Ukratko o namazu

Priredio Elvedin Hasanagić

NAMAZ

„Meni je u namazu radost najveća“

Kur'an o namazu:

„Pomozite sebi strpljenjem i namazaom, a to je zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se njemu vratiti.“ (El-Bekare, 46)

„O vjernici, tražite sebi pomoć u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista ja strani strpljivih.“ (El-Bekare, 153)

„Zato veličaj Gospodara svoga i hvali Ga, i molitvu obavljaj, i sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj!“ (El-Hidžr, 98,99)

„O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.“ (El Bekare, 21)

Namaz u hadisima:

„Nema tog čovjeka koji pogriješi, a zatim ustane i uzme abdest, klanja namaz i zamoli Allaha za oprost, a da mu Allah ne udovolji“ (Ebu Davud, Nesai)

„Između čovjeka i nevjerstva nalazi se ostavljanje namaza“ (Ahmed, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže)

„Rob je najbliži Allahu kad je na sedždi“ (Muslim)

U ime Allaha, Sveopćeg, Dobročinitelja, Milostivog

Hvala pripada jedinu Uzvišenom Allahu, Gospodaru svjetova. Neka je mir i spas na Njegovog Miljenika, posljednjeg vjerovjesika hazreti Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe, i na sve one koji ga slijede do Sudnjega dana.

Već na prvim stranicama sam spomenuo tek neke Kur'anske ajete, i hadise, koji govore o važnosti namaza.

Mi, muslimani Bosne i Hercegovine, organizirani smo u Islamsku zajednicu, i tradicionalno slijedimo Hanefijski mezheb u fikhu. Kroz ovo kratko djelo, osvrnut ću se na namaz, kroz okrilje Hanefijskog mezheba, i onako kako se stoljećima praktikovalo na ovim prostorima.

Velika mi je čast činiti hizmet islamskom znanju, a posebno promovisati namaz, kao osnove vjerovanja jednog muslimana. Namaz je sastavni dio našeg vjerovanja, on nam povećava naš Iman, i približuje nas duhovno, našem Stvoritelju, a za to su nam dokaz, riječi hazreti Poslanika s.a.v.s., koje bilježi Muslim: Rob je najbliži Allahu kad je na sedždi!.No međutim, da bi namaz bio ispravan, trebaju biti ispravni i njegovi sastavni dijelovi. U nastavku ću se osvrnuti na namaz, sa predajama koja sežu do hazreti Poslanika, sigurnim lancem prenosioca.

Molim uzvišenog Allaha, da primi ovaj trud, te da u tome ima koristi za čitatelje. Da nam oprosti na neznanju, ako sam ijednu rečenicu krivo napisao ili pogrešno protumačio neki propis. Molim Ga, da ovo djelo primi kao trajnu sadaku, a onima koji pročitaju, da poveća snagu na istrajnosti na Pravome putu. AMIN

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

KRATO KAZIVANJE O NAMAZU

Namaz je najvažnija islamska obaveza, koja se sastoji od tjelesnih pokreta i učenja Kur'ana. U namazu vjernik najjače osjeća svoju misaonu vezu sa Allahom, dž.š. Namaz je individualna dužnost za koju će se prvo odgovarati na Sudnjem danu. Klanjanjem namaza iskazujemo poštovanje i zahvalu Allahu dž.š., na najuzvišeniji način, a to poštovanje vršimo tjelesnim pokretima: dizanjem ruku, stajanjem, ruku'om (pregibanjem) i sedždom. Uz tjelesne pokrete, srcem i jezikom hvalimo i veličamo Uzvišenog Allaha, dž.š.

Svrha namaza je da nas duhovno približi Allahu i da u našoj svijesti oživljava i jača misao o Njemu te da nas povezuje s Allahom, Stvoriteljem i Vladarom svjetova.

Iako je namaz stroga obaveza prema Gospodaru svih svjetova, on nam donosi i višestruke ovosvjetske koristi. Neke od njih su:

Namaz je glavni stub vjere i glavni stub islama. Božiji Poslanik, s.a.v.s. kaže: Između čovjeka i nevjerstva nalazi se ostavljanje namaza. Namaz nas podsjeća na Sudnji dan i stajanje pred Uzvišenim Allahom dž.š. kada ćemo, htjeli mi to ili ne, odgovarati za ovosvjetski život. On je veza i direktan kontakt sa Stvoriteljem svih svjetova u kome nema posrednika. Namaz čisti i briše grijehe, jer je Poslanih, s.a.v.s. rekao: „Šta mislite kada bi neko od vas imao rijeku pred vratima, pa se u njoj svaki dan pet puta kupao, da li bi na njemu ostalo nečistoće?“ Prisutni su odgovorili: „Naravno da ne bi ostalo nikakve nečistoće na takvom čovjeku.“ „Eto tako je i sa pet dnevnih namaza, Uzvišeni Allah njima briše grijehe i prijestupe.“ Namaz je najbolji način zahvaljivanja Allahu dž.š. na bezbrojnim blagodatima kojima nas neprestano daruje, poput hrane, pića, zdravlja, potomstva itd.

Islam je vjera čistoće, a to je posebno naglašeno namazom, jer on uvjetuje, i podstiče na čistoću tijela, odijela i mjesta gdje će se namaz obaviti. U namazu čovjek je u stanju potpune poniznosti i predanosti Uzvišenom Allahu dž.š., uranjajući u suštinu namaza i duboki smisao svih riječi koje izgovara i svih pokreta, te zna da će uskoro doći dan, kada će, isto tako stojeći odgovarati za svoja djela. Dakle, namaz pozitivno djeluje na čovjeka i odvraća ga od ružnih misli, te ga podstiče na moralne vrline i dobra djela.

Namaz poučava da nema razlike među ljudima. On nas podstiče na poniznost jer njime priznajemo da su svi ljudi pred Allahom isti, bez obzira na njihove društvene, socijalne, rasne i sve druge različitosti. Namaz nas podstiče na jedinstvo i zajedništvo, jer svi muslimani klanjaju se jednom Gospodaru, te okreću svoja lica u samo jednome smijeru – Kabi u Meki. Zajednički namaz, odnosno namaz u džematu je vrijedniji kod Allaha od pojedinačnog.

Namaz sa sobom nosi i neke zdravstvene koristi. On nas podstiče na redovno održavanje lične higijene. Ukoliko se redovno obavlja, namaz igra važnu ulogu u pravilnom razvoju i izrastanju kostiju i mišića. Imajući u vidu da klanjač u jednom namazu obavlja pet različitih pokreta tijelom, to djelotvorno utječe na njegov probavni sistem, krvotok i pravilan rad srca. Njime se održava tjelesna kondicija, povećava se gipkost i elastičnost zglobova, uklanja napetost i mlitavost u mišićima i zglobovima itd.

UVJETI ZA KLANJANJE NAMAZA

Bez određene pripreme za namaz, ne može se klanjati. Prije stupanja u namaz, potrebno je izvršiti šest uvjeta. Ovih šest uvijeta (šartova) su ustvari, šest namaskih farzova, koji se moraju izvršiti prije stupanja u namaz.

