Abū Al-Hasana Al-Aš'arī 873-935. rođen je u Basri, nekada poznatom duhovnom i političkom središtu muslimana. Usprkos povremenim vanjskim opasnostima Basra je u to vrijeme, više nego Bagdād nudila kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost. Kao veliki duhovni, kulturni i politički centar muslimana, Bagdād je proživljavao duboku krizu koja će dovesti do progresa šiizma i dislokacije halifata.
ŽIVOT
Život Abū al-Hasana 'Āli ibn Ismā'ila ibn Abī Bišr Ishāqa (u daljem tekstu samo al-Aš'arī), jednog od najvažnijih muslimanskih klasičnih mislilaca, poprilično je nepoznat. Glasoviti biografi i historičari al-Ţabarī (311./923.) i al-Mas'ūdi (345./956.), prema našim saznanjima, o njemu ne donose niti jedan podatak, dok al-Hātib al-Bagdādī i Ibn Hallikān, osim godine njegova rođenja i smrti, iznose svega nekoliko detalja vezanih za njegov raskid sa mu'tazilizmom.
Najznačajniji izvor za razumijevanje njegove biografije je Tabyīn kojega je napisao čuveni historičar iz Damaska Ibn 'Asākir (umro 571./1175).
Na temelju nekoliko predaja (hadīt) radi se prije svega o hadisu koga prenosi Abū Hurayra a u kojem se kaže da će Bog na početku svakoga stoljeća poslati obnovitelja vjere. Ibn 'Asākir u uvodu svojega djela ističe kako je Poslanik najavio al-Aš'arija kao učenjaka koji će u trećem stoljeću pronijeniti slavu islama. Nije propustio, naravno, primijetiti kako je njegov šejh porijeklom iz Jemena, zemlje za koju je Poslanik rekao da je izvor znanja i mudrosti. Bio je potomak čuvenog Poslanikovog druga Abū Mūsa al-Aš'arija, koji će zastupati 'Ālija u čuvenoj arbitraži nakon Bitke na Siffinu. Budući da se više oslanjao na usmenu nego na pismenu predaju za Ibn 'Asākira, kao uostalom i za druge brojne biografe toga vremena, takav postupak je bio sasvim uobičajen. Zbog toga moderni istraživači nerijetko ostaju razočarani ne našavši u njemu jasne biografske detalje o al-Aš'ariju utemeljene na objektivno istraženim dokumentima i histo-rijskim činjenicama. Unatoč tome što predstavlja istinsku apologiju i glorifikaciju al-Aš'arijeve povijesne uloge u njemu nalazimo zanim-ljivih i nadasve važnih podataka.
Rođen je 873. god. u Basri, nekada poznatom duhovnom i političkom središtu muslimana. Usprkos povremenim vanjskim opasnostima Basra je u to vrijeme, više nego Bagdād nudila kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost. Kao veliki duhovni, kulturni i politički centar muslimana, Bagdād je proživljavao duboku krizu koja će dovesti do progresa šiizma i dislokacije halifata. U Basri je tada bilo jako malo šiija, jer im je više odgovarala klima koju su mu'tazilije bili stvorili u Bagdādu. U tom razdoblju mu'tazilije su bili stvorili klimu za prihvatanje filozofskog i znanstvenog naslijeđa predislamskog perioda. Šiije je Bagdād više privlačio, jer su, zbog ezoterijskog karaktera šiizma, bili naklonjeni hermetičko-pitagorejskoj tradiciji i grčko-aleksandrijskoj filozofiji, čija su se djela u to vrijeme bila intenzivno prevodila.
Al-Aš'arī potječe iz ugledne arapske porodice. Ovaj potonji podatak iznosimo s razlogom, jer većina mu'tazilija, čije ideje će i sam kasnije slijediti, nisu bili Arapi. Basra je u to vrijeme bila centar u kojemu su zajedno živjeli Arapi i Persijanci i u kojemu su se govorila dva potpuno različita jezika.
