Sunnet u ibn ‘Arebījevom djelu el-Veṣājā

Autor: Haris Dubravac

UVOD

Postoje dva glavna razloga zbog kojih smo odabrali pisati o ovoj temi. Prvo, zanimljivo je istraživati položaj Sunneta u djelima sufijskih učitelja, s obzirom da su počesto imali specifičan način tumačenja, a s druge strane i zbog mnogih prigovora za neobraćanje pažnje na vjerodostojnost hadisâ (dovoljno je prisjetiti se Iḥjā’a od El-Gazzālīja), odnosno predrasude koju ćemo djelimično osporiti ovim radom. Druga stvar jeste pitanje zastupljenosti Hadisa u djelima iz teṣavvufa, s obzirom da neki autori insistiraju na tome kako je samo kod ranih sufijskih prvaka bio uveliko zastupljen u njihovim djelima, te da im je on, nakon Kur’ana, bio osnovno polazište, dočim će kod kasnijih sufija doći do stapanja sa neoplatonskim, hermetičkim, perzijskim i indijskim učenjima, ali netačnost ne bi bila potpuna da se ne tvrdi kako to nije samo inspirisalo ili djelimično utjecalo na njihova djela iz teṣavvufa, već da je to ustvari njihov izvor i polazište odakle nastaju. Nesuvislost takvih, uglavnom orijentalističkih, akrobacija će biti očita, jer ako određeni aspekti mudrosti budu integrirani u islamski svjetonazor, povodeći se za tim da je mudrost izgubljena stvar svakog vjernika,[1] to ne znači da je ona osnova. Kroz rad će se razjasniti šta predstavlja osnovu/e za djelo El-Veṣājā, a posredno El-Futūḥātu’l-mekkijje, čiji je autor glavni predstavnik takozvanog teorijskog teṣavvufa (ili kako se već oslovljava filozofskog teṣavvufa/teṣavvuf felsefī, spekulativnog ‘irfāna, doktrinarnog misticizma, doktrinarne gnoze i tome slično) – Ibn ‘Arebīja, činjenica koja će za naprijed navedene prigovore imati specifičan značaj.

Na samom početku, donosimo kratku biografiju Ibn ‘Arebīja sukusirajući najvažnije podatke iz više njegovih životopisa. Zatim smo donijeli osnovne informacije o djelu El-Veṣājā, odnosno, El-Futūḥātu’l-mekkijje, čije je, ustvari, posljednje poglavlje djelo El-Veṣājā, te smo ponešto kazali o prevođenju ovog djela na bosanski jezik. Prisutnost Hadisa i poziciju Sunneta u ovom Ibn ‘Arebījevom djelu predstavili smo kroz triptih. Naveli smo u tabeli podatke o broju hadisâ, te načinu njihovog citiranja, to jest, koliko je hadisa citirano cjelovito, a koliko partikularno. Nadalje, ukazali smo koliko se citiranih hadisa nalaze zabilježeni kod najpoznatijih prenosioca. U zadnjem, najvećem poglavlju, nastojali smo kroz riječi samog Ibn ‘Arebīja ukazati na značaj i položaj Sunneta – generalno, ali i konkretno u djelu koje tretira ovaj rad.

1. KRATKA BIOGRAFIJA AUTORA

Ibn ‘Arebī, čije puno ime glasi Ebū Bekr Muḥammed Ibnu’l-‘Arebī El-Ḥātimī Eṭ-Ṭā’ī je rođen u Mursiji, u jugoistočnom Endelusu, 17. ramazana 560/1165. godine u čistoj arapskoj porodici iz plemena Ṭā’ī. Potječe iz bogate i ugledne porodice. U islamskom svijetu više je bio poznat pod imenom Ibn ‘Arebī, po tituli Eš-Šejẖu’l-Ekber (Najveći učitelj) i po nadimku Muḥjiddīn (Oživljavač vjere). Prvo obrazovanje je dobio u Sevilji koja je bila veliko naučno središte tog doba. Posjetio je Kordobu (Ḳurṭubu), dok je još bio mladić i upoznao se s Ibn Rušdom, filozofom koji je tada bio glavni šerijatski sudija u Kordobi. Do 1198. provodio je po raznim mjestima i gradovima Endelusa i sjeverne Afrike gdje je susrećao razne sufije i školovane ljude, a pokatkada bi diskutovao s tako različitim grupama kao što su naprimjer mu‘tezilije, koji su na racionalistički način interpretirali Islam.