Uvijeti – šartovi za klanjanje namaza su:

- da bude čisto tijelo, odijelo i mjesto gdje će se klanjati, - abdest uzeti, po potrebi se okupati, a u nuždi tejemmum uzeti, - biti propisno obučen, - na vrijeme klanjati, - okrenuti se prema Kibli, - imati iskren nijet za klanjanje namaza

ČIŠĆENJE PRIJE POČETKA NAMAZA

Prvi uvijet za klanjanje namaza je da bude čisto tijelo, odijelo i mjesto gdje će se klanjati. U ovu čistoću spada opća čistoća muslimana, a naročito sljedeće:

- pranje poslije obavljanja nužde, male i velike - čuvati tijelo i odijelo od mokraće i druge nečistoće, - da na mjestu klanjanja ne bude mokraće ili druge nečistoće,

Drugi uvjet za klanjanje namaza je uzeti abdest, po potrebi se okupati, ili po potrebi tejemmum uzeti.

Abdest je posebno vjersko pranje muslimana u svrhu klanjanja namaza, učenja Kur'ana i drugih pobožnih djela.

Abdeski farzovi su:

- oprati lice jedanput, - oprati ruke poviše lakata po jedanput, - potrati četvrtinu glave mokrom rukom, - oprati noge do iza članaka po jedanput.

Abdest možemo skratiti tako da izvršimo samo četiri abdestne farz-radnje, ali to možemo učiniti samo onda ako nam drugi organi prilikom uzimanja abdesta nisu prljavi. Sve ostale radnje kod abdesta su sunnet ili mustehab.

Abdest će pokvariti sljedeće stvari:

- ako se obavi bilo koja prirodna nužda - ako nam poteče krv ili na bolesnom mjestu procuri gnoj ili kakva voda, - ako se zaspi ili onesvjesti, - ako se povrati punim ustima,

Da bi naš abdest bio valjan, prije svega potrebno je da ispunimo nekoliko uvijeta, a to su: da voda kojom uzimamo abdest bude čista (jer abdest bez vode nije abdest), zatim uklanjanje svega onoga što se nalazi na dijelovima tijela, a što bi ometalo vodu da dopre do tog dijela (misli se na materije koje ometaju vodu da dopre do tijela, kao npr. lak na noktima kod žene, i sl.). Također, abdest ne bi bio valjan ukoliko bi ga uzimali prije prestanka nečistog stanja, tj, kada bi se počelo sa uzimanjem abdesta prije nego što se zaustavi urin ili prije nego što se zaustavi krv sa neke povrede abdest ne bi bio ispravan, osim pod uslovom, da osoba koja uzima abdest nije sahibi uzur, odnosn osoba sa isprikom. Također, nije ispravan abdest ni ženi koja je u hajzu, ili u nifasu.

Abdest može biti farz, vadžib ili mendub.

a) Abdest je farz uzeti radi izvršenja npr. sedžde kada proučimo ili čujemo da neko prouči ajeti-sedžde iz Kur'ana (sedždei-tilavet)

b) Abdest je vadžib radi obavljanja npr. Tavafa (obilaženja oko Ka'be)

c) Abdest je mendub: pred spavanje, kada se ustane iz sna, kada god se abdest pokvari, ponoviti raniji abdest poslije griješna govora, nakon svakog griješnog djela, nakon smijeha jačim glasom itd.

- Potiranje vrata prilikom uzimanja abdesta

Potiranje vrata je lijepo ali se ne kaže da je od sunneta zbog slabosti hadisa koji se prenose o tome.

Od Ibn Omera se prenosi: “Ko uzme abdest i potre svojim rukama po vratu, biće sačuvan od okova na Sudnjem danu.” (Bilježi ga Ebul Hasen ibn Faris, 1/ 34, i kaže: Sahih; Telhisul Habir, Ibn Hadžer, 1/ 93)

Od Ibn Omera se prenosi: “Ko uzme abdest i potre po svom vratu biće sačuvan od okova na Sudnjem danu.“ (Ebu Mensur Ed Dejlemi u Musnedul Firdevsu; Serh Ihjai Ulumid Din, Ez Zubejdi, 2/ 364)

Od Talha ibn Musarrifa od njegovog baba, od deda: “Vidio sam Božijeg Poslanika kako potire glavu sve do potiljka i početka vrata koji ga slijedi.” (Ahmed; Nejlul Evtar, Ševkani, 1/ 142; Kaže Et Tehanevi: Hadis je hasen a bilježe ga i Tahavi u Me’anil Asaru, Taberani a billježi se i u Gajetul Maksudu, 1/137)

- Mesh po mestvama

Mesh po obući znači potiranje obuće umjesto pranja nogu kod abdesta. Kad imamo abdest i obučemo mestve, onda prilikom uzimanja novog abdesta nećemo prati noge, nego ćemo mestve mokrom rukom potrati, i to desnu mestvu prstima desne ruke, počinjući od prstiju prema članku, a lijevu mestvu prstima lijeve ruke.

- Mesh po čarapama

Mesh po današnjim vrstama čarapa je zabranjen po mišljenju imama sva četiri mezheba i svako suprotno mišljenje je netačno i puko slijeđenje strasti.

Međutim, oni koji pokušavaju da ohalale mesh po današnjim čarapama slijedeći samo svoje strasti, koriste neke hadise koje moramo spomenuti kako ne bi došlo do zabune među muslimanima. Naime, Od Mugire ibn Šu’be se prenosi da je rekao: “Vidio sam Božijeg Poslanika da je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama.”

Ovaj hadis, međutim, nije dokaz za mesh po čarapama i to zbog sljedećeg: Nesai kaže u svome Sunenul Kubra: “Ne znam ni jednog čovjeka koji prati Ebu Kajsa u ovom rivajetu. Istina je ono što se prenosi od Mugire vjerodostojnim putem da je Poslanik činio mesh po mestvama.”

I Bejheki spominje ovaj hadis od Mugire i kaže za njega da je to odbačen hadis. Sufjen Es Sevri, Abdurrahman ibn Mehdi, Ahmed ibn Hanbel, Jahja ibn Me’in, Ali ibnul Medini i Muslim ibn Hadžadž kažu da je poznat hadis Mugire o meshu po mestvama a ne o meshu po čarapama.” (El Binaje, 1/ 368)

Niko od islamskih pravnika nije dozvolio mesh po današnjim stama čarapa iz jednog prostog razloga a to je izgled čarapa u vrijeme Božijeg Poslanika i njihova svrha. Onšto se nazivalo čarapama u vrijeme Božijeg Poslanika, služilo je kao cipela u današnje vrijeme. Da bismo nešto mogli nazvati čarapom, u vrijeme Poslanika, ta čarapa je morala biti takva da se u njoj moglo pješačiti najmanje četiri kilometra.

Ebu Hanife je rekao: Dozvoljen je mesh po čarapama ako budu prekrivene kožom; Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da je dozvoljen mesh po čarapama ako budu debele neprovidne tako da ako se naspe voda po njima noga ostaje suva. Ahmed i Šafija, pak, smatraju da trebaju biti vodonepropustljive i da se može normalno hodati u njima kao i da stoje same uz nogu bez ikakvih vezica. Dok Malik smatra da moraju biti napravljene od kože tako da izgledaju kao mestve. (El Lubab fil Džem’i Bejnes Sunneti Vel Kitab, Ebu Muhammed Ali ibn Zekerijja El Menbedži, str. 134.)

Muhammed Jusuf El Benuri kaže: “Svi imami prihvatili su da je dozvoljeno činiti mesh po čarapama opšivenim kožom i obući opšivenoj kožom. Oni su istovremeno prihvatili da se ne može mesh činiti po tankim i prozirnim čarapama, a razilaze se da li se može mesh činiti kod kruto i čvrsto opletenih čarapa.” (Me’arifu Sunen, Šerh Suneni Tirmizi, Es Sejjid Muhammed Jusuf ibn Es Sejjid Muhammed Zekerijja El Haseni El Benuri, 1/ 346, Karači, 1413.H.g.; Multekal Ebhur, Ibrahim El Halebi, str. 44.)