Zahvaljujući makar i relativnome miru, u Basri se odvijao intenzivan znanstveni i kulturni život muslimana. Tu će se unutar poznate gramatičarske škole razviti specifična filozofija jezika koja će, za razliku od one u Kūfi naklonjenoj aristotelovskoj, više težiti stoičkoj logici. Kao što ćemo vidjeti kasnije u pomenutim gramatičarskim školama razvit će se neke od najznačajnijih filozofsko-teoloških i metafizičkih ideja islama oko kojih će se voditi oštre i plodotvorne polemike, a koje će i sam al-Aš'arī dobrano ugraditi u svoj sistem mišljenja.
Rođen je iste godine kada je umro poznati muslimanski filozof al-Kindī i kada je nestao šiijski imam Muhammad al- Muntazar. Živioje, zacijelo, u svijetu punom intelektualnih previranja. Pripadnici različitih grupacija bili su nepopustljivi u svojatanju prava na nepogrešivoga Imama. Zaydīti i karāmiti su bili poprilično buntovnički raspoloženi. Dekret iz 234. h. g. o nestvorenosti Qur'āna imao je malo utjecaja na smirivanje mu'tazilija. Godine 261. umro je i poznati sufija-panteist Abū Yazīd. Sam al-Aš'arī bio je potomak ortodoksno orijentirane i bogate porodice koja će izmijeniti znatan dio muslimanske historije. Njegov predak Abū Mūsā al-Aš'arī kao guverner Kufe i Basre ostavio je u nasljedstvo solidno materijalno bogatstvo, koje će njegova porodica s generacije na generaciju čuvati. Materijalno dobro opskrbljen al-Aš'arī je mogao bezbrižno pristupiti studiranju islamskih znanosti. Poput svih mladih ljudi njegova vremena, pred istaknutim učenjacima studirao je islamsko pravo i filozofiju. Istodobno se izjašnjavao kao pristalica hanefijske, odnosno, šafijske pravne škole, međutim, nakon napuštanja mu'tazilija, ostat će uglavnom uz fikhsku teoriju velikoga Šafije (al-Šāfi'ī) što će u bitnome utjecati na karakter njegova učenja.
No, najznačajniji dio njegova obrazovanja bio je svakako studij mu'tazilijske teologije. Kao dinamičan i spekulativan duh, najviše su ga privlačile anagažirane mu'tazilijske teorije, koje je tada protiv šiijske, haridžijske i hereze zindīqa dopadljivo izlagao al-Ĝubā'ī, vođa mu'tazilija u Basri. Oženivši njegovu majku, on će al-Aš'arija uzeti pod svoju zaštitu, odgojivši ga u duhu mu'tazilijske filozofije, koju će ovaj gorljivo slijediti.
Već za studentskih dana isticao se svojom oštro-umnošću i angažiranošću duha, tako da će za kratko vrijeme postići stupanj al-Ĝubāijeva prvoga suradnika. Nije bio vješt na peru, ali je zato bio izuzetno elokventan, vješt u diskusijama i žestoki kritičar svojih sugovornika, što će dakako utjecati i na karakter njegovih djela. Uz učitelja je ostao sve do svoje četrdesete godine kada počinje doživljavati temeljite duhovne promjene. Jednoga dana popeo se na mimberu velike džamije u Basri i javno obznanio: Onaj tko mene zna, zna tko sam ja, a onaj tko mene ne zna, neka sada zna da sam ja Abū l-Hasan al-Aš'arī i da sam naučavao da je Qur'ān stvoren, da ljudske oči neće vidjeti Boga i da ljudi stvaraju svoja djela! Evo, sada se javno kajem što sam bio mu'tazilija. Odričem se svih njihovih ideja i nastojat ću da opovrgnem mu'tazilije i da kritički razobličim njihovu nečasnost i opasnost za islam. Time al-Aš'arī definitivno napušta mu'tazilijskoučenje i pristaje uz učenje "sljedbenika Hadisa i Sunneta" (ahl al-Hadīt wa al-Sunna), posvetivši ostatak svojega života odbrani njihovih doktrina i kritičkome osporavanju mu'tazilijske filozofije.
Pravi razlozi njegovih iznenadnih i dubokih promjena nisu baš sasvim poznati. U literaturi se pominje nekoliko verzija njegova obraćenja.
