GAZALI: Obaveze supruga i supruge

O pravilima u vezi sa zajedničkim životom i onome što osigurava trajnost braka. Odnosi se na obaveze supruga i supruge.

Suprug treba obratiti pažnju na to da bude pravedan i odmjeren u dvanaest pitanja: gozbe, zajedničkog života, razonode, upravljanja, ljubomore, trošenja, podučavanja, raspodjele, odgojnog djelovanja u nepokornosti, intimnog odnosa, rađanja i razdvajanja razvodom.

Prvo pravilo je gozba. Ona je poželjna. Enes kaže: “Vidio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Abdurahmanu b. Avfu trag žutila, pa ga je upitao što je to. On odgovori: ‘Oženio sam se ženom uz mehr zlata, težine koštice hurme.’ Poslanik kaza: ‘Neka ti Allah dadne blagoslov. Napravi gozbu, makar jednom ovcom’.”[1]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se oženio Safijom, priredio je gozbu od hurmi i kaše. Hrana prvog dana je obaveza, drugog dana sunet, a trećeg radi isticanja i uzdizanja. A ko bude htio da se pročuje, Allah će ga osramotiti.?[2] Za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vezao je ovaj hadis jedino Zijad b. Abdullah, i ovo je neobičan hadis.

Lijepo je čestitati mladencu, riječima: “Neka ti Allah da blagoslov i sreću i neka vas sjedini s hajrom.” Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to naredio.

Lijepo je obznaniti brak. Alejhiselam je rekao: “Razlika između halala i harama su def i glas.”[3]

“Obznanite svoj brak, obavite to u džamiji i udarite u def.”[4]

Rebi’ bint Muavvez kaže: “Došao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ono jutro nakon prve bračne noći i sjeo na moju postelju, a naše sluškinje su udarale u defove i hvalile moje pretke, koji su ubijeni, sve dok jedna na reče: ‘A među nama je Vjerovjesnik, zna šta će sutra biti’. On joj reče: ‘Ne govori to, govori ono što si prije toga govorila’.”[5]

Drugo pravilo je lijepo ponašanje prema njima, i podnošenje neugodnosti od njih, iz samilosti prema njima, zbog manjkavosti njihove pameti. Uzvišeni Allah kaže: “S njima lijepo živite[6] i rekao je, pridajući značaj njihovom hakku: “I one su od vas čvrstu obavezu uzele.”[7] Kaže još: “I drugovima”,[8] a kaže se da se pod tim misli na ženu. Zadnje što nam je Poslanik oporučio je troje. Govorio je o njima, dok nije zamucao i nestalo mu govora. Govorio je: “Namaz, namaz, i one koji su u vašem posjedu ne opterećujte onim što ne mogu izdržati, bojte se Allaha, bojte se Allaha prema ženama, jer su one u vašim rukama, uzeli ste ih Allahovim emanetom i Allahovom riječju su vam dozvoljeni njihovi polni organi.”[9]

Alejhiselam je kazao: Ko bude saburli prema lošem ponašanju svoje žene, Allah će mu dati nagradu, poput nagrade koju je dao Ejjubu za njegov belaj, a ona koja osaburi prema lošem ophođenju svoga muža, imat će nagradu poput Asije, žene Faraonove.[10]

Znaj da lijepo ophođenje prema njima ne podrazumijeva samo nečinjenje neugodnosti, već i podnošenje neugodnosti s njihove strane, i blagost kod njihove neodmjerenosti i srdžbe, slijedeći u tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njega su njegove žene ispravljale u govoru i jedna od njih bi ga znala izbjegavati po čitav dan.[11]

Omera je njegova žena ispravila u govoru, na što je on rekao: “Zar me ispravljaš, bijednice?“ A ona mu reče: “Žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njega ispravljaju, a on je bolji od tebe.“ Omer reče: “Stradala i propala Hafsa, ako ga je ona ispravlja.“ Onda je rekao Hafsi: “Ne zanosi se kćerkom Ibn Ebi Kuhafe (Aiša, radijallahu anha), jer je ona miljenica Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Plašio ju je da se ne suprostavlja Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u govoru.[12]

Prenosi se da je jedna od njih gurnula Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u prsa, pa ju je njena majka otjerala, na što je Alejhiselam rekao: “Ostavi je jer one čine i više od toga.”[13]

Jednom je između njega i Aiše izbio nesporazum, tako da su uzeli Ebu Bekra da bude sudija među njima i zatražiše od njega da svjedoči. Onda joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Govori ili da ja govorim.” A ona reče: “Govori ti, ali ne govori ništa osim istine.“ Ebu Bekr je onda ošamari tako da joj je raskrvario usta i reče: “O dušmanice sama sebi, zar on govori išta osim istine?“ Onda je ona zatražila zaštitu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sjela njemu za leđa, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Nismo te zbog ovoga zvali i nismo ovo tražili od tebe.”[14]

Jednom mu je rekla, kada se naljutila kod njega: “Ti si onaj koji za sebe tvrdi da je Allahov vjerovjesnik“. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmiješi se i prijeđe preko toga, iz blagosti i plemenitosti.[15]

Govorio joj je: “Ja uistinu znam kada si ljuta, a kada nisi.” “A kako znaš?“, upita ona. Kada si zadovoljna, govoriš: “Ne, tako mi Boga Muhammedova“, a, kada se naljutiš, kažeš: Ne, tako mi Boga Ibrahimova.“ “Istinu si rekao, izbjegavam spomenuti tvoje ime“, reče ona.[16] Kaže se da je prva ljubav u islamu ljubav Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prema Aiši.[17] Govorio joj je: “Ja sam tebi poput Ebu Zer’ prema Ummi Zer’ osim što se neću razvesti od tebe.”[18]

A svojim ženama je govorio: “Nemojte mi vrijeđati Aišu, jer, tako mi Allaha, objava mi je dolazila jedino kada sam bio s njome pod pokrivačem.”[19]

Enes kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najmilostiviji čovjek prema ženama i djeci.[20]

Treće pravilo je da čovjek podnošenju neugodnosti doda veselje, šalu i igru, jer to oraspoložava srca žena. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šalio se s njima i spuštao se na nivo njihove inteligencije u djelima i osobinama.

Prenosi se da se takmičio s Aišom u trčanju i ona ga je jednom pobijedila, da bi on nju kasnije pobijedio, kada je rekao: “Ovo je za ono.”[21] U predaji stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio najveseliji čovjek sa svojim ženama.[22]

Aiša priča: “Čula sam glasove nekih Abesinaca i drugih sa njima, a oni su se igrali na dan Ašure. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mi: “Da li bi voljela vidjeti njihovu igru?” Da, odgovorih. Onda je poslao po njih i oni dođoše. Stao je između dvojih vrata, stavio šaku na vrata i pružio ruku, a ja sam stavila bradu na njegovu ruku. Počeli su igrati, a ja sam gledala. Poslanik onda poče govoriti: “Dosta ti je”, a ja sam govorila: Šuti, dva ili tri puta. Onda on reče: “Aiša, dosta ti je!” Dobro, rekoh. Onda je dao znak i oni odoše.“[23] Tada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Najpotpunijeg imana i najljepšeg vladanja je onaj vjernik koji je najljubazniji prema svojoj porodici.”[24]

Također je rekao: “Najbolji od vas je onaj koji je najbolji prema svojim ženama, a ja sam najbolji prema svojim.”[25]

Omer je rekao, i pored svoje strogosti: “Čovjek među svojom porodicom treba biti poput djeteta. Kada zatraže nešto od njega, on se pokaže kao pravi muškarac.”

Lukman je rekao: “Pametan treba da bude među svojom porodicom poput djeteta, a kada je među svijetom, neka bude pravi čovjek.“ U komentaru hadisa: “Uistinu, Allah mrzi umišljenoga i okrutnog”[26] stoji da je to onaj koji je prestrog prema svojoj porodici i ohol u sebi. To je i jedno od pojašnjenja, spomenutih za značenje riječi Uzvišenoga Allaha surova.[27] Kaže se da se pod ovim izrazom misli na onoga koji je gruba jezika i surova srca prema svojoj porodici.

Alejhiselam je rekao Džabiru: “Zašto nisi oženio djevicu da se igraš s njom i ona s tobom?”

Jedna beduinka je opisala svoga muža, koji je umro, riječima: “Tako mi Allaha, mnogo se smijao kada bi došao kući, mnogo šutio kada bi izašao, jeo ono što se zateklo, ne pitajući za ono čega nema.”

Četvrto pravilo je da suprug ne pretjera u šali, lijepom ponašanju i odobravanju, slijedeći ženine prohtjeve u toj mjeri da joj pokvari ponašanje i u potpunosti izgubi svoj autoritet kod nje. Nastojat će biti umjeren u tome, tako da pokaže ozbiljnost i namrštenost, kada god vidi nešto što ne valja, te da nikada ne otvara vrata pomaganja u lošim djelima. Kad god vidi nešto što se suprostavlja Šerijatu i ljudskosti, ispoljit će ljutnju i negodovanje. Hasan je rekao: “Tako mi Allaha, nijedan čovjek nije krenuo pokoravati se ženi u svemu što ona želi, a da ga Allah nije bacio u vatru.“ Omer je kazao: “Suprostavljajte se ženama jer je u tome bereket.” Rečeno je: “Savjetujte se sa njima i uradite suprotno njihovom mišljenju.”

Alejhiselam je rekao: “Propao je rob supruge.”[28] Kazao je ovo, misleći na to da je čovjek rob, ako se pokorava njenim željama. A propao je jer je Allah čovjeku dao vlast nad ženom, a on joj je ustupio vlast nad sobom, postupio je suprotno i izokrenuo stvar naopako. Tako se pokorio šejtanu jer je ovaj rekao: “I naređivat ću im pa će sigurno mijenjati Allahovo stvaranje.”[29] Pravo muškarca je da bude slijeđen, a ne da on slijedi. Allah je nazvao muškarce upraviteljima žena. Muža je nazvao gospodarom: “I sretoše njenog gospodara (muža) kod vrata.”[30] Kada se gospodar preokrene u podanika, onda je Allahovu blagodat zamijenio nezahvalnošću i nevjernošću.

Duša žene je poput tvoje: ako joj malo pustiš uzde, dugo će te mučiti; ako joj popustiš remenje neko vrijeme, privući će te nekoliko lakata; a ako je ukrotiš i čvrsto je zgrabiš rukom, gdje joj je to teško, ovladao si njome. Šafija je kazao: “Ako počastiš tri osobe, ponize te, a ako ih poniziš, oni tebe časte: žena, sluga i Nabetejac.” Pod tim misli na to da samo pokažeš počast i ne pomiješaš strogost s blagošću i grubost s nježnošću. Žene Arapa su učile svoje kćerke odabiru muževa tako što bi žena govorila svojoj kćerci: “Iskušaj muža prije pristupanja i hrabrosti prema njemu. Skini mu gvozdeni okov s koplja. Ako bude šutio, onda sijeci meso na njegovom štitu, pa ako bude šutio onda lomi kosti njegovim mačem. Ako i tada bude šutio, stavi mu samar na leđa i uzjaši ga, jer je on tvoj magarac.”

Ukratko, na pravdi stoje nebesa i zemlja, i sve što prijeđe svoju granicu, pretvara se u svoju suprotnost. Zato trebaš slijediti put umjerenosti u slaganju i neslaganju i slijediti istinu u svemu tome, kako bi se spasio njihovog zla, jer je njihova spletka velika, a njihovo zlo rašireno. Kod njih, uglavnom, preovladava loša ćud, slaba pamet i to je nemoguće uskladiti, osim uz blagost, pomiješanu s upravljanjem.

