Brak ima pet koristi: potomstvo, savlađivanje strasti, uređivanje domaćinstva, brojnost familije i borba s nefsom brigom o njima.
Prva korist
To je potomstvo i ono je temeljno. Zbog njega je dat brak, s ciljem očuvanja roda, da svijet nikada ne ostane bez ljudskog roda. Strast je stvorena da navodi i podstiče, da nagoni muškarca da izbacuje sjeme i ženu da omogući sijanje, blago ih vodeći dobijanju djeteta preko spolnog općenja, kao što se navodi ptica prosipanjem sjemenki, koje voli da bi se uvukla u mrežu. Bespočetna Moć nije bila nemoćna stvoriti ljude odjednom, bez sijanja i parova, ali je mudrost iziskivala vezanje posljedica za uzroke, i pored nezavisnosti o njima radi pokazivanja moći i upotpunjenja čuda kreiranja, da bi se obistinilo ono što je Volja htjela, riječ se obistinila i pero zapisalo.
Dobijanje djeteta je ibadet sa četiri aspekta, koji su temelj u podsticanju na brak kod sigurnosti od zala strasti, tako da neki nisu voljeli da Allaha sretnu neoženjeni.
Prvi – postizanje Allahove ljubavi trudom za dobijanje djeteta, radi ostanka ljudskog roda.
Drugi – postizanje Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, ljubavi umnožavanjem onih kojima će se on ponositi.
Treći – postizanje bereketa dove čestitog djeteta koje ostane poslije roditelja.
Četvrti – postizanje šefaata smrću malog djeteta ako umre prije njega.
Prvi aspekt je najosjetljiviji i najdalji od shvaćanja običnog svijeta, a najbitniji i najjači kod onih koji imaju otvorene poglede ka čudima Allahovog stvaranja i putevima Njegove mudrosti. Pojašnjenje je u tome da Gospodar dadne Svome slugi sjeme, alat za sijanje i pripremi mu zemlju za sijanje, a rob bude kadar sijati, i uz to mu još zaduži nekoga ko će kod njega polagati pravo na sijanje. Ako rob bude lijen i pokvari alat za sijanje, ostavi sjeme da se pokvari, a udalji opunomoćenika od sebe nekim lukavstvom, zaslužuje onda srdžbu i prijekor od svoga Gospodara. Allah Uzvišeni je stvorio par, stvorio je muškarce i žene, stvorio je spermu u kičmi i pripremio za nju u ženama puteve i kanale. Stvorio je matericu sigurnim mjestom i ostavom za kap sperme i dao vlast strasti nad svakim od muškaraca i žena. Prema tome, ova djela i alati svjedoče rječitim jezikom, govoreći, jasno izlažući govor Njihova gospodara i poziva umne da kažu zbog čega su stvoreni. Ovo je tako i da nije jasno iskazao Stvoritelj Uzvišeni jezikom Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svrhu ovoga, kada je rekao: “Sklapajte brakove, produžit će vam se rod.” Pa, što onda ako je i jasno ukazao na naredbu i obznanio tajnu? Prema tome, svako ko se udaljava od braka, okreće leđa od “sijanja“, uništava sjeme, ne upotrebljava alate koje je Allah stvorio za onu svrhu za koju su namijenjeni, čini zločin prema cilju stvaranja i mudrosti koja se da razumjeti iz znakova stvaranja koji su napisani na ovim organima božanskim rukopisom, ne slovima i glasovima. Čitaju ga samo oni koji imaju, posebno od Allaha dati, vid, koji je otvoren prema dokučivanju pojedinosti Bespočetne Mudrosti. Zbog toga je Šerijat tako veliku pažnju posvetio problemu ubijanja djece, njihovom zakopavanju jer je to sprečavanje upotpunjenja postojanja. Na to ukazuje onaj koji je rekao da je ustezanje od puštanja sjemena u rodnicu jedan vid zakopavanja žive djece.
Prema tome, onaj koji sklapa brak teži upotpunjavanju onoga što Allah voli da se upotpuni, a onaj koji se susteže od braka kvari i uništava ono što Allah ne voli da se upropasti. Zbog Allahove ljubavi da se sačuvaju životi naredio je da se drugi nahrani, podstakao na to i nazvao to pozajmicom: “Ko je taj ko će Allahu lijep zajam dati.”[1]
Kažeš: “To što si rekao da je očuvanje roda i života drago navodi na misao da je njihov nestanak mrzak Allahu, a to i jeste razlika između života i smrti u pogledu Allahove volje. Poznato je, također, da je sve u skladu s Allahovim htijenjem i da je Allah neovisan o svjetovima. Po čemu se onda razlikuje kod Njega njihova smrt od života ili njihovo nestajanje od ostajanja?“ Znaj da su ove riječi istina, kojom se želi postići neistina jer sve što smo spomenuli, ne negira vezanost svih stvorenja za Allahovu volju, u dobru i zlu, u korisnom i štetnom, ali su ljubav i prezir oprečni, dok to dvoje nisu oprečni volji. Možda je nešto što se želi nepoželjno, a možda i poželjno. Grijesi su nepoželjni, ali su oni, i pored toga, u skladu s Njegovom voljom, kao što su ibadeti u skladu s voljom, ali su, uz to, još i poželjni i zadovoljavajući. Za kufr i zlo ne kažemo da su zadovoljavajući i poželjni, već su u skladu s voljom. Uzvišeni Allah je kazao:“On nije zadovoljan ako su robovi Njegovi nezahvalni.”[2]
Pa, kako može biti nestajanje u pogledu Allahove ljubavi i prezira jednako ostajanju? On, Uzvišeni, kaže: “Ne oklijevam ni u čemu kao što oklijevam u uzimanju duše Mome robu muslimanu. On ne voli smrt, Ja ne volim da mu učinim nažao, a smrt se ne može izbjeći.”[3]
Prema tome, Njegove riječi da se smrt ne može izbjeći ukazuju na to da je prethodila volja i određenje, koje je spomenuto u Njegovoj izjavi: “Mi određujemo kada će ko od vas umrijeti”,[4] kao i u: “Onaj koji je smrt i život stvorio.”[5]
Nema kontradiktornosti između Njegovih riječi: “Mi određujemo kada će ko od vas umrijeti i a Ja ne volim da mu učinim nažao.” No, pojašnjenje istine u ovom pitanju zahtijeva preciziranje značenja volje, ljubavi i prezira i pojašnjenje suštine svakog od njih jer prvo na što se pomisli jesu stvari koje odgovaraju volji stvorenja i njihovoj ljubavi i preziru. Daleko od toga! Razlika između svojstava Allaha Uzvišenog i svojstava stvorenja je kao razlika između Njegovog Silnog Bića i njihovog bića. I, kao što se bića stvorenja sastoje od supstance i akcidencije, a Allahovo biće je čisto od toga jer ono što nije supstanca i akcidencija, ne može se podudarati s onim što to jeste, tako ni Njegova svojstva ne mogu biti ista kao svojstva stvorenja.
Ove istine ulaze u polje znanja koje se dobiva otkrovenjem, iza kojeg je tajna kadera, koja se ne smije otkriti, pa ćemo se sustegnuti od toga. Ograničimo se na ono na što smo skrenuli pažnju, a to je razlika u pristupanju braku i njegovom odbijanju. Jedan od ove dvojice upropaštva rod kojim je Allah produžio postojanje, od Adema, sallallahu alejhi ve sellem, s generacije na generaciju, upravo do njega. Tako, onaj koji se susteže od braka prekida kod sebe postojanje koje traje od postanka Adema, alejhis-selam, i umire bez djece i potomstva. Da je podsticaj na brak samo otklanjanje strasti, ne bi Muaz, bolestan od kuge, govorio: “Oženite me jer ne želim da sretnem Allaha neoženjen.”