Međutim, najčešće se navodi verzija prema kojoj je do odlučnog prijeloma u životu al-Aš'arija došlo za vrijeme ramazana u noćima triju čudesnih proročkih snova, koji najvjerovatnije označavaju tri faze u njegovoj krizi vjere, odnosno, njegova intelektualnog i duhovnog zrijenja. U svojoj četrdesetoj godini, po mnogo čemu znakovitoj dobi, al-Aš'arija je odozgo obasjalo svjetlo univerzalne nauke, kojom će moći izlagati osnove svoje vjere. U islamskoj, a i zapadnoevropskoj tradiciji takvi slučajevi nisu nepoznati. Ovdje je dovoljno pomenuti Ibn 'Arabija, al-Rūmija, Augustina, Decartesa i dr. Prodrijeti u svijet tajnovitoga ne može svako, za takvo što, rekli bi oni, potrebno je svjetlo čudesnoga uvida koje se spušta milošću Božijom.
U svakom od pomenutih triju snova pokazao mu se poslanik Muhammed, a.s. U prvom snu Poslanik mu je naredio da stane u odbranu njegova Sunneta, u drugome, upitan šta je učinio od onoga što mu je naređeno, al-Aš'arī je odgovorio da je napustio Kalām i da se sav predao Qur'ānu i Sunnetu, da bi mu u trećem snu Poslanik, najavivši novu liniju teološkog tumačenja, ljutito rekao da mu je naredio da stane u odbranu njegova učenja, a ne da napušta Kalām kao metodu racionalnog zaključivanja. Da su se takve promjene odvijale u trima susljednim fazama pokazuju nam i njegova djela. U prvoj fazi on potvrđuje postojanje sedam supstantivnih Božijih atributa (sifāt al-'aqliyya) život, znanje, moć, volja, sluh, vid i govor. U drugoj fazi, koja se poklapa sa njegovim odlaskom u Bagdad gdje potpada pod jak utjecaj Ibn Hanbalova učenja, on prihvata postojanje antropomorfnih atributa bez pitanja kako i bez povlačenja bilo kakve usporedbe (bilā kayfa wa al-tašbīh). U trećoj fazi on suprotno mu'tazilijama, s jedne strane, i hanbalijama i karamijama, s druge strane, razvija osobenu hermeneutiku antropomorfnih qur'ānskih ajeta, dokazujući snagom racionalnih argumenata da qur'ānski antropomorfizmi nisu ni metafore a ni nešto što nalikuje fizičkim dijelovima ljudskoga tijela.
U vezi sa pomenutim snovima biografi navode još dva kazivanja. U jednome se govori kako je al-Aš'arī predstavljajući al-Ĝubāija ujavnim raspravama bio poražen snagom argumenata svojega oponenta, nakon čega je promijenio svoje mišljenje. U drugome se kaže da je poslije svojega obraćenja ostao izoliran petnaest dana nakon čega je javno obznanio svoje duhovne promjene na ćursu velike basranske džamije: "Danas se oslobađam svega onoga u šta sam vjerovao, kao što se oslobađam i ovoga moga ogrtača." Skidanjem svojega ogrtača simbolički je pokazao da je napustio učenje koje je ranije tako revnosno podržavao.
Sa druge strane, Ibn Hallikān s tim u vezi navodi diskusiju koju je al-Aš'arī vodio sa svojim učiteljem al-Ĝubāijem o sudbini tri brata. Naime, nekom prilikom al-Aš'arī je došao kod svog učitelja i iznio mu slučaj tri brata, jedan je pobožan, drugi je bezbožnik, a treći je umro kao dijete, te ga je potom upitao kakva će biti njihova sudbina na budućem svijetu. Al-Ĝubā‘ī je odgovorio da će prvi biti nagrađen Džennetom, drugi Džehennemom, a da treći neće biti ni nagrađen ni kažnjen. Al-Aš'arī ga je zatim upitao: "Šta ako treći kaže: "Gospodaru moj, mogao si mi podariti život pa bih i ja bio pobožan i tako bih zaslužio Džennet kao moj brat?" Učitelj je odgovorio: " Bog bi tada rekao: " Ja sam znao da ćeš ti, ukoliko ti podarim život, biti nevjernik i da bi kao takav, otišao u Džehennem!" Nakon toga al-Aš'arī svojemu učitelju postavlja zamku: " Šta ako drugi brat kaže: "Gospodaru, zašto mi nisi podario smrt dok sam još bio dijete, jer bi u tom slučaju, izbjegao Džehennemsku vatru?" Al-Ĝubā‘ī nije imao odgovora. Time je al-Aš'arī dokazao neutemeljenost mu'tazilijskoga učenja da su Božija djela izvanjski uvjetovana potrebama Njegovih stvorenja (salah wa aslah).
