Naš Imam (Ebu Hanife) prednost daje predajama koje prenose fekihi (učenjaci fikha). Poznate su njegove riječi: ''Onaj ko skuplja hadis a ne zna fikh sličan je apotekaru koji skuplja lijekove a ne zna od čega liječe dok ne dođe ljekar. Tako je i sa sabiračem hadisa; ne zna njegovu suštinu dok ne dođe fekih''.
Na osnovu ovog Imamovog idžtihada došlo je do mnogih različitih pravnih rješenja. Navodimo samo jedan primjer: Evzai, sirijski imama i osnivač škole u fikhu, za vrijeme jednog susreta sa Ebu Hanifom u Mekki mu je rekao: ''Čudno je da ljudi u Iraku ne dižu ruke za vrijeme ruku'a, niti kad dižu glavu poslije toga, iako sam čuo od Zuhrija koji je čuo od Salima b. Abdullaha b. Omera da je Poslanik, a.s., imao običaj to činiti.” Ebu Hanife je pratio to do predaje koja se vraća do Abdullaha b. Mesuda, preko Hammada, Ibrahima Nehaija i Alkamea, prema kojoj Poslanik nije imao običaj dizati ruke u navedenim situacijama. ''Neka je slava Bogu'', uzviknuo je Evzai,'' ja navodim predaju koju prenose Zuhri, Salim i Abdullah; ti joj suprotstavljaš predaju koju prenosi Hammad, Nehai i Alkame''. ''Moji prenosioci'', odgovorio je Ebu Hanife, su bili veći fekihi nego tvoji. Što se tiče Abdullah b. Mesuda, ti vrlo dobro znaš njegovu poziciju. Njegova predaja mora imati prednost.”
Naime, riječ je o tome da je Abdullah b. Mesud, kako navode predaje, dostigao zrelost još za Poslanikovog života, a Abdullah b. Omer je tada bio mladić. Zbog toga je Abdullah b. Mesud imao priliku promatrati te navike u neposrednom kontaktu dok Abdullah b. Omer nije. (Nu'mani, 77). dr. Almir Fatić