Šerijatski propisi o džamijama u hanefijskom mezhebu

Džamije su Allahove kuće – pripadaju Njemu, radi Njega se podižu i služe onome što Allah Svevišnji traži od Svojih robova: namaz, zikr, dove, učenje i podučavanje Kur'anu, izučavanje i podučavanje islamskim propisima i druga dobra djela i poslovi za korist Allahovim robovima.

Na osnovu gore utvrđenog pravila i kur'anskog ajeta: “Džamije su Allahove - Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!” (El-Džinn, 18), - određuje se način ponašanja u džamiji i svrha radi koje se džamija koristi ili čemu služi:

1. DŽAMIJE TREBAJU BITI OTVORENE

Ovo je polazno načelo – princip (el-mebde' el-aslijj) da džamije trebaju da budu otvorene i dostupne svima, pa ulema kaže da se mogu zaključavati radi potrebe ili situacije koja to zahtijeva ako se time želi zaštiti imovina džamije i ono što se u njoj nalazi kada postoji opravdana opasnost.

Hanefijski pravnici kažu: „Strogo je pokuđeno (mekruh-tahrimi) da se džamije zaključavaju, osim kada postoji strah od otuđenja imovine i džamijskih stvari, jer zaključavanje džamije u šerijatskom smislu ima značenje zabrane ili sprečavanja obavljanja namaza, a to je velika (teška) stvar, Allah Uzvišeni je rekao: „Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima (džamijama) ime Njegovo spominje...“ (El-Bekara, 118).“

2. ZABRANJENO JE U DŽAMIJI I IZNAD NJE ČINITI NEPRIMJERENE STVARI

Zabranjeno je u džamiji ili iznad džamije (na spratu, na krovu ili prostoru – zraku iznad) činiti veliku ili malu nuždu, spolno općiti ili bilo koji drugi ružan i sraman postupak jer u hanefijskom mezhebu džamijom se smatra njen prostor, spratovi, krov i sve iznad do nebeskog svoda uvisinu.

A što se tiče kućnog mesdžida ako vlasnik odredi jedan dio kuće ili neku odaju samo za namaz, u njemu nije zabranjen spolni odnos, skidanje odjeće (ulazak otkrivenog avreta) i druge stvari koje čovjek može činiti u svojoj kući, jer ta odaja ili prostor – kućni mesdžid u šerijatskom smislu ne podliježe definiciji i propisima javne džamije – mesdžida.

Zgrade uz džamiju koje su namjenjene posebnim svrhama kao što su tekije, hanikahi, sobe za odmor imama ili učitelja Kur'ana i fikha, odaje za smještaj siromašnih ili odmor prolaznika itd., ili mjesta gdje se klanja dženaza ili bajram-namazi, sve navedeno se šerijatski ne smatra džamijom i džamijskim prostorom, pa se na njih ne odnose gore navedene zabrane.

Međutim, ako u javnoj ustanovi – zgradi (bolnice, škole, instituti...) imaju manje džamije – mesdžidi, bez obzira kao odvojene građevine ili u sklopu drugih objekata, onda samo taj prostor ima status džamije i za njih važe svi propisi džamije kao što je zabrana ulaska i boravka za osobu koja je džunup ili stanju hajza i nifasa.

3. ZABRANA PROLASKA KROZ DŽAMIJU BEZ OBAVLJANJA NAMAZA

Strogo je pokuđeno (mekruh-tahrimi) uzimati prostor džamije za prolaz, npr. da se džamija nalazi između dvije ulice, pa da se zbog skraćivanja puta koristi džamijski prostor kao prečica. Proći jednom ili dva puta kroz džamijski prostor bez namaza ne uvodi čovjeka u grijeh, ali uzeti to za naviku svrstava se u grijeh i uvodi počinioca u sferu fiska – velikog griješenja koje osporava prihvatanje svjedočanstva na sudu (adalet), a razlog toga učenjaci vide u omalovažavanju veličine i svetosti džamije kao Allahove kuće, da ona postane sredstvom ostvarenja dunjalučkih ciljeva.