Tri godine nakon toga njegov učitelj je umro. Pored već pomenutih razloga raskida s mu'tazilizmom određeni autori su u takvoj al-Aš'arijevoj odluci prepoznali sasvim osobne pobude. Bio je ogorčen na svojega učitelja al-Ĝubāīja koji je, iako je bio najbolji i najsposobniji učenik mu'tazilijske teološke škole, umjesto njega za prvog učitelja mu'tazilizma promicao svojega sina Abū al-Hāšima. Osim toga, kao dostatan razlog preobraćenja navodi se i sve veća rasprostranjenost tradicionalističkoga sunnizma kao i teškoće u koje je mu'tazilizam bio dospio zbog svoje racionalne teologije.
No, bez obzira koji je bio istinski uzrok njegove promjene, al-Aš'arī je nakon toga bio krajnje dosljedan.Takvom silinom se okomljuje na svoje dojučerašnje istomišljenike da je za kratko vrijemeiz mu'tazilijske škole uspio izvući veliki broj njenih pristalica. Kao dobar poznavalac mu'tazilijskoga učenja i kao osoba koja je imala ogromno iskustvo u vođenju dijaloga al-Aš'arīja je za mu'tazilijske učenjake predstavljao nesavladivu prepreku. Zbog toga njegovi biografi neće propustiti priliku da upozore kako je on, milošću Božijom, otpočeo sa zabludama da bi se protiv njih tako lahko i efikasno mogao boriti.
Na tragu Poslanikove preporuke koju je dobio u trećemu snu, al-Aš'arī će istodobno dok napada mu'tazilije nastojati pridobiti povjerenje konzervativnih hanbalijskih pristalica. Nije se mogao pomiriti sa mu'tazilijskom preferencijom ljudskoga razuma u odnosu na Božiju Objavu, ali isto tako nije mogao prihvatiti vjerovanje koje ostaje samo na razini pukog Zakona ili slova Objave, drukčije kazano nije mogao prihvatiti vjerovanje i učenje koje osporava svaku moguću vrijednost ljudskoga razuma. To će ga potaknuti da u Bagdādu, gotovo pred kraj života, napiše svoje temeljno djelo Ibānu (Razjašnjenje vjerskih principa). U apostolskom captatio benevolentiae, pokazuje svoje divljenje spram Ibn Hanbala, želeći istovremeno pokazati njegovim sljedbenicima da se može biti dobar vjernik i musliman, a da se ne ostane samo na doslovnoj recepciji Božije riječi.
Umro je 324/935 god. u Bagdādu u trenutku kada su istu zadaću, mada sa daleko manje uspjeha, dovršavali al-Tahāwī (umro 331.) u Egiptu i al-Māturīdī (umro 333.) u Samarkandu. Sahranjen je između Karha i Bāb al-Basra (vrata Basre), na mjestu, kako to precizira Ibn 'Asākir, do kojega dolazimo kada od poznatog bagdadskog sūqa idemo prema obalama rijeke Tigris.
DJELO
Prema svjedočenju njegovih biografa al-Aš'arī je bio plodotvoran pisac. Ibn Fūrak, koji spada u drugu generaciju njegovih učenika, ustvrdit će da je šayh al-Aš'arī prije i poslije svojega preobraćenja napisao preko tri stotine djela iz najvažnijih znanstvenih disciplina toga vremena: tafsīra, hadita, fiqha, kalāma i filosofije. No, Ibn 'Asākirnavodi da je sam al-Aš'arija u svojemu djelu Kitāb al-'amad fi l-ru'ya istaknuo kako je prije 320/932. napisao sedamdeset djela, da bi, potom, tu listu upotpunio sa 23 druga djela koja je napisao poslije 320. god., iz čega zaključujemo da je al-Aš'arī napisao 93 djela koja su obuhvatala gotovo svo teološko-filozofsko znanje njegova vremena.