Pitaš me: “Muaz nije mogao očekivati dijete u toj dobi Zbog čega je onda htio da se ženi?“ Dijete se začinje spolnim općenjem, a koje se ostvaruje poticajem strasti, što nije stvar izbora, već je za izbor vezano pripremanje onoga što će pokrenuti strast. To se može očekivati u svakom stanju. Prema tome, onaj koji sklopi brak obavio je ono što treba i što je do njega, a ostalo je van njegovog izbora. Zbog toga je brak poželjan i za impotentnog jer su povodi za strast skriveni i ne mogu se lahko otkriti. Čak je i neplodnom, koji ne može imati dijete, brak, također, poželjan, kao što je poželjno ćelavom da britvom pređe preko glave, slijedeći druge i oponašajući selefissalih. Na sličan način je poželjno pokazivanje mišice sada na hadždžu. U prvo vrijeme se to činilo radi pokazivanja snage nevjernicima, pa je tako slijeđenje i oponašanje onih koji su pokazivali snagu postalo sunetom onima poslije njih.
Ovo je još poželjnije za onoga koji je u stanju “sijati”, a možda će još dobiti na snazi kada mu se pridoda pokuđenost upropaštavanja žene u pogledu ispunjenja seksualne potrebe jer to sa sobom uvijek nosi neku opasnost. Ovo pojašnjenje nam pokazuje zašto su prethodnici tako osuđivali nezasnivanje braka i pored klonulosti strasti.
Drugi aspekt je postizanje ljubavi i zadovoljstva Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogobrojnošću onih kojima će se ponositi, što je on jasno naglasio.
Na pridavanje pažnje djeci u svim aspektima ukazuje izjava, koja se prenosi od h. Omera da se mnogo ženio i govorio: “Ženim se samo radi djece.“ Ovome doprinose i hadisi koji kude nerotkinju. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Hasura u kraju kuće je bolja od žene koja ne rađa.”[6]
“Vaše najbolje žene su one koje rađaju i koje su pune ljubavi.”[7] “Crnkinja koja rađa bolja je od ljepotice koja ne rađa.”[8]
Ovo govori da je nastojanje dobivanja djeteta važnije, po pitanju vrijednosti braka, od nastojanja da se otkloni zlo strasti jer je lijepa žena pogodnija za čuvanje od grijeha, obaranje pogleda i presijecanja strasti.
Treći aspekt je ostavljanje za sobom čestitog djeteta, koje će dovu činiti. U hadisu se kazuje da se sva čovjekova djela prekidaju, osim triju, pa je spomenuto čestito dijete. U hadisu, također, stoji: “Uistinu se dove izlažu mrtvima u zdjelama od nura.”[9]
Riječi onoga koji kaže da možda dijete neće biti čestito ne znače ništa jer je on mu‘min i čestitost je uglavnom zastupljena kod djece pravih vjernika, pogotovo ako se zauzme oko njihovog odgoja i podsticanja na čestitost. Jednom riječju, dova vjernika za roditelje je korisna, bio dobar ili loš, jer će on biti nagrađen za njegove dove i dobra djela i jer je to njegova zasluga, a neće biti odgovoran za njegova loša djela, s obzirom na to da nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi. Zbog toga Uzvišeni kaže: “Priključit ćemo im djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti.”[10] To znači da im neće umanjiti ništa od njihovih djela i njihovu djecu će učiniti dodatkom njihovom dobročinstvu.
Četvrti aspekt je da dijete umre prije njega i bude zagovornik roditelju. Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Uistinu će dijete uvući svoje roditelje u Džennet.”[11]
A u nekim predajama stoji: “Uzet će ga za njegovu odjeću kao što ja sada držim svoju odjeću.”[12] “Reći će se djetetu da uđe u Džennet, pa će stati na vratima i ostat će tako puno srdžbe i ljutnje. Ono će reći: “Ući ću samo sa svojim roditeljima.”
Onda će biti rečeno: “Uvedite s njim u Džennet njegove roditelje.”[13] “Uistinu će se skupiti djeca na Kijametskom danu, kad stvorenja budu polagala račun, pa će biti rečeno melekima da ih uvedu u Džennet.
Stat će na vrata Dženneta i reći će im se: “Dobro došli, djeco muslimana! Uđite u Džennet, vi nećete račun polagati!“ Ona će pitati: “A gdje su naši očevi i majke?“ Vratari će im odgovoriti: “Vaši očevi i majke nisu kao vi, oni imaju grijeha i ružnih djela, pa se ispituju i polažu račun za njih.“Djeca će zajedno zajaukati i jednom vrisnuti na vratima Dženneta, pa će Allah, neka je slavljen, reći, a On najbolje zna što je s njima: “Kakav je ovo vrisak?“ Oni će odgovoriti: “Gospodaru naš, djeca muslimana kažu da neće ući u Džennet bez roditelja.“ Allah će reći: “Prođite kroz grupe, povedite njihove roditelje i uvedite ih u Džennet.”[14]
Kome umre dvoje djece, napravio je sebi pregradu od Džehennema.[15]
Kome umre troje djece, koja nisu dostigla punoljetnost, Allah će ga uvesti u Džennet zbog njegove samilosti prema njima. Neko upita: “A dvoje, Allahov poslaniče?“ “I dvoje”, odgovori on.[16]
Priča se da je nekom od dobrih ljudi nuđen brak, a on ga odbijao određeni period. Jednog se dana trgnuo iz sna i počeo govoriti: “Oženite me, oženite me“. Oženili su ga. Jednom ga upitaše za to, a on reče: “Možda će mi Allah dati dijete i onda mi ga uzeti, pa će mi biti prethodnica na Sudnjem danu.” Potom reče: “Sanjao sam da je Sudnji dan nastupio i da sam među grupom stvorenja na stajalištu. Bio sam toliko žedan, gotovo da umirem od žeđi, kao i sva ostala stvorenja, od žestine žeđi i tegobe. I dok smo bili u takvom stanju, naiđe dvoje djece kroz gomilu. Imali su peškire od svjetla, ibrike od srebra i čaše od zlata. Pojili su jednog po jednog, prolazili kroz grupu i zaobilazili većinu ljudi. Onda sam pružio ruku jednom od njih i rekao: Napojite me, žeđ me je iscrpila. Ono reče: ‘Ti nemaš dijete među nama, mi pojimo samo svoje roditelje.’ Onda rekoh: A ko ste vi? Oni odgovoriše: ‘Mi smo djeca muslimana, koja su umrla’.“ Jedno od značenja, spomenutih u Njegovim riječima njivama svojim prilazite kako hoćete i pripremite što i za sebe[17] jeste i prije sebe ispratiti djecu na Ahiret.
Prema tome, iz ova četiri aspekta se očito vidi da je najveća vrijednost braka u tome što je on uzrok dobijanja djece.
Druga korist
To je zaštita od šejtana, slamanje žudnje, otklanjanje zala požude, obaranje pogleda i čuvanje spolnog organa. Na to se aludira u Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: “Ko se oženi, sačuvao je pola vjere, pa neka se boji Allaha u drugoj polovini, kao i u riječima: Držite se braka. Ko nije u stanju stupiti u njega, neka posti jer će mu post biti zaštita.”
Najveći dio predaja i hadisa koje smo citirali ukazuju na ovo značenje i samo na njega, a ne na ono prvo. Zadatak strasti je da postiče nagon za razmnožavanje i brak je dovoljan za funkcioniranje, postizanje toga cilja i sprječavanje od zla njene obijesti. Nisu isti onaj koji se odaziva svome Gospodaru iz želje za postizanjem Njegovog zadovoljstva i onaj koji to čini da bi se oslobodio od neugodnosti povjerene obaveze. Strast i dijete su određeni, među njima postoji veza i nije dozvoljeno reći da je cilj slast, a da dijete nužno dolazi od toga, kao što je, naprimjer, zasićivanje potrebe za jelom, iako nije samo po sebi cilj. Dijete je cilj, u skladu s prirodom i mudrošću, a strast podstiče na ostvarenje tog cilja.