Alejhiselam je kazao: “Primjer čestite žene među ženama je poput primjera gavrana e’asama među stotinu gavrana.”[31] E’sam znači bijelog stomaka.

U vasijetu Lukmana sinu stoji: “Sinko, čuvaj se loše žene jer će te ona osijediti prije vremena. Čuvaj se loših žena jer one ne zovu na dobro, a budi oprezan prema dobrima među njima.“ Alejhiselam je rekao: “Tražite zaštitu od triju nesreća” i u njih je ubrojao lošu ženu jer ona osijedi čovjeka prije vremena. A u drugom kazivanju stoji: “Kada si s njom, vrijeđa te, a kada si odsutan, vara te.”[32]

Alejhiselam je kazao za svoje supruge: “Uistinu ste kao žene koje su Jusufa zavodile”,[33] tj. vaše odvraćanje Ebu Bekra od predvođenja namaza je naginjanje s vaše strane od istine ka strasti. Uzvišeni Allah je kazao, kada su obznanile tajnu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako se vas dvije pokajete, pa vaša srca su već bila skrenula”,[34] tj. nagnula se ustranu. A to je rekao za njegove najbolje žene.

Alejhiselam je kazao: “Neće uspjeti narod kojim vlada žena.”[35] Omer je udaljio svoju ženu, kada mu se ova suprotstavila u govoru i rekao: “Ti si samo igračka u ćošku kuće, ako si nam potrebna, neka te, a ako nisi, ostani tamo gdje jesi.”

Prema tome, u njima je zlo i slabost. Mudro rukovođenje i čvrstina su lijek za zlo, a blagost i samilost su lijek za slabost. Vješt ljekar je onaj koji procjenjuje lijek spram veličine bolesti. Neka je zato čovjek najprije iskuša da bi ustanovio njen ahlak, a onda neka se prema njoj odnosi tako da je popravi na onaj način koji odgovara njenom stanju.

Peto pravilo je umjerenost u ljubomori. To je da čovjek ne bude nemaran prema naznakama onoga čijih se loših posljedica boji i da ne pretjeruje u lošem mišljenju, sitničarenju i istraživanju skrivenoga.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je,[36] a u drugoj predaji “da se ženama iznenadno dolazi.” Kada se jednom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vraćao s puta, rekao je, prije ulaska u Medinu: “Ne dolazite ženama noću.” Dvojica ga nisu poslušali, već su otišli prije vremena i svaki od njih je zatekao kod kuće ono što mu se nije svidjelo.[37] U poznatoj predaji stoji: “Žena je kao rebro, ako ga pokušaš ispraviti slomiješ ga, pa ga ostavi, bit će ti ugodno i krivo.”[38] A ovo se odnosi na uljepšavanje njihovih osobina. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ima ljubomore koju mrzi Allah, neka je silan i uzvišen, a to je ljubomora čovjeka prema svojoj ženi, bez ikakve sumnje.”[39] Tada ljubomora, naime, prelazi u loše mišljenje, koje nam je zabranjeno jer su neka sumničenja grijeh. Alija je kazao: “Ne pretjeruj u ljubomori prema svojoj ženi da ne bude optužena za nešto loše zbog tebe..”

Ljubomora, koja ima osnova, neophodna je i pohvalna. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Allah je ljubomoran, a i mu‘min je ljubomoran. Allah je ljubomoran kada čovjek uradi ono što mu je zabranjeno.[40]

Zar se čudite Sa‘dovoj ljubomori? Allah je ljubomorniji od njega, Allah je ljubomorniji od mene.”[41]

Zbog ljubomore Uzvišenog Allaha zabranjena su ružna djela, javna i tajna. Nema nikoga kome je opravdanje draže od Allaha i zbog toga je poslao one koji opominju i koji donose radosne vijesti. Nema nikoga ko više voli hvalu od Allaha i zbog toga je obećao Džennet.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Vidio sam, u noći u kojoj sam uzdignut, u Džennetu dvorac, a u njegovom dvorištu djevojku. Pitao sam: Čiji je ovo dvorac? “Omerov”, reče mi se. Htio da pogledam djevojku, pa sam se sjetio tvoje ljubomore, Omere.”[42] Omer je zaplakao i rekao: “Zar na tebe da budem ljubomoran, Allahov Poslaniče?”

Hasan je govorio: “Zar puštate vaše žena da se guraju s prostacima na pijacama? Učinio Allah ružnim onoga koji nema ljubomore!”

Alejhiselam je rekao: “Ima ljubomore koju Allah voli, ali i koju mrzi. I umišljenosti ima koju Allah voli i one koju mrzi. Ljubomora, koju Allah voli, jeste ona koja je u pogledu sumnjivoga, a ljubomora koju Allah mrzi je ona koja nije ni prema čemu sumnjivom. Umišljenost koju Allah voli je umišljenost čovjeka u sebe u borbi ili kod udarca, a umišljenost koju Allah mrzi je ona u neistini.”

Alejhiselam je rekao: “Uistinu sam mnogo ljubomoran. Nema nijednog čovjeka koji nije ljubomoran, a da nije bolesna srca.”[43] Način na koji će se odagnati ljubomora jeste da se spriječi miješanje sa muškarcima i da ona ne izlazi na trgove i na pijace. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je Fatimi: “Šta je hajr za ženu?” Ona odgovori: “Da ne vidi drugog muškarca, a i da drugi nju ne vidi.” Onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, privuče sebi i reče: “Dostojna si svoga oca”, odobravajući njen stav.[44]

Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, začepljali su rupe i otvore u zidu da žene ne bi gledale druge muškarce. Muaz je vidio svoju ženu kako razgleda kroz otvor, pa ju je udario. Vidio je i ženu kako je dala njegovom sluzi jabuku, koju je načela, pa ju je udario. Omer je rekao: “Ostavljajte žene bez odjeće, držat će se svojih soba.“ Rekao je to znajući da žene ne vole izlaziti van kuće neugledne vanjštine. I rekao je: “Naviknite svoje žene na: ‘Ne!’“

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je dozvolio ženama dolazak u džamiju,[45] ali je ispravna sadašnja zabrana toga, osim staricama. Čak je to bilo bolje i u vremenu ashaba, tako da je Aiša kazala: “Da zna Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, što su žene počele raditi poslije njega, zabranio bi im izlazak iz kuća.[46] Kada je Ibn Omer rekao: Kazao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama dolazak u džamije Allahove,” neko od njegove djece reče: “Ne, tako mi Allaha, zabranit ćemo im.” Ibn Omer ga udari, naljuti se na njega i reče: “Čuješ me kako govorim, kazao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “ne zabranjujte!”, a ti govoriš suprotno.“[47]

Ali, razlog sinovljeve odvažnosti na suprostavljenje je bilo poznavanje promijenjenih uslova, a on se naljutio na njega zbog toga što je izrekao riječi koje imaju, na prvi pogled, značenje suprostavljanja, ne iznoseći opravdanje. Tako im je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio dozvolio uz bajrame,[48] posebno, da izađu, ali samo uz saglasnost muževa.

Izlazak je sada dozvoljen za čestitu ženu, uz odobravanje njenog muža, ali je ostati u kući sigurnije. Ne treba da izlazi bez potrebe, jer izlazak radi razgledanja nebitnog narušava ljudskost i možda vodi pokvarenosti. Kada već žena izađe, onda treba da obara pogled od muškaraca. Ne kažemo da je lice muškarca stidno mjesto za nju, kao što je lice žene za njega, već je to poput lica golobradog dječaka za muškarca, pa je zabranjen pogled samo ako se boji smutnje.

Ako nema smutnje, nije grijeh. Muškarci su od pamtivijeka otkrivenih lica, a žene su izlazile pokrivenih. I da su lica muškaraca stidno mjesto u pogledu žena, bilo bi muškarcima naređeno pokrivanje lica ili bi ženama bio zabranjen izlazak, osim u nuždi.

Šesto pravilo je umjerenost u izdacima. Čovjek ne treba biti škrt prema ženama u trošenju, a i ne pretjerivati, već se držati sredine. Uzvišeni kaže: “Jedite i pijte, ali ne pretjerujte.”[49] I: “Nemoj da ti je ruka svezana za vrat, ali je u potpunosti ne otvori.”[50] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Najbolji među vama je onaj koji je najbolji svojoj porodici.”

“Među dinarima koje si utrošio na Allahovom putu, za roba i na svoju porodicu, najveća nagrada je za onaj koji si potrošio na svoju porodicu.”[51]

Priča se da je Alija imao četiri žene i svakoj od njih je kupovao, svakog četvrtog dana, mesa za jedan dirhem.“ Hasan kaže: “Među ljudima su bili plodni i darežljivi, a kada se radilo o namještaju (ženskinju) i odjeći, bili su stisnute ruke.”

Ibn Sirin kaže: “Poželjno je da čovjek priredi svojoj porodici svake sedmice paluzu (dezert).” Iako ne spada u neophodna jela, potpuno izostavljanje deserta je škrtost prema adetu. Treba ženi narediti da podijeli ostatak hrane i ono što će se pokvariti, ako ostane jer ovo je najmanji vid dobra. Žena to može uraditi, ako situacija zahtijeva, i bez jasnog dopuštenja muža. Ne treba da sebi daje prednost nad porodicom, kada je u pitanju neko lijepo jelo, pa da njih ne nahrani njime. Jer, to je jedan od postupaka koji potiče ljutnju kod ljudi i udaljava od lijepog suživota. Ako je čovjek odlučan u tome, onda neka krišom jede, kako ne bi njegovi ukućani znali. Ne treba da pred njima opisuje hranu kojom ih ne želi nahraniti. Kada jede, neka sva čeljad sjedu s njim za sofru. Sufjan kaže: “Preneseno nam je da Allah i Njegovi meleki blagosiljaju ukućane koji jedu zajedno.”

Najbitnije, što je čovjeku obavezno paziti kod trošenja, jeste da ženu hrani iz halala i da ne poseže za lošim stvarima zbog nje, jer je to onda grijeh, a ne briga prema njoj. U tom smislu smo naveli nekoliko predaja kod spominjanja negativnosti braka.

Sedmo pravilo je da oženjeni nauči o hajzu[52] i njegovim propisima, da bi se sačuvao onoga čega je se dužan kloniti. Svoju ženu će naučiti propisima namaza, što smije činiti u toku hajza, a što ne smije jer mu je naređeno da je čuva vatre, Allahovim riječima: “Čuvajte sebe i svoje porodice od vatre.” Obaveza mu je da joj prenese vjerovanje ehli-sunneta, iz njenog srca otkloni svaku novotariju, ako ju je čula, plašeći je Allahovom srdžbom, ako se bude olahko odnosila prema stvarima vjere, i nauči je o propisima hajza i istihaze ono što je potrebno.

Znanje o istihazi[53] je opširno, a neophodno je uputiti žene u pogledu hajza u propise namaza koje će naklanjati. Jer, ako joj prestane hajz prije akšama, makar koliko se može klanjati jedan rekat, obavezna je naklanjati podne-namaz i ikindiju. A ako prestane prije sabaha, makar koliko se može klanjati jedan rekat, dužna je naklanjati akšam i jaciju. Ovo je najmanje na što trebaju žene obratiti pažnju.