Ovdje ćemo pripomenuti samo neka od njih. Prije svega tu valja spomenuti opširan Tafsīr pod naslovom al-Muhtazan. Za njega Ibn 'Asākir veli da se iz svakog retka vidi kako je al-Aš'arī bio Bogom nadahnut i potpomognut pisac u odbrani ortodoksnoga sunijskoga učenja. Pored tefsira važno je napomenuti još i Kitāb al-Fusūl u kojemu pobija učenja materijalista, korporealista, komparativista, zoroastrovaca, brahmanista, jevreja i kršćana. Riječ je o djelu u kojemu su, prema povijesničarima muslimanskog mišljenja, po prvi puta skolastički izložena temeljna filozofijska i teologijska pitanja toga vremena. U Tabyīnu također nalazimo da je napisao opširnu studiju o božanskim atributima Kitāb al-sifāti, o antropomorfičkim ajetima u Qur'ānu Kitāb fi mutašābih al-Qur'ān u kojima proučava a potom kritički osporava Abū al-Hudaylavo, Mu'ammarovo, Nazzāmovo učenje o supstantivnim i antropomorfnim atributima, odnosno, njihovo učenje o vječnosti svijeta. Napisao je i vrijednu filozofsku raspravu Kitāb fi al-radd 'alā al falāsifa u kojoj razmatra Platonovo, Aristotelovo i Proklovo učenje o stvaranju iz predbivstvujuće materije. U djelu pod naslovom al-Mūgiz al-Aš'arī se bavi problemom imāmeta. U prvome dijelu on govori o kvalitetima istinskih imama (vođa), legitimitetu prve četvorice halifa (Abū Bakr, 'Umar, 'Utmān i 'Alī), u drugome kritički osporava temeljni šiijski nauk o imamima i njihovoj nepogrešivosti. Nakon svojega preobraćenja napisao je veći broj kritičkih djela protiv mu'tazilija kao što je, primjerice, djelo pod naslovom Kitāb fī halq al-a'māl (Rasprava o stvorenosti ljudskih djela), u kojemu osporava mu'tazilijsko učenje da su ljudi istinski tvorci svojih djela, odnosno da ljudska moć prethodi njegovim djelima. Sačinio je vrijedan zbornik iz područja usūl al-fiqha i Poslanikova Hadita koji u njegovoj teološkoj epistemologiji zauzima veoma istaknuto mjesto. Na zahtjev pokrajinskih muslimanskih zajednica napisao je nekoliko kraćih risala, u kojima, u formi odgovora, sažeto izlaže fundamentalne postulate muslimanskog vjerskog i teološkog učenja, kao što su Ĝawāb al-Hurasāniyyah, Ĝawāb al-Arğaniyyīn, Ĝawāb al-Ĝurğāniyyīn itd.Al-Aš'arijevo književno djelo bilo je, nesumnjivo, impozantno. Nažalost, gotovo sva njegova djela su tokom vremena zagubljena, no, ipak, određene ideje i misli nalazimo u radovima njegovih vjernih učenika prve i druge generacije.
Do nas su dospjela sljedeća njegova djela:
1. Maqalāt al-islāmiyyīn wa al-ihtilāf al-musallīn, izd. Hellmut Ritter, Wiesbaden, 1382/1963.
2. Mas'ala fī l-Īmān, izd. W. Spitta, Zur Geschichte Abū al-Hasan al-Aš'arī, Leipizig, 1876. (str. 138-140.)
3. Risāla ilā ahl al-Taġr bi-Bāb al-Abwāb, izd. Muhammad al-Sayid al-Ġulaynid, Kairo, 1987.
4. Al-Luma' fī al-radd 'āla ahl al-zayġ wa al-bida', Bayrut,1953.
5. Kitāb al-ibāna 'an usūl al-diyāna, izd. Bašir 'Uyūn, Damask 1981. i Dār al-Kitāb al-'arabi, Bayrut, 1990.
6. Risāla fī istihsān al-hawd fī 'ilm al-Kalām, izd. Richard J. MacCarthy, The Theology of al-Aš'arī, Bayrut, 1953.
Njegovo najpoznatije djelo je svakako Maqālāt al-islāmiyyin (u daljnjem tekstu Maqalat, odnosno, Rasprave o muslimanskin doktrinama.
