Ideologija i historija: Kako je konstruiran mit o Osmanlijama

Velik dio rasprava o tome da li je Osmansko carstvo uopće primjenjivalo šerijat nosi izražene rasističke i orijentalističke podtonove. Karikatura Osmanskog carstva koju su oblikovali evropski orijentalisti i danas snažno određuje način na koji se razumije osmanska historija. Jedna od takvih predstava jeste tvrdnja da su Osmanlije navodno ostale „mongolsko-turkijski“ stepski barbari koji su islam nosili tek kao vanjski ukras, dok su se u suštini oslanjali na džahilijetsku, predislamsku kulturu. Nažalost, ovu tezu ne plasiraju samo zapadni orijentalistički diskursi nego je, u izmijenjenoj ali sadržajno sličnoj formi, šire i sljedbenici vehabijske ideološke škole, koji osmansku islamsku tradiciju često delegitimiraju kao navodno neautentičnu ili „iskvarenu“.

Takvo viđenje je, naravno, krajnje netačno.

Osmanlije su, poput velikih klasičnih islamskih država prije njih, Emevijskog i Abasidskog hilafeta, institucionalno i normativno slijedile hanefijsko-maturidijski mezheb pravac unutar sunijske grane islamskog nauka. Ovaj spoj hanefijske pravne metodologije i maturidijske teološke škole predstavljao je jednu od najstabilnijih i najrazvijenijih formi sunijskog islama u historiji. Dosljednost Osmanlija u primjeni hanefijsko-maturidijskog okvira nije bila puka formalnost. Ona se ogledala u cijelom pravnom i administrativnom sistemu: od suda (kadijskog aparata), preko državnog zakonodavstva (kanuna), do obrazovnih institucija (medresa) i vjerske hijerarhije (ulema, muftije, šejhul-islam). Hanefijska fleksibilnost u javnom pravu, kombinirana s maturidijskim pristupom vjerovanju, omogućila je izgradnju kompleksne islamske države koja je bila istovremeno šerijatski utemeljena i administrativno funkcionalna na ogromnom multietničkom prostoru.

Osmanlije su u pravnom, teološkom i institucionalnom smislu bile među najortodoksnijim islamskim državama svog vremena.

Uprkos tome, ovi narativi i dalje dominiraju, kako u zapadnoj akademskoj produkciji tako i u pojedinim muslimanskim društvima.

Kombinacija kolonijalnog naslijeđa, intelektualne zavisnosti i unutrašnje neupućenosti dovela je do toga da se takvi stereotipi i dalje reproduciraju, često i pod utjecajem savremenih političkih interesa. Diskurzivne mreže koje je britanski imperijalizam ispleo u kasnom osmanskom i post-osmanskom periodu i danas oblikuju javnu svijest, čak i u tzv. nezavisnim državama, njihove konstrukcije i dezinformacije potiču antagonizam prema vlastitoj historiji.

Narativ o „turskoj barbarstvu“ evropski je ideološki konstrukt koji su, naročito nakon Prvog svjetskog rata, pojedini arapski nacionalistički pokreti prihvatili kako bi legitimirali vlastite projekte nacionalne države. Tragovi tog diskursa i danas su jasno vidljivi u političkoj i medijskoj retorici država poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, gdje se osmansko naslijeđe često prikazuje kroz prizmu stranog ugnjetavanja, a ne kao integralni dio islamske i regionalne historije.

Osmansko carstvo je gajilo posebno institucionalno i simboličko poštovanje prema Arapima kao nosiocima islamskog jezičkog i duhovnog naslijeđa, a naročito prema svetim gradovima Mekki, Medini, Jerusalemu (Kudsu). Osmanski sultani su sebe titulirali kao Hâdimü’l-Harameyn (Sluge svetih harema), naglašavajući da njihova vlast nad Hidžazom nije bila kolonijalna, već zaštitnička i služiteljska. U arapskim provincijama, naročito u Hidžazu, Jemenu i Levantu, lokalni vladari, šerifi i sejjidi zadržavali su široka prava unutrašnje uprave i poreznog sistema, dok je osmanska vlast prvenstveno osiguravala političku stabilnost, hadžske puteve i vanjsku sigurnost. Takav oblik decentralizirane islamske vlasti bio je u skladu s klasičnom osmanskom političkom tradicijom, a ne izraz imperijalne dominacije u modernom smislu.

Kada se osmanska historija oslobodi orijentalističkih karikatura i ideoloških projekcija kasnog kolonijalnog doba, pred nama se pojavljuje slika jedne duboko ukorijenjene islamske civilizacije, a ne „stepskog carstva pod islamskom maskom“. Osmansko carstvo nije bilo historijska anomalija, već organski nastavak klasične sunijske političke i pravne tradicije koju su utjelovili, prve halife, kasnije Emevije i Abasidi. Odnos Osmanlija prema Arapima i svetim mjestima pokazuje da njihova vlast nije bila zasnovana na etničkoj dominaciji, već na konceptu služenja ummetu i očuvanja njegovih duhovnih središta. Decentralizirani model uprave, u kojem su lokalne elite imale stvarnu političku i pravnu autonomiju, svjedoči o tome da se radilo o islamskoj imperiji, a ne o kolonijalnoj tvorevini u modernom smislu.

Savremeni pokušaji da se osmansko naslijeđe diskreditira, bilo kroz zapadni orijentalizam, arapski nacionalizam ili ideološki redukcionizam nekih savremenih islamskih pokreta, više govore o političkim traumama i intelektualnim lomovima današnjice nego o stvarnoj prirodi osmanske države. Kritičko i historijski utemeljeno razumijevanje Osmanlija stoga nije puko pitanje prošlosti, nego ključno polje borbe za istinu o islamskoj civilizaciji i njenoj političkoj i duhovnoj baštini.

( Ertan Č., dip. isl. nauka)