Srdžba je jedan od raširenih problema današnjice, zlo za koje se ne zna kada i gdje će se ispoljiti, i koje nanosi štetu ne samo nama samima, nego i onima oko nas. To je jedna veoma teška i ružna emocija koja usmrćuje srce i zamračuje um. S druge strane, srdžbu je moguće držati pod kontrolom, u ravnoteži, i koristiti je čak u korisne svrhe. Ali, pod uslovom da se spozna važnost islamskih principa i otkloni obijest nefsa. U tom smislu, izlaganje imama Gazalija, rahmetullahi alejh, o ljutnji, kao problemu čovjekove psihologije, za današnjeg čovjeka može biti od velike koristi. U ovom tekstu navest ćemo neke dijelove iz njegove knjige „Alhemija sreće“, koji govore o ljutnji.
Srdžba je pokuđeno svojstvo koje nadvladava čovjeka. Osnovni element srdžbe je vatra i njena najveća šteta odražava se na srce. Izvor srdžbe je šejtan, jer u časnom ajetu se navodi da se on usprotivio Uzvišenom Gospodaru riječima: “Bolji sam od njega, mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.” (Sad, 76) Priroda vatre je kretanje, nemogućnost mirovanja. Suprotno tome, priroda zemlje je mirnoća odnosno statičnost. Shodno tome, onaj u čijem karakteru prevladava srdžba više ima veze sa šejtanom, nego sa Ademom, alejhisselam. Abdullah b. Amr, radijallahu anh, se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obratio riječima: “Preporuči mi nešto što će me udaljiti od Allahove srdžbe?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je kazao: “Ne ljuti se!” (Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 2/175; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 7929) Abdullah b. Omer, radijallahu anh, prenosi: “Rekao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Reci mi nešto, ali neka bude kratko.’ ‘Ne ljuti se!’, kazao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Dva puta sam ponovio iste riječi, a on, sallallahu alejhi ve sellem, mi je svaki put odgovorio isto. (Ebu Ja’la, El-Musned, br. 5685) Prvak svjetova, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao: “Srdžba (ljutnja) kvari iman kao što biljka agava kvari med.” (Taberani, El-Mu’džemu ‘l-kebir, 19/417; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 8294) Jahja, alejhisselam, je Isau, alejhisselam, rekao: “Ne ljuti se!” Isa, alejhisselam, mu je odgovorio: “Ja sam čovjek, ne mogu postići da se nikako ne ljutim.” Jahja, alejhisselam, mu je tada rekao: “Onda ne gomilaj imetak!” “To mogu.”, odgovorio je Isa, alejhisselam. Iz navedenog primjera vidimo da je nemoguće osloboditi se ljutnje u potpunosti, ali je važno držati je pod kontrolom. Kao što Uzvišeni Allah kaže: “Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – A Allah voli one koji dobra djela čine.” (Al-i ‘Imran, 134)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ko obuzda ljutnju, Uzvišeni Allah će od njega zadržati Svoju kaznu. Ko zatraži oprosta od Allaha, Allah će mu oprostiti. Ko sačuva jezik (od harama), Allah će pokriti njegove grijehe.” (Ebu Ja’la, El-Musned, br. 4322; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 8311) “Ko obuzda ljutnju u situaciji kada je može iskazati, Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu njegovo srce ispuniti Svojim zadovoljstvom (učinit će ga sretnim).”
U drugoj predaji spomenuti hadis završava riječima: “Uzvišeni Allah će njegovo srce ispuniti sigurnošću.” (Ebu Davud, br. 4777; Taberani, El- Mu’džemu ‘l-kebir, br. 13646; El-Mu’džemu ‘s-Sagir, br. 861; Hejsemi, Medžmau ‘z-zevaid, 8/191) Također se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U džehennemu ima jedna kapija na koju će ući samo oni koji svoju ljutnju iskaljuju u nepokornosti Uzvišenom Allahu.” (Bezzar, El-Musned, br. 5180; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 8332) “Rob ne proguta ništa vrednije od ljutnje koju proguta tražeći Allahovo zadovoljstvo.” (Ibn Madže, br. 4189; Bejheki, Šuabu ‘l-iman, br. 8307) Fudajl b. Ijad, Sufjan es-Sevri i još nekoliko velikana – Allah bio zadovoljan njima – su razgovarali o zuhdu.
