Šejh Abdullah Dagestani. r.a.

Šejh Abdullah Dagestani. r.a.

Njegova Ekselencija Šejh Abdullah Dagestani k.s., rođen je 12. četvrtka uveče u mjesecu rebiul evvelu. Nazvali su ga Abdullah, kako je to istakao njegov dajdža. Od svoje sedme godine živio je sa svojim dajdžom Šejh Šerafedinom k.s u Dagestanu. Kada je bio dijete, naučio je Kur'an al-Hakim. Bio je izuzetno pedantan u održavanju granica šerijata. Stekao je slavu u liječenju pacijenata učeći suru Fatiha kada je bio mlađi. Mnogi ljudi su mu dovođeni zbog mnogih bolesti. Takav tretman bio je jedna od njegovih beskrajnih sposobnosti.

Migracija iz Dagestana u Tursku.

U danima svog nastanka (kraj 19. vijeka), Dagestan je bio pod teškim pritiskom Rusije i strašnim progonima ruske okupacione vojske. Njegov dajdža, duhovni vođa sela, i njegov otac, poznati ljekar, počeli su razmišljati o emigriranju u Tursku iz Dagestana. Također su pitali Abdullaha za mišljenje o tome da li je ova migracija bila moralno primjerena u to vrijeme. Abdullah Dagestani k.s.je kasnije opisao ovaj slučaj na sljedeći način: Te noći sam klanjao noćni namaz, zatim sam obnovio abdest i klanjao još dva rekata. Zatim sam meditirao povezujući se sa Poslanikom Alejhisselamom preko svog dajdže, koji je bio moj šejh. Vidio sam Poslanika (a.s.) kako ide prema meni. Poslanik a.s mi je rekao: O sine moj! Reci svom dajdži i seoskim stražarima: Neka se odmah presele u Tursku, bez gubljenja vremena. Tada sam shvatio da sam se izgubio u njegovom zagrljaju dok me je Poslanik, a.s., grlio. Vidio sam sebe kako se dižem sa kupole Bayt al-Maqdisa u Jerusalimu. U ovom usponu, Poslanik je prenio mom srcu istine koje je vidio kada je otišao u Miradž. Sve te razne informacije došle su mi u srce kao blistave riječi, koje su počinjale zelenom bojom i postajale ljubičaste; Značenja koja su se izlila u moje srce bila su nemjerljiva. Tada sam osjetio kako me dajdža trese za ramena. Rekao je: O sine moj, vrijeme je da se klanja jutarnji namaz. Iza mihraba, ja i više od tri stotine mještana klanjali smo jutarnju molitvu zajedno sa džematlijama. Nakon molitve, dajdža je ustao i rekao: "Rekao sam svom sestriću da pita za savjet o imigraciji. Svi su radoznalo čekali da im ispričam šta sam vidio i čuo. Moj dajdža je odmah nastavio: Poslanik (a.s.) nam je dozvolio da svi odemo u Tursku.

Svi u selu su počeli da se pripremaju za seobu. Počeli smo naše putovanje od Dagestana do Turske. Bio je to takav put da smo se suočili sa mnogim opasnostima, kako od ruskih vojnika koji su ubijali ljude bez imalo provokacije, tako i od drumskih pljačkaša. Putujući kroz šumu blizu turske granice, znali smo da je šuma na granici okružena ruskim vojnicima. Bilo je vrijeme sabaha, moj dajdža je rekao: klanjat ćemo sabah-namaz i nakon namaza ćemo prijeći šumu. Obavili smo sabah-namaz i ponovo krenuli. Onda šejh Šarafeddin Dagestani,k.s. svima nama rekao: Stanite!. Tražio je čašu vode. Neko mu je dao čašu vode. Proučio je 9. ajet iz sure Jasin: Napravili smo barijeru ispred i iza njih i pokrili ih da se ne vide. Zatim je moj prijatelj proučio 64. ajet 12. sure: Allah je najbolji zaštitnik, On je najmilostiviji od milostivih. Dok je čitao ove stihove, svi su osjetili kako im srce ispunjava samopouzdanje i vidio sam kako svi imigranti drhte. U tom trenutku mi je Allah dž š otvorio srce i dao mi viziju, pa sam vidio da su nas ruski vojnici opkolili sa svih strana i pucali na sve što se kretalo, da ni ptica ne bi preživjela. Tada sam shvatio da smo mi prošli pored njih i da smo spaseni. Prelazili smo šumu, a Rusi nisu čuli ni naše korake ni naše životinje. Dok nismo prešli tursku stranu granice, oni nas uopće nisu primijetili. Bezbjedno smo prešli granicu.