Ako se njen suprug brine o njenom podučavanju, onda ne treba da izlazi da bi pitala ulemu. Ako muž nešto ne zna, ali može pitati za nju i obavijestiti je kakav je odgovor muftije, ona ne treba da izlazi. Ako to nije moguće, onda može izaći radi pitanja, čak joj je to obaveza, a čovjek je griješan ako joj to zabranjuje. Pa, ako je naučila ono što joj je obaveza, ne može odlaziti na medžlise zikra ili podučavanje nečega neobaveznog, bez njegovog odobrenja.

Ako žena zanemari neki od propisa hajza i istihaze, i muž je to ne nauči, on će izaći s njom i biti saučesnik u grijehu.

Osmo pravilo je pravednost prema svim ženama, ako ih ima više, i ne izdvajati neke od njih. Ako želi krenuti na put i povesti jednu sa sobom, izvršit će žrijebanje da odluči koja će ići s njim. Tako je radio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.[54] Ako ošteti ženu za njenu noć, nadoknadit će joj to jer mu je to obaveza. U tom slučaju, treba poznavati propise oko podjele, a to je veoma opširno. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude imao dvije žene i bude više naginjao jednoj u odnosu na drugu (u drugoj predaji: ne bude pravedan među njima), doći će na Sudnji dan, a jedna njegova polovina bit će nagnuta.”[55] Dužan je biti pravedan samo u pogledu izdataka i noćenja, dok ljubav i spolni odnos nisu u njegovoj moći. Uzvišeni Allah kaže: “Nećete moći biti pravedni prema ženama koliko god to vi htjeli.”[56] To znači: nećete moći biti pravedni u pogledu želje srca i naginjanja duše, a to prati i različitost u spolnom odnosu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je pravedan prema svojim ženama, u pogledu darovanja i noćenja. Govorio je: “Allahu moj, ovo je moj trud u onome što ja posjedujem, i nemam moći u onome što Ti posjeduješ, a ja ne”,[57] tj. u ljubavi. Aiša je bila najdraža Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovih žena i ostale su to znale.

Dok je bio u smrtnoj bolesti, prenošen je svaki dan i noć i noćivao bi kod svake od njih. Pitao je: Gdje sam sutra? Onda je to jedna od njih razumjela i rekla: “On pita samo zbog Aišinog dana.” Onda su sve rekle: “Allahov Poslaniče, dozvoljavamo ti da budeš u Aišinoj sobi jer ti je teško da se premiještaš svake noći.” On na to reče: “I zadovoljne ste time?” “Da“, rekoše. “Odnesite me onda u Aišinu sobu”, reče on.[58]

Ako jedna od njih prepusti svoju noć drugoj i muž to prihvati, ovoj drugoj pripada to pravo. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pravio je podjelu među svojim ženama. Htio je pustiti Sevdu bint Zema, kada je ostarila, pa je ona dala svoju noć Aiši i zatražila od njega da je zadrži kao ženu, da bi bila proživljena u grupi njegovoih žena. On ju je ostavio. Njoj nije određivao noć, Aiši je odredio dvije noći, a ostalim ženama po jednu noć.[59] Ali je on, sallallahu alejhi ve sellem, zbog svoje istinske pravednosti i snage, kada bi mu duša osjetila čežnju za nekom ženom u vrijeme kada nije njen red, općio s njom, obišao bi ostale u tome danu ili noći. O tome nam govori predaja Aiše da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obišao sve svoje žene u jednoj noći.[60] A Enes prenosi da je Alejhiselam obišao devet žena tokom jednog jutra.[61]

Deveto pravilo je o neposlušnosti. Ako je među supružnicima nastala svađa i nisu se nagodili, pa ako je to obostrano ili od muškarca, i žena se ne želi pokoriti mužu, a on to ne može ispraviti, neophodna su dva arbitra. Jedan iz njegove porodice, a drugi iz njene treba trebaju ispitati što se dešava među njima i nastojat će popraviti njihov odnos. Ako to oni budu htjeli, Allah će ih pomiriti.

Omer, radijallahu anhu, poslao je sudiju supružnicima, pa se ovaj vratio bez uspjeha. Omer ga udari bičem i reče: “Uzvišeni Allah je kazao: “Ako oni žele izmirenje (tj. sudije) Allah će ih pomiriti.”[62] Čovjek se vrati, popravi namjeru, ljubazno im se obrati i pomiri ih. A ako ispoljava neposlušnost samo od žena, pa, muškarci su ti koji se brinu o ženama. On ima pravo da odgojno djeluje na nju, ali i da je silom primora na poslušnost. Tako, ako ostavlja namaz, on je treba prisiliti na klanjanje. Međutim, treba to činiti postepeno. Prvo će uputi savjet, a onda upozorenja i zastrašivanje. Ako to ne uspije, okrenut će joj leđa u postelji, ili sam odvojeno spavati i izbjegavati je, ali biti s njom u kući, od jedne do tri noći. Ako i to ne dadne rezultata, udarit će je, ali ne da joj nanese povrede, tako da je to zaboli, ali da joj ne slomi kost ili okrvari neki dio tijela. Ne smije je udariti po licu, jer je to zabranjeno. Upitaše Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Što je obaveza muža prema ženi?“ On reče: “Da je nahrani kada on jede, obuče kada se on oblači, da joj ne unakazi lice i ne udara tako da joj nanese povredu, te da je izbjegava samo u kući.”[63]

Može se na nju ljutiti i izbjegavati je zbog neke neposlušnosti iz vjere do deset dana, dvadeset, pa čak i mjesec. To je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uradio, kada je poslao hediju Zejnebi, a ona mu je vratila. Onda mu reče ona u čijoj je odaji bio: “Ponizila te je i omalovažila, kada ti je vratila tvoju hediju.”

Onda on reče: “Vi ste beznačajnije kod Allaha od toga da me ponižavate.” Zatim se naljutio na sve njih i to je trajalo mjesec, dok im se nije vratio.[64]

Deseto pravilo je vezano za pravila intimnog odnosa. Poželjno je da počne s Allahovim imenom. Prvo neka prouči Ihlas, donese tekbir i kaže “La ilahe illellah“. Zatim, neka kaže: “Bismillahil-alijjil-azim. Allahu moj, učini to čestitim potomstvom, ako si odredio da izađe iz moje kičme.” Alejhiselam je rekao: “Da neko od vas opći sa ženom i kaže: ‘Allahu moj, udalji šejtana od mene i udalji ga od onoga što nam daruješ’, i dobiju dijete, ne bi mu šejtan naudio.”[65] Kada se približiš ejakulaciji, reci u sebi, ne pokrećući usne: “Hvala Allahu, Koji stvara čovjeka i daje mu srodstvo po krvi i tazbinstvu. Gospodar tvoj je svemoćan.” Jedan od učenjaka hadisa je donosio tekbir tako da su ukućani čuli njegov glas.

Zatim, okrenut će se od Kible, ne okrećući se prema njoj tokom spolnog odnosa iz počasti prema Kibli, pokrivši sebe i ženu prekrivačem. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokrivao je glavu, spuštao glas i govorio ženi: “Budi mirna.”[66] A u hadisu stoji: “Kada neko od vas opći sa ženom, neka se ne razgoliše poput magaraca.”[67]

Prije samoga odnosa, neka pokaže nježnost prema ženi riječima i poljupcima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Neka niko od vas ne prilazi ženi poput životinje, i neka vama bude glasnik!” “A ko je taj glasnik, Allahov Poslaniče?“, upitaše ashabi. “Poljubac i riječi”, odgovori on.[68]

“Tri su događaja znak slabosti kod čovjeka: da susretne onoga koga bi volio upoznati, i rastane se s njim prije nego što sazna njegovo ime i porijeklo; da mu neko ukaže počast, a on je odbije; i da se približi svojoj robinji ili ženi, pa opći s njom prije nego što progovori s njom, raznježi je i legne zajedno, te tako zadovolji svoju potrebu prije nego što ona zadovolji svoju potrebu.[69]

Spolni odnos je pokuđen tokom tri noći u mjesecu: prve, posljednje i noći u sredini mjeseca. Kaže se da šejtan prisustvuje odnosu u ovim noćima. A kaže se i da šejtani opće u ovim noćima. Predaja o ovoj pokuđenosti se prenosi od Alije, Muavije i Ebu Hurejre.

Neki alimi su smatrali općenje poželjnim petkom i uoči petka zbog ispunjenja jednog od tumačenja Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Neka se Allah smiluje onome ko drugoga i sebe okupa.”

Zatim, kada se čovjek zadovolji, neka ne požuruje sa ženom, tako da i ona svoju strast zadovolji. Njen orgazam možda zakasni, pa joj se rasplamsa strast i onda joj udaljavanje predstavlja nanošenje bola. Različitost u pogledu orgazma neminovno dovodi do međusobne odbojnosti, pogotovo ako čovjek doživljava orgazam prije. Istovremeno doživljavanje orgazma je slađe njoj kako bi se čovjek zaokupio sobom, ne obraćajući pažnju na nju jer se ona možda stidi. Treba da joj prilazi jednom svake četiri noći. To je najpravednije jer je dozvoljeni broj žena četiri. Zbog toga je dozvoljeno odgađanje do ove granice. Naravno, treba povećavati ili smanjivati broj odnosa, spram njene potrebe da se sačuva od grijeha jer je njeno čuvanje od grijeha njegova obaveza, iako ne može biti traženo općenje od njega zbog poteškoće potražnje i njenog ispunjenja.

Ne smije općiti s njom tokom hajza, niti poslije njegovog prestanka, a prije kupanja. To je zabranjeno jasnim tekstom Knjige. Prenosi se da to ostavlja vrstu gube kod djeteta.

Može se naslađivati čitavim tijelom žene u hajzu, ali ne može općiti u mjestu predviđenom za to, jer je odnos sa ženom u hajzu zabranjen zbog škodljivosti. A ta škodljivost je uvijek prisutna ako se opći u mjestu koje nije za to.[70] Zato je ta zabrana teže okvalificirana od općenja sa ženom u hajzu.

Allahove riječi: “Prilazite njivama vašim kako hoćete”[71] znače: “Kada hoćete.” Može onanisati njenim rukama i da se naslađuje sa svim što želi ispod pokrivača, osim općenja. Žena treba da se pokrije pokrivačem od pojasa do ispod koljena kada je u hajzu. Ovo je edeb. Muškarac može da zajedno jede sa ženom, kada je u hajzu, da spavaju u istoj postelji i sl. i ne treba je izbjegavati.

Ako želi da opći s njom drugi put zaredom, neka prvo opere svoj spolni organ, a ako je doživio orgazam u snu, neka ne opći dok ne opere svoj spolni organ ili dok ne mokri.

Pokuđeno je općiti na početku noći da ne bi spavao nečist. Ako se to desi i hoće da spava ili jede, neka prvo uzme abdest, kao za namaz jer je to sunet.

Ibn Omer kaže: “Upitao sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Da li ćemo zaspati ako smo džunupi?” “Da, ako uzmete abdest”, odgovori on.[72] No, spominje se i olakšica za to. Aiša kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spavao je džunup, a da nije dotaknuo vode.”[73] U svakom slučaju, kada se vrati u postelju, neka rukom potare njenu površinu ili neka je otrese jer ne zna šta se na njoj desilo poslije njega.