Na kraju su se složili u sljedećem: Najbolje djelo je blagost u trenucima ljutnje i strpljenje u trenucima tuge. Neki čovjek je izrekao teške riječi halifi Omeru b. Abdulazizu, rahmetullahi alejh. Taj Allahov dobri rob je spustio glavu i ostao dugo u tom stanju, a zatim je rekao: “Šejtan želi da me posredstvom moći navede da ja od tebe uzmem danas ono što ćeš ti od mene dobiti sutra.” (Dakle, želi da me naljuti i navede da iskoristim moć koju imam i kaznim te, pa da tako ti od mene možeš uzeti nadoknadu na Ahiretu.) Jedan od Allahovih poslanika, alejhim selam, je svojim sljedbenicima rekao: “Ko mi obeća da se neće ljutiti, taj je na mom stepenu i nakon moje smrti biće moj halifa.” Na to se javio jedan mladić i kazao: “Ja obećavam!” Poslanik, alejhisselam, je ponovio pitanje, a mladić je ponovo rekao: “Ja ću ispuniti to što tražiš.” Nakon smrti poslanika, alejhisselam, mladić pređe na njegovo mjesto. Taj mladić bio je Zulkifl, alejhisselam. Zato što je dao obećanje i ostao mu dosljedan tokom cijelog života, nazvan je “Zulkifl”, što znači “onaj koji održava riječ”.
SUŠTINA SRDŽBE
Čovjeku je srdžba data da bi mu služila kao oružje koje će ga štititi od stvari koje mu nanose štetu. Baš kao što je i strast (želje nefsa) stvorena da omogući čovjeku da sebi pribavi ono što mu je korisno u životu. Stoga, ne postoji mogućnost da se čovjek u potpunosti oslobodi tog dvoga. Međutim, ako pređe mjeru u bilo kojem od spomenutog, sebi nanosi štetu. I srdžba i strast su kao vatra koja zapali čovjekovo srce, pa se dim proširi po cijelom biću. Na taj način zamagljuju se misli i razum, te čovjek dolazi u stanje da ne može razdvojiti dobro od lošeg. Dakle, kao što dim ispuni prostoriju pa čovjek ne može vidjeti, isto tako i dim srdžbe obuhvati cijelo čovjekovo srce i ono postaje slijepo. A to je veoma loše stanje. Zbog toga je rečeno da srdžba pomračuje razum i srce. Iako je srdžba pokuđena, pokuđeno je i stanje u kojem je čovjekova ljutnja ispod granice potrebnog. Jer, čovjek koji izgubi snagu i sposobnost ljutnje, nepotpun je. Uzvišeni Allah je Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi strog prema njima!” (Tahrim, 9) U drugom ajetu, hvaleći ashabe, radijallahu anhum, kaže: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom.” (Feth, 29) Iz navedenih ajeta se jasno vidi da je srdžba neophodna, međutim, ona ne smije biti niti prekomjerna, a niti manja nego što je potrebno. Treba postojati ravnoteža koja će osigurati da srdžba bude pod kontrolom razuma i vjere. Neki smatraju da je cilj rijazeta (isposništvo) odstranjivanje ljutnje u potpunosti.
