Jednom su, sjećao se hafiz Traljić, morali izići iz svojih zatvorskih soba…

Jednom su, sjećao se hafiz Mahmut Traljić, morali izići iz svojih zatvorskih soba u dvorište, moralo se izići u šetnju, nema veze da li pada kiša, pada li snijeg, prži li sunce, ima da se šeta, mora se obaviti jedna dnevna robijaška obaveza i gotovo... Bijaše proljeće, svaki dan je padala kiša, kao da nije ni prestajala, i tog je proljetnog dana padala jaka kiša. I ja, priča hafiz Traljić, koračam uz Derviša ef. Spahića i više za sebe negoli za ikoga drugoga, kažem:

„Svaki dan kiša, ove godine ljetina neće ponijeti!"

Čuo me Derviš-efendija Spahić, kaže hafiz Traljić, pa reče:

„A ja mislio, moj hafize, da si ti ozbiljan čovjek, šta se imaš pačati u Božije alamete!”

Malo me, što jest jest, postidješe riječi Derviš-efendije, i Bog dade da baš ta godina ponese kao nijedna druga ranije, rodilo je kao nikad prije; eto, toga se sjećam, govorio je hafiz Mahmut Traljić.

Priredio: Dženan Hasić