Godine 1201. je po prvi put posjetio Mekku, gdje je započeo svoje glavno djelo El-Futūḥātu’l-mekkijje (Mekkanska otkrovenja/otvaranja), koje će završiti oko 1237. godine. Iz Mekke se zaputio u Mosul, zatim u Kairo gdje se našao u smrtnoj opasnosti pa se morao skloniti u Mekku, poslije putovanja u Jerusalem. Nakon što je neko vrijeme proveo u časnom gradu, uputio se u Malu Aziju gdje je u gradu Konji susreo svog najslavnijeg učenika Ṣadruddīna Konjevija. Iz Konje se uputio u Jermeniju, a zatim južno u dolinu Eufrata i u Bagdad, onda u Halep, da bi se 1223. godine odlučio nastaniti u Damasku, gdje, gotovo povučen iz javnog života, završava El-Futūḥātu’l-mekkijje. Tu je preselio na Onaj svijet 1240. godine ostavivši neizbrisiv trag na cjelokupni duhovni život u islamskom svijetu. Ostavio je dva sina, Sa‘duddīna i ‘Imāduddīna te kćerku Zejnebu. Ukopan je na padinama brda Ḳāsijūn, nedaleko od centra Damaska. U 16. stoljeću sultan Selim II je sagradio turbe na njegovom mezaru koje i danas postoji.[2]

1.1. Ibn ‘Arebī i Hadis

Većina modernih naučnika su malo pisali o poziciji Hadisa u Ibn ‘Arebījevom životu i spisima. Umjesto toga, oni su se radije usmjeravali na dubinu njegovog mišljenja i prikazivanju njegovih veza s Kur’anom. Ipak, jasno je iz bilo kakvog istraživanja njegovih djela da je najviše njegovao temeljno znanje cjelokupne islamske tradicije i da je bio poznat tokom svojega života kao pouzdan muḥaddis̱. Priznat kao dubok pisac o duhovnim pitanjima i sami šejh, Ibn ‘Arebī je nastavio učiti Hadis kad god je mogao tokom svojega života, željan da stekne znanje gdje god se prezentiralo. Tokom srednjeg perioda svoga života, dvije i po godine provedene u Mekki, završio je Miškātu’l-envār i najmanje četiri druga velika djela. Kada je stigao u Mekku, našao se usred jedne izvanredne skupine ljudi:

“Kada sam započeo svoj boravak u Mekki 598. godine, tu sam upoznao grupu najeminentnijih muškaraca i žena, elitu dobrog ponašanja i duhovnog učenja. Iako su svi bili ljudi odlike, nisam vidio nijednog da se više bavio samospoznajom, više zaljubljenog u opažanje dnevnih promjena u njegovom stanju, nego učeni šejh, imam staništa Ibrahimovog (meḳām Ibrāhīm), rodom iz Isfahana koji se nastanio u Mekki, Ebū Šudžā‘ Ẓāhir bin Rustem, i njegova starija i učena sestra, dama Hidžaza, Faẖru’n-nisā’ bin Rustem”.

Ovaj odabrani čovjek, Ebū Šudžā‘, koji je bio čuveni muḥaddis̱, pripovijeda Ibn ‘Arebīju hadise Tirmiẕīja. Ovaj podatak dolazi iz Ibn ‘Arebījeve Idžāze, bibliografije njegovih vlastitih djela koje je pisao u kasnijem životu. Ovdje također možemo naći imena onih koji su mu predavali tradicionalne hadiske discipline i prenijeli mu mnoge kompilacije hadisâ. Najistaknutiji su:

(1) ‘Abdu’l-ḥaḳḳ el-Ezdī el-Išbīlī (iz Sevilje) koji mu je prenio sva svoja djela o Hadisu. Živio je u Bedžaiai (Bougie) u Alžiru i bio je bliski prijatelj poznatog šejha s Magriba, Ebū Medjena. Umro je 581/1185.

(2) ‘Abdu’ṣ-ṣamed el-Ḥarestānī, kadija u Damasku, koji mu je prenio Muslimov Ṣaḥīḥ u gradskoj Emevijskoj džamiji. Umro je 614/1211.

(3) Jūnus b. Jaḥjā el-‘Abbāsī el-Ḥāšimī, koji mu je prenio mnoga djela, uključujući Buẖārījev Ṣaḥīḥ. Učenik ‘Abdu’l-ḳādira el-Džīlānīja, izuzetno je istaknut u kolekciji Miškātu’l-envār, bivajući imenovan kao prenosilac ne manje od dvadeset hadis-i kudsija. Umro je 608/1211.