Imam Es’ad Sagirdži u svom djelu El Fikhul Hanefi ve Edilletuh kaže: “Mesh po tankim čarapama nije dozvoljen jer se čarape u običaju selefa nisu koristile za grijanje noge već za šetanje u njima za šta se danas koriste cipele.” (Fikhul Hanefi ve Edilletuhu, Es’ad Sagirdži, 1/ 97)

- Trajanje valjanosti mestava zavisi od sljedećeg:

Ako smo kod kuće, tj. Ako nismo na putovanju mesh možemo činiti 24 sata, a ako smo na putovanju, mesh možemo činiti 72 sata, s time, da se putnikom smatra osoba, koja je otputovala na mjesto udaljeno od njegova stalnog mjesta boravka 18 sati pješačenja (oko 90 kilometara). Mesh po mestvama nije valjan:

- ako smo obukli mestve bez abdesta, - ako mestve nisu čiste - ako su mestve poderane - ako mestve nisu duboke da pokrivaju članke.

U komentaru na djelo Ebu Hanife, „El-Fikhul-Ekber“, kojeg je komentarisao Ebu Munteha El-Magnisavi (prevod Bajazid Nicević) stoji: „Mi smatramo da je mesh po mestvama sunnet, tj., mesh po mestvama je zasnovan na poznatom sunnetu, pa ko ga zaniječe treba se bojati za njega da ne postane od nevjernika, zato što su dokazi mesha bliski mutevatir predajama.“

- Mesh po zavoju

Ako imamo ranu ili krastu koju ne smijemo kvasiti, onda kod uzimanja abdesta ili gusula samo mokrom rukom potaremo po zavoju.

- Sahibi-uzur

Sahibi-uzur je osoba u kojeg neprestano ili sa manjim prekidima teče rana, mokraća ili nešto drugo. Takva osoba će uzimati abdest za svako novo namasko vrijeme i u tom vremenu s tim abdestom može klanjati više namaza, bez obzira što rana ili nešto drugo teče. Ženske osobe u stanju hajza i nifasa (menstualnog ciklusa i poslije porođajnog čišćenja) ne smatraju se sahibi-uzurom, jer one u tim stanjima ne mogu i nisu dižne klanjati niti postiti.

- Gusul – vjersko kupanje

Gusul je vjersko kupanje muslimana i muslimanke koje im je Allah dž.š. strogo naredio u Kur'anu u sljedeća tri slučaja:

1. Poslije spolnog općenja, 2. Poslije izlijevanja sjemena u snu ili na koji drugi način uz nadražaj (polucija). (Osoba koja se nalazi u jednom od ova dva stanja zove se džunup – nečista, sve dok se ne okupa) 3. Po prestanku hajza i nifasa.

Osobi koja je u jednom od gore navedena tri stanja zabranjeno je: klanjati, učiti Kur'an, ili ga bez omota uzimati u ruke, ulaziti u džamiju, obilaziti oko Ka'be. Pored ovih, ženama (u stanju hajza i nifasa) je zabranjeno postiti i spolno se općiti. Ženske osobe nisu dužne naklanjavati namaze koje su u toku hajza ili nifasa propustile, ali su izostavljeni post dužne napostiti po isteku ramazana, i to dan za dan.

Gusul ima tri farza, u koje spada: usta i grlo dobro vodom isprati, nos iz dubine isprati, cijelo tijelo dobro oprati tako da nigdje suho ne ostane.

Od gusulskih sunneta je sljedeće: započeti kupanje učenjem bismille, srcem zanijetiti, ukloniti veću nečistoću sa tijela, ako je ima, uzeti abdest prije kupanja, kupanje početi tako da se opere najprije glava, zatim desno pa lijevo rame, a potom cijelo tijelo, takvo kupanje izvršiti najmanje tri puta koristeći se, po mogućnosti, sapunom ili neki drugim sredstvima za kupanje.

- Tejemmum

Tejemmum je simbolično prirodno čišćenje zemljom u slučaju kada nemamo vode ili je zbog nekog razloga ne možemo upotrijebiti. Tejemmum možemo uzeti umjesto abdesta ili gusula isključivo u sljedećim slučajevima:

- ako nemamo vode i ne možemo je nabaviti u toku namaskog vremena, ako imamo malo vode, ali nam je potrebna za piće ili za spravljenje hrane, kada se u slučaju potrebe nismo u stanju okupati, naprimjer: zbog zime, zbog nedostatka prostorije za kupanje, zbog bolesti itd. Farzovi tejemmuma su: srcem odlučiti uzeti tejemmum – nijet učiniti, dotaknuti se dlanovima čiste suhe zemlje, potresti ih i njima jedanput potrati lice, ponovo se dotaknuti dlanovima čiste suhe zemlje, potresti ih i potrati desnu ruku lijevom a lijevu desnom, do iza lakata. Kao zemlja smatraju se: kamen, cigla, crijep, zid itd. Tejemum će nam pokvariti sve ono što kvari abdest, i mogućnost da upotrijebimo vodu za abdest ili gusul.

- Treći uvjet za klanjanje namaza je biti propisno obučen. Muškarci u namazu moraju pokriti tijelo od pojasa do ispod koljena, a ako imaju odjeću, trebaju biti pristojno obučeni. Žene u namazu moraju pokriti cijelo tijelo osim lica, šaka i nogu do članaka. Prilikom pokrivanja, žene moraju paziti da im ne viri kosa. U namazu i van namaza, treba se kloniti kratke odjeće, prozirne i tijesne.

- Klanjati namaze u tačno određeno vrijeme spada u četvrti uvjet za namaz.

Vrijeme sabahskog namaza počinje od zore i traje do pred izlazak sunca. Ovo je njegovo pravo vrijeme. Sabah se može klanjati i poslije izlaska sunca, međutim, to je naknadno klanjanje, pa ćemo biti griješni ako to redovno i namjerno činimo, jer smo propustili da sabah klanjamo u njegovom vremenu. Vrijeme podne namaza počinje kada se Sunce makne sa sredine neba, i traje do ikindije. Vrijeme ikindijskog namaza polinje na sredini vremena između podne i akšama, odnosno kada sjena nekog predmeta poraste za jednu ili dvije dužine predmeta, i traje do pred akšam. Vrijeme akšamskog namaza počinje poslije zalaska Sunca i traje do jacije. Vrijeme jacijskog namaza počinje kada potpuno nestane sunčeve svjetlosti na zapadu i traje sve do pred zoru. Početak namaskog vremena utvrđuje se takvimom, muslimanskim kalendarom.

Namaz se ne može klanjati:

- kada Sunce izlazi, - kada je Sunce na sredini neba, - kada Sunce zalazi

- Okrenuti lice i prsa prema Kibli, peti je uvijet za klanjanje namaza. Ka'ba se nalazi u Mekki, jugoistočno od naše zemlje. U slučaju da ne znamo na kojoj strani se nalazi Ka'ba, i nemamo koga upitati, onda ćemo se okrenuti na onu stranu gdje mislimo da je Kibla.

** Nije lijepo klanjati prema slici čovjeka ili životinje.

- U šesti uvjet za klanjanje namaza spada odlučiti se klanjati određeni namaz, tj. nijjet. Iako je nijjet u srcu glavni uvjet za namaz, lijepo je nijjet izgovoriti riječima.