Kada je šejh Šarafeddin k.s završio čitanje, vizija je nestala. Poškropio nas je prethodno donesenom vodom i rekao: - Pristupite sada, ali nikad se ne osvrćite!... Dok smo se kretali, svuda smo viđali ruske vojnike. Zauzvrat, kao da smo postali nevidljivi. Prošli smo oko 20 milja kroz šumu. Ovo putovanje je trajalo od jutarnje do večernje molitve. Nigdje nismo stali osim na molitvenoj pauzi i niko nas nije vidio. Čuli smo da ruska vojska mecima gađa ljude, ptice, životinje i sve što se kreće. Ali prošli smo, a da nas niko nije vidio niti pucao na nas. Izašli smo iz šume i ušli u Tursku.

Prvo smo došli u Bursu, gdje se nalazi kuća koju je šejh Šerafeddin kupio prije godinu dana. Zatim smo se preselili u Reşadiye – današnji Güneyköy – koji je osmanski sultan dao imigrantima iz Dagestana. Selo Rešadije je osnovano na mermernoj obali, 30 milja od Yalove i 50 milja od Burse. Šejh je prvo sagradio džamiju, a potom i svoju kuću. Lično radio na uređenju svoje kuće. Moja majka i otac su takođe sagradili našu kuću pored kuće mog dajdže šejha Šerafedina k.s

Kada sam napunio trinaest godina (1904), otac mi je umro, majka je ostala sama i morao sam da radim da bih izdržavao majku i našu porodicu. Kada sam napunio petnaest godina, rekao mi je moj šejh Šerafedin k.s. Trebao bi se oženiti sada. On tako rekao . I ja sam se sa petnaest godina oženio. Živio sam sa ženom i majkom.

Šejh Şerafeddin Dagestani k.s poučavao je i obrazovao svog sestriča Abdullaha u intenzivnoj duhovnoj disciplini; i u intenzivan zikr je bio upućen. Šest mjeseci nakon vjenčanja naredio je dugo osamljivanje. Šejh Abdullah k.s opisuje ovu samoću na sljedeći način:Kada je prošlo samo šest mjeseci, moj šejh mi je naredio da se povučem u osamu. Moja majka je bila vrlo nelagodna zbog ove situacije i otišla je svom bratu Šejhu da se požali. Moja je žena također bila nezadovoljna ovom naredbom, ali moje se srce nikada nije žalilo. Naprotiv, srce mi je bilo potpuno zadovoljeno jer sam žudio otići u samoću. Bio sam u izolaciji. Majka je plakala i govorila: Nemam nikoga osim tebe. Brat ti je još u Rusiji, a otac ti je otišao s ovoga svijeta. Bilo mi je žao moje majke, ali ovo osamljivanje je bilo naređenje mog šejha i naređeno je direktno znakom Poslanika a.s. Morao sam uzimati abdest hladnom vodom šest puta dnevno u svom privatnom mjestu, koje se nalazi u pećini na suprotnoj padini našeg sela. U samicu sam ušao s naredbom da pored svih dnevnih namaza obavljam i virdove. Pored ovih redovnih namaza, učio sam svaki dan sedam do petnaest džuzova iz Kur'ana.

Postojale su i mnoge druge duhovne prakse. Sve je to trebalo učiniti kako bih se mogao koncentrirati na jednu tačku i upasti u ekstazu. Bio sam u špilji skrivenoj usred drveća na visokoj planini sa snijegom prekrivenim padinama. Osoba koja je bila zadužena za moje dnevne potrebe donosila je dnevno sedam maslina i dvije unce (otprilike 60 grama) hljeba. S petnaest i pol godina povukao sam se u svoju prvu osamu, a kad sam krenuo u osamu, bio sam prilično debela osoba. U vrijeme kada su moji halveti bili završeni i kada sam izašao, bio sam dovoljno mršav da sam težio 100 funti (otprilike 46 kilograma). Rezultati i slike duhovnog iskustva koje su mi se otvorile tokom mog osamljivanja u toj špilji bile su neopisive.”