Ne treba da se šiša, obrezuje nokte, brije, pušta krv ili odstranuje dio tijela dok je džunup jer će mu se svi njegovi organi vratiti na Ahiretu, pa će onda ostati džunup. I kaže se da će ga svaka dlaka tužiti zbog svog džunupluka.

U adabe spada i to da ne vadi ud prije izbacivanja sjemena da ne bi došlo do začeća i da ne rasijava nigdje osim po mjestu sijanja, a to je maternica: “Nema ni jedne duše, kojoj je Allah odredio postojanje, a da već ne postoji.”[74]

Tako je kazao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Učenjaci su se razišli oko dopuštenosti i pokuđenosti toga čina i podijelili se na četiri pravca: jedan to dozvoljava, generalno, u svakoj situaciji, drugi zabranjuje u svakoj situaciji, treći smatra da je dozvoljeno, uz njeno odobravanje, a nije dozvoljeno bez njega (kao da ovaj zabranjuje nanošenje štete mimo ‘azla) i četvrti smatra da je to dozvoljeno samo s robinjom, a ne sa slobodnom ženom.

Po nama, to je dozvoljeno. Pokuđenost se izriče zbog kategorične zabrane, manje strožije zabrane ili zbog ostavljanja vrijedne stvari. ‘Azl (vađenje uda prije ispuštanja sjemena) se može smatrati pokuđenim zbog ovog trećeg obzira, tj. to je ostavljanje vrijedne stvari. Kao što se kaže, pokuđeno je onome koji sjedi u džamiji da je besposlen, da se ne zaokupi zikrom ili namazom i pokuđeno je onome koji je u Mekki, koji se nastanio tu, da ne obavlja hadždž svake godine. Pod ovom pokuđenošću se misli samo na ostavljanje prečeg i vrednijeg. A ovo je jasno nakon što smo pojasnili vrijednost djeteta i kada uzmemo u obzir riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Uistinu, čovjek opći sa svojom ženom, pa mu se za to upiše nagrada za muško dijete, koje se bori na Allahovom putu i pogine.[75] Kada bi se čovjeku rodilo dijete poput ovoga, imao bi nagradu zato što je bio uzrok toga rađanja. Naravno, Allah je Taj Koji je dijete stvorio, oživio i dao mu snagu za džihad, a ono što je čovjekovo, uzročnost, u ovom slučaju nije ostvario. To je općenje, bez izbacivanja sjemena u maternicu.

Rekli smo da nema pokuđenosti, u smislu kategoričke zabrane ili manje strožije zabrane jer se zabrana može ustanoviti samo Tekstom (Kur’anom ili hadisom) ili analogijom na osnovu Teksta. A nema Teksta, ni pravila na osnovu kojeg bi se izveo analogni zaključak. No, ovdje ima pravilo na osnovu kojeg se može izvesti zaključak. To je ostavljanje braka u potpunosti, ostavljanje općenja nakon sklapanja braka, ili neizbacivanje sjemena nakon akta, jer sve to predstavlja ostavljanje boljeg nečinjenjem zabranjenog. A nema razlike, jer dijete se formira dolaskom kapi sjemena u maternicu, što ima četiri uzroka: brak, pa spolni odnos, zatim ustrajnost do izbacivanja sjemena, nakon općenja, i, na kraju, stanka, kako bi sjeme dospjelo tačno u maternicu. Neki od ovih uzroka su bliži od drugih. Sustezanje od četvrtog je kao i sustezanje od trećeg. Tako je i treći kao drugi, a drugi kao prvi. Ovo nije isto kao abortus i zakopavanje u zemlju, jer je to zločin protiv postojećeg živog bića.

No, i ono ima svoje stadije. Prvi stadij postojanja je kada sjeme dođe u maternicu, pomiješa se s vodom žene i pripremi se za primanje života. Kvarenje toga procesa je zločin. Pa, ako spoj postane komadić mesa i ugrušak, zločin je još gori, a ako mu se udahne duša i upotpuni stvaranje, povećava se težina zločina. A krajnja težina zločina je nakon njegovog rađanja živog.

Rekli smo da je početak uzroka postojanja u dospijevanju sperme u maternicu, a ne u izlasku iz uda jer dijete ne nastaje samo od vode muškarca, već od oba spola zajedno, da li od njegove i njene vode ili od njegove vode i krvi menstruacije. Neko od znalaca anatomije kaže da se zametak stvara Allahovim određenjem od krvi menzisa i da je krv u odnosu na njega kao mlijeko u odnosu na kiselo mlijeko. A kap sjemena od muškarca je uslov da se krv menzisa zgusne i zgruša, kao što je grušalo za mlijeko jer uz pomoć njega nastaje kiselo mlijeko. Kako god bilo, voda žena je jedna strana zgrušavanja, tako da su dvije vode poput ponude i prihvatanja u pravnom postojanju kod ugovora, pa ko ponudi i predomisli se prije prihvatanja, ne nanosi štetu ugovoru kršenjem i prekidanjem. Ali, kada se sjedine ponuda i prihvatanje, onda je odustajanje poslije toga poništavanje, kršenje i prekidanje. I, kao što od kapi sjemena u udu ne nastaje dijete, tako je i poslije izlaska iz uda, ako se ne pomiješa s vodom žene ili njenom krvlju. Ovo je jasna analogija.

Kažeš: “Pa, ako ‘azl nije pokuđen zbog otklanjanja postojanja djeteta, onda nije daleko od toga da je pokuđen zbog nijjeta koji podstiče na to, jer na njega podstiče samo ružan nijet, u kojem se nalaze neke primjese skrivenog širka.” Odgovaram da postoji pet motiva za ‘azl:

1. kad su u pitanju robinje, to je čuvanje imetka od propasti zbog polaganja prava oslobođenog roba na njega i namjera očuvanja imetka neoslobađanjem robova, a otklanjanje tih uzroka nije zabranjeno;

2. očuvanje ljepote žene i njenog tijela radi trajnosti uživanja kao i očuvanje njenog života iz straha od porođajnih bolova, a i ovo nije zabranjeno;

3. strah od velikih poteškoća zbog velikog broja djece, čuvanje od umora zbog sticanja sredstava za život, posezanja za lošim stvarima, a i ovo nije zabranjeno jer nepostojanje velikih teškoća pomaže u vjeri.

Naravno, savršenstvo i vrijednost je u oslanjanju i povjerenju u Allahovu garanciju, koji kaže: “Nema ni jednog živog bića na zemlji, a da Allah ne brine o njegovoj opskrbi.”[76]

Nema sumnje da je to gubitak stepena savršenstva s vrha savršenstva i ostavljanje boljega, ali sagledavši posljedice čuvanje imetka i njegova štednja, jeste suprotno tevekkulu, ali ne možemo reći da je zabranjen.

4. strah od ženske djece zbog sramote u koju se vjeruje kod njihove udaje, kao što je bio adet Arapa ubijanje ženske djece. Ovo je loš nijet. Ako bi se zbog njega ostavio sam brak ili sam intimni odnos, time bi se počinio grijeh. A ako bi ostavio i brak i odnos, onda nema grijeha. Tako je i s ‘azlom. Greška u poznavanju suneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gora je i onda je poput žene koja ne želi da se uda, zazirući od toga da muškarac bude iznad nje i time oponaša muškarce. A pokuđenost se ne odnosi na samo ostavljanje braka.

5. da se žena susteže zbog svog ponosa i pretjerivanja u čistoći i čuvanju od porođaja, nifasa i dojenja. To je bio običaj kod žena haridžija zbog njihovog pretjerivanja u korištenju vode, tako da su one naklanjavale namaze koji su prošli u danima hajza i ulazile u nužnik gole. Ovo je novotarija koja se kosi sa sunetom i to je loš nijet. Jedna od njih je tražila dozvolu od Aiše da joj dođe, kada je ona boravila u Basri, pa joj nije dozvolila. Ovdje namjera ne valja, a ne samo sprečavanje rođenja.

Kažeš: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: ‘Ko ostavi brak iz straha od neimaštine, nije naš’, i to je kazao tri puta.”

Odgovaram: ‘Azl je poput ostavljanja braka, a njegove riječi “nije naš znače ne slaže se s nama u našem sunetu i putu”, a naš sunet je činjenje onoga što je bolje.

Kažeš i to: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je za ‘azl: “To je potajno zakopavanje žive djece”[77] i proučio: …“i kada živa zakopana djevojčica bude upitana.”[78]

Ovo je u sahih hadisu. Odgovaram: U sahihu su, također, vjerodostojne predaje o dozvoljenosti ‘azla,[79], a njegove riječi “potajno zakopovanje žive djece” su poput sintagme “skriveni širk”, što nužno ne iziskuje pokuđenost ili zabranu.

Kažeš: “Ibn Abbas je rekao: ‘’Azl je zakopovanje žive djece, samo u blažoj formi jer je ono čemu je uskraćeno postojanje isto što i zakopovanje djece u blažoj formi’.“

Odgovaram: Ovo je njegova analogija, zasnovana na otklanjanju postojanja koje je neminovno, a to je slab zaključak. Zbog toga se s njim nije složio Alija kada ga je čuo i rekao: “Ne može se smatrati živim zakopanim djetetom prije prođenih sedam faza” i proučio je ajet koji govori o fazama stvaranja.

To su Allahove riječi: “Mi smo zaista čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili” do riječi i “poslije ga kao drugo stvorenje, oživljujemo”,[80] tj. udahnuli smo mu dušu. A zatim je proučio Njegove riječi iz ajeta: “…i kada živa zakopana djevojčica bude upitana.”

Ako pogledaš ono što smo prije naveli o metodi analogije i poimanja, otkrit će ti se razlika između Alije i Ibn Abbasa u stepenu poniranja u značenja i dokučivanja saznanja. Kako, kada se, kao mettefekun alejhi, u dva sahiha, od Džabira prenosi da je rekao: “Činili smo ‘azl za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Kur’an je objavljivan.”[81] A u drugoj predaji stoji: “Činili smo ‘azl, pa je za to čuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali nam nije zabranio.”

Tamo se, također, prenosi od Džabira da je rekao da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Imam robinju, ona nas služi i natapa palme, imam odnose s njom, a ne bih volio da zanese.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Učini ‘azl, kada si sa njom, ako hoćeš, ali, uistinu, njoj će doći ono što joj je predodređeno.”[82] Prošao je jedan period, koliko je Allah htio, a onda je čovjek ponovo došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Robinja je zanijela.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Rekao sam već, doći će joj ono što joj je suđeno.” Sve to se nalazi u dva sahiha.

Jedanaesto pravilo je o adabima rađanja i ima ih pet.