No, to je pogrešno mišljenje. Jer, ljutnja je oružje bez kojeg ne možemo. I sve dok je čovjek živ, ne može iskorijeniti ljutnju u potpunosti, baš kao ni strast. Ako ćemo analizirati to stanje, možemo reći sljedeće: Ljutnja se budi kada nam neko pokuša onemogućiti ono što želimo ili ono što nam je potrebno. Ako se radi o nečemu što nam nije potrebno, ne ljutimo se. Naprimjer, ako čovjek ima nešto što ne voli i neko mu to pokuša uzeti, neće se odmah naljutiti. Međutim, ako bi neko narušio naše zdravlje ili uzeo našu odjeću ili pak jelo, osjetili bismo ljutnju. Jer, to su stvari koje su uvijek potrebne čovjeku. Dakle, koliko su velike čovjekove potrebe, toliko je velika i njegova ljutnja. Zbog toga zapada u teške situacije. Jer, sloboda je zapravo oslobođenost od potreba. Koliko imamo manje potreba, toliko smo više slobodni. Koliko imamo više želja i potreba, toliko smo veći robovi. Čovjek može svoje potrebe svesti na minimum. U tom slučaju položaj, imetak i dunjalučki ukrasi za njega nemaju vrijednost, a samim tim i ljutnja vezana za potrebe nestaje. Naprimjer, osoba koja ne pati za položajem neće se naljutiti što neko ide ispred nje ili na skupu sjedi na mjestu uzvišenijem od njenog. Shodno tome, među ljudima postoje mnogobrojne razlike.
Većina ljutnji se rađa iz želje za imetkom i položajem, a općenito, svaka prekomjerna želja za bilo čim rezultira ljutnjom. Naprimjer, ako onome ko je sklon igri kažemo “Ne igraš dobro”, on će se naljutiti. Ako onome ko je bogat kažemo “Tvoje bogatstvo je beznačajno”, on će se također naljutiti. Bez sumnje, čovjek se rijazetom može osloboditi tih vrsta ljutnje. Međutim, potrebna ljutnja treba da postoji, i za nju se ne može reći da je loša. Uvjet je da ona čovjeku ne oduzme slobodu izbora, i ne dovede ga u stanje da postupa suprotno šerijatu i razumu.
Sputavanjem nefsa od prekomjernih želja moguće je dovesti ljutnju na nivo potrebne mjere. Jedan od dokaza da se ljutnja ne može i ne treba iskorijeniti u potpunosti jeste stanje Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je u jednom hadisu rekao: “Allahu moj, ja sam običan čovjek, ljutim se kao što se ljute i drugi ljudi. Zbog toga svaku ružnu riječ koju kažem muslimanu, kletvu ili udarac, učini mojom dovom za njega, sadakom ili dobrom koje će ga na Sudnjem danu približiti Tebi.” (Muslim, br. 2601; Ebu Ja’la, El-Musned, br. 1257) Abdullah b. Amr b. el-As, radijallahu anh, je upitao Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Mogu li pisati sve što kažeš, u ljutnji i u zadovoljstvu?” “Piši!”, odgovorio je Allahov Poslanik, “Kunem se Allahom Koji me poslao sa Istinom, odavde samo istina izlazi.” Govoreći to, pokazao je rukom na svoja usta. (Ebu Davud, br. 3646)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za sebe nije rekao “Ja se ne ljutim”, ali je rekao “Ljutnja me ne može navesti da postupim suprotno istini”, dakle, “Ljutnja ne može upravljati mnome.” Jedne prilike hazreti Aiša, radijallahu anha, se naljutila. Vidjevši je u tom stanju Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je upita: “Šta ti se desilo? Je li ti to došao šejtan?” Hazreti Aiša, radijallahu anha, mu odgovori pitanjem: “Imaš li ti svog šejtana?” “Da, imam. Ali činio sam dovu Allahu i Allah me pomogao protiv njega. Postao je musliman. Više mi ne naređuje ništa osim dobra.” (Muslim, br. 2815) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao “Nema šejtana koji bi se bavio mnome.”, nego je rekao: “Imam, ali me ne navodi na zlo.”