Ovaj posebno planirani povučeni život šejha Abdullaha k.s nastavio se u intervalima sve dok nije napunio dvadeset dvije godine. Mogao je ići u vojsku kad je izašao iz zadnjeg halvta. Na kraju je otišao u vojsku da se bori na frontama Prvog svjetskog rata.

Ranjen u bitci kod Çanakkalea;

Abdullah Dagestani k.s je rekao: Majku sam vidio samo tjedan ili dva nakon što sam napustio osamu. Odveli su me kao vojnika u rat zvani Mobilizacija u Çanakkale. Krenuo je intenzivan napad neprijatelja, nas stotinjak ostalo je na vatrenoj liniji braniti jedan rov. Bio sam tako izvrstan strijelac da sam iz daljine mogao pogoditi nit. Nismo bili u stanju obraniti brojčano nadjačani položaj i bili smo pod teškim napadima. Osjetio sam kako me metak probija u srce i pao sam na zemlju smrtno ranjen. Dok sam ležao na zemlji u stanju smrti, vidio sam Poslanika (s.a.v.s.) kako ide prema meni. Imao sam stanje koje mi je pokazalo kako je moja duša napustila moje tijelo. Vidio sam kako moja duša izlazi iz svake ćelije jednu po jednu, počevši od mojih prstiju. Kako se život povlačio, mogao sam vidjeti koliko stanica ima u mom tijelu, funkciju svake stanice, kako će svaka bolest u svakoj stanici biti izliječena. Čuo sam kako svaka ćelija pjeva.

Dok je moja duša odlazila iz mog tijela, lično sam naučio kako bi se osoba osjećala kad umre. Različite situacije smrti bile su mi dovedene pred oči. Uživao sam gledajući ovu scenu smrti. Ove situacije su me natjerale da shvatim tajnu sljedećeg ajeta Časnog Kur'ana: Kažu, kad ih nevolja snađe, mi smo Allahovi i Njemu ćemo se, naravno, vratiti. (2:156)

Dok je moja duša napuštala moje tijelo, vidio sam da se taj izgled nastavio sve dok nisam udahnuo posljednji put. Međutim, bio sam živ u duhu kad sam doživio to iskustvo, i to mi je iskustvo omogućilo da shvatim tajnu stanja smrti.

Kad su nestale pojave duhovnih stanja, primijetio sam svoje mrtvo stanje na bojnom polju i liječnike koji su njegovali ranjenike. Onda je jedan od njih pokazao na mene i rekao: Živ je ovaj, živ je onaj! Nisam imao snage govoriti ni pomaknuti se, a shvatio sam da je moje tijelo tu već sedam dana.

Odveli su me u vojnu bolnicu, liječili dok nisam ozdravio i potpuno oporavio. Onda su me otpustili i vratili u naše selo.

Oporuka Njegovog Visočanstva Murshid Shaykh Sharafeddin Dagestani iz Turske

Godine 1936. Šejh Şerafeddin Dagestani objavio je svoju oporuku svom sestriču Abdullahu k.s u posljednjim danima svoga života, predskazujući vrijeme svoje smrti. U oporuci je dao sljedeći savjet: Nakon što umrem, bit će prilike da napustiš Tursku. Ne oklijevajte kada se sretnete s ovom prilikom; jer je vaša dužnost od sada izvan Turske. Nakon što je Şerafeddin Dagestani k.s preselio, delegacija je došla u Tursku iz Egipta, gdje je šejh imao mnogo sljedbenika, kako bi prenijela sućut kralja Faruka. Jedan od prijestolonasljednika koji je došao s izaslanstvom bio je zainteresiran za jednu od kćeri Abdullaha Dagestana i želio ju je oženiti i odvesti u svoju zemlju sa svojom obitelji. Šejh Abdullah Dagestani k.s.smatrao je da je to bio povod da napusti Tursku. Zato što je šejh Sharafeddin Dagestani k.s.to unaprijed implicirao.

