GAZALI: O naređivanju dobra i odvraćanju od zla - III dio

TREĆE POGLAVLJE

O UOBIČAJENIM RUŽNIM POJAVAMA

Ukazat ćemo na neke općenite pojave, htijući da se, na osnovu njih, dođe do njima sličnih jer ih je nemoguće sve obuhvatiti i raščlaniti.

Ružne pojave u džamijama

Znaj da se ružne pojave dijele na one koje su pokuđene i na one koje su zabranjene. Pa, ako kažemo: “Ova ružna pojava je pokuđena”, znaj da je odvraćanje od nje pohvalno. Šutjeti o njoj je pokuđeno, a nije zabranjeno. Ako onaj koji to čini ne zna da je to pokuđeno, dužnost mu je to spomenuti jer je pokuđenost odredba u Šerijatu, koju je obavezno prenijeti njenom nepoznavaocu. Kada kažemo: “Ružna pojava, nedopuštena ili samo ružna pojava, općenito”, pod tim mislimo na ono što je zabranjeno. Šutiti o njoj, ako se može kazati, zabranjeno je.

Često se vidi u džamijama loše obavljenje namaza, izostavljanjem smirenosti prilikom obavljanja rukua i sedžde. To je ružna pojava, definirana tekstom hadisa, a koja kvari namaz. Dužnost je odvraćati od nje, osim kod hanefija, koji smatraju da to ne kvari namaz, jer nema koristi odvraćati ga. Onaj koji vidi nekoga da griješi u namazu i prešuti to, saučesnik mu je. Tako stoji u predaji.

U hadisu stoji nešto što upućuje na to, jer se prenosi kod gibeta da je onaj koji sluša saučesnik onome koji priča.[1]

Tako, i sve ono što kvari namaz, kao što je nečistoća na odjeći koju klanjač ne vidi, skretanje od pravca Kible, zbog tame ili sljepila, dužnost je reagirati.

Također, dužnost je odvratiti od nepravilnog učenja Kur’ana, kao i naučiti pravilnom učenju onoga koji to ne zna. Ako bi čovjek u itikafu u džamiji potrošio većinu svog vremena u sličnim poslovima, i time smanjio dobrovoljne ibadete i zikr, dobro će postupiti, jer mu je to bolje od njegovog dobrovoljnog ibadeta i zikra, zato što je ovo farz i bogougodno djelo, čija korist prelazi i na druge. Zato je to bolje od nafile, od koje samo on ima korist. A ako bi ga to, naprimjer, spriječilo od trgovine papirom ili nekog posla od kojeg se hrani, a imao za najnužnije potrebe, dužan je baviti se time. Tada mu nije dozvoljeno ostaviti brigu o javnim poslovima, radi traženja više dunjalučkih uživanja. Ako, pak, treba raditi radi sticanja dnevne opskrbe, onda je njegovo nečinjenje opravdano i s njega spada obaveza, zbog nemogućnosti. Onaj koji mnogo griješi u učenju Kur’ana, a može naučiti, neka se sustegne od učenja, da ne bi činio grijeha. A ako ne može pravilno izgovarati jezikom i ako je veći dio njegovog učenja neispravan, neka ne uči. Neka se trudi da pravilno nauči Fatihu. A ako je veći dio učenja ispravan i ne može pravilno naučiti ostatak, nema lošeg u tome da nastavi učiti. No, tada treba spustiti glas, tako da ga drugi ne čuje. Po jednom mišljenjuj, takav čovjek ne treba učiti ni u sebi. Međutim, ako je to krajnji domet njegovih mogućnosti, a uz to se lijepo osjeća u učenju i ima želju za njim, smatram da tu nema ničega lošeg, a Allah najbolje zna.

Tu spada i otezanje učenja ezana od mujezina, njegovo oduljivanje otezanjem riječi, okretanje od Kible čitavim prsima kod učenja riječi hajje ales-salah i hajje alel-felah, ili izdvajanje svakog od njih ezanom, bez čekanja završetka ezana drugoga, tako da je prisutnima teško odgovoriti na ezan zbog miješanja glasova. To su pokuđene ružne pojave, na koje je obavezno ukazati. Ako se čini svjesno, pohvalno ih je spriječiti i reagirati na njih. Također, ako džamija ima jednog mujezina i on uči ezan prije sabaha, treba ga spriječiti da ga uči i nakon sabaha jer to ometa post i namaz ljudima. Ne mora se sprečavati kada se zna da uči ezan prije sabaha, tako da se ljudi ne oslanjaju na njegov ezan kod namaza i sehura, ili kada s njim ima i drugi mujezin poznatog glasa, koji uči tačno u sabahsko vrijeme.