(4) Naṣr b. Ebū Feredž el-Ḥāšimī, koji mu je prenio mnoga djela, uključujući Ebū Dāvūdov Sunen dok je bio u Mekki. Umro je 619/1222.

Zatim slijedi popis od gotovo šezdeset ljudi koje Ibn ‘Arebī bilježi kao svoje učitelje u hadiskim disciplinama. Što se tiče drugih hadiskih spisa, u svojemu Fihristu, koji katalogizira 248 njegovih radova pisanih do 627/1229, Ibn ‘Arebī spominje nekoliko knjiga posvećenih Hadisu osim Miškātu’l-envāra. Većina izgleda da je izgubljena, a ona koja su ostala nisu bila predmet mnogih studija do danas.[3] Spomenimo i to da će Jonathan A. C. Brown, u svom djelu Hadis: naslijeđe vjerovjesnika Muhammeda, kazati da Ibn ‘Arebī nije bio amater u području Hadisa i da je sačinio vlastitu zbirku hadisâ s potpunim senedima do Poslanika.[4] Sljedeći izbor će dati predstavu opsega i obilja Ibn ‘Arebījevog pisanja:

(1) K. el-meḥadždžetu’l-bejḍā’ fi’l-aḥkām eš-šer‘ijje (Plemeniti put u izvršavanju šerijatskih propisa) – ova rasprava o fiḳhu je sastavljena u Mekki godinu dana nakon Miškātu’l-envāra, a drugi dio, napisan njegovom vlastitom rukom, sačinjava dio privatne biblioteke njegovog pastorka el-Ḳūnevīja u Konji, Turska.

(2) K. Miftāḥu’s-se‘āde (Ključ istinske sreće) – on navodi da je ovaj rad kompilacija zbirki Muslima i Buẖārīje, i nešto Tirmiẕījevih hadisa. Autografski rukopis dijela Buẖārījevog Ṣaḥīḥa, koji je posvećen el-Ḥabešīju i posjeduje ga Nacionalna biblioteka u Tunisu, mogao bi biti dio ovog ogromnog rada.

(3) K. el-Miṣbāh fī džem‘ bejn eṣ-ṣiḥāḥ (Svjetiljka u zbirci vjerodostojnih hadisa) – ovo je izgleda bila sinteza šest kanonskih zbirki: Buẖārīja, Muslima, Tirmiẕīja, Ibn Mādže, Ebū Dāvūda i Nesā‘īja.

(4) K. Kenzu’l-ebrār fīmā ruvije ‘ani’n-nebī mine’l-ed‘ije ve’l-eẕkār (Riznica vrlina u vezi molitvi i invokacija koje se prenose od Poslanika).

(5) K. el-Erbe‘īn hadīs̱en el-muteḳābile ve’l-erbe‘īn eṭ-ṭavīlāt (Knjiga četrdeset hadisa susrećanja i četrdeset dugih hadisa) – ovo je navedeno u Miškātu’l-envāru kao već napisano djelo.

(6) K. Miškātu’l-ma‘ḳūl el-muḳtebese min nūr el-menḳūl (Svjetiljka racionalnog, preuzeta iz svjetla tradicionalnog) – djelo u devet poglavlja, suprotstavljanje racionalnih i inspirisanih obdarenosti.[5]

2. O DJELU EL-VEṢĀJĀ

Djelo El-Veṣājā (Oporuke) jeste ustvari zadnje, 560. poglavlje El-Futūḥātu’l-mekkijjeta. El-Futūḥātu’l-mekkijje je najveće djelo Ibn ‘Arebīja koje ima enciklopedijski karakter, to je tridesetogodišnji duhovni dnevnik najplodnijeg perioda njegova života. Ovo djelo ima 560 dijelova u kojima se raspravlja o načelima metafizike, o različitim vjerskim naukama, kao i o duhovnim iskustvima samog Muḥjiddīna Ibn ‘Arebīja. To je pravi kompendijum ezoterijskih učenja u Islamu koji po širini i po dubini nadmašuje svako drugo djelo te vrste koje je prije i poslije njega napisano. Svaki dio ovog djela izučavale su i tumačile mnoge generacije sufija i o njima napisali mnoge rasprave koje su, u stvari, komentari osnove i potke iz kojih je satkan ćilim djela Futūḥāt.[6] Korisno je spomenuti da se i naš bosanski komentator Ibn ‘Arebīja, Abdullah Bošnjak, mnogo koristio spomenutim djelom u tumačenju Fuṣūṣu’l-ḥikema.[7]