Otišli smo u Egipat i neko vrijeme ostali kod moje kćeri. Zatim sam poslušao savjet svog šejha i krenuo prema Damasku, gdje je on pokazao. Zajedno sa suprugom i kćerkom krenuli smo brodom iz Aleksandrije u Latakiju, a odatle u Alep. Kad smo stigli u Alep, u džepu sam imao samo 10 centi u vrijednosti od 10 centi i nisam imao nikakvu financijsku imovinu. Jedan čovjek mi je prišao u džamiji gdje sam otišao da klanjam akšam namaz sa svojom ženom i kćerkom, i rekao ,o šejhu, molim te, budi moj gost. Poveo nas je i ugostio u svojoj kući. Mislio sam da je to jedno od šejhovih čuda i tu nam je Bog otvorio vrata.

Abdullah Dagestani k.s.boravio je neko vrijeme u Halepu. Odatle se preselio u Homs. Posjetio je turbe i džamiju Halida bin Velida,r.a Poslanikovog ashaba, u Homsu. Nakon kraćeg boravka u Homsu, preselio se u Damask. Živio je u naselju Madan pored mezara Sadeddina Cibavija, evlije iz Poslanikove loze. Tamo je osnovana prva zavija ogranka Naqshbandiyya, koja se kasnije odatle proširila na Dagestan. Zlatna linija Naqshbandiyya proširila se od Damaska ​​do Kavkaza, Indije, Bagdada i Buhare, a sada se vratila u Damask preko Šejh Abdullaha Dagestana k.s preko Dagestan-Yalove.

Nakon kratkog vremena, ljudi koji su dolazili u zaviju koju je napravio Abdullah Dagestani k.s., u Damasku počeli su se gomilati. Nakon nekog vremena dobio je duhovni nalog da se preseli na planinu Kasyun, koja se nalazi na rubu Damaska ​​i na njegovoj najvišoj tački. Iz svoje kuće sagrađene tamo mogao je vidjeti cijeli grad. Ova kuća i džamija uz nju stoje i danas. Ova džamija je nakon njegove smrti postala njegov mezar. Dok su gradili temelje džamije, ugledao je nešto u ovratniku. U ovoj viziji, Shah-i Naqshbend Bahauddin Bukhari k.s i Imam-i Rabbani k.s Ahmed Faruk Sirhindi k.s su zajedno s Poslanikom a.s odredili oblik džamije, podigli kamen temeljc i označili položaj njenih zidova. Kad se vid izgubio, znakovi koje su postavili ostali su na mjestu.

Abdullah Dagestani k.s je mnogo puta dobio naređenja od našeg Poslanika (savs) da se osamljuje. Tokom života proveo je više od dvadeset osamljenja. Neka od tih osamljivanja su bila u Damasku, neka u Jordanu, neka u Bagdadu, u mezaru šejha Abd ul-Kadir Geylanija,k.s a uglavnom u Medina-i Münevvere.

Migracija u kraljevstvo Beka

Zamijećeni su mnogi izvanredni događaji koji su održavali duhovno stanje Abdullaha Dagestana k.s na životu dok je bio živ. Njegov je život u potpunosti ispunjen aktivnostima koje su korisne za ljude. Uvijek je bio nasmijan i nikad se nije ljutio na ljude. Za stolom otvorenim za sve u njegovoj kući nikad nije nedostajalo gostiju. Rijetko su ga viđali da spava noću. Danju je stalno zauzet primanjem posjetitelja, a noću se povlači u svoju privatnu sobu i klanja tehedžud namaz, i učenjem Kur'ana; On bi učio svoj poseban zikr i učio salavate iz knjige Delail ul-Hayrat na našeg Poslanika (savs). Bogoslužje bi se nastavilo od ponoći do zore. Pomagao je sirotinju koliko je mogao i mnoge beskućnike sklonio u svoju džamiju. Neumorno je služio ljudima.

