovi meni sada, Ja redovno postim i ako sam mlada. Ponosim se time, to Vam kažem svima. I majka je sretna, što me takvu ima. Muslimanka prava, to je moja mati, Zato ću i ja, evo do nje stati. Da postim Ramazan i da namaz klanjam, Pomozi mi Bože, na te se oslanjam. Žao mi je mnogih drugarica mojih, Jer ko postit neće, Boga se ne boji. Zahvaljujem Tebi, dobra majko mila, Što si mene vako, lijepo odgojila. Da Ramazan postim, da vjerujem Boga, Da osjetim slasti, posta svijetloga. Jer ću samo tako prikučit se Bogu, Godine mi kažu, da ja postit mogu. Još malo će Bajram, ako Bog da doći, Ja žalim iftare, koji će nam proći. Jedanest mjeseci valja nam čekati, Da nam se Ramazan u domove vrati. Radosna i sretna Bogu se zaklinjem; “Skrušeno te Bože molim i spominjem. Učini me Bože dobrom Muslimankom, Da ti mogu postit u vremenu svakom“. Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975. str. 95-96.