POKRIVANJE LJUTNJE TEVHIDOM
Vjernik, iako možda ne može nadvladati ljutnju u svim situacijama, u većini slučajeva zna da sve što se dešava dolazi od Allaha, dželle ša’nuhu. Tada stanje tevhida prekriva njegovu ljutnju i od nje ne ostaje ni trag. Primjer za to je slučaj osobe koju pogodi kamen; ona se ne ljuti na kamen, nego gleda odakle kamen dolazi. Čak ako bi u srcu osjetila ljutnju, kamen ne bi smatrala od- govornim. Isto tako, ako bi nekom službeniku bilo naređeno da sprovede kaznu nad nekom osobom, ta osoba se ne bi ljutila na izvršioca naređenja. Jer, nije on izvor tog djela, nego onaj ko je djelo naredio. Shodno tome, onaj u čijem je srcu tevhid, zna da drugi ljudi u odnosu s njim nisu u potpunosti slobodni da čine što žele. Jer, ako je za njihova djela potrebna moć Gospodara, potrebna je i Njegova volja. Apsolutna volja pripada samo Gospodaru svjetova.
Iako je čovjeku data sposobnost slobodnog izbora i, gledano sa aspekta ishoda, ona je itekako velika, u odnosu na božansku volju ona je neznatna. Stoga, sve što nam se dešava je poput slučaja sa kamenom. Da, bačeni kamen nas povređuje, boli, ali ne ljutimo se na njega. Ako bi se neko prehranjivao ovčijim mlijekom, pa mu ovca umre, on bi bio tužan zbog toga, ali se ne bi ljutio na ovcu. Čak i ako bi ta ovca bila usmrćena ljudskom rukom, ukoliko u čovjekovom srcu vlada tevhid, opet bi bio u istom stanju. Ali, tevhid u srcu nije uvijek u istoj mjeri. Najčešće je poput munje, osvijetli pa prođe. A čovjek je sklon da sve što se dešava povezuje sa površinskim uzrocima.
Međutim, istinski vjernik ne gleda u uzroke koji su na površini, nego gleda u Stvaraoca uzroka, tj. gleda u Allaha, dželle ša’nuhu. To ne znači da ljutnju treba u potpunosti eliminisati iz srca, nego da ne treba za svaki problem krivca tražiti u drugima. Ponekad, čak i ako čovjek nije u stanju potpunog tevhida, ukoliko je njegovo srce zauzeto nečim važnim, njegova ljutnja ostaje skrivena, ne dolazi do izražaja.
Jednom prilikom je neki čovjek Selmanu Farisiju, radijallahu anh, rekao ružne riječi. Selman Farisi, radijallahu anh, mu je odgovorio: “Ako na Sudnjem danu tas sa mojim dobrim djelima bude lahak, gori sam od onoga što si rekao. Ako pak moja dobra djela budu teška, onda mi to što si rekao ne može nanijeti nikakvu štetu.” Dakle, njegove misli su bile usmjerene samo prema Ahiretu, pa zbog toga njegovo srce nije osjetilo utjecaj tih ružnih riječi. Isto tako, kada je neki čovjek Rebi’u b. Hejsemu, rahmetullahi alejh, kazao neke uvredljive riječi, on mu je odgovorio: “O čovječe! Allah je čuo tvoje riječi. Uistinu ispred dženneta se nalazi težak prolaz. Ako prođem kroz taj prolaz, to što si rekao mi ne može nauditi. Ako ne prođem, znači da sam gori od onog što si rekao.” Jednom je neka žena, Maliku b. Dinaru, rahmetullahi alejh, rekla: “O ti samodopadljivče!”, na što joj je Malik b. Dinar, rahmetullahi alejh, odgovorio: “Niko me osim tebe nije upoznao.”