4. ZABRANJENO JE UNOSITI NEČIST U DŽAMIJU I SVE ŠTO JE HARAM

Ulema zabranjuje unošenje bilo čega što ima na sebi šerijatske nečistoće, bilo fiktivne ili stvarne. U to spada unošenje loja-masnoće radi osvjetljavanja ako u/na tome ima nečisti (krvi) ili unošenje parfema (uljanog mirisa) koji je miješan sa masnoćom u kojoj ima nečiste tvari.

5. DOVOĐENJE NERAZUMNIH OSOBA U DŽAMIJU

Hanefijski pravnici smatraju da je strogo pokuđeno – mekruh-tahrimi, dovoditi neuračunljive osobe u džamiju i djecu koja ne znaju šta je džamija, a to zbog opravdane sumnje da mogu onečistiti džamiju ili narušiti džamijski red i ometati klanjače u ibadetima. Međutim, ako ih želimo dovoditi u džamiju radi prakse i stvaranja veze i ljubavi prema džamiji, onda to mora biti u skladu sa tri uslova:

a. Da se znaju ponašati u džamiji: da ne pričaju i da ne ometaju klanjače,

b. Da budemo sigurni da neće onečistiti džamiju i

c. Da ih stavimo-držimo u džamiji na mjestu koje je predviđeno po šerijatu da se redaju-safaju djeca (Prvi safovi su za odrasle muškarce, iza imama staju najučeniji da ga mogu ispraviti ako pogriješi u učenju ili namaskim radnjama, zatim djeca, pa onda safovi vjernica).

6. OSTAVLJANJE OBUĆE NA PREDVIĐENO MJESTO

Vjernik je dužan paziti na čistoću džamije i poštovati prava drugih ljudi u džamiji, tako će ostaviti svoju obuću na policu ili drugo predviđeno mjesto za to, odnosno ponašat će se po običaju tog mjesta u pogledu držanja obuće u džamiji. U davna vremena džamije nisu bile zastrte ćilimima, pa se klanjalao na utabanom pijesku, otuda stoji tekst u klasičnim hanefijskim djelima: „Klanjač će paziti na čistoću svojih sandala ili mestvi i gdje će ih držati u toku namaza kako ne bi uznemiravao druge klanjače u džamiji. Najbolje je (ako su čiste) da ih ne skida tokom namaza kako bi se razlikovao od jehudija.“

7. UKRAŠAVANJE DŽAMIJE

Allah Uzvišeni poziva vjernike da se ukrase: obuku lijepu i čistu odjeću radi namaza i odlaska u džamiju: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite (uzmite ukase svoje) kad hoćete molitvu obaviti!” (El-A’raf, 31), a džamija kao objekat je bolja što je prirodnija i prostija, obzirom da je cilj namaza koncentracija na molitvu, učenje, dove, zikr, na skrušenost, a forma okolo klanjača nema velikog ili posebnog značenja. Na osnovu ovoga učenjaci hanefijske pravne škole kažu: „Nema kategoričke zapreke za ukrašavanje džamije osim mihraba...“ – koristeći termin: „La be'se“ – a u arapskom jeziku „Be'sun“ znači tvrdo, jako, snažno, oštro..., pa nas ove riječi upućuju da je pohvalno (mendub) ostaviti zidove džamije prazne, jednostavne, u jednoj boji.

U nastavku, hanefijski pravnici kažu: „Mihrab je mekruh ukrašavati jer odvlači pažnju klanjača i imama u namazu. Također mekruh je pretjerano i posebno ukrašavati zidove džamije, a naročito prednji zid koji je u pravcu kible, jer će to ometati klanjače u molitvi i mamiti njihove poglede.“

Dopušteno - džaiz ukrašavanje je ono u kojem se koristi zemljana (čista) boja kao što je kreč i zlatna voda (za šaranje i pravljenje linija ili prelaza), s tim da se ne preporučuje ispis bilo kakvog teksta, a posebno kaligrafijom koja se teško čita.

