top of page

Kazivanja o Ebu Hanifi r.a.


Kazivanja o Ebu Hanifi r.a.

- Kada su ga pitali o tome šta je iman? Ebu Hanife je rekao: "To je svijest, spoznaja-ma’rifet, potvrđivanje-tasdik, izjašnjavanje-ikrar i pokoravanje-islam. Ljudi se po pitanju potvrđivanja-tasdik dijele u tri kategorije; ima ih koji potvrđuju Allaha i ono što je došlo od Njega srcem i jezikom, ima onih koji potvrđuju jezikom a niječu srcem i ima onih koji potvrđuju srcem a niječu jezikom. Onaj ko potvrđuje Allaha i ono šot je došlo od Njega srcem i jezikom, taj je kod Allaha a i kod ljudi vjernik-mumin. Ko potvrđuje jezikom a niječe srcem, taj je kod Allaha nevjernik a kod ljudi vjernik, jer ljudi ne znaju šta je u njegovu srcu. Oni su obavezni da ga zovu vjernikom jer je njegovo potvrđivanje šehadeta očito, a ne trebaju se baviti stvarima njegova srca. Ima i onih koji su kod Allaha vjernici a kod ljudi nevjernici. To zbog togašto je čovjek kod Allaha vjernik a kod ljudi pokazuje nevjerovanje svojim jezikom, prikrivajući se. Oni koji ga ne znaju, zovu ga prikrivenim nevjernikom a kod Allaha je vjernik."

Bilježi se od Muhammeda b. Mukatila da je neki čovjek krenuo Ebu Hanifi i pitao ga: "Šta kažeš o čovjeku koji se ne nada Džennetu, ne boji se Allaha, ne boji se Džehennema, jede leš, klanja bez ruku’a i bez sedžde, svjedoči nešto što ne vidi, prezire istinu i voli fitnu-kušnju?"

Ebu Hanife se okrenuo svojim prisutnim učenicima i prijateljima i pitao ih za odgovor. Neki su rekli da je takav nevjernik, a drugi su šutili.

Tad je Ebu Hanife rekao: "Ovaj čovjek koji se ne nada Džennetu nada se Allahu, a kako se te dvije nade mogu uporediti. Ne boji se Džehennema, ali se boji Gospodara Džehennema. Ne boji se Allaha u smislu da se ne boji da će mu biti nanesena nepravda u Njegovoj vlasti i pravednosti. Jede leš, a to je riba kada se izvadi iz vode. Klanja bez ruku’a i bez sedžde, odnosi se na dženaze namaz. Svjedoči nešto što ne vidi, a to je njegovo svjedočenje da nema boga osim Allaha. – U drugoj predaji da svjedoči Kijametski dan. – Prezire istinu, odnosi se na njegovo preziranje smrti i bježanje od nje. Voli fitneluk-kušnju, a to je imetak i porod."

Onda je čovjek ustao i poljubio Ebu Hanifu u glavu i rekao: "Svjedočim da si ti riznica znanja i molim Allaha da mi oprosti sve što sam o tebi pričao."

- Bio neki čovjek u Kufi koji je govorio da je h. Osman b. Affan bio židov. Ebu Hanife mu je otišao i rekao: "Došao sam ti kao prosac." Čovjek je pitao: "A za koga?" – "Prosim tvoju kćer za čovjeka koji je plemenita roda, bogat, hafiz Kur’ana, noći provodi u namazu, mnogo plače iz straha od Allaha." – Čovjek je rekao: "I manje od toga bi mi bilo dosta i bio bih zadovoljan, Ebu Hanife." – Onda je Ebu Hanife rekao: "Samo on ima jednu mahanu." – Čovjek je pitao: "A šta to?!" – Ebu Hanife je rekao: "Židov je". – Čovjek je rekao: "Subhanellah. Zar hoćeš da kćer udam za židova?!" – Ebu Hanife je rekao: "Nemoj, ali je Vjerovjesnik s.a.v.s. udao svoju kćer za takvog židova?" – Onda je čovjek rekao: "Estagfirullah i kajem se Allahu za ono što sam govorio o h. Osmanu."