Od ružnih pojava je i učenje više ezana, jednog za drugim, nakon nastupanja zore u jednoj džamiji, u uzastopnim, bliskim terminima, od pojedinca ili grupe. U tome nema koristi, ako u džamiji nije ostao niko da spava, a ni glas ne izlazi izvan mesdžida da upozori drugoga. To je ružna pojava, suprotna sunetu ashaba i prvih generacija muslimana.

U to spada i hatibovo oblačenje crne odjeće, kojom dominira svila, ili držanje pozlaćene sablje. U tom slučaju hatib čini grijeh i dužnost je ukazati mu na to. Samo crnilo nije pokuđeno, ali nije ni pohvalno, jer je Allahu najdraža bijela odjeća. Onaj koji kaže da je pokuđeno ili novotarija, pod tim misli na to da takva odjeća nije bila poznata u prvom stoljeću islama. Međutim, ako se za to ne navodi nikakva zabrana, ne treba se zvati novotarijom, već je to ostavljenje boljeg.

Tu spada i govor vaiza i govornika, koji svoj govor miješaju s novotarijom. Onaj koji priča priče, ako laže u svojim predajama, griješnik je i dužnost je suprostaviti mu se. Tako je s vaizom koji čini novotarije. Dužnost ga je spriječiti i nije dozvoljeno prisustvovati njegovoj halki, osim s namjerom oponiranja njegovom govoru, u prisustvu svih slušalaca, ako je to u stanju, ili nekih, koji su oko govornika. A ako to čovjek nije u stanju, nije mu dozvoljeno da sluša novotarije. Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže Svom poslaniku: Udalji se od njih, sve dok na drugi razgovor ne pređu. Ako govor podupire lažne nade i ohrabruje ljude na griješenje, ako im se od takvog govora povećava odvažnost u činjenju grijeha i uvjerenje u Allahov oprost i milost, i zbog njega njihova nada nadjačava strah, imamo ružnu pojavu.

Dužnost je govornika spriječiti, jer je smutnja velika. Kada bi on učinio da strah nadvlada nadu kod tih ljudi, to bi bilo prikladnije i bliže naravima, jer ljudi imaju veću potrebu za strahom.

Ispravno je izjednačiti strah i nadu, kao što kaže hazreti Omer: “Kada bi telal povikao na Sudnjem danu: ‘Neka u vatru uđu svi ljudi osim jednoga’, nadao bih se da sam ja taj. A kada bi povikao: ‘Neka u Džennet uđu svi osim jednoga’, bojao bih se da sam ja taj.”

Ako je vaiz mladić koji se uljepšava pred ženama svojom odjećom i izgledom, sa mnogo stihova, aluzija i pokreta, a njegovoj halki prisustvuju žene, on čini ružnu pojavu koju treba spriječiti, jer je loše u njoj veće od dobrog. To se može zaključiti na osnovu okolnosti vezanih za vaiza. Takvome čak ne treba ni davati da vazi. To može činiti onaj čija vanjština odaje sustezanje od grijeha, a fizički izgled smirenost i ozbiljnost. Odjeća mu je odjeća pobožnih ljudi. Ako nije takav, od njega će ljudi samo još više tonuti u zabludu.

Obaveza je staviti zastor između muškaraca i žena, koji će spriječiti poglede, jer je i tu potencijalna smutnja. Uobičajene stvari svjedoče u prilog da su ovo ružne pojave. Žene treba spriječiti od dolaska u džamije i halke zikra, ako se čovjek boji iskušenja zbog njih. Hazreti Aiša sprječavala je žene od toga, pa joj rekoše: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ženama zabranjivao prisustvovanje džematu”, a ona reče: “Da zna Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, što su počele činiti poslije njega, spriječio bi ih.”[2]

Prolazak žene kroz džamiju, ako je propisno obučena, ne treba sprečavati, iako je preče da se od džamije ne pravi prolaz. Učenje karija ispred vaiza, s otezanjem i melodijama, na način da mijenjaju formu Kur’ana i prelaze granicu objavljivanja ružna je pojava, jako pokuđena.

Grupa muslimana iz prvih generacija je na to negodovala. Od toga su i halke petkom radi prodaje lijekova, hrane, hamajlija, namaz prosjaka, njihovo učenja Kur’ana, recitovanje stihova i sl. Neke od ovih radnji su zabranjene, jer predstavljaju obmanu i laž, kao što čine lažovi iz ljekarskog zanata i mađioničari i obmanjivači. Tako i oni koji se bave hamajlijama uglavnom ih uspiju prodati različitim obmanama djece i neukog svijeta. Ovo je haram činiti u džamiji, kao i van nje, i obaveza je to spriječiti. Tako je i svaka kupoprodaja koja sadrži obmanu, laž ili skrivanje mahane mušteriji haram.