Izgovaranje nijjeta je po većini učenjaka četiri mezheba hvaljena stvar bez obzira radilo se o nijjetu za namaz, abdest, post ili hadždž jer je u tome potvrda stanja srca.

Kaže Ibn Abidin: “Nijet je djelo srca kojim čovjek, bez razmišljanja, zna u kojem je namazu ako bude upitan o tome. Ako čovjek bude razmišljao, nijet mu nije ispravan. Izgovaranje nijjeta pohvaljo i to je odabrano mišljenje a biva u prošlom i sadašnjem vremenu. Neki kažu da je to Sunnet, međutim, to ne znači da je Poslanik, a.s., to radio već znači da je to sunnet selefu saliha koji je izgovaranje nijeta riječima smatrao pohvaljenim. Kaže se u El Muhitu: “Reći će: Allahumme inni urid en usallije salate…(Pa spomene namaz koji želi da klanja) fe jessirha li ve tekabbelha minni. Kaže se u El Mebsutu, Hidaji i El Kafiju da je to lijepo kada čovjek hoće da učvrsti svoju namjeru.” (Hašija Ibn Abidin, 2/ 92, Dar Alemil Kutub, Rijad, 2003.g.)

Kaže Imam Kemal ibn Humam, nakon što je spomenuo riječi iz Hidaje: “Izgovaranje nijjeta je lijepo zbog potvrde namjere.” (Fethul Kadir, 1/ 128)

Kaže Ed Dusuki El Maliki: “Pohvaljeno je za onoga ko ne može da se koncentriše da izgovori nijjet…“ (Hašija ‘ala Šerhil Kebir, Ed Dusuki)

Kaže En Nevevi Eš Šafi’i: “Nije obaveza izgovoriti nijjet jer je nijjet djelo srca ali ako spoji između te dvije stvari biće bolje, na tome su se svi složili.” (El Medžmu’, En Nevevi)

Kaže El Behuti el Hanbeli: “Mnogi kasniji učenjaci smatraju izgovaranje nijjeta pohvaljenim da bi se poklopilo djelo srca i jezika.” (Kešaful Kina’, Mensur ibn Junus El Behuti El Hanbeli, 1/87, Darul Fikr, 1982.g.)

Kaže Vehbi Sulejman Gavudži El Albi: ”Kaže Ibn Kajjim el Dževzijje: “Nije potvrđeno da je Poslanik izgovarao nijet kod početnog tekbira ni vjerodostojnom ni slabom predajom. Međutim, riječi nijeta dozvoljavaju neki od kasnijih učenjaka jer time oživljava srce i prekida se svaka sumnja. Oni naši prvaci, selef, koji kažu da je izgovor nijeta sunnet ne misle na sunnet Božijeg Poslanika nego na praksu nekih alima zbog promjene i zauzetosti srca dunjalučkim problemima nakon tabi’ina.” Ovo bilježi Šurunbulali u djelu Merakil Felah. Tahtavi kaže u svojoj Hašiji da stoji u djelu El Bahr, da se iz ovoga može zaključiti da je to lijepa novotarija kada čovjek hoće da pojača svoju odluku.” (Multekal Ebhur, Ibrahim El Halebi, str. 88.)

Možemo zaključiti iz gore navedenih citata da je izgovaranje nijeta, iako nije sunnetom potvrđena stvar, lijepo i preporučljivo i nikako ne može biti haram. Izgovaranje nijeta je lijepa novotarija koju trebaju slijediti svi muslimani koji su čuli hadis koji prenosi Džerir b. Abdullah El-Bedžli r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko u Islam uvede neku lijepu novotariju, biće za nju nagrađen i imaće nagradu svakog onog ko je bude činio poslije njega, s tim da se od njihove nagrade neništa oduzimati, a ko u Islam uvede neku ružnu novotariju, biće za nju kažnjen i snosiće grijeh sviju onih koji to budu činili poslije njega, a od njihovih se grijeha neće ništa oduzimati .” (Muslim hadis br. 1017; Tirmizi, hadis br. 2675; Ahmed, 4/ 357; Nesai, 5/ 75; Ibn Madže, hadis br. 203.)

Vrste namaza

Namazi se dijele u tri vrste:

Prva: Obavezni fard namazi, a oni su fardi-ajn (pojednačna obaveza) ili fardi-kifae (kolektivna obaveza).

Fardi-ajn su pet obaveznih namaza za svakog punoljetnog, umno zdravog pojedinca i džuma namaz.

Fardi-kifae je namaz koji je naređen svim obaveznicima na način da, ako ga neki od njih obave, sa ostalih spada ta dužnost. U protivnom, ako ga izostave svi će biti grješni, npr. dženaza namaz.

Druga: Vadžib namazi. To su namazi koji su naređeni naredbom strožijom od sunneta, ali ta naredba ne dostiže nivo farza. Primjer za to je vitr namaz.

I treća vrsta namaza su sunnet namazi i ima ih dvije vrste, a to su pritvrđeni ili stalni sunneti, i poželjni sunneti.

GLAVNI – SASTAVNI DIJELOVI NAMAZA

Svaki namaz se sastoji od šest glavnih dijelova, a to su:

- Iftitahi-tekbir – izgovoriti početni tekbir (Allahu ekber) s kojim stupamo u namaz, - Kijam – mirno stajanje u namazu, - Ruku' – pregibanje u namazu pred Allahom dž.š - Sudžud – spuštanje lica na tle u namazu (sedžda) - Tešehhud – sjedenje u namazu - predavanje selama - ta'dili-erkan – pravilno izvršavanje namaskih ruknova

- Smisao i svrha ruknova

Svi namaski ruknovi, imaju svoj smisao i opravdanje. Kijam – stajanje i kiraet – učenje u namazu, znače stajanje pred Allahom dž.š. duhovni razgovor sa Stvoriteljem i zahvalnost na Njegovim blagodatima. Kijam nas istovremeno podsjeća na Sudnji dan kada će ljudi, stojeći pred Allahom dž.š., polagati račun za svoja djela.Ruku – pregibanje, znači zahvalnost Stvoritelju na blagodatima koje uživamo i poniznost pred Njegovom Veličinom. Sedžda – spuštanje lica na tle, predstavlja najdublji izraz pokornosti Allahu, dž.š.

NAČIN OBAVLJANJA NAMAZA

Mi u Bosni i Hercegovini tradicionalno slijedimo Hanefijski mezheb u fikhu, te u skladu sa tim mezhebom obavljamo namaz. U nastavku, pročitajte način obavljanja namaza po mezhebu imama Ebu Hanife, popraćen hadisima i predajama.

„Klanjajte kao što mene vidite da klanjam“ (Buharija, Muslim)

- Podizanje ruku naspram ušiju prilikom početnog tekbira

Podizanje ruku prilikom stupanja u namaz vrši se do resica ušiju kao što je to najvjerodostojinijim predajama preneseno od Poslanika s.a.v.s.

Prenosi se od Malik ibn Huvejrisa da je rekao: “Allahov Poslanik bi, kada bi izgovarao tekbir, podizao svoje ruke dok ih ne bi uporedio sa ušima.” A u drugom rivajetu stoji: “…dok ne bi dotakao uho.” (Muslim, hadis br. 589, 1/ 293, Dar Ihjai Kutubil Arebijjeh)

Prenosi se od Vail ibn Hudžera da je rekao: “Vidio sam Bozijeg Poslanika kada bi stupao u namaz da je donosio tekbir. Pa je Hemam opisao: Podižući ruke do naspram ušiju.” (Muslim, hadis br. 401, Daru Ihjai Kutubil Arebijji,)

Prenosi se od Enes ibn Malika da je rekao: “Poslanik je, kada bi počinjao namaz, dizao ruke naspram ušiju a zatim govorio: Subhanekallahumme ve bi hamdike ve tebareke smuke ve te’ala dzeduke ve la ilahe gajruke.” (Darekutni, 1/ 168 i kaze da su svi prenosioci pouzdani; Zejle’I, 1/166 )

Od Bera ibn Aziba se prenosi da je rekao: “Poslanik je, kada bi činio tekbir, podizao ruke tako da bismo mi vidjeli njegove palce blizu ušiju.” (Sunen, Ali ibn Omer Ed Darekutni, hadis br. 1111, 1/ 619, Darul Muejjid, Rijad, 2001.g.)