1. da se previše ne raduje muškom djetetu, a tuguje zbog ženskog jer ne zna u kojem od njih dvoje je hajr za njega i zato što ima puno onih koji imaju sina, a voljeli bi da je kćerka. Čak je selamet od njih brojniji, a i sevap za njih veći. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude imao kćerku, lijepo je odgoji i odhrani i daruje je od blagodati koju je njemu Allah darovao, bit će mu desno i lijevo krilo od vatre ka Džennetu.”[83] Ibn Abbas kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Nema nikoga ko bude imao dvije kćerke, i bude s njima lijepo postupao, dok budu s njim, a da ga one neće uvesti u Džennet.”[84]

Enes kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko bude imao dvije kćerke ili dvije sestre, pa bude lijepo prema njima postupao, ja i on ćemo biti u Džennetu kao ova dva (prsta).”[85] Enes, također, kaže da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kazao: “Ko ode na neku od muslimanskih pijaca i kupi nešto, a zatim ponese svojoj kući, dajući samo ženskoj, a ne i muškoj djeci, Allah će ga pogledati, a koga Allah pogleda neće ga kazniti.”[86] Od Enesa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko ponese poklon sa tržnice svojoj porodici to je kao da im je ponio sadaku, sve dok ga ne preda. Neka počne podjelu sa ženskom djecom prije muške, jer onaj koji obraduje žensko kao da je plakao iz straha od Allaha, a ko bude plakao iz straha od Allaha, Allah će zabraniti njegovo tijelo vatri.”[87]

Ebu Hurejre kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ‘Ko bude imao tri kćeri ili sestre, pa bude strpljiv prema njihovim zahtjevima i potrebama, Allah će ga uvesti u Džennet zbog njegove samilosti prema njima’. Neki čovjek upita: ‘A dvije, Allahov poslaniče?’ ‘I dvije’, odgovori. Onda opet neki čovjek upita: ‘A jedna?’ ‘I jedna’, odgovori on.”[88]

2. da prouči ezan na uho djeteta. Prenosi Rafi’ od svog oca: “Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je proučio ezan na uho Hasana, kada ga je rodila Fatima.”[89] Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je kazao: “Kome se rodi dijete i prouči mu ezan na desno uho i ikamet na lijevo, bit će sačuvano od epilepsije.”[90] Poželjno je da ga, kada tek progovori, nauče riječima: La ilahe illellah i da mu to budu prve riječi.

Obrezivanje je sedmi dan, kao što se navodi u predaji.[91]

3. da mu se dadne lijepo ime jer je to pravo djeteta. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada dajete imena djeci, neka budu sa ‚abd.[92] Najdraža imena Allaha su Abdullah i Abdurahman.[93] Nadijevajte moje ime, a ne dajite moj nadimak.”[94]

Učenjaci kažu da je to važilo za Poslanikovo vrijeme jer je dozivan sa Ebu Kasime, a da danas nema ničega lošeg u tome. Naravno, ne smije se objediniti njegovo ime s nadimkom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ne dajite zajedno moje ime i nadimak.”[95] Kaže se da je i ovo važilo samo za period njegovog života. Neki čovjek je sebi dao ime Ebu Isa, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uistinu, Isa nema oca”,[96] negodujući tako.

Nedonoščetu treba dati ime. Abdurrahman b. Jezid b. Muavije kaže: “Preneseno mi je da će nedonošče vikati na Sudnjem danu iza leđa svoga oca i govoriti: ‘Ti si onaj koji me je upropastio i bez imena ostavio.’“ Omer b. Abdulaziz kaže: “Kako to kada ne zna je li dječak ili djevojčica?“ Abdurahman odgovori: “Ima imena koja se mogu dati i jednima i drugima, kao što su Hamza, Ammara, Talha i Utbe.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Bit ćete prozivani na Sudnjem danu po vašim imenima i imenima vaših očeva. Zato učinite vaša imena lijepim.”[97] Onaj koji ima neko ružno ime poželjno je da ga promijeni. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio je ime As u Abdullah.[98] Zejnebi je bilo ime Berre (ona koja čini dobro), pa joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Hvali sama sebe”, i dade joj ime Zejneb.[99]

Također, zabranjeno je davati ime Efleh (najuspješniji), Jesar (blagostanje), Nafi’ (koristan) i Bereke (blagoslov, berićet), jer će se reći: “Je li tamo Bereke?” Pa će se odgovoriti: “Ne.”[100]

4. Akika (kurban) je za muško dvije ovce, a za žensko jedna. Nema ničega lošeg u tome da zakolje jednu ovcu za žensko ili jednu za muško. Prenosi Aiša da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se dječaku zakolju dvije podjednake ovce, a za djevojčicu jedna.[101] Prenosi se da je za Hasana zaklao samo jednu ovcu.[102]

Ovdje se radi o olakšici, ograničavajući se samo na jednu ovcu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Sa dječakom je njegova akika, pa pustite krv za njega i otklonite nevolje od njega.”[103] Po sunetu je da podijeli sadaku u zlatu ili srebru vrijednosti težine novorođenčetove kose. Prenosi se u hadisu da je Alejhiselam naredio Fatimi sedmi dan od rođenja Husejna da mu obrije kosu i podijeli sadaku u srebru, težine njegove kose.[104] Aiša kaže: “Ne treba prelomiti nijednu kost akike.”

5. Protrljati nepce djeteta hurmom ili nečim slatkim. Prenosi se od Esme, kćerke Ebu Bekra, da je rekla: “Abdullah b. Zubejr se rodio u Kubau. Odnijela sam ga Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i stavila mu ga u krilo. Zatražio je hurmu, ižvakao je i stavio u je s malo pljuvačke u usta. Tako je prvo što mu je ušlo u utrobu bila pljuvačka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Onda mu je nepce protrljao hurmom, proučio mu dovu i blagosiljao ga. On je bio prvo novorođenče u islamu, i svi su mu se mnogo obradovali, jer im je bilo rečeno: ‘Jevreji su na vas bacili čini tako da vam se neće rađati djeca’.“[105]

Dvanaesto pravilo je o razvodu. Neka zna da je on dozvoljen, ali je najmrže dozvoljeno djelo Uzvišenome Allahu. Dozvoljen je samo onda ako u tome nema povrede, bez opravdanja. Čim je pustio ženu, povrijedio ju je, a povrijediti drugoga nije dozvoljeno, osim zbog krivice s njene strane ili zbog potrebe.

Uzvišeni Allah kaže: “Ako su vam poslušne, onda im zulum ne činite”[106], tj. ne tražite neki izgovor za razvod.

Ako je prezire njegov otac, neka je pusti. Ibn Omer pripovijeda: “Bio sam oženjen ženom koju sam volio, a moj otac ju je mrzio i tražio je od mene da je pustim. Pitao sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što da uradim, pa mi on reče: “Ibn Omere, pusti svoju ženu.”[107] Ovo ukazuje na to da je pravo roditelja preče, ali roditelja koji ne mrzi bez opravdanog razloga, kakav je bio Omer. Ako ona bude vrijeđala svoga muža i bila drska prema njegovoj porodici, onda je sama kriva. Također, ako je i loše ćudi ili pokvarene vjere. Ibn Mes’ud komentirao je riječi Uzvišenog Allaha: “A ni one neka ne izlaze osim, ako očito sramno djelo učine.”[108] Ako bude drska prema muževoj porodici i uznemiravala svoga muža, onda je to sramno djelo.

Ovo se i želi u iddetu, ali je to skretanje pažnje na cilj. Ako je uznemiravanje od strane muža, ona se može iskupiti davanjem imetka. Mužu je pokuđeno da uzme više nego što je dao, jer je to onda nanošenje štete i nepravde njoj i trgovina intimnim odnosom. Uzvišeni kaže: “Onda im nije grehota da se ona otkupi.”[109] Prema tome, vraćanje onoga što je ona uzela ili manje od toga priliči otkupljenju.

Ako bude tražila razvod bez opravdanog razloga, ona čini grijeh. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

“Koja god žena bude tražila od svoga muža da je pusti bez opravdanog razloga, neće osjetiti miris Dženneta.” U drugoj predaji kaže: “Džennet je takvoj zabranjen.”[110] U drugoj predaji stoji da je Alejhiselam kazao: “One koje se rastavljaju od muževa, licemjerke su.”[111]

Zatim, kada je u pitanju razvod, muž treba paziti na četvero.

1. da je pusti u peridu dok je čista, a da nije općio u tom periodu sa njom jer se razvod tokom hajza ili perioda čistoće, u kojem je imao odnos s njom, smatra haramom, iako je razvod punovažan, zbog oduljivanja njenog iddeta u slučaju takvog razvoda. Ako to i učini, neka je vrati. Ibn Omer je pustio svoju ženu tokom hajza, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Omeru: “Naredi mu da je vrati dok ne bude čista, pa imala hajz, pa opet bila čista. Onda, ako hoće, neka je pusti ili neka je zadrži.”[112] To je taj iddet u kojem je Allah naredio da se žene puštaju. A naredio je čovjeku da osaburi nakon vraćanja žene dva perioda čistoće, kako ne bi cilj vraćanja bio samo razvod.

2. da se čovjek ograniči samo na jedno puštanje, a ne na sva tri odjednom jer jedno puštanje nakon iddeta postiže svoj cilj, a može je i vratiti tokom iddeta, ako se pokaje, ili obnoviti brak poslije iddeta, ako želi. A ako odjednom dadne tri razvoda, možda će se pokajati. Tada će trebati da je oženi drugi čovjek i da osaburi jedan period. A sklapanje ugovora s nekim čovjekom da je oženi i pusti, kako bi mu ona opet bila dozvoljena, zabranjen je i on bio bio saučesnik u tome. Zatim, srce će mu biti vezano za tuđu ženu i njeno puštanje, tj. ženu tog čovjeka, nakon što se uda za njega. Tada to kao posljedicu ima udaljavanje od žene, a sve to je rezultat davanja sva tri razvoda odjednom. U jednom razvodu je ono što je dovoljno da se postigne cilj, a da se ne učini ništa zabranjeno.

Ne kažem da je odjednom dati sva tri razvoda haram, ali je to mekruh, uzimajući u obzir ova značenja. pokuđeno je dakle udovoljavati samo sebi.

3. da bude ljubazan u iznošenju razloga njenog puštanja, bez grubosti i ponižavanja, nastojeći da oraspoloži njeno srce hedijom, sa ciljem otpremnine i radi utjehe za povredu tugom rastanka. Uzvišeni kaže: “Darujte ih.”[113] To je obaveza, bez obzira na to što joj možda nije naznačeno u samom osnovu braka. Hasan b. Ali se mnogo razvodio i ženio. Jednog dana je posavjetovao svoga prijatelja da pusti svoje dvije žene, rekavši mu: “Reci im da počnu brojati iddet.” Naredi mu da svakoj od njih dadne deset hiljada dirhema, što ovaj i učini. Kada mu je ponovo došao, upita ga: “Kako su njih dvije postupile?” “Jedna od njih je oborila glavu i snuždila se, a druga je zaplakala i zajecala. Čuo sam je kako reče: ‘Mali poklon od voljenoga koji odlazi’.“ Hasan obori glavu, osjeti sažaljenje prema njoj i reče: “Da vraćam ženu, nakon što je napustim, vratio bih je.”

Jednog dana je Hasan došao Abdurahmanu b. Harisu b. Hišamu, pravniku Medine i njenom čelniku, kojem nije bilo ravnog u Medini. Njega je kao primjer navela Aiša, kada je rekla: “Da mi sudbina nije takva kakva jeste, voljela bih njega imati, nego šesnaest sinova s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.” Hasan mu je došao kući, a Abdurahman mu je ukazao poštovanje i ponudio mu da sjedne na njegovo mjesto. Rekao mu je: “Zašto nisi poslao po mene da ja tebi dođem?“ Hasan odgovori: “Mi smo ti koji imamo potrebu.” “A kakva je?” upita ovaj. “Došao sam da zatražim ruku tvoje kćerke”, odgovori Hasan. Abdurahman obori glavu, onda je podiže i reče: “Tako mi Allaha, nema nikog ko hodi po Zemlji da mi je draži od tebe, ali ti znaš da je moja kćerka dio mene: rastuži me ono što nju rastuži i raduje me ono što nju raduje. Ti često puštaš žene i bojim se da ćeš i nju pustiti. Ako to uradiš, bojim se da se moje srce promijeni u ljubavi prema tebi, a ne bih volio da se to desi jer si ti dio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ako pristaješ na uslov da je nećeš pustiti, dat ću ti je.” Hasan zašuti, ustade i ode. Neko od njegovih ukućana reče kako je čuo da on ide i govori: “Abdurahman je htio da učini svoju kćerku omčom na mom vratu.”

