U Istanbulu, kada je Osmanska država dostigla vrhunac svoje slave i živjela svoje zlatno doba, sultan Sulejman želio je izgraditi džamiju koja će biti jedinstvena po svojoj ljepoti u odnosu na druge džamije i koja će se nalaziti na najljepšem mjestu u Istanbulu. Bilo je mnogo mjesta na kojima je sultan Sulejman mogao sagraditi svoju džamiju, ali jedno mjesto se posebno isticalo po ljepoti i prikladnosti za takvu građevinu. Međutim, postojao je jedan problem. Naime, u samom središtu tog mjesta nalazila se koliba nekog Židova, koja se morala ukloniti prije izgradnje džamije. Sultanovi ljudi su otišli i pokucali na vrata skromne kućice, na kojima se ubrzo pojavio njen vlasnik i upitao: ”Kojim dobrom?” Odgovorili su: ”Mi dolazimo ispred sultana i u potrazi smo za mjestom na kojem bi, po naredbi sultana Sulejmana, sagradili džamiju.” Na to im je Židov rekao: ”Mene se to ne tiče, a nisam ni graditelj.” Sultanovi ljudi pokušali su mu objasniti: ”Ali ovo mjesto je izabrano za gradnju džamije i ovu kolibu treba ukloniti kako bi se mogla početi graditi džamija.” Židov je zabrinuto upitao: ”Da li vi to namjeravate srušiti moju kućicu?” ”Ne, nego je želimo kupiti od tebe i došli smo da pitamo koliko košta”, odgovorili su. Odgovor Židova bio je kratak i jasan: ”Ne namjeravam prodavati svoju kolibu.” Sultanovi ljudi bili su uporni: ”Ali mi ćemo ti platiti više nego što vrijedi tvoja koliba i za taj iznos možeš kupiti bolju kuću.” Židov je ostao pri svome stavu, rekavši: ”Ne, ne! Ja nipošto ne želim prodati svoju kolibu. Ona jeste mala, ali je blizu mog radnog mjesta i od nje se pruža najljepši pogled na more.” ”Dat ćemo ti mnogo puta veći iznos od njene stvarne vrijednosti”, ubjeđivali su ga sultanovi ljudi. No, sve je bilo uzalud. Židov im nije želio prodati kolibu ni po koju cijenu i oni su se vratili sultanu neobavljenog posla. Rekli su mu: ”Na mjestu koje smo izabrali za gradnju džamije nalazi se kućica koju smo pokušali kupiti od njenog vlasnika, ali ju je on odbio prodati. Ponudili smo mu mnogo veći iznos nego što vrijedi njegova kućica, ali je on i to odbio. Ako presvijetli sultan izda naredbu mi ćemo rado izbaciti uobraženog Židova i srušiti njegovu kolibu.” Sultan Sulejman je, odmahujući glavom u znak neslaganja sa njihovim prijedlogom, odgovorio: ”Nije naš običaj da bilo kome činimo zulum i nepravdu. Naša vjera islam nam zabranjuje činjenje nasilja i nepravde i mi moramo pronaći odgovarajuće rješenje za ovaj problem.” Tako je projekat gradnje džamije bio izvjesno vrijeme zaustavljen zbog traženja legitimnog rješenja. Na kraju je sultan Sulejman odlučio konsultirati šejhul-islama u vezi židovske kolibe, pa mu je šejhul-islam odgovorio: ”Vaša visosti, islamski propis po ovom pitanju je jasan. Sultan nema pravo izreći bilo kakvu kaznu Židovu zbog toga što on ne želi prodati svoju kolibu. To je njegova imovina i njegov posjed i ne može se na silu uzimati niti uzurpirati. Ta koliba pripada njegovoj djeci, odnosno njegovim nasljednicima, i kada on umre, možda ni njegova djeca također neće htjeti prodati kolibu. Ne postoji drugi način osim da Židov dobrovoljno pristane na prodaju kolibe.” Nakon odgovora šejhul-islama, sultan Sulejman je razmišljao šta da uradi, a onda je odlučio da lično ode kod Židova i da ga pokuša odobrovoljiti da proda kolibu za odgovarajući iznos. Sultan Sulejman je sa svojom svitom došao pred kolibu i pokucao na vrata. Židov je izašao iz kolibe i iznenadio se kad je ugledao sultana Sulejmana sa ogromnom svitom. Obuzeo ga je strah, jer je mislio da je sultan došao da mu na silu uzme kuću i da ga kazni zbog odbijanja da je proda. Međutim, sultan Sulejman mu je ponudio toliki iznos u zlatu da Židov jednostavno nije mogao odbiti takvu ponudu i prodao je svoju trošnu kolibu. Tako je riješen problem u vezi židovske kolibe i nakon toga započela je gradnja džamije ”Sulejmanije”. I ovaj događaj, pored mnogih drugih, svjedoči o pravednosti i samilosti sultana Sulejmana. (Iz knjige: Kasasun butulatil-islamijje; Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić, saff.ba)