Prevođenje djela El-Veṣājā, po preporuci šejha Halida Salihagića, počeo je rahmetli Abdullah Čelebić, na malo prije rata. Zbog njegove pogibije, 10. 10. 1992. godine, prevođenje je prekinuto. Nakon završetka rata Ibrahim Babić uradio je cjelovit prijevod kojeg će posvetiti dvojici svojih velikih ahbaba i šejhova: šejhu Halidu Salihagiću i šejhu Mustafi Čoliću. Od 243. strane su vasijjeti, a kazat ćemo da ovo 560. poglavlje Futūḥāta možemo s izvjesnom rezervom osloviti kao poglavlje iz praktičnog teṣavvufa.[8] To poglavlje tako oslovljavamo jer u njemu skoro da nema opširnih teorijskih razmatranja, metafizičkih uvida, refleksija o bitku i slično.

Zanimljivo je da Ebu’l-‘Alā El-‘Afīfī navodi kako je Ibn ‘Arebī upravo u Mekki, gdje je i započeo pisanje svog glavnog djela, jedno vrijeme studirao i poučavao Hadisu,[9] što za temu ovog rada predstavlja značajnu činjenicu, dok je svoja prva znanja o Hadisu usvojio u Sevilji i Seuti.[10] Njegova djela pokrivaju cijelo područje muslimanske učenosti, tako da spomenuti autor navodi da je Ibn ‘Arebī pisao i o Hadisu.[11]

3. HADISI U DJELU EL-VEṢĀJĀ

3.1. Kvantitativni aspekt

Napomenućemo da u bosanskome izdanju djela El-Veṣājā postoji 168 predaja koje su ukrašene podacima o tome ko ih bilježi, što je tretirano u ovoj tabeli, te su poredane prema broju spominjanja u ovome djelu.

Kada su posrijedi oni koji su zabilježili hadise, njihov broj nije konačan, jer se na nekim mjestima kaže da su ti isti hadisi zabilježeni kod drugih. Na pet mjesta se kaže da su ranije navedeni izvori hadisa, tako da za njih nismo našli drugi puta ko ih bilježi, osim na jednom mjestu.[12]

3.2. Kvalitativni aspekt

U bosanskom izdanju ovoga djela se samo napominje koji od najpoznatijih sakupljača hadisa bilježe dotičnu predaju – ocjene hadisa su izostavljene.

Razdvojili smo one hadise za koje se kaže da nisu pronađeni, ali imaju ispravno značenje, kao i one za koje se kaže da imaju vjerodostojni hadisi u istom značenju ili oni čiji dijelovi imaju u drugim zbirkama od onih za koji se samo veli da nisu nađeni. Što se tiče onih koji imaju ispravno značenje, ali nisu nigdje pronađeni, njih ima 33,[13] od toga za dvije predaje se kaže da imaju vjerodostojni hadisi u istom značenju[14] i također za dvije da su dijelovi u drugim zbirkama.[15]

Postoji 21 predaja za koju se kaže da nije pronađena u zbirkama hadisâ. Također, na jednom mjestu se konstatuje da hadis nije pronađen i da mu nije ispravno značenje.[16] Na drugom mjestu se navodi hadis kojeg bilježe Buẖārī i Muslim s tim da kod njih dvojice nema dodataka koji se nalaze u djelu koje tretiramo.[17]

Važno je naglasiti da od predaja koje su zabilježene na 321 mjestu, 33 nisu nigdje pronađene, ali su im značenja ispravna. Imamo samo već spomenuti izuzetak čije je neispravno značenje lahko uočiti. Zbog toga ne treba značenje onoga što je dokazano da ne pripada Poslaniku, a.s., impulsivno odbacivati, samo je važno da se ne vezuje za Poslanika, a.s., da ne bismo zaradili grijeh, jer naći ćemo, naprimjer, mnoštvo apokrifnih predaja čija značenja su ispravna.[18] Navest ćemo samo jedan primjer. Na mjestu u djelu El-Veṣājā, koje ćemo tretirati u sljedećem podnaslovu, navodi se poznata predaja: “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara”. Nevevī smatra da je značenje ove predaje ispravno.[19]

3.3. Referentni aspekt

Da bi rasvijetlili poziciju Sunneta u djelu Ibn ‘Arebīja koje tretiramo, mislimo da je najadekvatnije citirati njegove riječi iz ovog djela kojima će se pokazati važnost i način slijeđenja Poslanika, a.s.