Dakle, u njegovom srcu je postojala želja da očisti svoj nefs od samoljublja i zbog toga se nije ljutio na ženine riječi. Tako je neki čovjek Ša’biju, rahmetullahi alejh, uputio uvrjedljive riječi, pa mu je Ša’bi, rahmetullahi alejh, odgovorio: “Ako govoriš isti- nu, neka mi Allah oprosti. Ako pak govoriš neistinu, neka oprosti tebi.” Sve navedeno govori da je u sličnim situacijama moguće obuzdati ljutnju. Rob treba znati da je Allah, dželle ša’nuhu, zadovoljan njime kada se u takvim situacijama ne ljuti, te da želi da robova ljubav prema Njemu ugasi ljutnju. Ako neko voli neku osobu i ako mu sin te osobe kaže nešto ružno, on će znati da se od njega očekuje da ne obraća pažnju na te riječi, i neće se ljutiti. Ljubav koju osjeća učinit će neznatnom tu neugodnost, te se neće naljutiti. Stoga, rob može nadvladati svoju ljutnju i zbog ljubavi prema Voljenom. Ako to nije u stanju, onda se treba potruditi da obuzda ljutnju i da ne dozvoli da izađe izvan kontrole. Ne smije sebi dozvoliti da učini nešto suprotno šerijatu i razumu.
LIJEK ZA LJUTNJU
Liječenje od prekomjerne srdžbe je farz. Jer, srdžba je mnoge ljude odvela u džehennem. Osim toga, srdžba rezultira višestrukom štetom. Dvije su vrste lijeka za srdžbu. Jedan je poput laksativa koji pročišćava srce i izbacuje iz njega srdžbu iz korijena. Drugi je poput sirupa koji umiruje srdžbu, ali je ne eliminiše u potpunosti. Prvi lijek podrazumijeva uočavanje uzroka ljutnje u srcu i njihovo otklanjanje.
Pet je osnovnih uzroka ljutnje ili srdžbe:
Prvi uzrok: Kibur ili oholost. Osoba koja je ohola ljuti se na najbezazleniju kritiku ili nepoštovanje iskazano prema njoj. Kibur je potrebno slomiti poniznošću, razmišljanjem da smo samo robovi kao i svi drugi ljudi. Lijep ahlak je ono što čovjeka čini velikim. A kibur je loš ahlak. Jedini način da se kibur iskorijeni jeste poniznost.
Drugi uzrok: Udžb ili umišljenost. Lijek za to je spoznaja sebe.
Treći uzrok: Sarkazam ili ismijavanje drugih. Osoba to čini najčešće sa namjerom da naljuti druge. Lijek za tu bolest jeste ozbiljna predanost u činjenju ahiretskih djela i stjecanju lijepog ahlaka. Isto tako, niko ne treba dozvoliti da ga drugi ismijavaju. Treba se držati daleko od onih koji to čine.
Četvrti uzrok: Kritikovanje drugih i iznošenje njihovih nedostataka. To biva uzorkom ljutnje kod obje strane. Lijek za to je spoznaja da je jedino Gospodar savršen i bez greške. A onaj ko je i sam griješan ne treba da se bavi greškama drugih. Naprotiv, treba da se okrene sebi i istraživanju vlastitih slabosti, te da se prestane baviti greškama drugih.
Peti uzrok: Želja za imetkom i položajem. Ako se od škrtice uzme jedna šaka pšenice, on će se naljutiti. Ako pohlepan čovjek izgubi samo jedan zalogaj, u njemu će se rasplamsati srdžba. Sve navedeno se ubraja u loš ahlak i predstavlja suštinu srdžbe.
A zajednički lijek za svako spomenuto ružno stanje je znanje i djelovanje prema znanju. Liječenje znanjem podrazumijeva spoznaju i svijest o štetnosti ljutnje i njenim štetnim posljedicama, kako po pitanju dunjaluka tako i po pitanju ahireta, te prezir srdžbe u srcu. Nakon toga, treba činiti djela koja predstavljaju lijek. Ako rob zna da je srdžba štetna i čuva se, držat će je pod kontrolom i neće dozvoliti da ga nadvlada. Jer, lijek za sve bolesti je suprotstavljanje niskim željama i strastima nefsa. Jedan od najčešćih uzroka ljutnje jeste bliskost sa osobama koje karakteriše pretjerana ljutnja. Štaviše, postoje ljudi koji srdžbu smatraju muškošću i hrabrošću. Oni zanosno hvale sve one koji srdito postupaju, govoreći da su to pravi muškarci. A one koji su blagi opisuju riječima poput: mlakonja, kukavica i slično. Tako oni ljutnju, koja je zapravo dominantna kod životinja, nazivaju muškošću i junaštvom, a one koji posjeduju poslanički ahlak, u kojem dominira blagost, nazivaju kukavicama. Šejtan to tako radi. Zamjenom teza, loše osobine predstavlja kao vrline i lijepim riječima poziva na zlo. A pametan čovjek zna da, ako bi srdžba predstavljala muškost i junaštvo, u tom slučaju ne bi se mogla naći kod žena, djece, starih i bolesnih. Međutim, istina je da je kod tih osoba možda ima i najviše. Ne postoji veće junaštvo od nadvladavanja vlastite srdžbe. Jer, obuzdavanje ljutnje je svojstvo poslanika, alejhim selam, i evlija. Stoga, da li je bolje ličiti na poslanike, alejhim selam, ili na nemarne bezumnike?