Vjere mi, u strasti postoji i druga mudrost osim primoravanja na rađanje. To je slast u njenom zadovoljavanju, kojoj ne bi bila ravna nijedna druga slast, da potraje, koja skreće pažnju na slasti obećane u Džennetu. Jer, podsticanje na slast koju neko nije osjetio ne koristi. Kada bi impotentnog podsticali na slast snošaja ili dijete na slast vlasti i moći, ne bi koristilo. A jedna od koristi dunjalučkih užitaka je želja za njihovim trajanjem, da bi bile podsticaj na ibadet Uzvišenom Allahu.
Pogledaj mudrost, pa milost, a zatim Božanski Raspored, kako je pod jednom strašću smjestio dva života: vanjski i unutrašnji. Vanjski je život čovjeka u ostavljanju potomstva iza sebe jer je to jedna vrsta kontinuiteta postojanja. A unutrašnji je ahiretski život jer ova nepotpuna slast, zbog kratkotrajnosti, pokreće želju za potpunom, uz slast trajnosti, i podstiče na ibadet, koji dovodi do nje. Tako se rob okoristi jakom željom za tom slašću, olakšavanjem onoga čije će ga praktikovanje dovesti do džennetskog uživanja. Nema niti jednog atoma čovjekovog tijela, vanjskog i unutrašnjeg, čak nijednog atoma u prostranstvu nebesa i Zemlje, a da se ispod njega ne kriju prefinjenosti i čuda Mudrosti, pred kojima umovi ostaju zapanjeni. Ona se otkrivaju samo čistim srcima, spram njihove čistoće i spram njihovog odricanja od ukrasa, zavođenja i zala dunjaluka.
Brak je, zbog suzbijanja zala strasti, važan u vjeri za svakoga ko nije nemoćan i impotentan, a tu spada većina ljudi; zato što strast, kada nadvlada i kada joj se ne suprotstavi snagom takvaluka, navede na činjenje nemoralnih djela. Na to upozoravaju riječi Allaha Uzvišenog, koje prenosi Njegov Poslanik: “Ako to ne učinite, nastat će smutnja na Zemlji i veliki nemoral.” A ako je čovjek zauzdan uzdama takvaluka, cilj mu je da spriječi organe od odazivanja pozivu strasti, pa obara pogled i čuva spolni organ, dok čuvanje srca od vesvesa i misli ne spada pod njegov izbor. Nefs će ga neprestano privlačiti i navraćati na snošaj, šejtan, koji donosi vesvese, neće najveći dio vremena prestajati s tim, možda će mu se čak dešavati da će mu i u toku namaza, dolaziti misli o snošaju, kojih bi se stidio iznijeti i pred najomalovaženijim stvorenjem. A Allah nadzire njegovo srce.
Srce je prema Allahu kao jezik prema ljudima. Najbitnije kod murida na putu Ahireta jeste njegovo srce. Stalno praktikovanje posta ne otklanja vesvese u potpunosti, osim ako je tu još slabost tijela ili neki poremećaj ličnosti. Zbog toga je Ibn Abbas kazao: “Pobožnost se neće upotpuniti kod pobožnjaka bez braka.” Ovo je belaj kojeg se malo ko sačuvao.
Katade je kazao da se u riječima Uzvišenoga “Nemoj nas zadužiti onim što ne možemo podnijeti”[18] misli na požudu. A od Ikrime i Mudžahida se prenosi da su rekli za Allahove riječi “a čovjek je stvoren slabim”[19] da se odnose na slabost muškarca prema ženama i da im ne može odoljeti. Fejad b. Nedžih kaže: “Kada se uspravi spolni organ kod muškarca, odlaze mu dvije trećine pameti, a neki kaže i trećina vjere.“
U knjizi “Nevadirut-tefsir” od Ibn Abbasa stoji da kur’anske riječi “i od zla mrkle noći kada razastre tmine”[20] imaju značenje dizanja muškoga spolnog organa. Ovo je jako iskušenje – kada se pomami, ne može mu se suprotstaviti ni razum ni vjera. Ono, iako u funkciji davanja podsticaja za davanje života, najjače je šejtanovo oružje protiv čovjeka. Na to je ukazao Alejhiselam riječima: “Nisam vidio krnjave pameti i vjere, a da su jače od pametnih poput vas.”[21] A to je zbog pobuđivanja strasti. I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je u svojoj dovi: “Allahu moj, utječem ti se od zla moga sluha, vida, srca i zla moje sperme.”
“Molim Te da očistiš srce moje i sačuvaš moj spolni ud.”[22] Pa kako onda olahko prihvata neko ono od čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio zaštitu!
Jedan od selefa se mnogo ženio, tako da je gotovo uvijek imao dvije ili tri žene. Neko od sufija je negodovao, pa on reče: “Zna li iko od vas da je ikada sjeo pred Allaha Uzvišenog, ili stajao u nekom dijelu, a da mu je tada došla strastvena misao?“ “To nam se često dešava“, odgovoriše. Onda on reče: “Da sam tokom svog čitavog života bio zadovoljan halom poput vašeg, nijednog trenutka se ne bih oženio. Međutim, meni nije došla nijedna misao koja bi mi srce odvojila od moga stanja, a da je nisam izvršio, onda bih se odmorio i vratio svome poslu. I već četrdeset godina meni nije naumpao grijeh.“
Neko je prekorio stanje sufija, pa mu jedan dobar vjernik reče: “Što je to što ti se ne sviđa kod njih?“ Ovaj odgovori: “Jedu mnogo!“ “Pa, i ti da ogladniš, kako oni ogladne, jeo bi kao što oni jedu!“ Ovaj će opet: “Mnogo se žene!“ “Pa, i ti da čuvaš svoje oči i spolni ud kao oni, i ti bi se ženio poput njih.“
Džunejd je kazao: “Imam potrebu za snošajem, kao što mi je hrana potrebna.“ Žena je zato, uistinu, hrana i sebeb čistoće srca. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio: “Svako čiji pogled padne na neku ženu i osjeti čežnju za njom, neka odmah opći sa svojom ženom”[23] jer to udaljava vesvese od čovjeka. Prenosi Džabir da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio neku ženu, pa je došao Zejnebi, zadovoljio svoju potrebu i otišao. Rekao je: “Žena nekada dolazi u liku šejtana, pa ako neko od vas vidi neku ženu i svidi mu se, neka opći sa svojom ženom jer je i kod nje isto što i kod one.”[24]
“Nemojte ulaziti u kuće ženama čiji su muževi odsutni jer šejtan kola po vama poput krvi!” “I kod tebe?”, upitaše. ”I kod mene, samo je mene Allah pomogao protiv njega, pa sam se spasio (fe eslemu).”[25]
Sufjan b. ‘Ujejne kaže: “Fe eslemu znači spasio sam se od njega i ovo je pravo značenje jer šejtan ne može primiti islama.”