Tu spada i ono što je dozvoljeno izvan džamije, kao što je krojenje, prodavanje lijekova, knjiga i jela. Ovo ni u džamiji nije zabranjeno, osim pod određenim okolnostima. Kada se suži prostor klanjačima, ili im se remeti klanjanje namaza nije dozvoljeno. Ako, pak, nema ništa od toga, nije zabranjeno, ali je bolje to ne činiti. Uslov za dozvoljenost ovakvih poslova u džamiji je da se rijetko dešavaju i da su u određenim danima, jer je pretvaranje džamije u dućan haram i to treba spriječiti. Ima poslova koji su dozvoljeni u maloj mjeri, pa, ako porastu, postaju malim grijehom, kao što i među grijesima ima malih grijeha, uz uslov da se ne ustrajava u njima. Ako ima nešto malo od ovoga, bojati se da će prerasti u veliko, ako mu se otvore vrata.

Zato to treba spriječiti.

Međutim, to treba učiniti namjesnik ili osoba zadužena za džamijske poslove, imenovana od namjesnika jer pojedinac to ne može dokučiti vlastitim zaključivanjem i nema pravo svako sprječavati ono što je, samo po sebi, dozvoljeno, iz straha da se ne raširi. Tu spada i ulazak ludih osoba, djece i osoba u pijanom stanju u džamiju. Nema ničega lošeg u tome da dijete uđe u džamiju, ako se neće igrati. Djetetu nije zabranjeno da se igra u džamiji, a nije zabranjeno ni prešutjeti to igranje. No, ako se džamija pretvori u igraonicu i igranje postane uobičajeno, onda je dužnost to spriječiti. Ovo spada u grupu propisa dozvoljenog u maloj mjeri, ali ne i ako se umnoži.

Dokaz za dozvoljenost u maloj mjeri je situacija koja se prenosi u sahihajnu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stao je zbog hazreti Aiše da gleda Abesince kako plešu i igraju se štitovima i kopljima na Bajram u džamiji. Nesumnjivo je da bi Abesinci bili spriječeni da su uzeli džamiju za igralište, ali Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije učinio. Ako je to rijetko i u maloj mjeri, bilo bi ružnom pojavom, tako da je to posmatrao, a čak je to i naredio Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da bi ih Aiša vidjela i da bi unio radost u njeno srce, riječima: Pripazite se, o Beni Erfede, što smo prenijeli u knjizi o slušanju.

Nema ničega lošeg da maloumnici uđu u džamiju, osim kada postoji bojazan da će je zaprljati, psovati i govoriti ružne riječi, ili da će učiniti nešto ružno, kao što je otkrivanje stidnog dijela tijela i sl. A maloumnu osobu, koja je mirna i poznata po tome, ne treba izgoniti iz džamije.

Pijana osoba se tretira kao i maloumna. Ako postoji bojazan od povraćanja ili verbalnog vrijeđanja, treba je udaljiti iz džamije. Tako je sa svakom osobom poremećene pameti, jer se je bojati tih stvari od nje. A ako je neko popio alkoholno pića, a nije pijan, već se osjeća neugodan miris kod njega, to je posve ružna pojava. Kako da nije, kad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio onome koji je jeo bijeli i crveni luk da dođe u džamiju?[3] Ta zabrana je okarakterizirana kao pokuđen (a ne zabranjen) čin, ali je zabrana teža, kada je alkoholno piće u pitanju. Ako neko kaže: “Pijanoga treba istući i istjerati iz džamije”, mi kažemo: Ne, već treba sjediti u džamiji i biti pozvan u nju, naređivati mu da ostavi pijenje alkoholnog pića, ako je u tom trenutku svjestan. A tući ga radi odvraćanja od tog čina nemaju pravo pojedinci, već vlasti, i to ako on sam to potvrdi ili dva svjedoka posvjedoče. Ako se samo radi o zadahu, onda nije dozvoljeno.

Naravno, ako ide između ljudi, ljuljajući se, tako da se može primijetiti da je pijan, dozvoljeno je udariti ga u džamiji i van nje, radi odvraćanja od pokazivanja znakova pijanstva. Isticanje znakova ružnog djela je samo ružno djelo. Grijehe ne treba činiti, a ako se učine, treba ih sakriti, kao i njihove znakove. Pa, ako je čovjek skrio grijeh i njegove tragove, nije dozvoljeno špijunirati ga. Zadah može doći i od nečega mimo alkohola, sjedenjem na nekom mjestu gdje ga ima, ili njegovog dospijevanja do usta, bez gutanja. Zato se ne treba oslanjati na zadah.