- Prenosi se od Ebu Jusufa da je Mensur pozvao Ebu Hanifu sebi. Rebi’ koji je bio Mensurov savjetnik, a gajio je neprijateljstvo prema Ebu Hanifi, rekao je: – Emiru-l-mu’minine, ovaj Ebu Hanife suprotstavlja se stavu tvog pretka Abdullaha b. Abbasa r.a. koji kaže da čovjek kada se zakune za nešto a onda kaže inšaallah-ako Allah da, pa makar i nakon nekoliko dana, da zakletva važi, a Ebu Hanife ne dozvoljava da se istisna-izuzeće izgovori osim uz zakletvu, bez pauziranja. – Ebu Hanife je tada rekao: – Emiru-l-muminine, Rebi’ tvrdi da vojska nije obavezna na poslušnost tebi. – Halifa je upitao: – A kako to? – Ebu Hanife je odgovorio: – Oni će ti se zakleti na vjernost i poslušnost, a onda će doći kućama i izgovoriti izuzeće pa će njihova zakletva postati nevažeća. – Mensur se nasmijao na ove riječi i rekao: – Rebi’, nemoj pokušavati ništa sa Ebu Hanifom. – Kada je Ebu Hanife izašao, Rebi’ mu je rekao: – Htio si me ubiti. – Ebu Hanife mu je odgovorio: – Ti si htio mene, a ja sam oslobodio i tebe i sebe.

- Abdulhamid b. Gajjas je pričao: – Ebu Abbas Tusi je imao hrđav stav o Ebu Hanifi a Ebu Hanife je to znao. Kada je Ebu Hanife bio kod Ebu Džafera, halife, pred mnogo ljudi je Tusi rekao: – Danas ću pogubiti Ebu Hanifu. Otišao je Ebu Hanifi i rekao: – Ebu Hanife, emiru-l-muminin pozove nekog od nas i naredi da ga se pogubi, a ne zna ni ko je taj čovjek. Ima li pravo da ga pogubi? – Ebu Hanife je pitao: – Ebu Abbase, a da li emiru-l-muminin naređuje pravedno ili nepravedno? – Ebu Abbas je rekao: – Sudi po pravdi. – Ebu Hanife je odgovorio: – Onda će se izvršiti ono što je naredio ma kako izgledalo. – Poslije je Ebu Hanife rekao onim oko sebe: – Htio je mene svezati ali sam ga spetljao.

- Kajs b. Rebi’ priča: – Bio sam kod Ebu Hanife i došao je neki čovjek i sjeo. Bio je potišten i brižan. Rekao je: – Ebu Hanife, neki lopovi su mi ušli sinoć u kuću i iznijeli sve što su mogli ponijeti. Jednog od njih sam prepoznao jer je moja mušterija i dolazi u istu džamiju u kojoj i ja klanjam. Kad je taj lopov vidio da sam ga prepoznao, uzeo me i svezao, a onda natjerao da se zakunem na razvod, oslobođenje svih mojih robova i da ću sve podijeliti što imam, siromasima, ako spomenem njegovo ime, nekome kažem o njemu, ukažem prstom ili glavom na njega. Bojim se da ako tako uradim da ću pogaziti svoje zakletve. Možeš li mi, Allaha ti, pomoći, Ebu Hanife? – Ebu Hanife mu je rekao: – Idi i pošalji mi čovjeka kojem vjeruješ. – Čovjek je otišao i poslao mu svog brata. Ebu Hanife mu je rekao: – Idi do upravitelja i reci da pošalje policiju. Reci mu da izda naredbu da se svi okupe u džamiji u kojoj klanja tvoj brat i da niko ne smije izostati. Policajcu reci da iz džamije izlaze jedan po jedan pored tvog brata i da policajac za svakog pita: – Je li to taj? – Brat neka odgovara za onog ko nije: – Nije taj. – a kad izađe kradljivac i policajac upita brata da li je to taj, neka brat šuti i neka ništa ne govori niti klima glavom, niti pokazuje ikakav drugi znak. Tako je policajac uhapsio kradljivca i odveo ga svom šefu, a lopov je prokazao svoje pomagače. Ukradena roba je vraćena čovjeku a svi lopovi su završili u zatvoru.