Tako se prenosi za Ibn Omera, koji je bio jedan od najpobožnijih i najučenijih ashaba, da je post prekidao spolnim odnosom prije jela, možda čak i prije klanjanja akšama, nakon čega bi se kupao i klanjao. To je činio radi oslobađanja srca za ibadet Allahu i odstranjivanja šejtanskog udjela iz sebe. Prenosi se da je općio sa tri svoje robinje u ramazanu prije jacije.“ Ibn Abbas je kazao: “Najbolji iz ovog ummeta je onaj koji ima najviše žena.”[26]
Pošto požuda preovladava u naravi kod Arapa, dobri vjernici među njima su se naročito mnogo ženili. Zbog oslobađanja srca dozvoljeno je oženiti i robinju kod postojanja straha od grijeha, iako je u tome porobljavanje djeteta, što je jedna vrsta unesrećivanja. No, to je zabranjeno svakome koji je u stanju oženiti slobodnu ženu. Ipak je učiniti dijete robom bolje od upropaštavanja vjere jer je to otežavanje života djetetu jedan period, dok je u činjenju grijeha upropaštavanje ahiretskog života, gdje su dugi životi ništavni spram samo jednog njegovog dana. Prenosi se da su jednog dana ljudi napustili predavanje Ibn Abbasa i da je ostao samo jedan mladić. Ibn Abbas mu reče: “Treba li ti nešto?“ “Htio sam te pitati za nešto, ali me bilo stid ljudi. I sad te se bojim i imam strahopoštovanje.” Ibn Abbas mu reče: “Alim je poput oca. Ono što bi mogao povjeriti svome ocu, povjeri i meni.“ Onda mladić reče: “Ja sam mladić, nemam žene, bojim se grijeha za sebe i ponekad onanišem. Ima li u tome grijeha?“ Ibn Abbas se okrenu od njega, pa reče: “Uff, fuj! Oženiti robinju je bolje od toga, a to je bolje od bluda.”
Ovo je upozorenje da se neoženjeni, koji je požudan, nalazi između triju zala: najmanje je oženiti robinju (u njemu je rađanje djece robova), gore od toga je onanisanje i najružnije je blud učiniti. Ibn Abbas nije rekao da je išta od toga dozvoljeno jer su brak s robinjom i onanisanje dvije radnje kojih se treba čuvati, a kojima čovjek pribjegava da bi se sačuvao od većeg zla, kao što pribjegava jedenju lešine da bi se sačuvao od smrti glađu. Izabiranje manjeg zla nema značenje apsolutne dopuštenosti, niti apsolutnog dobra, kao što ni odsijecanje ruke, koja se ucrvala, nije dobro, iako je dozvoljeno ako je život u pitanju.
Prema tome, brak ima svoju vrijednost i s ovog aspekta, ali ovo se ne odnosi na sve ljude, već na većinu, jer ima osoba kojima je nestalo požude, zbog godina, bolesti i sl. U pogledu njih ne postoji ovaj podsticaj, ali ostaje ono prethodno rečeno o djeci, što je općenito, osim za neplodnoga, što je rijedak slučaj.
Ima i takvih ljudi, kojima toliko vlada požuda da ih ne može zadovoljiti jedna supruga. Zato je takvoj osobi poželjno imati više žena, sve do četiri. Ako mu Allah dadne ljubav i samilost i srce mu se smiri uz njih, dobro je, a ako se to ne dogodi, poželjno mu je da promijeni.
H. Alija se oženio sedam noći poslije smrti h. Fatime. Priča se da se Hasan b. Ali mnogo ženio i bio u braku s više od dvije stotine žena (ali sanajviše 4 istovremeno! A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je Hasanu: Sličan si mi po izgledu i po ponašanju.[27] Kazao je, također: Hasan je od mene, a Husejn od Alije.[28] Zato je rečeno da su te njegove česte ženidbe jedna od osobina po kojima je ličio ćudi Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem. Mugire b. Šu’be je oženio osamdeset žena, a među ashabima je bilo onih koji su imali po tri ili četiri žene, a onih koji su imali po dvije žene je nemoguće pobrojati.
Kako god podsticaj bio poznat, lijek treba da bude spram bolesti jer je svrha smirivanje duše pa u to treba gledati kada je u pitanju brojnost žena.
Treća korist
To je odmaranje duše i njeno uveseljavanje, druženjem, pogledom i zabavljanjem, te odmaranje srca i njegovo jačanje za ibadet. Jer duša je sklona umoru, dosadi i bježanju od istine, jer je ona protivna njenoj prirodi.
Ako duša bude prisiljena da prinudno ustrajava u onome što joj je suprotstavljeno, pobuni se i pomami, pa ako se odmori nečim lijepim, s vremena na vrijeme, ojača i aktivira se. A u zabavljanju sa ženama je odmor koji odnosi nalagodu, odmara srce i duše bogobojaznih treba da se odmaraju uz dozvoljeno. Zbog toga je Allah Uzvišeni kazao: “Da bi se uz nju smirio.”[29] H. Alija je kazao: “Odmorite srca povremeno jer ona, kada su pod prisilom, oslijepe.”
U hadisu stoji: “Pametan bi trebao svoje vrijeme podijeliti u tri dijela: vrijeme u kojem će se obraćati svome Gospodaru, vrijeme u kojem će vršiti obračun sa samim sobom i vrijeme u kojem će jesti i piti.[30]
U ovom vremenu mu je pomaganje za ostalo vrijeme. Slično je rečeno drugim riječima: “Razuman čovjek neće voditi računa osim o trome: opskrbljivanju za onaj svijet, životnim potrepštinama i nasladi u nečemu što nije zabranjeno.”[31]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: Svako ko radi ima zanos, a svaki zanos ima predah. Čiji predah bude u skladu s mojim sunetom na pravom je putu.[32]
Zanos je ozbiljnost i napor sa čvrstinom i oštrinom, a to je na početku volje, dok je predah stajanje radi odmora. Ebu Derda je govorio: “Uistinu, dušu osvježim nekom zabavom da bih kasnije imao snage za Istinu.”
U nekim predajama od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stoji: “Požalio sam se Džibrilu na spolnu nemoć, pa mi je ukazao na herisu.”[33]
Ovo, ako je vjerodostojno, može se protumačiti samo kao priprema za odmaranje. Ne može se to objasniti otklanjanjem strasti jer je to njeno podsticanje, a onaj koji zaniječe podstjicaj, zanijekao je većinu ovoga. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Učinjene su mi dragim tri blagodati od vašeg ovosvjetskog života: miris, žene, a radost moja je u namazu.”[34]
Ovo je, također, korist, koju ne poriče onaj koji je isprobao zamaranje svog nefsa razmišljanjima, zikrovima i različitim djelima. Ova korist ne spada u dvije prethodne, čak se ona odnosi i na neplodnoga i onoga koji nema strasti. No, ona daje braku vrijednost, uz ovaj nijet, a malo je onih koji brakom žele to postići. Cilj rađanja djeteta i otklanjanja strasti i sl. čest je. Onda, ima osoba koje osjećaju zadovoljstvo i odmor gledajući tekuću vodu, zelenilo i sl. Kod njih nema potrebe za odmaranjem duše razgovorom i zabavom sa ženama, tako da se ovo razlikuje prema stanjima i osobama. Trebamo to imati na umu.
Četvrta korist
Odmaranje srca od poslova iz domaćinstva i obaveza vezanih za kuhanje, čišćenje, prostiranje, pranje posuđa i pripremanje neophodnih potrebština za život.
Čovjek, i kada ne bi imao strast za spolnim odnosom, teško bi mu bilo živjeti samom u kući jer ako bude morao voditi brigu o svim kućnim poslovima, izgubit će najveći dio vremena i neće se moći posvetiti ibadetu i nauci. Zato se žena lijepo brine o kući i pruža pomoć u vjeri na taj način. Nepostojanje reda, kada su u pitanju ove obaveze, zaokuplja i remeti srce i čini život tegobnim. Zbog toga je Ebu Sulejman Darani kazao: “Dobra žena nije od dunjaluka jer ti ona omogućava da se posvetiš Ahiretu. A njeno posvećivanje Ahiretu je briga o domaćinstvu i zadovoljavanju potrebe (strasti) supruga.”