SMIRIVANJE SRDŽBE
Iz prethodnog teksta smo razumjeli da je moguće izbaciti iz srca nepotrebnu ljutnju. Ako je pak ne možemo izbaciti u potpunosti, onda trebamo nastojati da je umirimo. Kada se ljutnja pokrene, potrebno ju je smiriti lijekom pripravljenim od znanja i sabura. Znanje podrazumijeva razmišljanje o ajetima i hadisima koji govore o vrijednosti obuzdavanja srdžbe. Onaj ko razmišlja o tome, treba sebi reći: “Ne zaboravi da je Allah moćniji od tebe. Tvoje oponiranje Njemu je veće od oponiranja te osobe prema tebi. Ako dozvoliš da te nadvlada ljutnja, kako možeš biti siguran da tebe Allah sutra na Sudnjem danu neće kazniti?”
Osoba na taj način treba umirivati svoju ljutnju, te u svome srcu probuditi želju za nagradom zbog savladane ljutnje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jednog svog hizmećara poslao da obavi neki posao. Hizmećar je prilično zakasnio, a kada se vratio, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Da (na Sudnjem danu) neće biti obračuna, udario bih te (misvakom koji mi je u rukama).” (Ebu Ja’la, El- Musned, br. 6865) Također, u trenucima ljutnje osoba sebi treba da kaže: “Ti se srdiš zato što je onako kako Allah, dželle ša’nuhu, želi, a ne onako kako ti želiš. A to je sukob sa Gospodarom!”
Ukoliko čovjek ne uspijeva savladati ljutnju mislima o ahiretu, treba misliti o posljedicama na ovome svijetu. Pa tako naprimjer, ako se ljuti na svoju poslugu, treba razmišljati o tome da će to kod njih samo izazvati mržnju prema njemu pa samim tim i neposvećenost poslovima koje obavljaju. Također, treba znati da srdžba od prijatelja pravi neprijatelja i navodi ga da nam okrene leđa. Pored svega navedenog, čovjek treba znati da ga ljutnja čini izuzetno ružnim; vanjštinom nalikuje na bijesnog vuka, a nutrinom biva zahvaćen vatrom. Kada neko želi da nadvlada ljutnju, u većini slučajeva šejtan mu kaže: “Smatraće te jadnikom koji je nesposoban da se odbrani. Izgubit ćeš vrijednost u očima ljudi.” U toj situaciji čovjek sebi treba da kaže: “Ne postoji veća vrijednost ni veličina od usvajanja poslaničkog ahlaka i postizanja Allahova zadovoljstva. Bolje je i da me ljudi smatraju bezvrijednim, nego da na Sudnjem danu budem ponižen.” To je lijek koji dolazi posredstvom znanja. Lijek djelovanjem su riječi: “Euzu billahi mine ‘š-šejtani ‘r-radžim: Utječem se Allahu od prokletog šejtana”. Ako nas ljutnja obuzme dok smo na nogama, trebamo sjesti; ako sjedimo, trebamo leći; a ako ni to ne pomaže, onda trebamo uzeti abdest hladnom vodom.
Kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada se neko od vas naljuti, neka uzme abdest, jer srdžba je od vatre.” U drugom predanju se prenosi: “Uistinu je srdžba od šejtana. A šejtan je stvoren od vatre. Vatra se gasi vodom. Stoga, kada se neko od vas naljuti, neka uzme abdest.” (Ebu Davud, br. 4784; Ahmed b. Hanbel, El- Musned, 4/226) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao: “Ljutnja je kao žeravica. Zar ne vidite da su kod onoga koga nadvlada ljutnja oči crvene i da mu je žila kucavica nabreknuta? Ko se nađe u tom stanju, neka svoje lice spusti na tlo.” (Tirmizi, br. 2191) Spomenuti hadis kao da nam ukazuje na činjenje sedžde i spuštanje najčasnijeg dijela na čovjeku (lice) na najniže mjesto (zemlja). Kada rob postupi tako, nefs primjećuje svoju slabost i na taj način se slamaju kibur i osjećaj više vrijednosti, koji su zapravo uzrok ljutnje.
Prenosi se da je jednom prilikom hazreti Omer, radijallahu anh, kada je osjetio da ga je obuzela ljutnja, zatražio da mu donesu vodu. Vodu je primakao licu, povukao je u sebe kroz nos, a zatim je izbacio i rekao: “Ljutnja je od šejtana. Ovo otklanja ljutnju.” U predajama se navodi da se Ebu Zerr, radijallahu anh, jednom prilikom raspravljao sa nekim čovjekom i rekao mu: “O sine žene crvene kože!” O tom događaju su izvijestili Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na što mu je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Ebu Zerr, čujem da si vrijeđao čovjeka spominjući njegovu majku?” Ebu Zerr, radijallahu anh, je odgovorio: “Da, istina je.” Zatim se uputio da nađe čovjeka kako bi se izvinio za taj postupak. Čovjek je njemu prvi prišao i nazvao mu selam. Kada je to čuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “O Ebu Zerr, podigni glavu i pogledaj me. Znaj da ti nisi bolji niti od onog koji ima crvenu kožu niti od onog koji ima crnu. Možeš biti bolji samo po dobrim djelima.” Zatim je dodao: “Kada se naljutiš, ako si na nogama, sjedi. Ako sjediš, nasloni se, a ako si naslonjen, lezi.” (Ibn Ebi ‘d-Dunja, Zemmu ‘l-gadab; Zebidi, Ithafu ‘s-sade, 9/428; Buhari, br. 30; Muslim, br. 1661; Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 5/158)
Kada bi se naša majka hazreti Aiša, radijallahu anha, naljutila, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi je nježno uhvatio za nos i rekao: “Hej Aiša, reci: ‘Allahu – Gospodaru Muhammedov – oprosti mi grijehe. Otkloni ljutnju iz moga srca i čuvaj me od iskušenja koja vode u zabludu!’” (Ibnu ‘s-Sunni, Amelu ‘l-jevmi ve ‘l-lejle, br. 455; Ibn Asakir, Tarihu Medineti Dimešk, 68/181)
LJUTNJA NASPRAM ZULUMA I ZLA
Ukoliko se nađemo u situaciji da nam neko govori ružne riječi, najbolje je ostati pri šutnji i ne odgovoriti. Ali, to nije farz. No, unatoč tome, nije dozvoljeno odgovoriti na svaki način. Govoriti ružne riječi, čak i onda kada su nama upućene iste, nije dozvoljeno, kao što nije dozvoljeno na gibet (ogovaranje) odgovoriti gibetom. Jer, takva djela su grijeh i svako će snositi posljedice za svoja djela. No, nije grijeh da osoba na ružne riječi uzvrati ružnim riječima u kojima nema laži i potvore. To je kao kisas.