Prenosi se od Bera’ ibn Aziba: “Da je Božiji Poslanik podizao ruke naspram ušiju kada bi počinjao namaz a zatim ih više nije podizao.” Pričao nam je Abdullah ibn Muhammed Ez Zuhri od Sufjana, od Jezida isti hadis kao ovaj od Šerika ali nije rekao: “zatim ih više nije podizao.” Kaže Sufjan: “Zatim nam je u Kufi rekao: “Zatim ih nije više podizao.” (Ebu Davud, hadis br.749, 1/ 200, Mektebetul Asrijje, Treće izdanje, Bejrut,1414.H.g. )

Prenosi se od Vail ibn Hudžera da je rekao: “Viđao sam Božije Poslanika da je dizao ruke naspram ušiju prilikom početnog tekbira, zatim sam im ponovo došao pa sam ih video kako dižu ruke do naspram ramena a na njima su bili oklopi i ogrtači.” (Ebu Davud, hadis br. 728, 1/ 194; Nesai, 2/ 94)

Iz poslednjeg hadisa vidimo da je Božiji Poslanik dizao ruke naspram ramena samo u posebnim situacijama kada bi nosio posebnu vrstu ogrtača i odjeće koja bi spala ako bi podigao ruke do naspram ušiju. Svi hadisi koji se bilježe o Poslanikovom dizanju ruku do naspram ramena ili prsa odnose se na situacije kada bi dizanje ruku do ušiju uzrokovalo padanje ogrtača i otkrivanje tijela.

Takođe, Božiji Poslanik je nekada dizao ruke do naspram svojih prsa kako bi podučio muslimanke kako trebaju obavljati svoj namaz i taj propis ne važi za muskarce kako je to navedeno u hadisu kojeg bilježi Taberani.

- Razmak između nogu treba biti četiri prsta

Ulema hanefijskog mezheba stava je da razmak između stopala na kijamu treba biti četiri prsta. Spajanje nogu ili njihovo širenje više od četiri prsta je mekruh jer je to stav oholih ljudi a ne onih koji klanjaju.

Imam, Sejjid Enver Šah El Kašmiri je pojasnio ovo pitanje u njegovom komentaru na Sahih Buharije zvanom Fejdul Bari. (Fejdul Bari, Sejjid Enver Šah El Kašmiri, 2/ 301, Darul kutubil Ilmijje, Bejrut, 2005.g.) On objašnjava kako bi ljudima bilo veoma teško, ako ne i nemoguće, fizički prilijepiti rame uz rame a nogu uz nogu dok stoje u safovima iščekujući namaz. Oni koji traže to spajanje, svoj stav podupiru tumaženjem slova ba koje se spominje u ovom hadisu. Međutim, pravilo po kojem se kaže da je osnovno značenje slova ba Ilsak - fizički kontakt, ne treba shvatiti u tom kontekstu tj. kao potpuni fizižki kontakt. Jer, da je to tako, kako bismo onda objasnili rečenicu: Merertu bi Zejd? Znači li ova rečenica da smo prošli pored Zejda lijepeći se za njega odnosno dotičući ga ili znači: Prošao sam pored Zejda?

Kod svakog hadisa koji je otvoren za različito razumijevanje i različitu interpetacijpotrebno je da pogledamo drugih ashaba i selefu saliha. Da su pogledali u njihovu praksu uvidjeli bi da niko od njih nije radio ono sto oni danas rade.

Imam Šah Enver El Kašmiri navodi da ova interpetacija nije bila usvojena kod mezheba već samo kod običnih ljudi koji nisu puno razmišljali.

Namjera esera koji se navodi je ustvari da ramena i noge trebaju biti paralelni kako šejtan ne bi mogao stati između bilo koj dvije osobe u safu i kako bi safovi bili pravi. Ovo međutim n znači da noge trebaju biti u fizičkom kontaktu. Ovo mišljenje zastupaju Imam Bedruddin El Ajni u njegovom monumentalnom komentaru Sahiha BuhariUmdetul Kaju (Umdetul Kari, Bedruddin El Ajni, 5/ 377, Darul kutubil Ilmijje, Bejrut, 2001.g.) kao i imam, Ibn Hadžer El Askalani u njegovom besprimjernom komentaru Buharije Fethul Bariju (Fethul Bari, Ibn Hadžer El Askalani, 2/ 611, Daru Tajjiba, Rijad, 2005.g.)

U svojoj Lami’u Dareri ala Dzami’il Buhari 569 imam Mevlan Muhammed Zekerijja El Kandehlevi navodi još neka logička objašnjenja koja idu u korist gore spomenutoj argumentaciji. On, Allah mu se smilovao i najbolji stepen u Džennetu mu dao, kaže da je fizičko pridruživanje ramena uz rame i noge uz nogu moguće samo ako su svi džematlije iste veličine i iste dužine nogu. Između ostalog, da bi se ovo sprovelo u praksu džematlijama bi bilo potrebno dugo vremena kako bi poravnali safove prije nego bi stupili u namaz a ovo se očito kosi sa smirenošću koja se traži u namazu.

Nakon navođenja sličnih doza, Imam Ahmed Zafer El Usmani u svom Umdetul Ahkamu (Umdetul Ahkam, Ahmed Zafer El Usmani, 1/ 290, Darul Ulum, Karači, 1421.H.g.) kaže: “Čak i kada bismo prihvatili da se šerijatom traži fizički kontakt ramena i nogu u safovima došli bismo do pitanja: Da li je potrebno prilepljivanje ramena i nogu u svakom dijelu namaza ili samo u nekim dijelovima? Ako bi rekli da je to potrebno u toku cijelog namaza, mora se zapitati: Kako je to onda moguće u toku sjedenja u namazu? Ako bi, pak, rekli da je fizičko spajanje ramena i nogu potrebno samo u nekim dijelovima namaza postavilo bi mu se pitanje: U kojim dijelovima se traži to što govorite a u kojima se ne traži i n osnovu kojih dokaza tvrdite da se spajanje u nekim dijelovima traži dok se u drugim dijelovima isključuje? A ako kažu da se zbog poteškoće prilijepljivanje članaka i ramena u fazi sjedenja ne traži onda mi isto to kažemo za fazu stojanja (kijama) jer ist te poteškoće mi nalazimo u toj fazi. Možete pokušati i uvjeriti se sami…

Prenosi se u Fethul Bariju od Enesa r.a. da je rekao: “Da smo to učinili (prilijepili nogu uz nogu) sa nekim on bi pobegao od nas kao divlji magarac.” (Fethul Bari, Ibn Hadžer El Askalani, 2/ 612) Ovo jasno upućuje na to da Enes r.a. to radio nakon smrti Božijeg Poslanika što znači da to nije radnja koja se traži sunnetom Božijeg Poslanika a.s. Jer, da je to bio Sunnet niko od ashaba Božijeg Poslanika a.s. to ne bi ostavio iz ljubavi prema njemu i iz straha od negodovanja ostalih ashaba. Takođe, ljudi nisu voleli neke stvari i govrili su ovako o nekim stvarima samo ako te stvari nisu bile od normalnih stvari u namazu tj. od stvari koje su se praktikovale u namazu za Božijim Poslanikom a.s.