Ibn ‘Arebī će, komentirajući kur’anske riječi u prijevodu značenja “Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor” (XXXIII, 21), kazati: “Ovim ajetom je potvrđena bezgrješnost Allahova Poslanika, a.s., jer da on nije bezgrješan, ne bi ga bilo ispravno oponašati. Mi oponašamo Allahovog Poslanika, a.s., u svim njegovim pokretima, mirovanjima, djelima, ḥālovima i riječima, a što nije precizno zabranjeno u dva izvora, u Kur’anu i Sunnetu, kao što je brak poklonjen specijalno tebi o Poslaniče, mimo ostale vjernike, ili kao što je obligatnost noćnog namaza i tehedždžuda, koji je Poslanik obavljao kao farḍ, a mi ih klanjamo oponašajući ga i kao mendūb saučestvujući u namazu”.[20] Slične su i sljedeće riječi: “Obaveza ti je da slijediš Poslanika, s.a.v.s., u stanjima, djelima i riječima, osim onoga što se tekstom odnosi samo na njega, a što nama nije dozvoljeno činiti, ili je nekom čovjeku rekao da uradi, a drugima to zabranio”.[21] Nadalje: “Ko napusti Sunnet, Poslanika, a.s., zalutao je bez ikakve sumnje, jer je Poslanik, a.s., ustanovio samo ono što upućuje, a mimo pravog puta nema ništa osim stranputice, pa zašto glave okrećete?”[22] Na drugom mjestu: “Muhaddisa slušaj sa pažnjom”.[23] U jednom dijelu će kazati da razgovaramo sa Poslanikom, a.s., u vremenu kada čitamo hadise od njega, a.s.[24] “Prenesi od Poslanika, a.s., makar jedan haber”, reći će Ibn ‘Arebī.[25]

Ibn ‘Arebī govori i o različitim vrstama hadisâ te o njihovom prihvaćanju: “Kur’an uči sa razmišljanjem, a hadis poslanički istražujući njegovu vjerodostojnost ili slabost, pregledajući izvore, pa ako se oni podudaraju, prihvati ga, čak iako mu put nije ṣaḥīḥ, jer ga korijen (izvor) podržava. Ako mu se izvori ne slažu u većini, ne prihvaćaj ga, a ako mu je put vjerodostojan, dok ne saznaš da je ispravan. Āḥād hadisi se koriste samo ako nestane sumnje. Ti se drži mutevātir hadisa i knjige Allaha Uzvišenog jer su oni najbolji drugovi i susjednici”.[26]

Nadalje: “Zaista nema ništa veće od onoga što nam je ostavio savršeni, učeni, o čijoj učenosti svjedoči Allah i koga je počastio sa poslanstvom i posebnošću, pa nam je naredio da ga slijedimo i za njim pristajemo.

Nipošto ne uvodi novinu, ako ikako možeš, jer ako uvedeš sunnet koji nije došao od Poslanika, a.s., a lijep je, ti ćeš za njega imati nagradu i nagradu svih koji budu po njemu radili, ali ako napustiš njegovo uvođenje iz razloga slijeđenja Poslanika, a.s., i što to nije Poslanik, a.s., uveo ti ćeš imati nagradu za slijeđenje i ne uvođenje sunneta, mnogo veću od nagrade zbog sunneta, kojeg bi ti uveo. (...) Praktično bavljenje onim što je Poslanikov, a.s., sunnet (bilo to riječ, praksa ili stanje), brojniji su od naše mogućnosti njihovog postizanja, pa otkuda nam vjere za uvođenje novih sunneta”.[27]