Aliji, radijallahu anhu, je bilo neugodno zbog sinovljevog čestog puštanja žena, pa se na mimberu pravdao zbog njega i govorio u hutbi: “Hasan mnogo pušta žene. Zato ga ne ženite.” Neki čovjek iz Hemedana je ustao i rekao: “Tako mi Allaha, vođo pravovjernih, ženit ćemo ga koliko hoće, pa ako želi neka zadrži, a ako želi neka pusti.” Aliju to obradova i on reče:

Da sam vratar džennetskih vrata,

rekao bih Hemedanu uđi sa selamom.

Ovo je upozorenje na to da se ne treba podržavati onaj koji vrijeđa čovjekovu voljenu osobu, kao što je supruga ili dijete jer je ta podrška ružna, već je edeb suprotstaviti se, koliko može, jer je to veselije njegovom srcu i rahatnije za njegovu dušu.

Svrha ovoga jeste pojašnjenje da je razvod dozvoljen. I Allah je obećao (materijalno) neovisnost i u slučaju razvoda i braka zajedno, rekavši: “Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje, ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati.” Rekao je i: “A ako se raziđu, Allah će svakome iz obilja Svoga dati.”[114]

3. da ne otkriva njene tajne, ni kod razvoda, ni u braku. Navodi se, u vezi sa otkrivanjem tajni žena, u vjerodostojnoj predaji, velika prijetnja.[115] Prenosi se za nekog od dobrih da je htio pustiti ženu. Upitan o tome što je to što mu se ne dopada kod nje, on je rekao: “Pametan ne otkriva zastor svoje žene.” Nakon što je pustio, upitaše ga zašto je to učinio. “Što je imam s tuđom ženom?”, odgovori. Ovo je primjer kakva je obaveza muža.

Drugi dio poglavlja

Osvrt na prava muža kod žene

Adekvatne riječi za prava muža jesu da je brak vrsta ropstva, tako da je žena njegova robinja. Zato je njena obaveza potpuna pokornost mužu, u svemu što traži od nje, vezano za nju, samu u čemu nema grijeha. Navodi se mnogo hadisa koji veličaju pravo muža kod žene. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Koja god žena umre, a njen muž je zadovoljan njome, ući će u Džennet.”[116] Neki čovjek je krenuo na put, a ženi je naredio da ne silazi sa sprata u donji dio kuće.

Njen otac je bio u prizemlju i razbolio se. Žena je poslala nekoga do Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći dozvolu da siđe do svoga oca. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj kaza: “Poslušaj svoga muža” i otac umrije. Onda je ona opet upitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što da radi, a on reče: “Poslušaj svoga muža.” I njen otac je ukopan. Onda joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posla vijest da je Allah oprostio njenom ocu zbog njene poslušnosti mužu.[117]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ako žena klanja svojih pet (namaza) i posti svoj mjesec (ramazan), čuva svoj spolni organ i sluša svoga muža, ući će u Džennet svoga Gospodara.”[118] Dodao je tako poslušnost mužu stubovima islama. On je, spominjavši žene, rekao: “Nose djecu, rađaju, doje, samilosne prema svojoj djeci, da nema onoga što čine svojim muževima klanjačice njihove bi ušle u Džennet.”[119] “Vidio sam Džehennem i najviše žena među njegovim stanovnicima.” “Zašto, Allahov Poslaniče?”, upitaše. “Mnogo proklinju i nezahvalne su životnom saputniku”,[120] tj. mužu.

A u drugoj predaji stoji: “Vidio sam Džennet najmanje je žena među njegovim stanovnicima“. “Pa, gdje su žene?“, upitao sam. “Zaokupila su ih dva crvenila: zlato i šafran”,[121] tj. nakit i obojena odjeća.

Aiša pripovijeda da je neka djevojka došla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa rekla: “Allahov Poslaniče, ja sam djevojka kojoj se nudi brak, ali ne volim da se udam. Kakvo je pravo muža prema ženi?” Poslanik reče: “Kada bi od glave do pete bio sav u gnoju, pa ga svega olizala, ne bi mu se zahvalila.” “Pa, hoću li se udati?“, upita djevojka. “Da, udaj se, jer je to hajr”, odgovori on.[122]

Ibn Abbas kaže: “Došla je neka žena iz Hasama Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla: ‘Ja sam neudata i želim se udati. Što je pravo muža?’” “Pravo muža prema ženi je da kada je želi i traži od nje spolni odnos, a ona je na devi, ne smije mu uskratiti. Njegovo je pravo i da ona ništa iz njegove kuće ne dadne bez njegove dozvole, a ako to uradi, ona ima grijeh, a on nagradu. Njegovo je pravo i da ona dobrovoljno ne posti, bez njegove dozvole, a ako to i uradi, gladovat će i biti žedna, a neće joj to biti primljeno. A ako izađe iz kuće bez njegove dozvole, meleki je proklinju, sve dok se ne vrati u kuću ili se ne pokaje.”[123]

“Kada bih nekome naredio da nekome čini sedždu, naredio bih ženi da učini sedždu svome mužu, zbog veličine njegovog prava prema njoj.”[124] “Žena je najbliža licu svoga Gospodara kada je u unutrašnjosti svoje kuće. Njen namaz u dvorištu kuće je bolji od namaza u džamiji, a njen namaz u kući je bolji od njenog namaza u dvorištu. Namaz, pak, u njenoj odaji unutar kuće (mahde’) je bolji od namaza u kući.”[125] To je zbog skrivenosti. Zbog toga je Alejhiselam kazao: “Žena je nepokriveni dio, pa kada izađe, šejtan je gleda.”[126] “Žena ima deset sramotnih dijelova. Kada se uda, muž pokrije jedan, a kada umre, kabur pokrije svih deset.”[127] Prema tome, prava muža spram žene su mnogobrojna, a najbitnija su dva: prvo je čuvanje i pokrivenost, a drugo netraženje onoga što nije neophodno i ustezanje od njegovog sticanja, ako je haram. Takav je bio običaj kod žena među selefom. Čovjek, kada bi izlazio iz kuće, žena ili kćerka bi mu govorila: “Čuvaj se sticanja harama, jer mi možemo trpiti glad i nedaću, ali ne i vatru.”

Neki čovjek od selefa je bio naumio na put, ali njegovi susjedi nisu odobravavali taj put, pa rekoše njegovoj ženi: “Zašto si odobrila njegov put, a nije ti ostavio ništa od imetka?”

Ona odgovori: “Svoga muža poznajem samo kao izjelicu a ne kao onoga koji donosi opskrbu. Ja imam Gospodara Koji daje opskrbu. Odlazi onaj koji jede, a ostaje Onaj Koji daje opskrbu.”

Rabia bint Ismail je ponudila brak Ahmed b. Ebi Hivariju, a njemu se to nije dopadalo, zbog ibadeta kojim je bio zaokupljen, pa joj reče: “Tako mi Allaha, nemam želje za ženama, zbog zaokupljenosti svojim stanjem“. Ona reče: “I ja sam zaokupljena svojim stanjem od tebe, i nemam strasti, već sam naslijedila ogroman imetak od svoga muža, pa sam htjela da to potrošiš na svoju braću, i preko tebe da upoznam dobre i imadnem put Allahu, neka je slavljen i uzvišen.” Onda on kaza: “Prvo ću zatražiti dozvolu od svoga učitelja“ i ode do Ebu Sulejmana Daranija, kazavši: “On mi je prije zabranjivao brak i govorio da se nijedan od naših prijatelja nije oženio, a da se nije promijenio.” Kada je čuo njenu izjavu, Darani reče: “Oženi se njome, ona je Allahov evlija. Ovo su riječi iskrenih vjernika.” “I oženio sam se njome. U našoj kući je bio zastor od gipsa i nestao je od pranja ruku onih koji su žurili da izađu nakon jela, pored onih koji su prali sapunom. Uz nju sam oženio još tri žene, a ona me je hranila prijatnim jelima, oraspoloživala i govorila da idem sa svojom raspoloženjem i snagom svojim ženama.” Ova Rabia među stanovnicima Šama je sličila Rabiji u Basri.

Među ženinim obavezama je i da ne rasipa imetak svoga muža, već mu ga treba čuvati. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ženi nije dopušteno da dadne hrane iz kuće svoga muža, osim one hrane koja nije suha, za koju se boji da će se pokvariti. Pa, ako dadne hrane s njegovim odobrenjem, i ona će imati istu nagradu kao i on. A ako da bez njegovog odobrenja, on će imati nagradu, a ona grijeh.”[128]

Obaveza ženinih roditelja je da je nauče lijepom ponašanju i edebima zajedničkog života s mužem. Prenosi se od Esme bint Haridže Fezari da je rekla svojoj kćerki kod stupanja u brak: “Ti si izašla iz gnijezda u kojem si odrasla i otišla u postelju koju ne poznaješ i drugu, kojeg nisi upoznala. Budi mu zemlja, on će ti biti nebo. Budi mu postelja, bit će ti stub. Budi mu robinja, bit će ti rob. Nemoj mu dosađivati, pa da te zamrzi, i ne udaljavaj se od njega, pa da te zaboravi. Ako ti se približi, i ti se njemu približi, a ako se udalji, i ti se udalji. Pazi na njegov nos, sluh i oko, tako da osjeti od tebe samo prijatan miris i čuje samo dobro i vidi samo lijepo.”

Neki čovjek reče svojoj ženi:

Opraštaj mi, produžit ćeš moju ljubav

I ne govori mi u lice kad sam ljut.

Nikad mi ne kljucaj kao što u def udaraš

Jer ne znaš kako je odsutnome

Ne žali se mnogo pa da uništiš ljubav

I da te moje srce prezre, srca se preokreću

Jer ja sam vidio: ljubav u srcu i neugodnost

Kada se sastanu, ljubav ubrzo nestane.