- Hammad, Ebu Hanifin sin priča: – Kada su Haridžije čuli da Ebu Hanife ne proglašava nevjernikom nikoga ko klanja, bez obzira na počinjeni grijeh, spremili su delegaciju od sedamdeset ljudi i otišli kod njega. Kod Ebu Hanife se bilo okupilo mnoštvo svijeta. Svi su ustali i rekli: – Ebu Hanife, svi smo jedne vjere, pa naredi okupljenim da se razmaknu kako bismo prošli. – Ebu Hanife je pozvao ljude da im naprave mjesta i ljudi su se razmakli. Haridžije su došli pred Ebu Hanifu a onda potegli sablje i rekli: – Ebu Hanife, neprijatelju ovog ummeta! – Neki su uzvikivali: – Šejtane ovog ummeta! Ubiti tebe je draže svakom od nas nego džihad sedamdeset godina! Međutim, ne želimo da budemo nepravedni prema tebi, nego reci šta imaš! – Ebu Hanife im je rekao: – Hoćete li biti pravedni prema meni? – Oni su rekli: – Hoćemo! – Ebu Hanife im je rekao: – Onda vratite sablje u korice jer me plaši njihovo sijevanje. – Oni su pitali: – Kako da ih vratimo a nadamo se da ćemo ih napojiti tvojom krvlju?! – On im je rekao: – Onda pričajte šta imate, u ime Allaha! – Oni rekoše: – Imaju dvije dženaze pred džamijom; jedan je čovjek koji je bio alkoholičar pa je popio toliko da se obeznanio i umro od toga. Druga je žena koja je počinila blud pa kad se uvjerila da je trudna, izvršila je samoubistvo. – Ebu Hanife ih je pitao: – Kojoj su vjeri pripadali, da li su bili židovi? – Oni su odgovorili: – Nisu. – On ih je pitao: – A jesu li bili kršćani? – Oni su odgovorili: – Nisu. – On ih je pitao: – A jesu li vatropoklonici? – Oni su rekli da nisu. – Onda je pitao: – A kojoj su vjeri pripadali? – Oni su rekli: – Pripadali su vjeri koja svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik. – Onda je Ebu Hanife pitao: – Recite mi o tom šehadetu, da li je on trećina vjerovanja, četvrtina ili petina? – Oni su rekli: – Iman se ne može cijepati ni na trećinu ni na četvrtinu ni na petinu. – Onda je Ebu Hanife pitao: – A koliko je taj šehadet od vjere? – Oni su rekli: – Kompletno vjerovanje. – Onda je Ebu Hanife rekao: – Kakve svrhe ima vaše pitanje o tim ljudima a sami ste potvrdili da su bili vjernici?! – Onda su Haridžije rekli: – Popusti s tim. Nego, reci ti nama da li su oni Džennetlije ili Džehennemlije? – Ebu Hanife im je rekao: – Ako već tražite, reći ću vam ono što je rekao i Allahov Vjerovjesnik Ibrahim a.s. o ljudima koji su imali veći grijeh od njih: Onaj ko bude mene slijedio – moje je vjere, a onaj ko bude protiv mene ustajao – pa, Ti, uistinu, praštaš i samilostan si. (Sura Ibrahim, 36.) O njima ću reći ono što je rekao Allahov Vjerovjesnik Isa a.s. o ljudima koji su imali veći prijestup i grijeh od dvoje spomenutih: Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar ti si.” (Sura Maide, 118.) Reći ću ono što je rekao Nuh a.s., Allahov Vjerovjesnik, kada su mu rekli: Oni rekoše: “Kako da te poslušamo, kad te makar ko slijedi slijedi?” (Sura Šu’ara, 111.) a on rekao: “Ne znam ja šta oni rade” – reče on, “svi će pred Gospodarom mojim, da znate, račun polagati, (Sura Šu’ara, 112, 113.) I reći ću ono što je rekao Allahov Vjerovjesnik Nuh a.s. i da je salavat i selam i na našeg Vjerovjesnika Muhammeda s.a.v.s.: Ja vam ne kažem: ‘U mene su Allahove riznice’ – niti: ‘Meni je poznata budućnost’ – niti kažem: ‘Ja sam melek’ – a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom gledaju: ‘Allah im nikakvo dobro neće dati’ – ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim – jer bi se tada ogriješio.” (Sura Hud, 31.) – Onda su oni pobacala svoje sablje i rekli: – Odričemo se svega i svake ideje koju smo zagovarali i Allahu se vraćamo slijedeći tvoje vjerovanje. Allah ti je dao blagodati, mudrost i znanje. – Izašli su iz džamije i napustili haridžije i vratili se vjerovanju ehlussunneta.