Ibn ‘Arebī govori i o podučavanju od strane Poslanika, a.s., putem sna: “Vidio sam Božijeg Poslanika, a.s., u snu 590. godine u Telmisanu, a bio sam saznao da jedan čovjek mrzi šejha Ebū Medjena. Ebū Medjen je spadao u najveće ‘ārife i ja sam u to bio uvjeren beṣīretom. Ja sam počeo prezirati tu osobu zato što je mrzila Ebū Medjena. Poslanik, a.s., mi je rekao: ‘Zašto mrziš toga čovjeka?’ Odgovorio sam: ‘Zato što mrzi Ebū Medjena’. On mi reče: ‘Zašto ti njega mrziš zbog toga što on mrzi Ebū Medjena, a ne voliš ga zbog njegove ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a.s.?’ Rekao sam: ‘Božiji Poslaniče, zaista sam do ovog trenutka griješio i bio nemaran. Ovog trena se kajem i od ovog trena ga volim, i on mi je među najdražim. Ti si me već otrijeznio i posavjetovao’. Kada sam se probudio, uzeo sam najskuplju odjeću i dosta darova, odjahao i stigao u njegovu kuću i obavijestio ga šta mi se desilo. On se rasplakao, primio poklone i san uzeo kao upozorenje od Uzvišenog Allaha, odbacio iz sebe mržnju prema Ebū Medjenu za koga i sam kaže da je dobar čovjek. (...) Vidiš li ti ljepotu Poslanikovog, a.s., poučavanja, kako je nježan prijatelj”.[28]

Želimo spomenuti ovdje jedan podatak koji se nalazi u bilješci bosanskoga izdanja, naime, u toj bilješci se kaže da je Ibn ‘Arebī bio ḥāfiẓ hadisâ i da je rekao za spomenutu predaju o samospoznaji: “Iako putem predaje (rivājet) ovaj hadis nije vjerodostojan, on je kod nas vjerodostojan putem otkrovenja (kešf)”.[29] Nema muhaddisa, čak ni onih sufijske provenijencije (naprimjer Sujūṭī) koji dozvoljavaju ovaj put potvrđivanja vjerodostojnosti hadisa.[30]

Da bismo bolje sagledali položaj sunneta u djelu El-Veṣājā, smatrali smo da valja pogledati, također, na koliko se mjesta citiraju kur’anski ajeti. Uvidjeli smo da Ibn ‘Arebī na 189 mjesta citira Božije riječi, ne računajući 99 mjesta na kojima citira kur’anske ajete u poglavlju Vasijjeti iz Kur’ana.[31] Dakle, nakon Kur’ana, najprisutniji je hadis u djelu Ibn ‘Arebīja, tako da će on sam kazati: “Moj brate, ništa ti ovdje nisam oporučio što sam osobno smislio. Zaista, ne donosim zaključke nikome ni u čemu, jer to je pravo Allaha Uzvišenog. Ništa ti nisam oporučio a da to nije oporučio Uzvišeni Allah ili Njegov Poslanik, a.s., bilo izvorno, pa ti to napominjem izvorno ili sažeto pa ti to obrazlažem, i ništa više o tome ne kažem”.[32]

ZAKLJUČAK

Djelo El-Veṣājā pripada onoj razini koju s određenom rezervom možemo osloviti kao praktični teṣavvuf. Zanimljivo je da je Ibn ‘Arebī studirao i podučavao Hadisu u Mekki gdje je i započeo pisanje djela El-Futūḥātu’l-mekkijje, s tim da je ovo poglavlje koje mi tretiramo vjerovatno napisano u Damasku. Očito je da se nije zadovoljio znanjem iz Hadisa stečenim u Sevilji, već je i iza 35. godine stjecao znanje iz te oblasti.

Ibn ‘Arebī u ovom djelu citira Kur’an na 288 mjesta, dočim hadise na 168. Od hadisa koje je naveo, najviše bilježi Muslim, Tirmiẕī i Buẖārī. Ovih 168 hadisa zabilježeni su na 321 mjestu, iako taj broj nije konačan, s obzirom da se na nekoliko mjesta naglašava da je određena predaja zabilježena i kod drugih. Što se tiče kvalitativnog aspekta, ocjene hadisâ u bosanskom izdanju su izostavljene. Kada su posrijedi oni hadisi koji nisu pronađeni, a imaju ispravno značenje, njihov broj doseže tek 33, od toga za dvije predaje se kaže da imaju vjerodostojni hadisi u istom značenju, a za, također dvije, da su dijelovi u drugim zbirkama, dok je zabilježena jedna s neispravnim značenjem. Za 21 predaju se samo kaže da nije pronađena. Napomenuli smo da je po pitanju prihvaćanja predaja koje nisu vjerodostojne važno da se ne vežu za Poslanika, a.s., a njihovo značenje ispitati, ako je značenje ispravno – onda nema smetnje, s tim da ispravnost značenja hadisa vezanog, naprimjer, za ‘ibādet, a koji nije vjerodostojan, nije moguće ustvrditi, stoga ga treba izbjegavati, ali u ovom djelu hadisi i koji nisu zabilježeni, ne tiču se konkretno ‘ibādeta, već na buđenje srca, ukazivanje zahvalnosti Allahu, posmatranje blagodati, podsticaj na dobro i tome slično.