Kratko kazano o adabima ponašanja žene u braku, bez oduljivanja, jeste da sjedi u svojoj kući, držeći se svoje predionice, previše se ne podizati i gledati, malo govoriti s komšijama, ne ići im, osim kada je to nužno, da čuva čast svog muža, kada je on odsutan, teži da ga obveseli u svemu, da ga ne vara u pogledu sebe i njegovog imetka i ne izlazi iz kuće, bez njegovog dopuštenja. Ako izađe s njegovim dopuštenjem, onda treba biti prikrivena da ne skreće pažnju na sebe, tražeći mjesta koja su prazna, izbjegavajući ulice i trgove, pazeći da neko stran ne čuje njen glas ili je upozna. Neka se ne upoznaje s prijateljem svoga muža ako joj je nešto potrebno, već će paziti da bude neopažena od onoga za koga misli da je poznaje ili ona njega. Njena briga treba biti njena čestitost, upravljanje domaćinstvom, obavljanje namaza i post. Ako prijatelj njenog muža bude tražio dopuštenje da uđe u kuću, a muž nije prisutan, neće pitati ko je, niti razgovarati s njim, čuvajući sebe i svoga muža. Treba biti zadovoljna onim što je Allah dao njenom mužu, dajući prednost njegovom pravu nad vlastitim pravom i pravom njene druge rodbine. Stalno treba paziti na svoju čistoću i urednost, spremna u svim situacijama da se može zadovoljiti njome ako želi, samilosna prema svojoj djeci, pazeći da ih sačuva, sustežući jezik od pogrdnih riječi prema djeci i raspravljanja s mužem.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ja i žena crvenkasto-crnih obraza bit ćemo u Džennetu kao ova dva (prsta); žena koja ostane bez muža i posveti se svojim kćerkama, dok ne stasaju ili umru.”[129] “Allah je zabranio svakom čovjeku da uđe u Džennet prije mene. Međutim, ja ću pogledati sa svoje desne strane i vidjeti ženu, koja će prije mene ići vratima Dženneta, pa ću reći: ‘Šta je ovoj, pa ide prije mene?’ Onda će mi se reći: ‘Muhammede, ova žena je bila dobra, lijepa, a imala je sa sobom svoju siročad, pa je osaburila s njima, dok nisu dostigle ono što su dostigle, pa joj je Allah taj trud nagradio’.”[130]

Od edeba žene je da se ne uzdiže nad mužem svojom ljepotom i ne prezire ga zbog toga što on nije lijep. Prenosi se da je Asmei’ rekao: “Ušao sam u pustinju i susreo ženu jako lijepog lica, koja je bila sa čovjekom jako ružnog lica. Rekoh joj: O ti, zar si zadovoljna da ti takva budeš za onakvim čovjekom? Ona odgovori: ‘O ti, ne govori tako, ružne riječi si kazao. Možda je on bolji od mene, između njega i njegovog Stvoritelja, pa me je učinio njegovom nagradom, ili možda sam ja pogriješila nešto prema svome Stvoritelju, pa ga je učinio mojom kaznom. Zar da ne budem zadovoljna onime čime je Allah zadovoljan prema meni?’ Tako ostadoh bez riječi.” Asmei’, također, kaže: “Vidio sam u pustinji ženu, koja je bila oknivena i na kojoj je bila crvena košulja, a u ruci je imala tespih. Rekoh: Koliko je daleko ovo od ovoga? A ona reče:

Spram Allaha imam obavezu koju provodim

Ali su i prohtjevi i besposlica još kod mene prisutni.

Onda spoznah da se radi o dobroj ženi koja ima muža kojem se ukrašava.”

Među adabe spada i to da se žena drži čestitosti i povučenosti, kada je muž odsutan, a da se vrati igri, veselju i uzrocima slasti, kada je on prisutan. Ne treba uznemiravati muža ni u kom slučaju. Prenosi se od Muaza b. Džebela da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uznemiri žena svoga muža na dunjaluku, a da njegova žena hurija ne kaže: ‘Ne uznemiravaj ga, Allah te ubio, jer je on samo uljez kod tebe i svaki čas te može napustiti i nama doći’.’[131]

Od obaveza prema mužu je i da, kada joj muž umre, ne tuguje za njim više od četiri mjeseca i deset dana i da se tokom tog perioda kloni mirisa i ukrasa. Zejneb bint Ebi Seleme kaže: “Došla sam kod Ummi Habibe, žene Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je preselio njen otac Ebu Sufjan b. Harb, pa je zatražila miris i njime namirisala svoju sluškinju, a onda je potrala svoje obraze i rekla: ‘Tako mi Allaha, miris mi ne treba! Ali, čula sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: - Nije dopušteno ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan da tuguje za mejitom više od tri dana, osim za mužem četiri mjeseca i deset dana’.”[132]

Obavezna je da se drži bračne kuće sve do kraja iddeta, nema pravo da se seli svojoj porodici niti da izlazi, osim iz nužde.

Od njenih adaba je da čini sav hizmet u kući koji može činiti. Prenosi se od Esme, kćerke Ebu Bekra Siddika, da je rekla: “Oženio me je Zubejr, a ništa na zemlji nije imao, ni imetka, ni sluge niti bilo čega drugog osim svog konja i devu (jednogrbu). Hranila sam mu konja, brinula se o njemu i čuvala ga. I mljela sam sjemenje za njegovog devu i hranila ga, donosila vodu, čuvala mu obraz i mijesila hljeb. Prenosila sam sjemenje na glavi s udaljenosti od dvije trećine milje, dok mi nije Ebu Bekr poslao sluškinju, koja se umjesto mene brinula o konju i kao da me je oslobodio iz ropstva.

Jednog dana, dok sam nosila sjemenje, srela sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sa njim njegove ashabe. On reče: ‘Ah, ah’. Natjerao je devu da klekne i postavi me iza sebe na njoj. Postidjela sam se toga da idem s muškarcima i sjetila se Zubejra i njegove ljubomore jer je bio najljubomorniji čovjek. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidje da se stidim. Onda sam došla Zubejru i ispričala mu što se desilo, a on reče: ‘Tako mi Allaha, da nosiš sjemenje na glavi teže mi je od toga da si uzjahala s njim’.”[133]

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab o normama ponašanja u braku.

