„Izrael me voli“: Naivna odanost vehabizma njegovom nasilnom zaštitniku
- Hanefijski mezheb
- 21 hours ago
- 3 min read
Nedavno smo se osvrnuli na način na koji Izrael primjenjuje strategiju „zavadi pa vladaj“ kroz stvaranje pukotina između muslimana i bijelih identitarnih kršćana. Riječ je o dvjema skupinama koje su, neposredno prije namjernog poticanja krize povezane s antiimigracijskim diskursom, počele zauzimati slične stavove u pogledu jedne velike zajedničke prijetnje: Izraela i jevrejskog supremacizma.
Međutim, postoji i drugo pitanje koje zahtijeva razrješenje, kao i još jedna podjela koja se, prema ovom tumačenju, u velikoj mjeri potiče od strane Izraela. Riječ je o sektaškoj podjeli, koja onemogućava političko ujedinjenje protiv onoga što se smatra najvećim neprijateljem. Izrael, prema ovom narativu, razumije da bi političko ujedinjenje ovih zemalja protiv njega vjerovatno značilo kraj njegovih, kako se navodi, genocidnih praksi i sistemske korupcije. Upravo zbog toga, značajan dio napora ulaže se u sprječavanje stvaranja političkih saveza između sunija i šiijske zajednice, pri čemu se, kako se tvrdi, koriste i druga pokretačka sredstva poput madhalizma i vehhabizma.
Navodi se da postoji videosnimak jevrejskog rabina koji zahvaljuje Bogu što se sunije i šiije međusobno sukobljavaju, umjesto da se politički udruže i fokusiraju na Izrael. To se navodi kao pokazatelj koliko se smatra važnim održavanje njihove međusobne razjedinjenosti. Uprkos tome, ističe se da se izbjegava čak i politički savez, i to po cijenu dopuštanja ostvarenja koncepta „Velikog Izraela“. Ukoliko bi se takav scenarij realizirao, to bi, prema autoru, predstavljalo duboku tragediju. U ovom trenutku, tvrdi se, raspolaže se s više nego dovoljnim zajedničkim ljudskim potencijalom i tehnološkim resursima da se Izraelu pruži ozbiljan otpor, pa čak i da se izgradi nova globalna supersila.
Autor naglašava da se devijantna vjerovanja i učenja, kako ih on označava, unutar šiijske sekte moraju teološki pobijati, te da to niko ne osporava. Osporavanje devijacije smatra se nužnim. Međutim, autor također tvrdi da je, u određenim okolnostima, nužno uspostavljati političke saveze radi općeg dobra, te postavlja pitanje da li se to može razumno negirati.
Godine 2018. Avichay Adraee, pukovnik Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) i šef arapskog medijskog odjela Jedinice glasnogovornika IDF-a, objavio je na platformi X (tada Twitter) kratko, dvodijelno predavanje na arapskom jeziku, u kojem je tvrdio da je navodno „islamski obavezno“ da sunije odbiju bilo kakav savez sa šiijskim Iranom. U tom kontekstu iznosio je antišijske citate i navode koji se pripisuju Ibn ‘Abddulvehhabu (osnivaču vehhabizma), Ibn Tejmijji (kojeg vehabije smatraju autoritetom), pa čak i kontroverznom Jusufu al-Kardaviju. Slijedi kraći odlomak iz tih videosnimaka, koji je transkribiran pomoću umjetne inteligencije i preveden putem automatskog prevodilačkog alata:
„Obnovitelj selefijskog poziva, imam Muhammed ibn ‘Abdulvehhab, govorio je o opasnosti sljedbenika novotarija po islamsku vjeru, rekavši: ‘Pogledaj riječi ovog bezbožnika i vidjet ćeš da pripada rafidijama (šiitima). Oni su najžešći u napadima na vjeru, čak više od Jevreja i kršćana.’ Zar ne uviđate opasnost koju Iranci predstavljaju po vas kroz ovu izjavu?“
Autor potom postavlja pitanje nije li to upravo ista poruka koju vehhabije kontinuirano ponavljaju: da je šiijska zajednica, u svakom vremenu i okolnosti, veća prijetnja muslimanima od Jevreja i kršćana. Ukazuje se na činjenicu da glasnogovornik IDF-a koristi iste argumente i diskurzivne obrasce kao i vehhabijski pokret. Prema autoru, time se pokazuje koliko je Izraelu važno da spriječi zajedničko djelovanje sunija i šiija protiv njega, te da se vehhabizam percipira kao najsnažnije sredstvo za ostvarenje tog cilja. Zbog toga se, kako se tvrdi, obraćanje u ovom slučaju direktno usmjerava vehhabijskoj publici.
Izrael, prema ovom tumačenju, u vehhabizmu vidi snažnog saveznika i korisno sredstvo kojim se može manipulirati radi vlastitih interesa, budući da se, prema toj logici, smatra prihvatljivijim savezništvo s Izraelom protiv sunijskih palestinskih muslimana nego uspostavljanje strateškog političkog ili vojnog saveza s Iranom protiv Izraela.
U završnom dijelu drugog videa, isti glasnogovornik navodno dodaje da će sunije koje zagovaraju savez s Iranom doživjeti neuspjeh na ovom svijetu i biti kažnjene vatrom Džehennema na budućem svijetu. Autor ističe da se takva tvrdnja poklapa s klasičnim vehhabijskim učenjem, prema kojem:
svako ko se ne slaže s njihovim stavovima biva proglašen mušrikom i nevjernikom, osuđenim na Džehennem;
svako ko odbije proglasiti tekfir nad onima koji se s njima ne slažu također biva proglašen mušrikom i nevjernikom, osuđenim na Džehennem.
Autor zaključuje da vehhabizam, u ovom prikazu, funkcionira kao „trojanski konj“ Izraela, omogućavajući mu da kontinuirano širi svoju moć i teritorij, uz istovremeno uništavanje čitavih muslimanskih zajednica. Metaforički se tvrdi da vehhabijski pokret pokazuje izrazitu i nekritičku lojalnost Izraelu, djelujući kao poslušan i revnosan zaštitnik njegovih interesa.
Na kraju se koristi ilustrativna metafora prema kojoj je Izrael predstavljen kao hladan, nasilan i manipulativan partner koji nastoji izvući maksimalnu korist prije nego što odbaci svog saveznika, dok se vehhabizam opisuje kao naivni i beznadežno odani partner koji ostaje u tom odnosu, uvjeren da je, u svojoj suštini, voljen.