Radi se o opženijem djelu u kojem al-Aš'arī objektivno izlaže doktrine raznolikih muslimanskih učenjaka njegova vremena. Djelo, zapravo, predstavlja historiju dogmi odnosno historiju ranog muslimanskog teološkog mišljenja. U prvome dijelu se obrađuju sekte (fī al-ğalīl min al-kalām), dok se u drugome dijelu obrazlažu temeljna teološka i fiolozofska pitanja (fi al-daqīq min al-kalām). Na temelju njegova sadržaja kadri smo zaključiti da je prvi dio al-Aš'arī napisao prije, a drugi dio poslije raskida sa mu'tazilizmom. Jer mu'tazilijsko učenje koje je izloženo u prvom dijelu, al-Aš'arī kritički proučava i odbacuje u drugome dijelu u kojemu se prepoznaje utjecaj tradicionalističkog sunnizma, naročito njegova prohanbalijskoga usmjerenja. Tim djelom al-Aš'arī je pripremio put al-Šahrastāniju i Ibn Hazmu koji će se istim predmetom sistematskije pozabaviti u svojim poznatim djelima Kitāb al-Milal wa al-Nihal i al Fasl fī al-Milal wa al-Nihal.
Među značajnija njegova djela spada također kraća rasprava Mas'ala fī al-īmān (u daljnjem tekstu al-Īman). U ovome po broju stranica veoma kratkome djelu al-Aš'arī raspravlja pitanja naravi isadržaja islamske vjere, statusa vjernika griješnika, odnosa vjerovanja i nevjerovanja, vjere i slobode, temeljnih elemenata čina vjere, stvorenosti i nestvorenosti vjere itd., koja su inače bila predmetom ranih kontroverzi među muslimanskim učenjacima. Preciznije, problem definiranja statusa vjernika grješnika, odnosno, problem čovjekove slobodne vjere bit će centralno pitanje oko kojega će se u ranome kalamu razviti prve juridičke i teološke škole.
Poslanica Risāla ilā ahl al-Taġr (u daljnjem tekstu Risāla I) napisana je u isto vrijeme kada i Maqālāt. Upućena je kao što i sami njen naslov otkriva stanovnicima Derbenda, odnosno, Bāb al-Abwāba. Naime, on je bio u korespondenciji sa najpoznatijim pravnicima (fuqahā') i učenjacima (šuyūh) pomenutog mjesta. U želji da podrži njihovo vjerovanje, koje je pod utjecajem spoljnjih učenja moglo biti ugroženo, al-Aš'arī im šalje pomenutu Risālu kao svojevrsni doktrinarni kompendijum. Prema Ibn Hanbalu, Bāb al-Abwāb je u četvrtom stoljeću po h. bio važnije mjesto od Ardabila glavnog grada Azarbajdžana. Poslanica je sastavljena iz dva posve različita dijela. Prvih trinaest stranica predstavljaju svojevrsnu apologiju islama i njegova učenja. U tom sklopu on donosi dokaze Božije opstojnosti i autentičnosti Muhammedove a.s. poslaničke misije. Namjera mu je bila, kao što i sam ističe, da stanovnicima pomenutog mjesta prezentira fundamentalna načela islama da bi racionalno učvrstili svoje vjerovanje i da bi se u dijalogu sa drugima osjećali sigurnijima i nadmoćnijima. Nakon prvog dijela koji više podsjeća na uvod, al-Aš'arī poentira fundamentalna načela islama oko kojih su se složili učenjaci iz formativnog perioda razvoja muslimanske zajednice (salaf). Zadnjih petnaest stranica imaju formu creda ('aqīda). Tu se ponajprije izlažu a potom i racionalno dokazuju sve važnije doktrinarne teme islama.