- Mjesto gledanja u namazu

Prenosi se od Ummu Seleme da je rekla: “Ljudima u vrijeme Božijeg Poslanika, kada bi ustali da klanjaju, pogled ne b prelazio njihova stopala. Pa je umro Božiji Poslanik pa su ljudi gledali ispred sebe. Zatim je umro Ebu Bekr pa je došao Omer. Ljudima tada, kada bi neko stao da klanja, pogled ne bi prelazio mjesto kible. Zatim je umro Omer a došao Osman pa je nastupila fitna, ljudi su se okretali desno i lijevo.” (Ibn Madže; El Munziri u Et Tergibu Vet Terhib gdje kaže: Bilježi ga Ibn Madže hasen predajom osim što Musa ibn Abdullah ibn Ebi Umejje El Mahzumi, od šest Knjiga samo Ibn Madže bilježi hadise od njega a o njemu meni nije došla nikakva manjkavost niti potvrda (1/ 383))

Prenosi se od Ibn Sirina da je rekao: “Ashabi su voljeli da čovjekov pogled ne prelazi mjesto njegovog klanjanja.” (Bilježi ga Seid ibn Mensur u Sunenu kao što se to kaže u Muntekal Ahbaru (2/28) a prenosioci su ispravni kao što to kaže Ibn Hadžer u Fethul Bariju (2/ 192))

Prenosi se od Enesa da mu je Poslanik, a.s., rekao: “O Enese, gledaj u mjesto na kojem činiš sedždu.” (Sunenul Kubra, Bejheki; Kaže Eš Šejh: Hadis Hasen li gajrihi, El Aziza (2/ 372))

- Držanje ruku ispod pupka

Prenosi se od Hadžadž ibn Hassana da je rekao: “Pitao sam Ebu Midžleza: “Kako je Poslanik stavljao ruke u namazu?” Pa je rekao: “Stavljao je unutrašnji dio desne šake na spoljašnji dio lijeve šake ispod pupka.” (Musannef, Ibn Ebi Šejbe, 1/ 427)

Prenosi se od Ibrahim En Nehaija da je opisujući stavljanje ruku Božijeg Poslanika u namazu rekao: “Stavljao je desnu na lijevu ispod pupka.” (Ibn Ebi Šejbe; Asaru Sunen, Tahavi, 1/ 71; Asar, Muhammed ibn Hasen Eš Šejbani, str. 25.)

Prenosi se od Alije da je rekao: “Od sunneta je stavljanje šake na šaku u namazu ispod pupka.” (Ebu Davud, hadis br. 756; Musned, Ahmed ibn Hanbel, 1/ 110; Musannef, Ibn Ebi Šejbe, 1/ 427, Darul Fikr, 1994.g.)

Najslabiji od prenosilaca ovog hadisa je Abdurrahman ibn Ishak Ebu Šejbe El Vasiti za kojeg Ibn Hadžer El Askalani kaže: “Tirmizi ga je smatrao od ljudi hasen hadisa a Hakim je njegove hadise smatrao Sahihima kao i Ibn Huzejme .” (El Lubab fil Džem’I bejnes Sunneti Vel Kitab, El Menbedži, str. 222.)

Ebu Ma’šer prenosi od Ibrahima en Nehaija da je on stavljao svoju desnu ruku na lijevu ruku u namazu ispod pupka.” (Ibn Ebi Šejbe, 1/ 427)

Prenosi se od Vail ibn Hudzera da je rekao: “Vidio sam Božijeg Poslanika da je stavio desnu na lijevu šaku ispod pupka.” (Sahihul Behari, 1/ 385, i kaže: Hadis je Sahih; Musannef, Ibn Ebi Šejbe, 1/ 390,)

Prenosi se od Ebu Hurejre da je rekao: “Od sunneta je stavljanje šake na šaku u namazu ispod pupka.” (Ebu Davud, 1/ 275)

Kaže Muhammed Tekijj El Usmani: “Stavljanje ruku ispod pupka je govor Ebu Hanife, Sufjan Es Sevrija, Ibn Rahivejha, Ebu Ishak El Mervezija Eš Šafi'ija, to je jedan od rivajeta od Malika kao i odabrano mišljenje kod Hanbelija i Ahmeda po rivajetu e Hirekija od njega.” (I’lau Sunen, 2/ 191) Takođe, ovo je mišljenje Ibn Kudame El Hanbelija.

Što se žena tiče, njima je naređeno da ruke drže na prsima jer se time bolje pokrivaju.

Kaže Ebu Bekr El Kasani: “A držanje ruku u namazu – ispod pupka za muškarce a na prsima za žene.” (Bedai’u Sanai’, Ebu Bekr Mes’ud ibn Ahmed El Kasani, 1/ 201, Darul Kutubil Ilmijje, Drugo izdanje, Bejrut, 1986.g.)

Kaže Ibn Nudžejm: “Za muškarca kažemo da ruke stavlja ispod pupka a za žene da ruke drže na prsima jer je tako bolje pokrivena.” (El Bahru Raik, Zejnuddin ibn Ibrahim ibn Nudžejm El Hanefi, 1/ 320, Darul Kitabil Islami, Kairo)

Kaže Et Tehanevi: “Žena stavlja ruke na prsa jer se tako bolje pokriva a to je za nju preče. U Ed Durrul Muhtaru (1/ 508 ) se kaže: “A žena i transvestiti drže ruke ispod prsa.” U Er Reddul Muhtaru piše: “Ovako se kaže i u nekim prepisima El Menijje a u nekima se kaže: “na grudima”. Kaže U El Hilijji: “ A preje da se kaže “na prsima“ kao što to kaže ogromna skupina učenjaka, a ne “na grudima“ jer stavljanje na prsima uzrokuje pokrivanje grudi jer dio podlaktica pada na njih.” Kažem ( Et Tehanevi ): “Ovo je od stvari o kojoj se žena razlikuje od muškarca.” (I’lau Sunen, Et Tehanevi, 2/ 199)

- Za koji dio ruke se drži?

Vail ibn Hudžer opisujući namaz Božijeg Poslanika kaže: “… zatim je stavio svoju desnu ruku na poleđinu svoje lijeve šake zgloba i podlaktice.” (Ebu Davud, 1/ 193; Taberani, 22/ 35)

Prenosi se od Hadždžadž ibn Hassana da je rekao: “Pitao sam Ebu Midžleza: Kako je Poslanik stavljao ruke u namazu? Pa je rekao: “Stavljao je unutrašnji dio desne šake na spoljašnji dio lijeve šake ispod pupka.” (Musannef, Ibn Ebi Šejbe, 1/ 427)

Možemo vidjeti iz ovih hadisa da je držanje ruku na laktu sunnetom neutemeljena stvar što znači da je pogrešna i neispravna. Ne postoji hadis koji govori da se Božiji Poslanik držao za lakat ili za deo podlaktice koji je blizak laktu već svi hadisi govore ili da se držao za podlakticu blizu zgloba ili da je svojom sakom obuhvatao podlakticu i zglob.