Ružne pojave na pijacama

Među ružna djela, uobičajena na pijacama, spadaju laž kod trgovine i skrivanje mahana robe. Ko kaže: “Kupio sam ovu robu za deset”, naprimjer, “i imam zarade toliko”, lažući, čini grijeh. Dužnost je onoga koji to zna da upozori mušteriju na lažljivost prodavača. Ko, pak, bude šutio, zbog hatora prodavača, saučesnik je u prevari i čini grijeh prešućivanjem. Tako je i ako zna za mahanu robe. Dužnost je upozoriti mušteriju na nju. U suprotnom, zadovoljan je propadanjem imetka svoga brata muslimana, što je haram. Tako je s razlikom u mjerenju i vaganju: dužnost je svakom ko je uoči da je svojim postupkom ukloni ili to prijavi vlastima, kako bi to oni uklonili.

Tu spada i izbjegavanje trgovačkog postupka ponude i prihvatanja i zadovoljavanje samo davanjem iz ruke u ruku. Međutim, to je pitanje procjene i mišljenja, tako da se može negirati jedino kod onog koji vjeruje u obaveznost toga. Tako je sa svim neispravnim uslovima, uobičajenim kod ljudi. Treba na njih ih reagirati, jer kvare ugovore. Isto je i sa stvarima koje sadrže kamatu, a one dominiraju. Tako je i sa svim ostalim neispravnim djelatnostima.

U to spada i prodaja igračaka i likova životinja, u danima veselja, zbog djece. To je dužnost polomiti i spriječiti njihovu prodaju, kao što je slučaj i s igračkama. Tako je i s posudama od zlata i srebra, prodajom svilene odjeće, kapa od zlata i svile, onih koje su samo za muškarce, ili se zna po običaju u području da ih oblače samo muškarci. Sve to su ružne pojave, koje su zabranjene. Tako je i s onim koji uobičava prodavati istrošenu, kratku odjeću, koja svojom kratkoćom i istrošenošću zavarava ljude, a koji tvrdi da je nova. Ovaj čin je haram i dužnost je spriječiti ga. Tako je i s obmanjivanjem poderanom odjećom, koja se zakrpi, i svim onim što vodi obmanjivanju. Tu spadaju svi ugovori koji vode obmanjivanju, a navođenje svega toga bi se oduljilo. Neka ono što nismo spomenuli čovjek odmjeri prema ovome što smo naveli.

Ružne pojave na ulicama

Među ružne pojave, uobičajene na ulicama, spadaju: postavljanje stubova, izgradnja pomoćne zgrade vezane za zgrade u posjedu drugih vlasnika, sađenje drveća, izbacivanje tavanskih prozorčića i krila, stavljanje drva i tovara žitarica i hrane na puteve i sl. Sve su to ružne pojave, ako vode sužavanju puta i nanošenju štete prolaznicima. A ako one uopće ne čine štetu širini puta, onda ih ne treba sprječavati. Da, dozovljeno je ostaviti drva ili tovar hrane na putu, u količini koja se nosi kući jer su svi jednaci u potrebi za tim, i to nije moguće spriječiti. Tako je s vezanjem životinja na putu, od čega se stijesni put i isprljaju prolaznici. I to je ružna pojava, koju treba spriječiti. No, onoliko koliko treba za uspinjanje i silaženje sa životinje dozvoljeno je. To je zbog toga što su ulice zajednička korist i niko ih nema pravo prisvajati, osim onoliko koliko je nužno. Ono na što treba obratiti pažnju je potreba zbog koje se po običaju koriste ulice, a ne ostale potrebe.

Tu spada i vođenje životinja na kojima je trnje, koje cijepa odjeću ljudi. To je ružna pojava. Dobro je ako se mogu povući i privući, tako da ne cijepaju odjeću, ili ako se njima može proći širim prostorom. A ako nije moguće, nema zapreke, jer potreba stanovnika nekog mjesta može biti i za tim.

Naravno, neće ih ostaviti bačene na ulicama, osim onoliko koliko treba za prenos. Također, tovarenje životinje onim što ne može podnijeti je ružna pojava i dužnost je spriječiti vlasnika u tome. Tako je i s klanjem stoke od strane mesara: ako kolje na putu, blizu vrata radnje, i prlja put krvlju, čini ružnu pojavu koju treba spriječiti. Njegova je dužnost da u radnji ima mjesto za klanje, jer klanjem vani stješnjava put i nanosi štetu ljudima, zbog puštanja nečistoće, kao i zbog gađenja prirode prema prljavštinama.