U djelu El-Veṣājā se najviše citiraju kur’anski ajeti, a zatim hadisi, te su prema tome to osnove na kojima počiva ovo djelo. Ibn ‘Arebī nekoliko puta naglašava važnost slijeđenja i prenošenja Poslanikovih hadisa. Pojedine orijentalističke tvrdnje, kao i one od strane muslimanskih protivnika teṣavvufa, o tome da nije predislamskih učenja kako, tobože, Ibn ‘Arebī ne bi mogao biti ono što jeste, su u najmanju ruku degutantne. Otuda smo na početku naglasili kako je važno što ovdje tretiramo autora koji je glavni reprezent takozvanog teorijskog teṣavvufa, pošto se najčešće toj liniji spočitava udaljenost od ortodoksije. S obzirom da je primjetna tendencija, kod orijentalista i muslimanskih protivnika teṣavvufa, prilikom razmatranja isto tako drugih velikih islamskih autora da ih predstave kao ličnosti koje su udaljene od islamskih izvora, tako će ukazivanje na njihovo poznavanje tradicionalnih islamskih nauka, prisutnost Kur’ana i Hadisa u njihovim djelima, iznijeti na svjetlo da ništa nisu oporučili a da to nije oporučio Uzvišeni Allah ili Njegov Poslanik, a.s. (Ibn ‘Arebī)

LITERATURA

1. A. E. Affifi, Ibn ‘Arabi, u: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, s engleskog preveo: Hasan Sušić, August Cesarec, Zagreb, 1988., tom I, str. 405-408.

2. Jonathan A. C. Brown, Hadis: naslijeđe vjerovjesnika Muhammeda, s engleskog prevela: Azra Mulović, CNS i El-Kalem, Sarajevo, 2016.

3. Muhamed Mrahorović, Filozofijska razmeđa islamske duhovnosti, El-Kalem, Sarajevo, 2001.

4. Muhjiddin Ibn Arebi, El-Vesaja, s arapskog preveo: Ibrahim Babić, Nakšibendijska tekija Pehare – Zenica, Zenica, 2011.

5. Muḥyiddīn Ibn ‘Arabī, Divine Sayings: 101 Ḥadīth Qudsī: The Mishkāt al-Anwār of Ibn ‘Arabī, translated by Stephen Hirtenstein and Martin Notcutt, Anqa Publishing, Oxford, 2008.

6. Sejjid Husejn Nasr, Tri muslimanska mudraca: Ibn Sina–Suhrawardi–Ibn Arebi, s perzijskog preveo: Bećir Džaka, El-Kalem, Sarajevo, 1991.

7. Šefik Kurdić, Apokrifni hadisi: zbirka lažnih hadisa koji se koriste u narodu i literaturi, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2010.