Godine 1973. rekao je: Poslanik (savs) me zove. Moram ići i upoznati ga. Ali nemoj mi dolaziti dok ne operiraš oči. rekao je. Pod tim je riječima mislio na tešku kratkovidnost na lijevom oku, a nakon operacije oka potpuno je prestao jesti. Onima koji su molili za jelo govorio bi: Ja sam u svojoj konačnoj osami, jer me Poslanik, a.s., zove, pa je odbio molbe da uzima ranu. Suhi hljeb jeo je samo namakanjem u vodi. Jedan od njegovih učenika opisao je njegove posljednje dane na sljedeći način: Abdullah Dagestani k.s ;

Jednog dana želim otići i sresti svog Poslanika (savs). Allah i Njegov Poslanik me zovu. rekao je. Zatim je napisao svoju oporuku i rekao: Iduće nedjelje ja ću otići saovog svijeta. Ovaj datum je bio 30. septembar 1973. godine, 4. dan ramazana. Bilo je to hidžretske 1393. godine.

Jedan od njegovih učenika, koji je svjedočio njegovoj smrti, opisuje taj dan na sljedeći način: Sjedio je u svojoj sobi s nama u nedjelju u 10:00, kada je rekao da će napustiti svijet. Rekao mi je da izbrojim puls. Izbrojao sam ti puls. Srce mu je jako kucalo, broj otkucaja srca bio je preko sto pedeset u minuti. Onda, o moj sine, ovi trenuci su posljednje sekunde mog života. U međuvremenu, ne želim da itko osim moje obitelji bude uz mene. Rekao je da bi svi trebali otići odavde i otići u sobu za sastanke. Već nas je bilo desetero u sobi. U tom trenutku došla su dva doktora, jedan je bio moj brat, a drugi njegov prijatelj. Izašli smo svi zajedno. Počeli smo čekati.

Moj otac je umro ubrzo nakon što je njegova kći bila unutra! , Moj otac je umro! Čuli smo je kako plače. Svi smo utrčali u sobu i vidjeli da se veliki šejh ne miče. Moj brat liječnik brzo mu je izmjerio puls i krvni tlak, ali ništa nije osjetio. Puls je stao, a krvni tlak se nije mjerio. Zbunjen, moj brat je otrčao do svog auta po hitni lijek i injektor. Vratio se u sobu istom brzinom, pokušavajući dati lijek koji je donio da pokrene srce tako što je ubrizgao štrcaljku u srce Šejha dok je drugi doktor rekao, Što to radiš? Šejh je umro prije najmanje sedam minuta. Prestani s glupošću! rekao je. Ali moj brat nije bio raspoložen nikoga slušati. Inzistirao je da napreduje s iglom za injekciju u ruci. U tom trenutku šejh je otvorio oči i rekao: "Pusti" na turskom. To je značilo Stop.

Svi su bili šokirani. Nikada prije nije se čulo da mrtva osoba govori. Nikada u životu neću zaboraviti ovaj događaj.

Vijest o njegovoj smrti poput vjetra prohujala je Damaskom, Halepom, Jordanom i Bejrutom. Ljudi su hrlili sa svih strana da ga posljednji put vide. Oprali smo ga, iz njegovog mubarek tijela izašao jako dobar miris. Pripremili smo ga da klanjamo dženazu i ukopamo ga isti dan. Svi učenjaci Damaska ​​prisustvovali su dženazi. Njegovom sprovodu prisustvovale su stotine hiljada ljudi. Koliko se džamija Muhyiddin ibn Arebi, u kojoj je klanjana dženaza, prostirala od konvoja ljudi koji su dolazili na dženazu.

Kada smo se nakon klanjanja dženaze vratili u njegovu kuću, vidjeli smo da je tabut bez ičijeg truda preletio iznad glava džematlija i otišao u svoju džamiju, gdje će biti ukopan. Trebalo nam je tri sata hoda od džamije Muhyiddin ibn Arabi do Šejhove džamije. Normalnim hodanjem ta udaljenost traje dvadesetak minuta, ali zbog gužve na ulici trebalo je tri sata.

Bio je mjesec ramazan, svi su postili. Ukop je nakratko odgođen kako bi do njih stigli neki daleki najmiliji. Njegovi bliski sljedbenici poručili su ljudima da mogu ići ako žele. Nakon nekog vremena većina ljudi je otišla. U njegovoj džamiji ostali su samo vrlo iskreni šejhovi sljedbenici. Pokopan je u džamiji vlastitog derviškog doma neposredno prije akšam namaza. El fatiha

Preuzeto od: Salih Arnautović