- Učenje Bismile u namazu (u sebi)

Od Ibn Abasa se prenosi: “ Poslanik, a.s., je počinjao namaz sa Bismillahir Rahmanir Rahim.” (Tirmizi, br. 255)

Od Enesa se prenosi: “Klanjao sam za Poslanikom, Ebu Bekrom, Omerom i Osmanom a oni su počinjali sa Fatihom i nisu spominjali Bismilahir Rahmanir Rahim, niti na početku niti na kraju učenja.” (Muslim, 1/ 299; Ahmed, 3/ 101)

Od Ibn Abdullah ibn Mugaffela se prenosi da je rekao: “Čuo me moj otac da učim Bismillahir Rahmanir Rahim pa je rekao: Sinčiću, šta je sa tobom i novim stvarima?! Nisam vidio nikog od ashaba da više mrzi novine od mene, klanjao sam sa Poslanikom, Ebu Bekrom Omerom i Osmanom pa nisam čuo nikog od njih da je govori pa je nemoj govoriti. Kada doneseš tekbir reci: Elhamdulillahi Rabbil Alemin.” (Tirmizi, br. 244. i kaže: Hasen; Nesai, 2/104; Ibn Madže, br. 815; Ahmed, 4/85)

Kaže Menbedži: “Ova novina nije od onih za koje se kaže da je zabluda već se pod ovim misli da je Poslanik, a.s., učio naglas a zatim to prestao i tako radio sve do svoje smrti, a takođe i Ebu Bekr, Omer i Osman.” (El Lubab, 1/ 225)

- Izgovaranje „Amin“ nakon Fatihe

Prenosi se od Vail ibn Hudzera da je rekao: “Klanjao sam sa Božijim Poslanikom pa sam ga čuo kada je rekao: Gajril magdubi alejhim ve led dallin da je tiho rekao Amin.” (Sunen, Darekutni, 1/ 334; Musned, Ebu Davud Et Tajalisi, Hakim, 2/232 gdje kaže: Ovaj hadis je po uslovima Buharije i Muslima, - a sa njim se složio i Zehebi)

Prenosi se o Ibrahim En Nehija da je rekao: “Imam će u sebi izgovoriti petoro : subhanke, euzu, bismlu, amin i allahumme rabena ve lekel hamd.” (Asaru Sunen, 1/ 99; Abdurrezak u Musannefu sa sahih senedom)

Prenosi se od Ebu Vaila da je rekao: “Alija i Abdullah ibn Mes’ud nisu naglas izgovarali bismilu, euzu i Amin.” (Mu’džem, Taberani, 9/262)

Prenosi se od Hasen El Basrija da je rekao: “ Prisjećali su se Semure ibn Džundub i Imran ibn Husajn hadisa Božijeg Poslanika pa je rekao da je zapamtio da je Božiji Poslanik imao dvije pauze u namazu u kojima nije izgovarao ništa: Pauza nakon početnog tekbira (dok bi u sebi Poslanik prouč subhaneke) i pauza nakon Fatihe (dok bi u sebi izgovori Amin). Pa je Imran ibn Husajn porekao ovhadis pa su zato pisali pismo Ubej ibn Ka’bu gdje ga pitaju o ovom hadisu nakon čega im je Ubejj poslao odgovor: “Ispravno je zapamtio Semure.” (Ebu Davud; Ahmed; Darekutni; Ibn Hadžer kaže da je sened ovog hadisa Sahih)

Prenosi se od Ebu Vaila da je rekao: “Omer i Alija nisu govorili naglas bismilu niti Amin.” (Taberi; Tehzibul asar; Dževheru Nakji, 1/ 130)

Prenosi se od Vail ibn Hudžera da je rekao: “Video sam Božijeg Poslanika u namazu pa sam video njegova obraze, sa lijeve i sa desne strane dok je uči: “Gajril magdubi alejhim ve led dallin.” I kada bi rekao Amin otežući ga kako bi nas podučio da se treba izgovarati nakon fatihe.” (Kitabul Esmai Vel Kuna, Hafiz Dulabi; I’lau Sunen, Et Tehanevi, 2/252)

Što se hadisa o učenju Amin naglas tiče, svi oni su preneseni kako bi nas Poslanik poučio njenom izgovaranju nakon Fatihe jer vidimo iz predaja koje se prenose od Alije i Abdullah ibn Mes’uda, Ibrahima i dr. da je sunnet Božijeg Poslanika, kojeg su se kasnije, kada su naučili da treba izgovarati Amin nakon Fatihe, pridržavali najbolji ashabi Božijeg Poslanika, izgovaranje Amin u sebi.

- Nije obavezno učenje iza imama

Od Ata ibn Jesara se prenosi da je upitao Zejd ibn Sabita o učenju za imamom, pa je rekao: “Nema učenja iza imama ni u čemu.” (Muslim br. 903)

Od Vehb ibn Kejsana se prenosi da je rekao: “Čuo sam Džabir ibn Abdullaha da je rekao: “Ko klanja rekat, a ne prouči u njemu Fatihu, nije klanjao, osim ako je bio za imamom.” (Tirmizi, br. 313 I kaze: Hasen-Sahih; Muvetta, Malik, str. 74.; Kaže Ibn Abdul Berr: “Bilježi ga Jahja ibn Selam od Malika, od Vehb ibn Kejsana, od Džabira, od Poslanika.”)

Bilježi Hatabi od Abdullah ibn Šedada da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko bude imao imama, imamovo učenje je njegovo učenje.” ( Me'alimu Sunen, Hatabi, 1/207)

Bilježi Tahavi od Ibn Omera: “Ako neko od vas klanja za imamom dovoljno mu je imamovo učenje.” (Me’anil asar, Tahavi, 1/ 220; Muvetta, Malik, str. 75.)

Prenosi se da je Ebu Musa El Eš’ari rekao: “Allahov Poslanik nas je podučavao jednom prilikom i rekao: “Kada ustanete da klanjate, neka neko od vas bude imam i kada on uči u namazu vi ćutite.” (Ahmed, 4/ 415)

Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, a.s., rekao: “Imam je postavljen da se klanja za njim pa kada donese tekbir i v donesite tekbir, kada uči, vi ćutite, a kada kaže: “Semi’allahu li men hamideh.”, vi recite: “Allahumme Rabbena ve lekel hamd.” (Nesai; Ibn Hazm i Ahmed smatraju ovaj hadis sahihom kao što se to kaze u Dževherun Nekijj ( 1/ 153 ))

Umran ibn Husajn kaže: “Poslanik je klanjao podne pa je neko iza njega učio Sebbihisme rabbikel a’la pa se on okrenuo i upitao: “Ko je od vas učio?” Dotični čovjek odgovori: “Ja sam učio o Božiji Poslaniče.” Poslanik mu tada reče: “Pomislio sam da neko od vas time želi da mi privuče pažnju.” (Muslim, 1/ 172)

- Podizanje kažiprsta na sjedenju

Prenosi se od Abdullah ibn Zubejra da je rekao: “Vjerovjesnik je davao znak svojim prstom kada bi učio Šehadet i ne bi ga pokretao.” (Nesai, 1/ 187; Ebu Davud, 1/ 375)

Imam Halevani kaže: “Musalija diže svoj prst kad izgovara riječi La ilahe a spušta kad izgovara illallah. Na taj način, dizanje označava negaciju, a spuštanje potvrdu, kao da je cilj da musliman ne provede nijedan moment a da ne potvrđuje tewhid.Prema tome kad on kaže la ilahe on daje znak svojim prstom kao da želi time reći: osim jednog Boga.

Tahavi kažu komentaru Merakil felah: “Sunnetom je propisano pazivanje prstom ne krećući prst.”