- Sulejman b. Šazikuni priča: – Čuo sam Sufjana b. Ujejnu da priča: – Ebu Hanife se sastao sa Evza’ijem u klubu trgovaca pšenicom (daru-l-hannatin), pa je Evza’i pitao Ebu Hanifu: – Šta misliš o tome što ne podižete ruke u namazu, prilikom ruku’a i podizanja sa ruku’a? – Ebu Hanife je rekao: – Zato što o tome ne postoji ništa vjerodostojno od Vjerovjesnika s.a.v.s. – Evza’i je pitao: – Kako to možeš reći a meni je pričao Zuhri prenoseći od Salima, a on od svoga oca, a on od Poslanika s.a.v.s. da je podizao ruke kada bi otpočinjao namaz, prilikom ruku’a i povratka s njega?! – Ebu Hanife mu je rekao: – Nama je pričao Hammad, prenoseći od Ibrahima, a on od Alkame i Esveda, a oni od Abdullaha b. Mesuda r.a. da Poslanik s.a.v.s. nije podizao ruke osim na početku namaza i nije to ponavljao u toku namaza. – Evza’i je rekao: – Ja tebi kazujem nešto što sam čuo od Zuhrija, a on od Salima, a on od svoga oca, a on od Poslanika s.a.v.s., a ti meni govoriš kako ti je kazivao Hammad prenoseći od Ibrahima? – Ebu Hanife mu je rekao: – Hammad b. Sulejman je fikh i propise poznavao bolje od Zuhrija, a Ibrahim je bio bolji poznavalac od Salima, a Alkame nije nimalo na manjem stepenu od Ibn Omera r.a. (Salimovog oca) u poznavanju fikha, makar Ibn Omer bio ashab. On ima prednost toga što je ashab, a i Esved ima veliki ugled. A kada govorimo o Abdullahu…hej, ko je Abdullah (Ibn Mesud)? – Na ove riječi Evza’i nije imao čime uzvratiti.

- Hakkam b. Selem priča: – Neko je rekao Ebu Hanifi: – ‘Arzumi priča da je h. Aiša putovala bez mahrema (zabranjene osobe)? – Ebu Hanife je rekao: – ‘Arzumi ne zna šta je tumačenje tog hadisa. Aiša r.a. bila je Majka vjernika i kao takva svim ljudima je bila zabranjena i svi su joj bili mahremi.

- Osman b. Zaide priča: – Bio sam kod Ebu Hanife i neki čovjek ga je pitao: – Šta kažeš o pijenju iz čaše ili posude koja na jednom svom kraju ima srebra? – Ebu Hanife je rekao: – Nema nikakve smetnje u tome. – Čovjek je onda odstupio, a Osman kaže: – Ja sam ga pitao: – Kaži nam neki primjer koji će potvrditi tvoj stav. – On je rekao: – Dobro, šta ti misliš o čovjeku koji prolazi pored rijeke i ožedni. Uz sebe nema nikakve posude kojom bi donio vodu do usta, ali je u stanju da zahvati vode u ruku i da se napije. Na jednom prstu mu je srebrni prsten, da li bi to predstavljalo smetnju da se napije? – Ja sam rekao da ne bi. Onda je Ebu Hanife rekao: – To je to. – Osman priča: – Nisam vidio čovjeka koji je imao spremniji odgovor nego je bio Ebu Hanife.

- Ebu Hanife je sjedio, jednom, u kufljanskoj džamiji i došao je jedan Rafidija kojeg su zvali Šejtanuttak, pa je pitao: – Ebu Hanife, ko je najžešći čovjek? – Ebu Hanife je rekao: – Mi kažemo da je najžešći čovjek bio h. Alija b. Ebi Talib, a vi tvrdite da je to bio Ebu Bekr Siddik r.a.. – Šejtanuttak je rekao: – Da to nije obrnuto? – Ebu Hanife mu je rekao: – Mi kažemo da je najžešći bio h. Alija, jer je znao da pravo pripada Ebu Bekeru i to mu je predao, a vi tvrdite da je pravo pripadalo h. Aliji ali mu je to Ebu Bekr preoteo, a h. Alija nije imao sposobnosti ni snage da svoje pravo povrati. Tako je Ebu Bekr postao neko ko je potčinio h. Aliju i samim tim najžešći čovjek. – To je zbunilo rafidiju i izašao je iz džamije.