---

[1] Muttefekun alejhi. [2] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je slab. [3] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je dobar. Ibn Madže bilježi od Muhameda b. Hatiba. [4] Tirmizi prenosi od h. Aiše i kaže da je dobar, a Bejheki kaže da je slab. [5] Hadis bilježi Buhari i kaže: “Na Dan Bedra.” U nekim primjercima Ihjaa stoji Dan slanja (delegacija), a to je greška. [6] Sura Nisa, 19. [7] Sura Nisa, 21. [8] Sura Nisa, 36. [9] Hadis bilježi Nesai, Ibn Madže od h. Umm Seleme, prvi dio je izgovorio na samrti, a oporuka o ženama je bila izrečena na Oprosnom hadždžu. To bilježi Muslim u podužem hadisu. [10] Nisam našao izvor ovoga hadisa. [11] Mutefekun alejhi, od h. Omera. [12] Hadis koji je spomenut prethodno. [13] Nisam našao izvor ovoga hadisa. [14] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, Hatib u Tarihu i lanac prenosilaca je slab. [15] Hadis bilježi Ebu Ja’la, i Ebu Šejh. U lancu prenosilaca je Ibn Ishak, a on je dosta prenosio mu’an’an [16] Muttefekun alejhi [17] Muttefekun alejhi od h. Amra b. Asa: “Ko su ti najdraži ljudi, Allahov Poslaniče? – On reče: - Aiša...“ što se tiče da je to prva ljubav, to navodi Ibn Dževzi u Mevdu’at od h. Enesa. Vjerovatno je mislio na Medinu, kao što je u drugom hadisu da je prvo novorođenče (u Medini), među muslimanima bio Ibn Zubejr. Inače je poznato koliko je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, volio h. Hatidžu, i to se vidi iz mnogobrojnih vjerodostojnih hadisa. [18] Muttefekun alejhi, ali bez izuzimanja. Ovaj dodatak bilježi Zubejr b. Bekkar i Hatib. [19] Hadis bilježi Buhari od h. AIše [20] Hadis bilježi Muslim: “Nisam vidio da je iko bio milostiviji prema suprugama od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.” Ali b. Abdulaziz i Begavi dodaju: i djeci. [21] Hadis bilježi Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, od h. Aiše sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. [22] Hadis bilježi Hasan b. Sufjan od h. Enesa, ali bez sa svojim suprugama. Bilježi ga i Bezzar i Taberani u Evsat i Sagir i kaže: sa djecom. U lancu prenosilaca je Ibn Luhej’a. [23] Muttefekun alejhi, ali se ne spominje Dan ašure, nego se kaže neki praznik. Nesai: - Rekla sam: nemoj žuriti. – On mi je rekao: - Rumena! – Lanac prenosilaca je vjerodostojan. [24] Hadis bilježi Tirmizi, Nesai, od koga je preuzet hadis, i Hakim. On kaže: - Prenosioci su pouzdani po uslovima Buharije i Muslima [25] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je vjerodostojan, od h. Ebu Hurejre, ali bez a ja sam najbolji svojim ženama. On bilježi od h. Aiše: “Najbolji među vama su oni koji su najbolji svojim porodicama (suprugama), a ja sam najbolji svojoj porodici (supruzi).” [26] Hadis bilježi Ebu Bekr b. Lal od h. Ebu Hurejre sa slabim lancem prenosilaca. Zabilježen je u dva Sahih: “Hoćete li da vam kažem ko su džehennemlije? – Svaki umišljeni, okrutni i oholi.“ Kod Ebu Davuda: “Neće ući u džennet ko je bio umišljen i okrutan.” [27] Sura Kalem, 13. [28] Za ovaj hadis nisam našao izvor. Poznato je: “Propao je rob dinara i dirhema.” Taj hadis bilježi Buhari od h. Ebu Hurejre. [29] Sura Nisa, 119. [30] Sura Jusuf, 25. [31] Hadis bilježi Taberani od h. Ebu Umame, sa slabim lancem prenosilaca. Ahmed ga bilježi od h. Amra b. Asa: “Bili smo s Poslanikom, s.a.v.s., u Merr Zahranu. Tamo smo vidjeli mnogo vrana i gavrana, a među njima je bio jedan gavran prošaran bijelim perima i crvenog kljuna. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “U Džennet će ući žena onoliko koliko je ovakvih među ostalim gavranima.” Lanac prenosilaca je vjerodostojan i zabilježen je u Sunenul-kubra od Nesaija. [32] Hadis bilježi Taberani od Fudaleta b. Ubejda i lanac prenosilaca je dobar. [33] Muttefekun alejhi od h. Aiše [34] Sura Tahrim, 4. [35] Hadis bilježi Buhari od Ebu Bekreta. [36] Hadis bilježi Taberani u Evsatu od h. Džabira: “Zabranio je da se istražuju greške žena.” Kod Muslima stoji: “Zabranio je da čovjek dolazi svojim suprugama u kasno doba noći, kako bi ih ustrašio ili provjeravao.” Buhari se ograničava na zabranu da se noću kasno dolazi. [37] Hadis bilježi Ahmed od Ibn Omera, sa dobrim lancem prenosilaca. [38] Muttefekun alejhi od h. Ebu Hurejre. [39] Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Hibban od h. Džabira b. Utejka. [40] Muttefekun alejhi od h. Ebu Hurejre, samo što kod Buharije nema i vjernik je ljubomoran. [41] Muttefekun alejhi od h. Mugireta b. Šu’beta. [42] Muttefekun alejhi od h. Džabira, ali bez spomena ...u noći kada sam uzdignut i nije spomenuta hurija. Hurija se spominje u drugom hadisu, koji je Muttefekun alejhi, od h. Ebu Hurejre: “Dok sam spavao, usnio sam da sam u Džennetu...” [43] Zadnji dio hadisa bilježi Tukani od Abdullaha b. Muhammeda, kao mursel. Jasno je da je to Abdullah b. Hanefijje. [44] Hadis bilježi Bezzar, kao i Darekutni u Efradu od h. Alije, sa slabim lancem prenosilaca. [45] Muttefekun alejhi od h. Ibn Omera: “Dozvolite svojim ženama da idu noću u džamije.” [46] Muttefekun alejhi. [47] Muttefekun alejhi. [48] Muttefekun alejhi od Umm Atijje. [49] Sura A’raf, 31. [50] Sura Isra, 29. [51] Hadis bilježi Muslim od h. Ebu Hurejre. [52] Menstruacija. [53] Oticanje krvi iz ženskog polnog organa, mimo menstruacije i poroda. [54] Muttefekun alejhi, od h. Aiše. [55] Hadis bilježe autori sunena i Ibn Hibban od h. Ebu Hurejre. Ebu Davud i Ibn Hibban navode: “Pa bude skloniji jednoj”, a Tirmizi: “I ne bude pravedan prema njima.” [56] Sura Nisa, 129. [57] Hadis bilježe autori sunena i Ibn Hibban od h. Aiše. [58] Sličan hadis bilježi Buhari. [59] Hadis bilježi Ebu Davud od h. Aiše. Taberani i Buhari bilježe: “Kada je Sevda ostarila, svoj dan je dodijela Aiši i on je kod nje boravio u vrijeme Sevdina reda.” Bejheki ga bilježi kao mursel. [60] Muttefekun alejhi. [61] Hadis bilježi Ibn Adijj od h. Enesa. Buhari bilježi: “Sve svoje supruge obišao je za jednu noć, a imao ih je devet.” [62] Sura Nisa, 35 [63] Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai i Ibn Madže od Muavije b. Hajdeta, s dobrim lancem prenosilaca. [64] Hadis navodi Ibn Dževzi u Vefau, bez lanca prenosilaca. U dva sahiha stoji: “Zakleo se da im neće ulaziti mjesec dana zbog velike ljutnje koju je osjećao prema njima.“ U drugoj predaji stoji: “A onda ih je bojkotovao mjesec dana.” [65] Muttefekun alejhi, od h. Ibn Abbasa. [66] Hadis bilježi Hatib od h. Umm Seleme, sa slabim lancem prenosilaca. [67] Hadis bilježi Ibn Madže od Utbeta b. Abda. [68] Hadis bilježi Dejlemi od h. Enesa i hadis je munker. [69] Hadis bilježi Dejlemi od Ahdara i to je dio hadisa prije njega. [70] Analno. [71] Sura Bekare, 223. [72] Muttefekun alejhi, s tim što je pitao Omer, a ne Abdullah. [73] Hadis bilježi Ebu Davud, kao i Tirmizi i Ibn Madže. Jezid b. Harun kaže da je ovo greška. Bejheki prenosi od hafiza da ovdje ima slabosti, ali je, po prenosiocima, hadis vjerodostojan. [74] Muttefekun alejhi od h. Ebu Seida. [75] Nisam našao izvor ovoga hadisa. [76] Sura Hud, 6. [77] Hadis bilježi Muslim od Džuzame bint Vehba. [78] Sura Tekvir, 8. [79] Muslim bilježi da su ashabi pitali Poslanika, s.a.v.s., o ‘azlu, pa im je rekao da nisu obavezni napustiti ga. Nesai bilježi od Ebu Surmeta, Muslim i Buhari od Džabira, a Nesai od h. Ebu Hurejre da je bio pitan o ‘azlu i da mu je rečeno da židovi govore da je to malo ubistvo. Rekao je da je to laž židova. Bejheki kaže da su prenosioci koji govore o dozvoljenosti ‘azla mnogobrojniji i tačniji. [80] Sura Mu’minun, 12-14. [81] Muttefekun alejhi, a riječi i nije nam zabranio su samo kod Muslima zabilježene. [82] Autor kaže da je ovaj hadis zabilježen u dva sahiha, a nije tako, nego ga prenosi Muslim. [83] Hadis bilježi Taberani u Kebiru, a Haraiti od h. Ibn Mes’uda sa slabim lancem prenosilaca. [84] Hadis bilježi Ibn Madže, kao i Hakim i kaže da je vjerodostojnog lanca prenosilaca. [85] Hadis bilježi Haraiti, sa slabim lancem prenosilaca. Tirmizi ga bilježi: Ko se bude brinuo za dvije djevojke... i kaže da je hasen garib. [86] Hadis bilježi Haraiti, sa slabim lancem prenosilaca. [87] Hadis bilježi Harait,i sa vrlo slabim lancem prenosilaca. Ibn Adijj bilježi u Kamilu, a Ibn Dževzi kaže da je hadis izmišljen. [88] Hadis bilježi Haraiti i njegov je citat. Bilježi ga i Hakim, ali ne spominje sestre i kaže da je vjerodostojnog lanca prenosilaca. [89] Hadis bilježi Ahmed i od njega je uzet citat, a bilježe ga i Ebu Davud. Tirmizi kaže da je vjerodostojan, samo što oni spominju Hasana. Hadis slabim ocjenjuje Ibn Kattan. [90] Hadis bilježe Ebu Ja’la i Ibn Sunni. Bejheki bilježi u Šu’abu od h. Husejna, sa slabim lancem prenosilaca. [91] Hadis bilježi Taberani u Sagiru od Džabira, sa slabim lancem prenosilaca. [92] Hadis bilježi Taberani od Abdulmelika b. Ebi Zuhejra, a on od svoga oca Mu’aza i kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan. Bejheki bilježi od h. Aiše. [93] Hadis bilježi Muslim od Ibn Omera. [94] Muttefekun alejhi od Džabira [95] Hadis bilježe Ahmed i Ibn Hibban od h. Ebu Hurejre. Ebu Davud ga bilježi, a Tirmizi kaže da je dobar. Ibn Hibban prenosi od Džabira: Onaj koji nosi moje ime neka ne nosi moj nadimak, a onaj koji ima moj nadimak neka ne nosi moje ime. [96] Hadis bilježi Tukani od Ibn Omera, sa slabim lancem prenosilaca. Ebu Davud bilježi da je Omer udario svog sina, jer se prozvao Ebu Isa i da je izružio Mugireta b. Šu’beta, zbog takvog nadimka koji je sebi dao, a on mu je rekao: “Taj nadimak mi je dao Allahov Poslanik, s.a.v.s.” Lanac prenosilaca je vjerodostojan. [97] Hadis bilježi Ebu Davud od Ebu Derdaa. Nevevi kaže da je lanac prenosilaca dobar, a Bejheki da je mursel. [98] Hadis bilježi Bejheki, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. [99] Muttefekun alejhi od Ebu Hurejre [100] Hadis bilježi Muslim od Semureta b. Džunduba, samo što je umjesto bereke riječ rebah. [101] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je vjerodostojan. [102] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da nije spojenog lanca prenosilaca. Hakim spaja taj lanac, samo što je kod njega spomenut Husejn. Ebu Davud ga bilježi od Ibn Abbasa i kaže da je za kurbana izabrao ovna. [103] Hadis bilježi Buhari od Selmana b. Amira Dabbija. [104] Hadis bilježi Hakim i kaže da je vjerodostojan od h. Alije. Kod Tirmizija je s prekinutim lancem prenosilaca i spomenut je Hasan. On kaže da lanac prenosilaca nije spojen. Ahmed ga bilježi od Ebu Rafi’a. [105] Muttefekun alejhi. [106] Sura Nisa, 34. [107] Hadis bilježe autori sunena. Tirmizi kaže da je hasen sahih. [108] Sura Talak, 1. [109] Sura Bekare, 229. [110] Hadis bilježi Ebu Davud. Tirmizi kaže da je dobar, a bilježe ga i Ibn Madže i Ibn Hibban od Sevbana. [111] Hadis bilježi Nesai od Ebu Hurejre i kaže: “Hasan nije čuo od h. Ebu Hurejre”, ali i pored ovoga nisam ga čuo osim kao hadis Ebu Hurejre. Taberani ga bilježi od Ukbeta b. Amira, sa slabim lancem prenosilaca. [112] Muttefekunun alejhi od Ibn Omera. [113] Sura Bekare, 236. [114] Sura Nur, 32 i sura Nisa, 130. [115] Hadis bilježi Muslim od Ebu Seida: “Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Najveća prevara kod Allaha, na Kijametskom danu, bit će da čovjek povjeri nešto svojoj ženi i ona njemu, a onda on o tome priča u društvu’.” [116] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je hasen garib. Ibn Madže ga prenosi od Umm Seleme. [117] Hadis bilježi Taberani u Evsatu od h. Enesa, sa slabim lancem prenosilaca, samo što kod njega stoji: “Oprostio je njenom ocu.” [118] Hadis bilježi Ibn Hibban od h. Ebu Hurejre. [119] Hadis bilježi Ibn Madže, kao i Hakim, koji kaže da je vjerodostojan od Ebu Umameta, ali ne spominje dojilje. Taberani ga bilježi u Sagiru. [120] Muttefekunun alejhi od Ibn Abbasa. [121] Hadis bilježi Ahmed od h. Ebu Umame, sa slabim lancem prenosilaca, i navodi svila umjesto šafran. Muslim bilježi od Izzeta Ešdže‘ija: “Teško se ženama zbog dvije rumene stvari, zlata i šafrana.” Lanac prenosilaca je slab. [122] Hadis bilježi Hakim i kaže da je vjerodostojnog lanca prenosilaca od h. Ebu Hurejre, samo što ne navodi dio: “Udaj se, u tome je dobro.” A ja nisam našao da je prenesen od h. Aiše. [123] Hadis bilježi Bejheki zadržavajući se na dijelu. U potpunosti ga prenosi Ebu Omer. U hadisu ima slabosti. [124] Hadis bilježi Tirmizi, a Ibn Hibban od h. Ebu Hurejre. Ebu Davud ga bilježi od Kajsa b. Sa’da i Ibn Madže od h. Aiše. Ibn Hibban ga bilježi od Ibn Ebu Evfa. [125] Hadis bilježi Ibn Hibban od h. Ibn Mes’uda, samo početak, ali ne i kraj hadisa. Kraj bilježi Ebu Davud i ne spominje dvorište kuće. Bejheki ga bilježi od h. Aiše: “A bolje joj je da klanja u kući nego u džamiji.” Lanac prenosilaca je dobar. Ibn Hibban ga bilježi od Umm Humejd. [126] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je hasen sahih, a Ibn Hibban od h. Ibn Mes’uda. [127] Hadis bilježi Ebu Bekr Muhammed b. Džu’abi u Tarihuttalibin od h. Alije, sa slabim lancem prenosilaca. Taberani ga bilježi u Sagiru od h. Ibn Abbasa: “Žena ima dva pokrova.” Upitali su: “A što to?” On reče: “Muža i kabur.” [128] Hadis bilježi Ebu Davud Tajalisi, a Bejheki od Ibn Omera i tu još stoji: “Ne daje ništa iz njegove kuće osim s njegovom dozvolom, pa ako to uradi, njegova je nagrada, a njoj je kazna.” Ebu Davud bilježi od Sa’da: “Neka žena je pitala Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ‘Allahov Poslaniče, mi smo teret našim očevima, sinovima i muževima, pa šta nam je dozvoljeno od njihovog imetka?’ On reče: ‘Hurme koje pojede i podijelite’.” Darekutni kaže u Ilelu da je ovaj Sa’d jedan od Ensarija, a nije Ibn Ebi Vekkas. To je potvrdio i Ibn Kattan. Muslim bilježi od h. Aiše: “Ako žena da nešto iz kuće u čemu nema štete, imat će nagradu, a muž će imati nagradu za to što je zaradio.” [129] Hadis bilježi Ebu Davud od Ebu Malika Ešdže’ija, sa slabim lancem prenosilaca. [130] Hadis bilježi Haraiti od h. Ebu Hurejre, sa slabim lancem prenosilaca. [131] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je hasen garib, a bilježi ga i Ibn Madže. [132] Muttefekunun alejhi. [133] Muttefekun alejhi.