Muhamed b. Ka‘b Kurezi je kazao da Allahove riječi: Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom svijetu[35] neka znače čestitu ženu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: Svako od vas ima zahvalno srce, jezik koji zikr čini i ženu vjernicu, čestitu, koja će ga pomagati u postizanju ahiretske nagrade.[36]
Pogledaj kako je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio vezu između žene, zahvale i zikra Allahu. U nekom od tefsira stoji da se misli na čestitu ženu u Allahovim riječima: “Dat ćemo mu prijatan život.”[37]
Omer b. Hattab je govorio: “Robu nije dat veći hajr poslije imana u Allaha od čestite žene. Među njima ima onih koje su dobit, koja se ne može ni sa čim uporediti, a ima ih i koje su okov kojeg se ne možeš otarasiti.”
Dio njegove izjave, u kojem stoji da se neke žene ne mogu ni sa čim uporediti, znači da se nikakvim drugim poklonom ne mogu nadomjestiti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Data mi je prednost nad Ademom zbog dvaju stvorenja: njegova žena mu je pomogla u grijehu, a meni moje pomažu u ibadetu i njegov šejtan je bio kafir, a moj je musliman i naređuje samo dobro.”[38] Tako je njihovo pomaganje u ibadetu ubrojao među njihove vrijednosti.
Ovo je, također, jedna od vrijednosti koje traže čestiti vjernici, ali je ona specifična samo za neke osobe, one koje nemaju nekoga ko će se brinuti o njima. Ona ne zagovara uzimanje dvaju žena jer će to možda zagorčati život i uzburkati životne prilike. U ovu korist spada i težnja postizanja brojnosti s njenom porodicom i snage koja se dobija vezivanjem porodica. To je nešto što je potrebno radi otklanjanja zla i postizanja mira. Zbog toga kažu: “Ponižen je onaj koji nema pomagača, a ko ima nekoga ko će otklanjati zla od njega, spasio se i može svoje srce posvetiti ibadetu jer poniženost remeti srce, a snaga, uz brojnost, otklanjanja poniženje.”
Peta korist
To je borba s nefsom i njegovo treniranje brigom i zaštitom, ispunjavanje prava prema porodici, sabur prema ponašanju njenih članova, podnošenje neuogodnosti s njihove strane i odgajanja svoje djece. Sva ova djela su velike vrijednosti jer ona su briga i zaštita. Žena i porodica su stado, a vrijednost čuvanja stada je velika. Oni koje se toga ustručavaju čine to zbog straha da neće obaviti kako treba jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Dan pravednog upravljanja je bolji od ibadeta sedamdeset godina.” Kazao je, također: “Svako od vas je pastir i svako od vas je odgovoran za svoje stado.”[39] Nisu isti onaj koji se zaokupio popravljanjem sebe i drugoga i onaj koji se brine samo o sebi. I nisu isti onaj koji trpi neugodnosti i onaj koji živi u ugodnosti i rahatluku. Zato je podnošenje briga za ženu i porodicu na stepenu borbe na Allahovom putu. Zbog toga je Bišr kazao: “Ahmed b. Hanbel me nadmašio u tri djela, a jedno od njih traženje halal opskrbe za sebe i za drugoga.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Što čovjek potroši na svoju porodicu, sadaka je i bit će nagrađen i za zalogaj koji podigne do usta svoje žene.”[40] Neko je rekao jednom od alima: “Allah mi je dao od svakog djela ponešto“, pa je spomenuo hadž, džihad itd. “A gdje si ti, prema djelu ebdala?“, upita ga. “A što je to?” “Zarađivanje halala i trošenje na porodicu”, odgovori.
Ibn Mubarek je pitao dok je bio sa svojom braćom u pohodu: “Znate li koje je djelo vrjednije od ovoga u kojem smo mi?” “Ne znamo“, rekoše. “Ja znam“, on odgovori. “Pa, koje je to djelo?“, upitaše. “Častan i pošten čovjek, koji ima porodicu, probudi se naveče i pogleda svoju djecu otkrivenu, pa ih pokrije svojom odjećom. Njegovo djelo je bolje od ovoga u čemu smo mi.“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ko bude lijepo obavljao namaz, imao mnogo čeljadi, a malo imetka i ne bude ogovarao muslimane, bit će sa mnom u Džennetu, kao ova dva (prsta).”[41] “Uistinu, Allah voli suzdržljivog i časnog siromaha, koji ima porodicu.”[42] “Kada rob ima puno grijeha, Allah ga iskuša brigom o porodici, da bi mu ih izbrisao.”[43] Neko od selefa je kazao: “Ima grijeha koje izbrisati može samo briga o porodici. O tome postoji i predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ima grijeha koje može izbrisati samo briga za sticanje osnovnih sredstava za život.”[44] “Ko bude imao tri kćerke i bude ih izdržavao i lijepo se ophodio prema njima, dok ih Allah ne učini neovisnim od njega, Alah mu je odredio Džennet sigurno, sigurno, osim ako uradi neki grijeh koji mu se neće oprostiti.”[45]
Ibn Abbas, kada bi spominjao ovaj hadis, govorio je: “Tako mi Allaha, ovo je jedan od najneobičnijih i najvrednijih hadisa.”
Prenosi se da se jedan od pobožnih lijepo brinuo o ženi, sve dok nije umrla. Predloženo mu je da se oženi, ali se on sustegao i rekao: “Samoća je život moga srca i najbolje sažima moju brigu.” Zatim je rekao da je vidio u snu, sedmicu nakon ženinog preseljenja, kao da su se vrata nebesa otvorila i kao da se ljudi spuštaju i idu kroz zrak, jedan za drugim. “Kad god bi se jedan spustio, pogledao bi me i rekao onom iza sebe: ‘Ovo je baksuz’, a drugi bi govorio: ‘Da’. I treći je isto govorio, a četvrti odgovarao: ‘Da’. Bojao sam se da ih pitam, strahujući, dok pokraj mene nije prošao zadnji, koji je bio dječak, pa mu rekoh: O ti, ko je taj baksuz kojeg spominjete? ‘Ti’, odgovori. A zašto? ‘Tvoje djelo smo podizali među djela mudžahida na Allahovom putu, sve do prije sedmicu, kada nam je naređeno da ih stavimo s djelima dezertera, pa ne znamo šta si uradio.’ Nakon toga, pobožnjak je svojoj braći rekao: “Ženite me, ženite me.” Poslije je uvijek imao dvije ili tri žene.
U predanjima o vjerovjesnicima stoji da je neka grupa došla Junusu, alejhis-selam. On ih je ugostio. Dok je hizmetio, ulazio je u kuću i izlazio iz nje, a njegova žena ga je vrijeđala i drsko se ponašala prema njemu. On je na to šutio. Gosti se začudiše, kada to vidješe, a on reče: “Nemojte se čuditi jer ja sam molio Allaha i rekao: ‘Daj mi prije na dunjaluku ono čime ćeš me kazniti na Ahiretu’. On mi je odgovorio: ‘Tvoja kazna je kći tog i tog. Oženi se njome’. Tako sam i učinio i trpim ono što vidite od nje.”
U trpljenju je treniranje nefsa, slamanje srdžbe, uljepšavanje ahlaka jer onaj koji je sam ili s osobom lijepog ahlaka, iz njega neće izaći skrivene pokvarenosti nefsa, i neće se otkriti njegove skrivene mahane. Zato je obaveza onoga koji slijedi put Ahireta da iskuša sebe, izlažući se ovakvim provokacijama, da se navikava na njih, da bi mu osobine bile dobre, da bi istrenirao svoj nefs, te da bi se njegova unutrašnjost očistila od loših svojstava. Sabur prema porodici, osim što je obučavanje nefsa i borba sa njim, još je i briga za njene članove, za njihovo izdržavanje i ibadet sam po sebi.
I ovo je jedna od koristi, ali nju može imati samo jedan od dvojice ljudi.
Prvi je onaj čiji je cilj borba sa samim sobom, izvježbavanje nefsa i popravljanje ahlaka, jer je na početku puta, pa nije daleko od toga da ovo shvati kao način borbe sa samim sobom iobuzdavanje nefsa.