- Ibn Mubarek priča: – Kada je Ebu Hanife, jednom otišao na hadždž, u Medini ga je dočekao Muhammed b. Ali b. Husejn b. Ali b. Ebi Talib i rekao mu: – Ebu Hanife, ti si promijenio vjeru mog djeda i njegove hadise koristeći kijas (analogiju)? – Ebu Hanife mu je rekao: – Me’azellah-da Allah sačuva od toga da uradim nešto slično! – Ebu Džafer mu je rekao: – Činjenica je da jesi. – Ebu Hanife je rekao: – Sjedi onako kako ti priliči, kako bih ja sjeo kako meni priliči. Ti kod mene imaš hurmet-čast i ugled kao što ga je imao i tvoj djed s.a.v.s. među svojim ashabima. – Ebu Džafer je sjeo, a Ebu Hanife je sjeo na koljena pred njim, a onda mu rekao: – Pitat ću te tri stvari i odgovori mi na njih. Da li je muškarac slabiji ili žena. – Ebu Džafer je rekao: – Svakako da je žena slabija. – Ebu Hanife je rekao: – Koliko nasljedstva pripada muškarcu a koliko ženi? – Ebu Džafer je rekao: – Dva dijela muškarcu a jedan ženi. – Ebu Hanife je rekao: – Ovako je rekao i tvoj djed s.a.v.s. a da sam ja promijenio vjeru tvog djeda, onda bi analogija nalagala da muškarcu pripadne jedan dio a ženi dva jer je žena slabija od čovjeka. – Onda ga je pitao: – Da li je namaz bolji ili post? – Ebu Džafer je odgovorio: – Bolji je namaz. – Ebu Hanife je rekao: – To kaže i tvoj djed s.a.v.s. a da sam promijenio vjeru tvog djeda i da se povodim za kijasom, logično bi bilo da žena, kada se okupa od hajza, naklanja namaze a ne napašta post, a nije tako. – Zatim ga je pitao: – Da li je prljavija mokraća ili sperma? – Ebu Džafer je rekao: – Prljavija je mokraća. – Onda je Ebu Hanife rekao: – Da sam promijenio vjeru tvog djeda i poveo se za kijasom, onda bih govorio da se čovjek treba kupati poslije mokrenja, a abdesti poslije izbacivanja sperme, jer je mokraća prljavija od nje. Da Allah sačuva da mijenjam vjeru tvog djeda s.a.v.s.! – Onda je Ebu Džafer ustao, zagrlio Ebu Hanifu, ukazao mu počast i poljubio mu obraze.

- Dahhak b. Kajs Šejbani Haruri je ušao na silu u Kufu, sjeo u glavnu džamiju i naredio da se muškarci pobiju, žene i djeca porobe. Ebu Hanife je otišao do njega obučen u košulju i ogrtač i rekao: – Hoću da te pitam nešto. – Dahhak mu je rekao: – Pitaj. – Ebu Hanife je rekao: – Na osnovu čega si dozvolio da se muškarci pobiju a žene i djeca porobe? – Dahhak je rekao: – Zato što su murtati-otpadnici. – Ebu Hanife je pitao: – Da li je njihova vjera bila drugačija nego je sada pa su je odbacili i ovu prihvatili ili su još uvijek u svojoj vjeri? – Dahhak je rekao: – Polahko, ponovi mi to što si, maloprije, rekao? – Ebu Hanife mu je ponovio i Dahhak je rekao: – Pogriješili smo. – Naredio je da se ljudi oslobode i napustili su Kufu, a ljudi su ostali živi bereketom Ebu Hanife, da mu se Allah smiluje.