Najpopularnije al-Aš'arijevo djelo je njegova Al-Luma' fī al-radd 'alā ahl al-zayġ wa al-bida' (u daljnjem tekstu Luma') odnosno Sjaj ili svjetlo polemike protiv otpadnika i inovatora).
Riječ je o teološkoj summi koju izlaže protiv qadarija i mu'tazilija. U formi objekcija i odgovora on naspram rečenih škola dokazuje opravdanost sunnijskog učenja o Bogu (tawhīd), o relativnoj čovjekovoj slobodnoj volji (iktisāb), o gledanju Boga na drugome svijetu (ru'yatullāh), o graničnim eshatološkim pitanjima odnosno ponovljenome stvaranju (i'ādat al-halq). Svoju metodu analogijskogazaključivanja (kalām), koja podjednako uzima u obzir čovjekovu pozitivnu vjeru i razum, on će najkonzistentnije primijeniti baš u ovome djelu. Napisao ga je u vrijeme svojega obraćenja namjeravajući na taj način svojim ranijim prijateljima dokazati da vjera nije svodiva isključivo na racionalni dokaz. Do takvih zaključaka ćemo zasigurno doći nakon njegova čak i ovlašnoga iščitavanja. Na ovo izuzetno zanimljivo al-Aš'arijevo djelo komentare su napisali njegovi vjerni učenici Abū Bakr al-Bāqillānī (umro 1013.) i Abū Bakr Ibn Fūrak (umro 1015.), dok će njegovu relevantnost kritički osporiti mu'ta-zilijski qadija 'Abd al-Ğabbār al-Hamadānī (umro 1024.) u djelu pod naslovom Naqd al-Luma'.
Pred sami kraj svojega života al-Aš'arī, kao što smo već naglasili u njegovu životopisu, piše svoje najvažnije djelo al-Ibāna 'an usūl al-diyāna ili Objašnjenje osnova vjere (u daljnjem tekstu samo Ibāna). U njemu se u polemičkome i apologetskome tonu izlažu duhovne institucije islamske vjere. Iako je prividno napisano protiv mu'tazilija i sljedbenika Ğahm b. Safwāna ono po svojemu tradicionalističkom stilu upućuje na to da je sačinjeno kao svojevrsna apologija al-Aš'arijeve pravovjernosti nakon hanbalijskog odbijanja da ga priznaju kao branitelja islamske ortodoksnosti.
Djelo otpočinje pohvalom Ibn Hanbalu nakon čega, u duhu posve nove teološke orijentacije, razlaže brojne teološke teme, stavljajući jednom za svagda do znanja hanbalitima da nema ničega blasfemičnoga u tome ako se vjerske istine dokazuju i racionalnim dokazima.
Zadnje, ali ništa manje važno je i djelo Risāla fī istihsān al-hawd fī 'ilm al-kalām (u daljnjem tekstu samo Risāla II) ili Opravdanost nauke Kalāma.
U poslanici se ne izlaže učenje o tawhīdu ili jednoti Božijoj nego se poduzima dokazivanje pune relevantnosti racionalne metode koja je svojstvena nauci kalama. Onima (hanbalijama) koji su umjesto spekulativnoga mišljenja (iğtihād) prihvatili metod slijepoga slijeđenja (taqliīd), al-Aš'arī nastoji dokazati da se inovatorima u vjeri ne mogu smatrati osobe koje snagom osobnoga uma zahvataju u slojevita i neiscrpna značenja temeljnih istina vjere i koje diskutiraju o problemima kretanja i mirovanja, supstancije i akcidencije, božanskih atributa itd. U formi angažiranoga dijaloga između al-Aš'arija i njegovih protivnika na kraju Risāle se raspravlja o problemustvorenosti odnosno nestvorenosti Qur'āna. U tom kontekstu al-Aš'arī, zapravo, zaključuje, budući da Poslanik u svojim hadisima nije nigdje rekao ni da je Qur'ān stvoren niti, pak, da je nestvoren, da se teološko mišljenje ne može svesti isključivo na dva fundamentalna izvora islama Qur'ān i Poslanikov Hadīt, nego da se ono mora proširiti i na druge izvore spoznaje.
Autor: Adnan Silajdžić