Isto je i s bacanjem smeća na puteve, bacanjem kore lubenice i prosipanjem vode na putu, od čega postoji bojazan da će se neko okliznuti ili posrnuti. Sve su to ružne pojave.

Tako je i s puštanjem vode kroz odvodne cijevi iz zida na uski put jer to prlja odjeću ili stješnjava put. Ne treba to sprečavati, ako se radi o širokom putu, kada je to moguće zaobići. Ostavljanje kišnice, blata i snijega na putu, bez čišćenja, ružna je pojava, ali nije vezana samo za određenu osobu. To postaje onda kada snijeg na put baci jedan čovjek, ili kada se voda skupi na putu iz određenog odvoda. Onaj čije je to djelo je dužan to očistiti. Ako je od kišnice, onda je to posao od općeg interesa i vlast je dužna zaduži ljude koji će čistiti. Pojedinci tu samo mogu savjetovati.

Tako je i s onim koji ima opasna psa na vratima svoje kuće, koji uznemirava ljude. Dužnost je spriječiti to uznemiravanje. A ako ne uznemirava, a prlja put i može se sačuvati od njegove nečistoće, neće se sprječavati. Ako, ipak, stješanjava put, pružanjem svojih šapa, spriječit će se; čak će se njegov vlasnik spriječiti od spavanja na putu ili sjedenja koje stješnjuje put, a pas je preči da mu se to spriječi.

Ružne pojave u javnim kupatilima

Tu spada slika koja se nalazi na vratima hamama ili unutar njega. Treba je ukloniti svako ko ulazi u hamam, ako je u mogućnosti. Ako je mjesto visoko podignuto, da se ne može dokučiti rukom, nije dozvoljeno čovjeku da uđe, osim zbog nužde, i neka ode u drugi hamam. Gledanje ružne pojave nije dozvoljeno. Dovoljno je da toj slici izobliči lice i pokvari time izgled. Nisu zabranjene slike drveća i ostali crteži, osim slika živih bića. Tu spada otkrivanje stidnih mjesta i gledanje u njih, kao i otkrivanje stegna i tijela ispod pupka od masera radi otklanjanja nečistoće, a i stavljanje ruke ispod plašta jer je dodirivanje stidnog dijela tijela haram, poput gledanja u njega.

U to spada i ležanje potrbuške ispred masera, radi masiranja stegna i krsta. Ovo je pokuđeno, ako ima zastor, ali nije zabranjeno, ako se ne boji buđenja strasti.

Tu spada i otkrivanje stidnog dijela tijela pred nemuslimanom koji pušta krv. To je jako ružno djelo. Ženi nije dozvoljeno da otkrije svoje tijelo pred nemuslimankom u hamamu. Kako tek da joj bude dozvoljeno otkrivanje stidnog dijela tijela pred muškarcima!

Tako je i s potapanjem ruke i nečistih posuda u malu količinu vode, kao i pranjem plašta i nečiste zdjelice u koritu koje sadrži malo vode jer je to onečišćuje.

Prema mezhebu Malika, to nije tako, pa ne treba osporavati malikijama, ali se može hanefijama i šafijama. Ako se malikija i šafija nađu zajedno u hamamu, šafija nema pravo osporavati to malikiji, osim da ga lijepo i ljubazno zamoli, riječima: “Mi moramo prvo oprati ruke, a onda ih umočiti u vodu, a tebi nije potrebno da me uznemiravaš i onemogućavaš čišćenje”, ili na sličan način, jer nije dozvoljeno silom odvraćati od svega onog gdje postoji mogućnost drukčijeg stava i mišljenja.

Ružna je pojava i da u prolazima soba hamama i mjestima gdje teče voda bude postavljen izglačani, klizavi kamen, na kojem se mogu okliznuti oni koji to ne opaze.

Dužnost ga je iznijeti, ukloniti i upozoriti hamamdžiju na njegov nemar, jer to vodi padu, a pad može dovesti do lomljenja ili iščašenja nekog dijela tijela. Ružna je pojava i ostavljanje lotosa i glatkog sapuna na podu hamama.