Prilikom ukrašavanja džamije treba voditi računa da materijal bude halal – čist i da bude iz čista imetka, jer se ne smije koristiti imetak samog džamijskog vakufa obzirom da to vakuf ne podrazumijeva jer je čin ukrašavanja iz domena „kemalijat“ – komfora, daleko od šerijatskih kategorija: potrebe (haadžeh) i nužde (darurah).

Hanefijski pravnici su veoma strogi u pogledu raspolaganja vakufskom imovinom, pa kažu: „Ako bi nadzornik vakufa (nazir) koristio imetak vakufa za ukrašavanje džamije, to mu je haram i biće pozvan da sve utrošeno obavezno nadomiri iz ličnog imetka, osim u jednom slučaju ako je unutarnji džamijski prostor mračan – nedovoljno osvijetljen, dopušteno mu je da zidove džamije okreči u bijelo.“

8. SIJANJE OKO DŽAMIJE

Mekruh je sijati ili saditi oko džamije (ako će ti zasadi smetati to je haram, a ako će iziskivati čišćenje i dodatni posao, to je onda mekruh jer se nekome nameće obaveza bez prava na to). Posijati ili zasaditi u džamijskom vakufu je dozvoljeno ako postoji razlog kao što je zaštita od vjetra, prašine ili da se grane i listovi zasađenog stabla koriste kao metla za čišćenje džamije ili ravnanje ulaza i prilaza džamiji. (Ovom logikom, sve što koristi, daje ljepotu, bolji ambijent dopušteno je, s tim da treba da se odredi način uređivanja i čišćenja - održavanja).

9. ŠTA JE ZABRANJENO U DŽAMIJI OD RADNJI I DJELA KOJA SU DOPUŠTENA VANI

U džamijama je zabranjeno sljedeće jer se ne uklapa u ciljeve, smisao i svrhu džamije, niti mu je tu mjesto, a za svaku sljedeću situaciju postoje izravni hadisi ili se koristi hadiska analogija – kijasun mislijj:

- Podizanje glasova: dunjalučka priča, galama, rasprava, smijanje itd.

- Pljuvanje, pljuckanje i druge neprijatnosti, to se radi kod kuće, u abdesthani, a ako neko ima potrebu za ovakvim stvarima, onda će izaći iz džamije ili to uraditi da ne ometa ljude u džamiji i ono što se radi u džamiji.

- Korištenje neprijatnih mirisa, konzumiranje hrane sa neugodnim mirisima (bijeli ili crveni luk, prasa...) i sva druga hrana koja ima jak miris kako na odjeći tako i iz usta – u dahu onoga ko je to konzumirao,

- Dolaziti u džamiju sa vidljivom nečistoćom na odjeći makar ona bila šerijatski čista kao što je zemlja, jer će dijelovi toga padati po podu džamije, a klanjači će se ustručavati da spoje saff sa takvom osobom.

- Dolaziti u džamiju u odjeći koja ima miris znoja ili se vide tragovi znoja, a razlog je stvaranje neprijatnosti klanjačima i bježanje ljudi u saffu od takve osobe,

- Glasni zikr, dova ili učenje Kur'ana koje ometa druge, osim ako se radi o podučavanju ili u situacijama koje šerijat dozvoljava i poziva vjernike da uče ili zikre glasnije, ne glasno što prelazi u vikanje ili deranje-galamu.

- Recitovanje pjesama i pjesništva, jer može sadržavati neprimjerene riječi ili fraze,

- Prodaja i kupovina,

- Oglašavanje izgubljene stvari,

- Prošenje/prosjačenje – traženje sadake ili davanje iste, jer udjeljivanje može da omete ljude ili privuče pažnju siromašnih pa napravi metež, već ako se dijeli ili daje, onda tajno, bez ometanja, i kada se radi o javnom pozivu na udjeljivanje (sergija).