Pokretanje je po našem mišljenju (mišljenju hanefijske uleme) mekruh kako to kaže Mula Ali El Kari. (Šerhul Miskat, Mula Ali El Kari, 1/ 156)

Kada bi čovjek pokrenuo prst jednom ili dva puta, ili pokrenuo sve prste nenamjerno, to ne bi bio mekruh, jer mali postupak ne čini igru.

- Sunneti prije ikindije i prije jacije

Prenosi se od Ibn Omera da je Poslanik, a.s., rekao: “Smilovao se Allah osobi koja je klanjala prije ikindije sunnet, tj. četiri rekata.” (Tirmizi, 1/ 58; Kaže Ibn Hadzeru Bulugul meramu (1/64): Prenosi ga Ibn Huzejme i kaže da je Sahih.; Kaze se u Telhisu ( 1/ 115 ): Prenosi ga Ibn Huzejme i kaže da je sahih.)

Prenosi se od Alije, r.a.: “Poslanik, a.s., je prije ikindije klanjao dva rekata.” (Ebu Davud; Nevevi u Serhu Muslima ( 1/ 251 ) kaze: “Lanac prenosilaca je ispravan.”)

Što se tiče klanjanja četiri rekata prije farza jacije, ne spominje se posebno hadis o tome, ali se izvlači dokaz na osnovu hadis koje prenosi veća grupa od Abdullah ibn Mugaffela koji kaže da je Poslanik, a.s., rekao: “Između svaka dva ezana klanja se namaz. Između svaka dva ezana klanja se namaz. Između svaka dva ezana klanja se namaz za onoga ko to želi.” (Buhari, 1/ 87)

Prenosi se od Aiše, r.a., da je rekla: “Poslanik, a.s., nikada nije klanjao farz jacije, a da nije ušao meni u sobu i klanja četiri ili šest rekata.” (Ebu Davud; U Nejlul Evtaru ( 2/ 262 ) se spominje da su svi ljudi iz seneda ovog hadisa ispravni.)

- Vitr je Vadžib

Prenosi se od Haridže ibn Huzafe El Adevi da je rekao: „Izaša nam je Poslanik, a.s., i rekao: „Zaista vam je Allah, dž.š., naredio još jedan namaz, bolji je za vas od crvenih deva, to je vitr. A učinio ga je između jacije i zore.“ (Ebu Davud, hadis br. 1418; Tirmizi, hadis br. 452; Ibn Madže, hadis br. 1168; Mustedrek, Hakim, 1/ 306, i kaže: Ovo je sahih hadis ali ga Buharija i Muslim nisu zabilježili. A u tome se sa njim složio i Zehebi)

Od Ibn Omera se prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „ Učinite vitr vašim zadnjim namazom.“ (Muslim 1/517; Buhari, 2/ 31; Ebu Davud, hadis br. 1483)

Bilježi Malik da je neki čovjek upitao Ibn Omera, r.a.: “Je li vitr vadžib?“ Pa je Ibn Omer rekao: Poslanik i muslimani su klanjali vitr. Pa je čovjek ponavljao pitanje a Ibn Omer govorio: Poslanik a.s. i muslimani su klanjali vitr.“ (Muvetta, Malik, str. 97.)

Prenosi se od Alije, r.a.: „ Poslanik je klanjao tri rekata vitra i učio devet kratkih sura, na svakom rekatu po tri, a zadnja mu je bila Kul Huvallahu.“ (Tirmizi, br. 460; Ahmed, 1/ 89)

Prenosi se od Abdullah ibn Mes’uda da je Poslanik, as., rekao: „Vitr je tri rekata, isto kao i dnevni vitr – akšam.“ (Me’anil Asar, Tahavi, 1/ 294,)

Bilježi Tahavi od Ebu Zinada da je rekao: „Omer ibn Abdulaziz je u Medini, govorom šerijatskih pravnika, utvrdio da je vitr tri rekata sa jednim selamom.“ (Ibid. 1/ 296)

Na trećem rekatu vitra prije ruku’a podićiće ruke do ušiju, izgovarajući tekbir, a zatim ih ponovo svezati ispod pupka nakon čega će proučiti kunut dovu.

Bilježi Nesai od Ubej ibn Ka’ba: „Poslanik je klanjao vitr tri rekata. Na prvom je učio Sebbihisme Rabbikel A’la, na drugom Kul Ja ejjuhel Kafirun a na trećem Kul Huvallahu ehad, i učio je Kunut (dovu) prije ruku’a. A kada bi završio učio bi Subhanel Melikil Kuddusi tri puta otežući zadnji put.“ (Nesai, 3/ 193)

- Naklanjavanje propuštenih namaza

Ako musliman ili muslimanka izostave namaz, dužni su ga što prije naklanjati. Namaz koji nismo na vrijeme klanjali zove se fa'ite (izostavljeni namaz). Naklanjati se mogu samo izostavljeni farzovi pet dnevnih namaza i vitr namaz, dok se ostali namazi ne naklanjavaju.

Red u naklanjavanju:

Ako trebamo klanjati redovni namaz, a imamo i izostavljenih namaza, dužni smo prvo klanjati izostavljene namaze, i to po redu kako smo ih izostavili, pa zatim klanjati redovni namaz.

Od Džabira se prenosi da je Omer na dan Hendeka, grdeći nevjernike Kurejša, rekao Božijem Poslaniku: „O Poslaniče, nisam stigao da klanjam ikindiju a Sunce je već zašlo?“ Pa je Poslanika, a.s., rekao: „Trebali bismo je klanjati.“ Zatim smo došli do Buthana pa je uzeo abdest pa smo i mi uzeli abdest. Zatim je Poslanik klanjao, a Sunce je već bilo zašlo, a zatim je klanjao akšam.“ (Tirmizi, br. 180; Buhari, 1/ 154; Muslim, 1/ 438)

Od Ibn Omera se prenosi dje Poslanika, a.s., rekao: „Ko zaboravi namaz pa ga se sjeti a klanja za imamom, kada završi neka naklanja onaj koji mu je prošao i ponovi onaj koji je klanjao za imamom.“ (Darekutni, 1/ 421; Malik, str. 85.)

- Dova poslije selama

Bilježi Tirmizi od Ebu Umame: “Upitan je Poslanik, a.s.: “Koja dova se prima?” Pa je rekao: “Na kraju noći i nakon propisanih namaza.” (Tirmizi, 5/ 526)

Bilježi Buhari u Tarihu od Mugire: “Poslanik, a.s., je učio dovu nakon svakog namaza.” (Tarihul kebir, Buhari, 6/ 80)

Kaže El Hattab: “Nema razilaženja oko propisanosti dove nakon namaza jer je Poslanik, a.s., rekao da se dova prima duboko u noći i poslije propisanih namaza.” (Mevahibul Dželil, Muhammed ibn Muhammed ibn Abdurrahman El Hattab, 2/126, Darul Fikr, Treće izdanje, 1992.g.)

Kaže Ibnul Hadž El Maliki: “Sunnet je da ne ostavis zikr i dovu nakon namaza.” (El Medhal, Ibn Hadž, 2/ 280)

Kaže Imam Šafija: “Pohvaljeno je, za klanjača koji klanja sam i onoga koji klanja u džematu, da oduži zikr nakon namaza i uveća svoje dove.” (El Umm, Šafija, 1/ 151, Darul Ma’rifeh, 1990.g.)

Kaže Ibn Kudame El Makdisi: “I pohvajeni su zikr i dova nakon predavanja selama.” (El Mugni, Ibn Kudame, 1/ 630)