Onaj koji to učini i izađe, može prouzrokovati da se na njega oklizne neki čovjek i slomi neki dio tijela, pogotovo ako je to bilo na mjestu gdje se nije moglo uočiti, pa se čovjek nije ni mogao sačuvati. U takvom slučaju, nadoknada štete se utvrđuje između onoga koji je ostavio i hamamdžije, jer je njegova obaveza da čisti. Ispravno mišljenje je da je onaj koji ga je ostavio dužan platiti nadoknadu, ako se to desilo prvi dan, a hamamdžija, ako je drugi dan jer je uobičajeno da se hamam čisti svaki dan, a kod utvrđivanja termina ponovnog čišćenja oslonit ćemo se na običaje i oni će se uzeti u razmatranje. U hamamu ima i drugih pokuđenih pojava, spomenuli smo ih u knjizi o čistoći, pa pogledaj tamo.

Ružne pojave kod ugošćavanja

Prostiranje svile muškarcima je haram. Također, haram je i kađenje tamjanom u mangali od srebra ili zlata, ili pijenje i upotreba ružine vode u posudama od srebra ili u onima čiji je gornji dio od srebra. Tu spada i pružanje zastora na kojima su slike i slušanje žičanih instrumenata i pjevačica. Također, skupljanje žena na krovovima radi gledanja muškaraca, naročito ako među njima ima mladića od kojih može postojati bojazan od iskušenja zabranjena je i ružna pojava, koju treba ukloniti. Onaj koji to ne može ukloniti dužan je izaći, a onaj kome nije dozvoljeno tu sjediti nema olakšice ni u gledanju ružnih pojava. Slike koje se nalaze na jastučićima i prostrtim ćilimima nisu ružna pojava, a tako je i s poslužavnicima i tanjirima, ali ne i s posudama koje su napravljene u obliku figura. Može se desiti da vrhovi nekih mangala budu u obliku ptice, što je haram, i dužnost je slomiti taj dio.

U pitanju malog surmedana postoji razilaženje. Ahmed ibn Hanbel je, kao gost, napustio sijelo zbog toga. Ako je hrana haram, mjesto nezakonito uzeto ili je prostrta odjeća haram, onda imamo jednu od najružnijih pojava.

Ako se tu nalazi i neko ko pije alkoholno piće, nije dozvoljeno prisustvovati, zbog zabrane dolaska na mjesta na kojima se pije alkoholno piće, makar gost i ne pio. Nije dozvoljeno ni družiti se s griješnikom dok čini grijeh. Dilema postoji samo oko toga da li se s njim treba družiti poslije činjenja grijeha i da li ga treba mrziti radi zadovoljstva Allaha i prekinuti odnose sa njim, što smo spomenuli u poglavlju o ljubavi i mržnji.

Također, ako među njima ima neko ko oblači svilu ili prsten od zlata, on je prestupnik, griješnik i nije dozvoljeno sjediti s njim bez potrebe. A ako je odjeća na dječaku, koji nije punoljetan, upitno je sjedenje. Ispravno mišljenje je da je to ružna pojava i da takvu odjeću treba skinuti s djeteta, ako je ono takvo da poima stvari, zbog općenitog značenja riječi Poslanika, s.a.v.s: Ovo je haram za muškarce mog ummeta.[4] To je kao dozvoljeno sprečavanje djeteta da pije alkoholno piće, ne zbog toga što je ono odgovorno, već zbog navikavanja na alkohol, kojeg neće moći ostaviti kada postane punoljetno. Tako će ga i strast za kićenjem svilom savladati, ako se navikne na nju, i na taj način se sije sjeme smutnje u njegovim prsima, iz kojeg će niknuti stablo strasti, duboko ukorijenjeno, koje će teško biti iščupati nakon sticanja punoljetstva. Značenje zabrane je slabije u pogledu djeteta koje ne poima stvari, mada pretpostavka zabranjenosti ne otpada, a Allah zna što je ispravno za njega.

Luda osoba je kao dijete koje ne poima stvari. Naravno, ženama je dozvoljeno ukrašavanje zlatom i srebrom, bez pretjerivanja. Ne vidim da postoji ikakva olakšica u pogledu bušenja uha kod djevojčice radi stavljanja zlatnih minđuša jer je ovo nanošenje povrede i bolno je, a takve stvari iziskuju obeštećenje i nisu dozvoljene, osim po potrebi, kao što je puštanje krvi ili obrezivanje. Ukrašavanje minđušama nije važno, već je dovoljno njihovo nošenje kačanjem na uho, uz ogrlice i narukvice.

Ovo, iako je uobičajeno, haram je i obaveza je to sprječavati. Unajmljivanje nekoga ko će to uraditi nije ispravno. Zarada uzeta za taj posao je haram, osim ako sa stanovišta predaje postoji olakšica za to, iako do nas nije doprlo saznanje da, u pogledu toga, postoji olakšica.