Drugi je pobožnjak, koji se ne bavi unutrašnjošću i nema djelovanja na polju misli i srca, već je njegovo djelo ograničeno samo na vanjske organe, kao što su namaz, hadž i sl. Zato je njegov rad za ženu i porodicu, sticanje halal opskrbe za njih i njihov odgoj vredniji od ibadeta vezanih za njegovo tijelo, čiji se hajr ne prenosi na drugoga. Čovjek, pak, izgrađene ličnosti, koji je to u osnovi svoga bića, ili koji je to postigao mudžahedom (borbom), trudeći se oko svoje unutrašnjosti i pokretanja misli i srca u saznanjima i otkrovenjima, ne treba se ženiti s ovim ciljem jer mu je obuzdavanje nefsa sadržano u tome. A u pogledu ibadeta, vršenog sticanjem opskrbe za porodicu, nauka je bolja od njega, jer je i ona djelo, a korist joj je veća i općenitija je i sveobuhvatnija svim ljudima od koristi sticanja za svoju porodicu. Prema tome, ovo su koristi braka za vjeru, zbog kojih se može kazati da je brak vrijedan.
Negativnosti braka
Postoje tri negativnosti
Prva
Ona je i najjača. To je nemogućnost sticanja halala jer to nije omogućeno svakome, pogotovo u ovim vremenima, kada je život kompliciran. Danas brak mnogima biva uzrokom sticanja i hranjenja haramom, a u tome je propast, i čovjeka i njegove porodice. Neoženjeni je siguran od toga, a oženjeni uglavnom krene lošim putevima i slijedi želje svoje žene, prodajući svoj Ahiret za dunjaluk.
U hadisu stoji: “Uistinu će rob biti zaustavljen kod mizana i imat će dobrih djela poput brda. Onda će biti pitan kako se brinuo o svojoj porodici, kako ih je izdržavao, kako je imetak stekao i u što ga je trošio, sve dok mu ti zahtjevi ne uzmu sva dobra djela i ne ostane mu niti jedno. Meleki će onda povikati: “Ovo je onaj kome je njegova porodica pojela njegova dobra djela na dunjaluku i danas je vezan za svoja djela.”[46] Kaže se da će se na Sudnjem danu za čovjeka prvo vezati njegova žena i porodica, stat će s njim pred Allaha i govoriti: “Gospodaru naš, uzmi nam naš hak od njega jer nas on nije naučio ono što nismo znali i hranio nas je haramom, a mi nismo znali.“ Onda će On uzeti njihovo pravo od njega. Neko od selefa je rekao: “Kada Allah hoće loše nekom robu na dunjaluku, dadne mu zube da ga ujedaju, tj. porodicu.“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Niko Allaha neće sresti s grijehom većim od neznanja porodice.”[47]
Ovo je opšte prisutna bolest. Malo je onih koji su se sačuvali od nje, osim onih koji imaju naslijeđen imetak steknut halalom, dovoljan njima i njihovim porodicama, a posjeduju zadovoljstvo koje ih sprečava od traženja većega. Takvi su se sačuvali od ovoga belaja. Sačuvan je i onaj koji ima neki zanat i može zaraditi halal, dozvoljenim poslom, sakupljanjem drva ili lovom, ili koji se bavi nekom proizvodnjom, koja nije vezana za vlast i može poslovati s hajirli ljudima, čija vanjština ukazuje na selamet, a najveći dio imetka je halal.
Ibn Salim je kazao, odgovorajući na pitanje o braku: “To je bolje, u ovom našem vremenu, za onoga koji ima jaku požudu, kao, naprimjer, magarac, koji vidi magaricu i neće je se okaniti dok se ne udari i ne može vladati sobom. A ako može vladati sobom, bolje je izbjeći brak.“
Druga
To je nemogućnost ispunjenja obaveze prema ženama, sabura prema njihovom ponašanju i podnošenja neugodnosti od njih. Ova druga (loša strana) je ispod one prve jer je ovo lakše podnošljivo od prve negativnosti. Lijepo ponašanje prema ženama i udovoljenje njihovim željama je lakše od sticanjahalala. Ali i u ovometakođer postoji opasnost, jer je čovjek pastir, odgovoran za svoje stado. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dosta je čovjeku grijeha da upropasti onoga koga izdržava.”[48] Prenosi se da je čovjek koji bježi od svoje porodice kao rob, koji je pobjegao od svog vlasnika. Takvome se ne primaju namaz i post, sve dok im se ne vrati. A onaj koji ne ispunjava obaveze prema porodici, iako je uz nju je , poput onoga koji je pobjegao. Uzvišeni Allah je rekao: “Čuvajte sebe i svoje porodice od vatre.”[49] Naređeno nam je da ih čuvamo od vatre, kao što sebe čuvamo. Insan nekada ne može ispuniti obaveze prema sebi, a, kada se oženi, one se umnogostruče, tako da, pored svoga, dobije i drugoga nefsa. Nefs navraća na zlo. Ako ih je mnogo, uglavnom je i mnogo navraćanja na zlo. Zbog toga je neko kazao, iznoseći opravdanje za to što se ne ženi: “Iskušan sam svojim nefsom, pa kako tek izaći na kraj, kada mu dodam još jednoga, kao što je rečeno:
"Nije dovoljna rupa mišu kojem se metla zakačila za rep."
Tako se opravdao i Ibrahim b. Edhem, rekavši: “Ne želim ženu zavaravati sobom i nemam potrebe za njima, tj. za ispunjavanjem obaveza prema njima, za čuvanjem od poroka i za njihovim zadovoljavanjem. Ja to ne mogu.”
Tako je učinio i Bišr, rekavši: “Od braka me odvraćaju riječi Uzvišenoga: ‘One imaju prava koliko i obaveza’.“ Govorio je, također: “Kada bih izdržavao kokoš, bojim se da bih postao dželat na mostu.“ Neko je vidio Sufjana b. ‘Ujejnu na vratima sultana i upitao ga što radi, a on odgovori: “Jesi li vidio onoga koji ima porodicu da je uspio?“
Sufjan je govorio: “Divno li je neoženjen biti, imati ključ i kuću, kroz koju vjetar puše i u kojoj nema vike ni galame.”
I ovo je raširena pojava, iako ne toliko koliko ona prva. Spasio se samo onaj koji je mudar, lijepog ahlaka, dobro upoznat s adetima žena, strpljiv spram njihovih jezika, koji čvrsto odolijeva slijeđenju njihovih prohtjeva, dobro pazi da ispuni svoje obaveze prema njima, zanemaruje njihove pogreške i razumno im laska i razuman je prema njihovom ponašanju. Kod ljudi uglavnom preovladava glupost, drskost, oštrina i nerazboritost, ružno postupanje, neobjektivnost, uz traženje potpune objektivnosti od drugih.
Ove pojave, kao i njima slične, bez sumnje, još više pogoršavaju sliku braka, gledano s ovog stanovišta. Zato je samoća sigurnija za čovjeka.
Treća
Ona je manje opasna od prve i druge, a ogleda se u tome da žena i djeca čovjeka zaokupe od sjećanja na Allaha Uzvišenoga i usmjere ga sticanju dunjalučkih uživanja, toliko da želi pripremiti ugodan život djeci, skupljajući veliki imetak i ostavljajući ga njima, kao i nastojanju da ih ističe i ponosi se njima. A sve ono što čovjeka udaljava od sjećanja na Allaha – žena, imetak, djeca i sl. – nesretno je. Ovo ne podrazumijeva pozivanje na zabranjena djela i stvari jer to spada u prvu i drugu negativnost, već navođenje na pretjerano uživanje u dozvoljenom, čak na pretjerano zabavljanje i druženje sa ženama i prekomjerno uživanje s njima. S brakom se pojavljuju različiti izazovi, slični navedenima, koji zaokupljaju čovjeka i njegovo srce, tako da on provodi noć i dan, nemajući vremena da se posveti razmišljanu o Ahiretu i pripremanju za njega. Zbog toga je Ibrahim b. Edhem kazao: “Ko se navikao na stegna žena od njega nema ništa.“ A Ebu Sulejman je kazao: “Ko se oženi okrenuo se dunjaluku“, tj. ženidba će ga navesti okretanju dunjaluku.