- Priča se da je Romejski car poslao veliko blago po svojem povjereniku u Bagdad i rekao: – Pitaj ih tri stvari, pa ako odgovore na njih, onda im daj to blago, a ako ne odgovore, onda se vrati sa svim tim. – Kada je povjerenik došao u Bagdad i rekao halifi o čemu se radi, halifa je okupio učenjake kako bi odgovorili. Romejac-vizantijac se ispeo na mimberu i rekao: – Ako odgovorite na moja pitanja, dat ću vam ovaj novac, a ako ne odgovorite, novac ću vratiti sa sobom. Prvo pitanje je: – Šta je bilo prije Allaha? Drugo je: – Na kojoj je strani Allah? Treće je: – Čime se Allah bavi? – Ljudi su šutjeli i među njima je bio i Ebu Hanife. Tada je bio mlad, pa je rekao ocu: – Babo, ja ću mu odgovoriti. – Otac ga je ušutkao. – Onda je Ebu Hanife ustao i zatražio od halife da odgovori, pa mu je halifa dozvolio. Ebu Hanife je rekao Romejcu: – Da li si pitalac ili pitani? – Romejac je rekao: – Ja sam pitalac. – Ebu Hanife mu je rekao: – Onda ja trebam biti na mjestu na kojem si ti, a ti trebaš biti gdje sam ja. – Romejac je sišao sa mimbere, a Ebu Hanife se ispeo pa rekao: – Što si rekao, maloprije, šta je bilo prije Allaha. Znaš li brojati? – Romejac je rekao da zna, pa mu je Ebu Hanife rekao: – Broj. – Romejac je počeo: – Jedan… – a Ebu Hanife je pitao: – A šta je prije jedan? – Romejac je rekao: – To je prvo i nema ništa prije toga. – Ebu Hanife je rekao: – Ako prije pretpostavljenog i zamišljenog jedan nema ništa, kako može biti prije Stvarnog Prvog nešto? Drugo pitanje je bilo na kojoj je strani Allah? Ako upališ svijeću pred sobom, na koju stranu se razlijeva svjetlost? – Romejac je odgovorio: – To je svjetlo koje se jednako rasprostire na sve strane. – Ebu Hanife je rekao: – Izazvano i pretpostavljeno svjetlo se jednako rasprostire na sve strane, a Svjetlo nebesa i zemlje je preče tome. Treće si pitao čime se Allah bavi? Reći ću ti: – Kada se pojavi na mimberi neko ko je materijalista kao ti, onda ga Allah ponizi i spusti s mimbere, a na zemlji ima neko ko vjeruje u Jednog Allaha, pa njega uzdigne na mimberu. Svakodnevno se time bavi. – Onda je Romejac otišao i novac ostavio kod halife.

- Esed b. Amr je pričao: – Ebu Hanife je klanjao, koliko se moglo vidjeti, sabahski namaz sa jacijskim abdestom četrdeset godina. Većinom je noćni namaz klanjao tako da je čitav Kur’an učio na jednom rekatu. Njegov plač se noću čuo toliko da su ga komšije sažalijevali. Poznato je da je proučio sedam hiljada hatmi na mjestu na kojem je umro.

- Ebu Hanife je kupio kompletnu odjeću; košulju, pantalone, ogrtač i amamu čija je vrijednost bila preko hiljadu i petsto dirhema, pa kada bi klanjao jaciju i ljudi pospali, skidao bi odjeću u kojoj je bio i oblačio ovo skupocjeno odijelo, namirisao bi se i klanjao noćni namaz do zore. Neko mu je rekao: – Ljudi takva odijela oblače kada idu vladaru, ili imaju nekakav poseban povod okupljanju? – On je rekao: – Dotjerati se Allahu je preče nego se dotjerivati ljudima.

- Ebu Ahres se zaklinjao da kada bi se Ebu Hanifi reko da će umrijeti za tri dana, ne bi se moglo ništa predložiti da uradi od dobrih djela a da ih već nije praktikovao i provodio svakodnevno.

- Hasan b. Zijad priča: – Ebu Hanife je vidio nekog sugovornika u iznosanoj odjeći, pa mu je naredio da ostane dok se ljudi raziđu. Kada su ostali nasamo, rekao mu je: – Podigni sedžadu i uzmi što je pod njom. – Čovjek je podigao sedžadu i pod njom našao hiljadu dirhema. – Ebu Hanife mu je rekao: – Uzmi taj novac i popravi svoje stanje. – Čovjek je rekao: – Ja sam bogat i ne treba mi ovaj novac. – Ebu Hanife mu je rekao: – Zar nisi čuo hadis da Allah voli da vidi plodove svojih blagodati na svom robu? Ti trebaš da primijeniš svoje stanje kako ne bi izazivao brigu kod svojih prijatelja.

Hafiz Sabahudin ef. Skejić

92 views

Recent Posts

See All
bottom of page