[1] Vidjeti: Tirmizi, Tirmizijina zbirka hadisa, prijevod i komentar: Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 1999., Knj. 6, br. hadisa 2840, str. 193. [2] Opširnije na bosanskom jeziku vidjeti: A. E. Affifi, Ibn ‘Arabi, u: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, s engleskog preveo: Hasan Sušić, August Cesarec, Zagreb, 1988., tom I, str. 405–408; Henry Corbin, Historija islamske filozofije, drugo izdanje, s francuskog preveli: Nerkez Smailagić i Tarik Haverić, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987., tom I–II, str. 270–274; predgovor djela: Ibn Arabi, Dragulji mudrosti, s arapskog preveo, bilješke, predgovor, komentar i pogovor: Jovan Kuzminac, Prosveta, Beograd, 1999., str. 7–16; Ismet Bušatlić, O Ibn Arebiju, Kulture Istoka, časopis za filozofiju, književnost i umetnost istoka, VIII, br. 7, 1986., str. 34–35; Muhamed Mrahorović, Filozofijska razmeđa islamske duhovnosti, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 116–119; predgovor djela: Muhyī-d-dīn Ibn ‘Arabī, Dragulji poslaničke mudrosti, s arapskog preveo i komentare priredio: Rešid Hafizović, Bemust, Zenica, 1995., str. 331–381; Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 253; Sejjid Husejn Nasr, Tri muslimanska mudraca: Ibn Sina–Suhrawardi–Ibn Arebi, s perzijskog preveo: Bećir Džaka, El-Kalem, Sarajevo, 1991., str. 116–123; Tehran Halilović, Seid Halilović, Muamer Halilović, Kratka istorija islamske filozofije, Centar za religijske nauke Kom, Beograd, 2014., str. 155–159. [3] Apendiks djelu: Muḥyiddīn Ibn ‘Arabī, Divine Sayings: 101 Ḥadīth Qudsī: The Mishkāt al-Anwār of Ibn ‘Arabī, translated by Stephen Hirtenstein and Martin Notcutt, Anqa Publishing, Oxford, 2008., pp. 93–95. [4] Usp. Jonathan A. C. Brown, Hadis: naslijeđe vjerovjesnika Muhammeda, s engleskog prevela: Azra Mulović, CNS i El-Kalem, Sarajevo, 2016., str. 244. [5] M. Ibn ‘Arabī, Ibid., p. 95. Opširnije o ovoj temi vidjeti: Denis Gril, Hadith in the work of Ibn ‘Arabī: the uninterrupted chain of prophecy, “Journal of the Muhyiddin Ibn ‘Arabi Society”, Volume 50, 2011., pp. 45–77. [6] Usp. S. H. Nasr, Ibid., str. 122–124. [7] Usp. Abdulah Bošnjak, Tumačenje dragulja poslaničke mudrosti: skidanje duvaka s nevjesta božanskih objava na uzvišenim stolicama mozaičke mudrosti, s arapskog preveo: Rešid Hafizović, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2008.–2011., Knj. 1–4. [8] Vidjeti tekst koji uspješno razmatra ovo pitanje: Laury Silvers, Theoretical Sufism in the Early Period: With an Introduction to the Thought of Abū Bakr al-Wāsiṭī (d. ca. 320/928) on the Interrelationship between Theoretical and the Practical Sufism, “Studia Islamica”, No. 98/99, 2004., pp. 71–94. [9] A. E. Affifi, Ibid., u: M. M. Sharif, Ibid., str. 406. [10] N. Smailagić, Ibid., str. 253 [11] A. E. Affifi, Ibid., u: M. M. Sharif, Ibid., str. 407. [12] Muhjiddin Ibn Arebi, El-Vesaja, s arapskog preveo: Ibrahim Babić, Nakšibendijska tekija Pehare – Zenica, Zenica, 2011., str. 98, a prethodno naveden hadis je na str. 25. [13] Ibid., str. 104, 112, 143, 193, 205, 234, 236, 253, 254, 256, 259, 279, 280, 282, 298, 299, 300, 301, 302, 303, 307, 308, 309, 312, 317, 330. [14] Ibid., str. 234, 312. [15] Ibid., str. 301, 302. [16] Ibid., str. 159. [17] Ibid., str. 10. [18] Vidjeti djelo u kojem se spominje mnoštvo apokrifnih predaja koje imaju ispravno značenje: Šefik Kurdić, Apokrifni hadisi: zbirka lažnih hadisa koji se koriste u narodu i literaturi, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2010. [19] Usp. M. Ibn Arebi, Ibid., str. 145; u ovom kontekstu, interesantno je zapažanje Ibn Sīnāa: “U Časnom Kur’anu sam pročitao da Bog o onima koji su se udaljili od Njegove milosti govori: ‘I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave’ (LIX, 19). Zar ovdje nije uspostavljena veza između zaboravljanja sebe, odnosno svoje duše, i zaboravljanja Boga? Ovo je napomena koliko su te dvije zbilje povezane i podsjetnik da je spoznavanje Boga uslovljeno spoznavanjem sebe”. Usp. Teheran Halilović, Razvoj nauke o duši u Ibn Sininoj filozofiji, Kom, Vol. II, 1, 2013., str. 64; također, pogledati djelo: Ibn Arabi, Ko samog sebe poznaje..., prvo izdanje, s njemačkog preveo: Nebojša Barać, Zlatni zmaj, Beograd, 2005. [20] M. Ibn Arebi, Ibid., str. 42. [21] Ibid., str. 270. [22] Ibid., str. 88. [23] Ibid., str. 192. [24] Usp. Ibid., str. 123–124. [25] Ibid., str. 175. [26] Usp. Ibid., str. 192–193. [27] Ibid., str. 45–46. [28] Ibid., str. 169. [29] Ibid., str. 38. [30] Srdačno se zahvaljujemo hfz. dr. Kenanu Musiću što nam ukaza na ovaj podatak. [31] Ibid., str. 243-253. [32] Usp. Ibid., str. 111.