Iako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ako ti neko kaže ružne riječi iznoseći neke od tvojih mahana, nemoj mu uzvratiti.”, šutnja nije obavezna, nego je mustehab (pohvalna). Ali, psovanje i druge ružne riječi koje su grijeh, su zabranjene. Dokaz za to je sljedeći hadis: “Kada se dvije osobe svađaju, onaj kome je učinjena nepravda nije odgovoran sve dok ne pređe granicu. Odgovornost je na onome ko je prvi počeo.” (Muslim, br. 2587; Ahmed b. Hanbel, El-Musned, 2/235; Buhari, El-Edebu ‘l-mufred, br. 423) Shodno tome, dozvoljeno je odgovoriti pod uslovom da se ne prelazi granica. Hazreti Aiša, radijallahu anha, prenosi: “Žene Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poslale su hazreti Fatimu, radijallahu anha, kao izaslanika, pa je ona došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kazala mu: ‘O Allahov Poslaniče, tvoje supruge su me poslale tebi. Traže da budeš pravedan po pitanju nas i Ebu Kuhafove kćerke (Aiša).’ Prije nego je ušla u sobu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je spavao. Čuvši njene riječi probudio se i upitao ju je: ‘Kćeri, voliš li ti onoga koga ja volim?’ ‘Volim.’, odgovorila je hazreti Fatima, radijallahu anha. ‘Onda nju (Aišu) voli.’ Hz. Fatima, radijallahu anha, se vratila i obavijestila ih o riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a one joj tada rekoše: ‘Ti nisi ništa učinila za nas!’ Zatim poslaše Zejneb bint Džahš, radijallahu anha. Zejneb se natjecala sa mnom u ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Došla je i nekoliko puta ponovila moje ime: ‘Ebu Bekrova kći, Ebu Bekrova kći…’ Ja sam šutjela i čekala dozvolu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da govorim. Napokon, dozvolio mi je i ja sam govorila dok mi se usta nisu osušila. Nakon toga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Ne, (ne možeš je pobijediti) ona je Ebu Bekrova kći.’ (Buhari, br. 258; Muslim, br. 2442)
Želio je kazati: ‘U riječima je ne možeš pobijediti.’” To što je hazreti Aiša, radijallahu anha, rekla da je govorila dok joj se usta nisu osušila ne znači da je govorila ružne riječi. Time je htjela da kaže: “Odgovorila sam joj kako je zaslužila.” Shodno tome, spomenuti hadis je dokaz da se može uzvratiti ondje gdje je potrebno, pod uslovom da se ne iznose laži. Naprimjer, može se uzvratiti riječima: “Hej neznalice, stidi se, šuti i slično”, jer niko nije čist od tih stanja. Međutim, važno je ne privikavati jezik na teške riječi, jer će one u trenucima ljutnje izaći same od sebe. Psovke nisu dozvoljene ni u kojoj situaciji. A uzvratiti teškim riječima i pri tom sačuvati mjeru je teško. Stoga je bolje ne odgovoriti. Jedne prilike je neki čovjek govorio ružne riječi Ebu Bekru, radijallahu anh, u prisustvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ebu Bekr, radijallahu anh, je šutio. Ipak, nakon nekog vremena počeo je da mu uzvraća. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao i otišao. Hazreti Ebu Bekr, radijallahu anh, je odmah potrčao za njim i upitao ga: “O Allahov Poslaniče, dok je on meni govorio ružne riječi, šutio si, a kada sam ja njemu rekao, ustao si. Šta je uzrok toga?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je odgovorio: “(Dok si šutio) Melek je odgovarao u tvoje ime. Kada si ti počeo da odgovaraš, melek je otišao, a na njegovo mjesto je došao šejtan. Ja ne sjedim u skupini gdje se nalazi šejtan.” (Ebu Davud, br. 4896; Munziri, Et-Tergib ve ‘t-terhib, br. 4051) Završimo riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Znajte da su sinovi Ademovi stvoreni različiti; neki se teško naljute, a brzo odljute. Neki se brzo naljute, a brzo i odljute. A neki se pak brzo naljute, a teško odljute. Najbolji od vas su oni koji se teško naljute, a brzo odljute. A najgori su oni koji se brzo naljute, a teško odljute. (Tirmizi, br. 1291)