Tu spada i govorenje u gostima o novotariji. Dozvoljeno je prisustvovati takvom sijelu onome koji mu može adekvatno odgovoriti, s takvom namjerom. A ako to nije u stanju, onda nije dozvoljeno. Ako ne govori o svojoj novotariji, prisustvovanje je dozvoljeno, s pokazivanjem prezira prema njemu i njegovim ignoriranjem, što smo spomenuli u poglavlju o mržnji radi zadovoljstva Allaha.

Ako se na sijelu nalazi neko ko zasmijava hikajama i različitim dosjetkama, a onda i bestidnim govorom i lažima, nije dozvoljeno prisustvovati. Ako se čovjek ipak zadesi u takvom društvu, dužnost mu je da negoduje. Ako se radi o šalama u kojima nema laži, ni bestidnosti, dozvoljeno je, u maloj mjeri. No, ako se to uzima kao posao i adet, onda nije dozvoljeno. Svaka laž, koja je očito takva, i njome se ne želi obmanuti, ne spada u ružna djela. To je kao da čovjek kaže, naprimjer: “Danas sam te tražio stotinu puta”, “ponovio sam ti riječi hiljadu puta” i sl. Ako se zna da se to nije ozbiljno mislilo, ne narušava pravednost i zbog toga se svjedočenje ne odbija. Granica dozvoljene šale i dozvoljene laži bit će objašnjene u knjizi o opasnostima jezika, u dijelu o pogubnim stvarima.

Tu spada i pretjerivanje u hrani i građenju, što jesu ružna djela. U pogledu imetka, postoje dva ružna djela. Jedno je upropaštavanje, a drugo rasipništvo.

Pod upropaštavanjem se misli na trošenje imetka bez koristi koja bi se imala, kao što je spaljivanje odjeće i njeno deranje, rušenje građevine bez ikakvog cilja i bacanje imetka u more. U tom smislu je i trošenje imetka na narikaču i pjevača, kao i različite vrste nedozvoljenih stvari, jer su to koristi Šerijatom zabranjene i smatra se da ne postoje.

Rasipništvo se može odnositi na želju trošenja imetka na narikaču, pjevača ili neka ružna djela, a može se odnositi i na pretjerano trošenje na stvari, dozvoljene same po sebi.

Pretjerivanje se razlikuje od situacije do situacije. Zato kažemo: Onaj koji ima samo stotinu dinara, a ima porodicu i čeljad, koji žive samo do toga, i onda potroši sav imetak na gozbu, on je rasipnik kojeg treba spriječiti da rasipa. Uzvišeni kaže: A nemoj je ni posve otvoriti, da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao. Ovo je objavljeno u vezi s nekim čovjekom iz Medini, koji je podijelio sav svoj imetak, ne ostavljajući ništa svojoj porodici. Kada je od njega zatraženo da ih izdržava, on to nije mogao. Uzvišeni kaže: Ali ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici šejtanova braća, kao i: I oni koji, kada udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare. Prema čovjeku koji ovako rasipa imetak treba pokazati negodovanje i kadija je dužan da mu uskrati pravo raspolaganja imetkom. Kada je čovjek sam i ima iskrenu snagu u tevekkulu, onda ima pravo da sav svoj imetak podijeli u ciljeve dobra. Onaj koji ima porodicu ili nema jak oslonac u Allaha, ne treba da udijeli sav svoj imetak.

Kada bi čovjek sav svoj imetak potrošio na ukrašavanje zidova ili uljepšavanje građevine počinio bi, također, haram. Taj isti čin onome koji ima dosta imetka nije haram jer ukrašavanje spada u dozvoljena djela. I džamije se neprestano ukrašavaju i njhova vrata i krovovi se rezbare, iako rezbarenje nema nikakve koristi, osim postizanja samoga ukrasa. Tako je i s kućom. Isto se može kazati za uljepšavanje odjećom i jelima, što je po sebi dozvoljeno, a postaje rasipništvom u odnosu na stanje čovjeka i njegovo bogatstvo.

Ovakvih ružnih djela ima mnogo i nemoguće ih je sve obuhvatiti. Prema njima se mogu mjeriti mjesta skupljanja: sjedišta sudija, divani sultana, medrese učenjaka, tekije sufija i hanovi u čaršijama, jer nijedno nije bez ovih ružnih pojava, pokuđenih ili nedopuštenih. Obuhvatanje svih ružnih pojava i djela zahtijeva obuhvatanje svih detalja Šerijata, osnova i izvoda, pa smo se zato ograničili na ovu mjeru.