10. ŠTA JE DOPUŠTENO U DŽAMIJI OD NEUOBIČAJENIH RADNJI

- Ukloniti gnijezdo ptice da ne ometa klanjače ili da ne onečisti prostor,

- Podići one koji uče Kur'an, zikre ili dove, ako je džamija malog prostora – nema dovoljno mjesta radi obavljanja farzova, jer farz ima prednost nad nafilama i dobrovoljnim ibadetima (Ovo se odnosi na one koji kasnije klanjaju farzove, jer ako džematski namaz nije obavljen onaj ko prije dođe ima pravo na mjesto u džamiji).

- Izvesti iz džamije osobu koja ometa klanjače ili namaz,

- Prekinuti namaz i izvesti iz džamije osobu kojoj treba medicinska pomoć, kao da osoba izgubi svijet, padne od bola ili izgubi kontrolu nad tijelom ili nogama.

- Zaštiti džamijsku ili ličnu imovinu, zdravlje i život ljudi, pa čak i da se namaz prekine.

- Upozoriti na opasnost ili se odazvati u pomoć (jedna ili dvije osobe, odnosno onoliko koliko traži situacija).

- Skratiti dužinu namaza - požuriti sa okončanjem namaza ako se ukaže šerijatska potreba (plač djeteta, nevrijeme, hladnoća itd.).

11. VLASNIŠTVO I ODGOVORNI U DŽAMIJI

Džamija je vakuf radi Allaha Uzvišenog. Sve nekretnosti i pokretna imovina vezana za objekat i zemljište džamije smatra se dijelom vakufa. U džamiji nema privatnog, pa sve što se donese u džamiju i ostavi u njoj s nijetom sadake-hedije da koristi u tom vakufskom dobru, postaje dio nepokretnog vakufa i prijašnji vlasnik nema više pravo na to, koristi svima što ne isključuje darovatelja, ali mu ne daje prednost nad drugim vjernicima u džamiji.

Za vjerske stvari i pitanja, u džamiji je odgovoran imam kao vjerski autoritet, a također i za sve druge stvari koje se dešavaju u toku ibadeta, podučavanja i kretanja u džamiji i kroz džamiju, opet je odgovoran imam ako se traži vjerski stav – hukmun dinijj.

Međutim, za organizacijske i nazorne stvari i pitanja odgovara lice koje upravlja vakufskim dobrom, to može biti nazir – upravitelj, odbor, institucija ili neko drugo tijelo koje vodi brigu o džamiji – ovisno o pravnom statusu, definiciji i regulaciji vakufskog dobra.

Ovdje je lijepo spomenuti šerijatsko pravilo kako se rješavaju stvari, dileme i problemi u zajedničkim poslovima i relacijama muslimana, a ono glasi: „Riječ – odluka (mišljenje) odgovorne osobe prekida raspravu i završava dilemu!“, - i po tome će se postupiti u određenoj spornoj situaciji, dočim onaj ko smatra da je tom odlukom oštećen, može se žaliti višim instancama (Upravniku vakufa, kadiji, namjesniku regije itd.).

12. POZICIJE DŽAMIJA PO VRIJEDNOSTI

Najbolja džamija je Mesdžudul-Haram u Mekki, zatim Poslanikova džamija u Medini, pa onda Mesdžidul-Aksa u Palestini, zatim slijedi Mesdžidu-Kuba', zatim džamija koja je starija ima prednost nad mlađom, zatim veća zbog broja klanjača, pa onda bliža džamija u odnosu na udaljenu.

Međutim, džamija u kojoj se držai vaz ili podučava dinu (halke Kur'ana, fikha, tefsira, hadisa...) bolje su od starijih, većih i bližih džamija iz razloga jer imaju dvije vrijednosti: obavljanje namaza u džematu i ponuda i sticanje korisnog znanja – iluma.

A Allah najbolje zna.

Prof. dr. Vehbe Ez-Zuhajli, El-Fikhul-hanefi el-mujesser, 1/168-170, - skraćeno sa ponekim dodatkom ili pojašnjenjem.

Ismet Purdić,

Melbourne, 24.10.2020