Tesavvuf je nauka koja leži u srcu islama i zahtijeva duboko izučavanje prije bilo kakve ocjene

Još od IX vijeka vodile su se žestoke diskusije i borbe između tradicionista (muhaddithun) i sufija. Tradicionisti su se bojali doktrinarnih zastranjivanja sufija ili jednostavnije njihovih verbalnih pretjerivanja. Neke sufije su stvarno otišli predaleko u svojim izjavama, posebno kada su iskusili neku vrstu mističke opijenosti (šatahat). Razumijevanje i ocjenjivanje takvih navoda zahtijevalo je puno opreza i posebno potpuno vladanje sufijskim simboličkim jezikom, što neki pravni učenjaci nisu uvijek posjedovali, poprijeko sudeći samo na osnovu pojavnog značenja navoda.

Abu Hamid al-Ghazali je bio jedan od učenjaka koji se zalagao za uravnoteženo ocjenjivanje ovih navoda, kao što je to učinio i Ibn Taymiyya u jednom broju problematičnih slučajeva. Oni su i sami slijedili put sufija; valja se sjetiti da su veliki muslimanski pravnici izdoba cvjetanja nauka, kao što su Abu Hanifa, Malik, Aš-Šafii, Ibn Hanbal i mnogi drugi, bili i sami sufije. Također je važno naglasiti da su kasniji veliki reformatori koji su pripadali sufijskoj tradiciji potvrđivali svoje potpuno pripadanje islamu i vjernost Šeriatu: poznati egipatski sufija Abd al- Wahhab aš-Šarani (1493.-1565.), kao i Indijac Ahmad al-Faruqi as-Sirhindi (umro 1625.), podvlačili su da put sufizma, duhovne Stvarnosti li Haqiqa, nije izvan islamskog Puta i Zakona (Šeriat), nego da je on njegovo srce, suština i svjetlo.

Na taj način, razlika između suhoparnog i formalističkog islama "ortodoksije", na jednoj strani, i mističkih izliva onih koji su pretpostavljeno prevladali prosječnu preokupaciju sa pravilima i normama, mora biti potpuno preispitana. Tasawwuf je nauka koja leži u srcu islama i zahtijeva duboko izučavanje prije bilo kakve ocjene i presude. Ona se odnosi na ostvarenje Šeriata na isti način kao i ostale islamske nauke, koje Tasawwuf usmjerava, produbljuje, dopunjuje i prosvjetljava. Suviše mnogo muslimana danas, usredsređujući se samo na islamska pravila, zaboravlja prioritete i, sa malo znanja, iznosi "sufizam" na loš glas u ime mišljenja nekih učenjaka čije radove nisu nikad u cjelini čitali, niti uzeli u obzir umjerenost tih učenjaka ili okolnosti u kojima su pisali. Sve spomenuto je neophodno da se uzme u obzir, pošto su to osjetljiva pitanja koja zahtijevaju znanje, preciznost i uravnotežen pristup.

(To be a European Muslim / Biti evropski musliman : izučavanje islamskih izvora u evropskom kontekstu / Tariq Ramadan ; prijevod na bosanski jezik Fikret i Hamida Karčić. Sarajevo: Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, 2002. ISBN 9958-801-03-5. Strana 52, fusnota 64)