Opće ružne pojave

Znaj da svaki onaj koji sjedi u svojoj kući i na drugom mjestu, u ovom vremenu, nije čist od ružnog djela, sa stanovišta neispunjavanja obaveze upućivanja ljudi, njihovog podučavanja i navođenja na dobro. Jer, većina ljudi u gradovima ne poznaje šerijatske propise vezane za uslove namaza. Što li je tek sa selima i pustinjama! Tu spadaju beduini, Kurdi, Turkmeni i drugi narodi. Obavezno je da u svakoj džamiji i svakom kvartu u gradu ima neko ko dobro poznaje propise vjere i da ljude podučava o njima, a tako i u svakom selu.

Obaveza je svakog onog koji dobro poznaje propise vjere, koji je ispunio svoje obaveze i posvetio se onima vezanim za društvo, da izađe među muslimane u susjedstvu njegovog mjesta, onima koji žive u periferiji, beduinima, Kurdima i drugima, i da ih nauči vjeri i propisima njihovog vjerozakona. Neka sa sobom ponese hranu koju će jesti, a ne treba jesti njihovu, jer je veći dio nje stečen otimanjem.

Ako jedan čovjek ovo obavi, s ostalih je spala obaveza. U suprotnom, svi su griješni: učenjak, zbog svog nemara u pogledu djelovanja, a neznalica, zbog svog nemara u neučenju. Svaki čovjek koji nauči uslove namaza dužan je naučiti i drugoga. U suprotnom, saučesnik je u grijehu.

Poznato je da se čovjek ne rađa s poznavanjem propisa i oni koji imaju znanje dužni su ga prenijeti drugima jer svako onaj koji nauči jednu oblast spada među učene u njoj. Života mi, grijeh učenih je veći jer su oni kompetentniji za to i to je priličnije njhovom poslu. Da sve zanatlije ostave svoj zanat, propali bi uslovi za normalan život jer oni su na sebe preuzeli obavezu, čije je ispunjenje neophodno, radi normalnog funcioniranja života ljudi. Obaveza učenog i njegov zanat je prenošenje znanja što je do njega dospjelo od Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer su učenjaci nasljednici poslanika.

Čovjek može sjediti u svojoj kući i ne odlaziti u džamiju jer vidi ljude kako ne upotpunjuju namaz, ali ako to sazna, obaveza mu je da izađe, radi poučavanja i odvraćanja. Tako, i svakome ko je siguran da se na pijaci neprestano ponavlja neka ružna pojava u nekom određenemo vremenu, a u stanju ju je promijeniti, nije dozvoljeno da skine sa sebe obavezu mijenjanja te pojave, sjedeći u kući, već je dužan izaći. Ako ne može sve promijeniti i čuva se od gledanja tog ružnog djela, ali može nešto promijeniti, dužan je izaći, jer, ako izlazi radi otklanjanja onoga što može, neće mu štetiti gledanje onoga što ne može otkloniti.

Zabranjeno je prisustvovanje radi gledanja ružnog djela, ako čovjek nema ispravnu namjeru. Obaveza je svakog muslimana da počne sa sobom i da popravi sebe, ustrajavajući u izvršavanju obaveza i čuvanju od zabranjenih djela. Potom je obavezan da to nauči svoje bližnje, a, nakon što završi s njima, krenut će dalje prema svojim komšijama, pa prema onima koji su u njegovom kvartu, onda prema stanovnicima svog grada, pa prema onima na periferiji, onda prema onima koji žive u pustinji, kao što su Kurdi, beduini i dr, i tako do na kraj svijeta. Ako to obavi bliži, sa daljeg spada obaveza. U suprotnom, obaveza ostaje na svakom koji je u mogućnosti, bio blizu ili daleko i neće spasti sve dok na licu zemlje ima ijedan čovjek koji ne poznaje neki od farzova svoje vjere, a ovaj može dospjeti do njega, sam ili posredstvom nekog drugog, i nauči ga njegovoj obavezi.

Ovo je dovoljno posla za onoga ko se brine o svojoj vjeri, da ga zaokupi od rasparčavanja vremena na izučavanje propisa koji se tiču izuzetno rijetkih situacija i poniranja u dubine znanosti koje spadaju među obaveze koje padaju na društvo.

Nad navedenim prednost može imati samo lična ili grupna obaveza, bitnija od ove.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab o naređivanju dobra i odvraćanju od zla, Treće poglavlje

---

[1] Prethodno je naveden, kada se govorilo o postu. [2] Mutefekun alejhi. [3] Prenose ga Buhari, Muslim i drugi. [4] Prenose ga Ebu Davud, Nesai i Ibn Madždže od Alije, a prethodno je naveden u četvrtom poglavlju knjige o jelu.