Gore smo, dakle, naveli kategorije negativnosti i koristi braka.
Principijelno, reći za nekog pojedinca da mu je bolji brak ili neženstvo znak je nedovoljnog poimanja ovih kategorija. Treba sve ove koristi i negativnosti uzeti u obzir i razmotriti ih, te, prema njima, murid treba sebe odmjeriti. Ako ne nađe negativnosti, a budu kod njega objedinjene sljedeće koristi – da ima halal imetak, lijepu narav, potpuni trud u vjeri, brak ga ne zaokuplja od sjećanja na Allaha, a uz sve to ima potrebu za smirivanjem požude, sam je i treba mu uređivanje domaćinstva i zaštita u porodici – nema sumnje da mu je brak bolji, s onim što on nosi, a to je dobivanje djeteta. A ako ne nađe koristi, a primjeti kod sebe sve negativnosti, onda mu je neženstvo bolje. Ako, pak, obje kategorije budu izjednačene, što je čest slučaj, treba onda pravednom vagom odvagati udio koristi u povećavanju čovjekove vjere i udio negativnosti u smanjenju vjere. Ako prevlada mišljenje da jedno ima prednost, tako će čovjek i odlučiti. Najjasnije koristi su dobijanje djeteta, smirivanje požude, a najjasnije štete su potreba za sticanjam imetka iz harama i zaokupljenost od sjećanja na Allaha.
Pretpostavimo da ove kategorije treba uporediti, pa recimo:
Ko nije ugrožen strašću i korist od njegovog braka je trud za dobijanje djeteta, a štetnost je primoranost na sticanje imetka iz harama i udaljenost od sjećanja na Allaha, preče mu je da se ne ženi. Jer, nema hajra u onome što odvodi od sjećanja na Allaha i nema hajra u haram zaradi. Manjkavost ove dvije primoranosti ne može nadoknaditi pitanje djeteta, jer je brak radi djeteta trud za postizanjem pretpostavljenog djetetovog života, a šteta po vjeru je već ostvarena. Zato je čuvanje njegovog života i čuvanje od propasti važnije od sticanja djeteta. To je dobit, vjera je kapital. Kvarenje vjere je propast ahiretskog života i nestanak kapitala. Ova korist ne može nadjačati ove dvije štetnosti.
Međutim, ako se uz dijete doda još i potreba za savlađivanjem strasti, zbog čežnje nefsa za brakom, razmislit će. Ako ne budu jake uzde bogobojaznosti na njegovoj glavi i bude se bojao bluda za sebe, bolji mu je brak, jer se on nalazi između činjenja bluda i jedenja harama, a jedenje harama je manje zlo. A ako je siguran za sebe da neće počiniti blud, ali nije u stanju da obara pogled od zabranjenog, onda mu je preče da ne stupi u brak jer je strastven pogled haram, a i sticanje imetka na nedozvoljen način je haram. Sticanje je stalno, i u njemu imaju grijeha i on i njegova porodica, a pogled se desi nekada, tiče se samog njega i brzo prestane. Strastven pogled je zinaluk oka i ako ga ne potvrdi polni organ, onda je to bliže oprostu od jedenja harama. Ako se, pak, ne boji da će ga pogled odvesti do grijeha spolnog organa, onda se to vraća na strah od bluda. Ako je ovo jasno, onda u trećoj situaciji, a to je kada može oboriti pogled, ali nije u stanju otkloniti misli koje mu zaokupljaju srce, preče je ne stupiti u brak jer je djelo srca bliže oprostu.
Oslobođenost srca se želi zbog ibadeta, a nema ibadeta sa sticanjem harama, njegovim jedenjem i hranjenjem drugih njime. Ovako se trebaju izvagati štetnosti s koristima i donositi sud prema njima. Ko je ovo dobro shvatio, nije mu onda ništa problematično od onoga što smo prenijeli od selefa, gdje se jednom podstiče na brak, a drugi put odvraća jer je to, sa stanovišta raznolikosti stanja i situacija, ispravno.
Pitaš me: “Ako je neko siguran od svih ovih štetnosti, što je bolje za njega: posvećivanje samo ibadetu ili brak?
Kažem onda da to objedini jer brak nije zapreka da se posveti ibadetu Allahu, gledano sa stanovišta da je on ugovor.
Sa stanovišta potrebe za zaradom, ako je u stanju steći halal, onda mu je brak i tako bolji jer noć i ostatak dana može iskoristiti za posvećivanje ibadetu. Ustrajati u ibadetu bez odmora je nemoguće.
Ako pretpostavimo da će sve vrijeme popuniti sticanjem imetka, tako da mu ostane vremena samo za propisane namaze, spavanje, jelo i zadovoljenje potreba, ako je taj čovjek od onih koji slijede put Ahireta samo dobrovoljnim namazima, hadžom i sličnim djelima, vezanim za tijelo, brak mu je bolji, jer u sticanju halal zarade, izdržavanju porodice, trudu oko dobijanja djeteta i saburu prema ponašanju žena objedinjeno je nekoliko vrsta ibadeta, čija vrijednost ne zaostaje za dobrovoljnim ibadetima. A ako je njegov ibadet u znanju, razmišljanju i duhovnom putu i ako bi mu rad to sve mogao ometati, onda je bolje da ne zasniva brak.
Pitaš me: “Zašto onda Isa, alejhis-selam, nije zasnovao brak, pored te njegove vrijednosti, i, ako je bolje posvećivanje ibadetu Allahu, zašto je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao mnogo žena?”
Znaj onda da je bolje objediniti to dvoje za onoga koji je to u stanju, koji je jak, čija je ambicija velika tako da ga ništa ne može odvojiti od sjećanja na Allaha. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio se toga snažno i objedinio vrijednosti ibadeta i braka. Bio je, i pored braka sa devet žena, posvećen ibadetu Allahu.[50] Zadovoljavanje potrebe brakom nije za njega bila prepreka, kao što to nije ni vršenje nužde jer su njihova srca zaokupljena njihovim ambicijama, predana njihovim zadaćama. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog njegove visoke deredže, stvari vezane za ovaj svijet nisu sprečavale od ibadeta srca Allahu, tako da mu je objava dolazila dok je bio u postelji sa ženom,[51] a kako neko drugi postigne ovaj položaj, “Jer ono što nije promijenilo široko more ne znači da neće promijeniti potok.”
Isa, alejhis-selam, prihvatio je opreznost, a ne snagu, čuvajući se. Možda je njegovo stanje bilo takvo da je na njega utjecala zaokupljenost porodicom, da nije mogao u tom stanju sticati halal, ili nije mogao objediniti brak i posvećivanje ibadetu, pa je dao prednost posvećivanju ibadetu. Oni najbolje znaju tajne svojih stanja, i okolnosti njihovog vremena vezane za lijepu zaradu i ponašanje žena, kao i za štetnosti braka po ženika i koristi za njega. Kako god su stanja raznolika, tako da je u nekima brak bolji, a u nekima nije. Naša obaveza je da postupke poslanika svrstamo u ono najbolje u svakom pogledu, a Allah najbolje zna.
Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab o normama ponašanja u braku.
ra Bekare, 245. [2] Sura Zumer, 7. [3] Hadis bilježi Buhari od h. Ebu Hurejre. Jedinstven je po ovoj predaji Muhalled Kutvani, a o njemu se ne slažu svi. [4] Sura Vaki’a, 60. [5] Sura Mulk, 2. [6] Hadis bilježi Ebu Omer Tovkani, zadržavajući se na h. Omeru, a nisam našao da je vezan za Poslanika, s.a.v.s. [7] Hadis bilježi Bejheki od Ibn Ebi Edijjeta Sudfija. Bejheki kaže: “Ovo se bilježi vjerodostojnim lancem prenosilaca od h. Ebu Seida, kao mursel.“ [8] Hadis bilježi Ibn Hibban u Duafa od Behza b. Hakim, on od svoga oca, a ovaj od svoga oca i nije prihvatljivo. [9] Zabilježeno je od Ebu Hedjeta, a on od h. Enesa o sadaki za umrlog. Ebu Hedje je lažac. [10] Sura Tur, 21. [11] Hadis bilježi Ibn Madže od h. Alije i kaže nedonošče umjesto dijete. On bilježi i od h. Muaza: “Dijete će svojom posteljicom uvući svoju majku u Džennet, ako ona bude za njegovu smrt očekivala nagradu od Allaha.“ [12] Hadis bilježi Muslim od h. Ebu Hurejre. [13] Hadis bilježi Ibn Hibban u Duafa preko Behza b. Hakima, on od svoga oca, a ovaj od svoga. To nije vjerodostojno. Nesai bilježi od h. Ebu Hurejre: “Reći će im se: ‘Uđite u Džennet’, a ona će reći: ‘Neka uđu i naši roditelji.’ Tada će se kazati: ‘Uđite i vi i vaši roditelji u Džennet.’“ Lanac prenosilaca je dobar. [14] Nisam mu našao izvora. [15] Hadis bilježi Bezzar, kao i Taberani od Zuhejra b. Ebi Alkameta: “Neka žena Ensarijka je došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekla: ‘Allahov Poslaniče, umrla su mi dva sina, osim ovoga.’ On joj reče: ‘Ti si zadobila veliku prepreku i branu između sebe i Džehennema’.” Muslim bilježi od h. Ebu Hurejre da je žena rekla: “Ukopala sam troje.” Poslanik je kazao: “Velik i jak je zid između tebe i Džehennema.” [16] Hadis bilježi Buhari od h. Enesa, ne spominjući dvoje. Ahmed ga bilježi s ovim dodatkom od h. Muaza. Muttefekun alejhi je od h. Ebu Seida, ali s izrazom “kojoj god ženi”. [17] Sura Bekare, 223. [18] Sura Bekare, 286. [19] Sura Nisa, 28. [20] Sura Felek, 3. [21] Hadis bilježi Muslim od h. Ibn Omera, a Muttefekun alejhi je hadis po značenju, od h. Ebu Seida. [22] Hadis bilježi Bejheki od h. Umm Seleme, sa slabim lancem prenosilaca. [23] Hadis bilježi Ahmed od Ebu Kebšeta Enmarija, kada je pokraj njega prošla žena, a u srcu mu se pobudila strast. Otišao je jednoj svojoj supruzi. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: Tako i treba raditi. Najbolje što možete uraditi je da učinite halal. Lanac prenosilaca je dobar. [24] Hadis bilježi Muslim, kao i Tirmizi, koji kaže da je hasen sahih. [25] Hadis bilježi Tirmizi od h. Džabira i kaže da je garib. Muslim bilježi od h. Ibn Omera: “I poslije tog dana nije ušao kod neke čiji je čovjek odsutan, a da s njim nije bio još jedan čovjek ili dvojica.“ [26] Hadis bilježi Buhari, a misli se na Vjerovjesnika, s.a.v.s. [27] Poznato je da su ove riječi bile izgovorene h. Džaferu b. Ebu Talibu i to je Muttefekun alejhi od h. Berraa, ali je i h. Hasan nalikovao Poslaniku, s.a.v.s., i to je Muttefekun alejhi od Ebu Džuhajfe. Tirmizi bilježi i kaže da je vjerodostojan, Ibn Hibban od h. Enesa: “Niko nije više ličio Poslaniku, s.a.v.s., od h. Hasana.” [28] Hadis bilježi Ahmed od h. Mikdada b. Ma’di Jekriba s dobrim lancem prenosilaca. [29] Sura A’raf, 189. [30] Hadis bilježi Ibn Hibban od h. Ebu Zerra, poduži je hadis i navodi se u Ibrahimovim, a.s., suhufima. [31] Hadis bilježi Ibn Hibban od h. Ebu Zerra, poduži je hadis i navodi se u Ibrahimovim, a.s., suhufima. [32] Hadis bilježi Ahmed, kao i Taberani od h. Ibn Amra. Tirmizi bilježi sličan od h. Ebu Hurejre i kaže da je hasen. [33] Hadis bilježi Ibn Adijj od h. Huzejfe i Ibn Abbasa, Ukajli od h. Muaza i Džabira b. Semureta. Ibn Hibban u Du’afa od h. Huzejfe. Ezdi od h. Ebu Hurejre. Svi lanci predaje su slabi. Ibn Adijj kaže da je hadis izmišljen. Ukajli kaže da je neprihvatljiv. [34] Hadis bilježi Nesai i Hakim od h. Enesa sa dobrim lancem prenosilaca, a Ukajli ga smatra slabim. [35] Sura Bekare, 201. [36] Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je dobar. Ibn Madže navodi i odakle je preuzet, ali u lancu prenosilaca ima prekid. [37] Sura Nahl, 97. [38] Hadis bilježi Hatib u Tarihu od h. Ibn Omera. U lancu prenosilaca je Muhamed b. Velid b. Eban b. Kalanisi. Ibn Adijj kaže da on izmišlja hadise. Muslim bilježi od h. Ibn Mes‘uda: “Nema čovjeka koji nema zaduženog džina koji ga prati.” Upitaše ashabi: “Zar ni ti, Allahov Poslaniče?“ On reče: “Ni ja, samo je mene Allah pomogao protiv njega, primio je islam i on mi ukazuje samo na dobro.” [39] Već je navođen s izrazom šezdeset godina, ali bez ovog drugog dijela, koji je Muttefekun alejhi i prenosi se od h. Ibn Omera. [40] Muttefekun alejhi od h. Ibn Mes’uda: “Kada čovjek potroši na svoju porodicu, ako se nada nagradi za to, to mu se broji kao sadaka.” Obojica bilježe od h. Sa‘da b. Ebi Vekkasa: “Sve što potrošiš na porodicu, to ti je sadaka, čak i zalogaj koji joj staviš u usta.” [41] Hadis bilježi Ebu Ja’la od h. Ebu Seida Hudrija, sa slabim lancem prenosilaca. [42] Hadis bilježi Ibn Madže od h. Imrana b. Husejna, sa slabim lancem prenosilaca. [43] Hadis bilježi Ahmed od h. Aiše, samo što tu stoji tugom. U lancu prenosilaca je Lejs b. Ebu Selim, o kojem postoje različita mišljenja. [44] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, Ebu Nu’ajm u Hil’jeu, Hatib u Telhisu, od h. Ebu Hurejre, sa slabim lancem prenosilaca. [45] Hadis bilježi Haraiti od h. Ibn Abbasa, sa slabim lancem prenosilaca. Ebu Davud ga bilježi u navedenom citatu. Tirmizi bilježi od h. Ebu Seida: “Onaj koji odgoji tri kćeri, uda ih i bude dobar prema njima, zaslužuje Džennet.” Svi prenosioci su pouzdani, a o lancu prenosilaca postoji razilaženje. [46] Nisam našao izvor ovoga hadisa. [47] Hadis bilježi Dejlemi od h. Ebu Seida, a sin mu, Ebu Mensur to nije našao u njegovom Musnedu. [48] Hadis bilježi Ebu Davud, kao i Nesai, sa sintagmom onoga koga hrani, a kod Muslima sa drukčijim izrazom. [49] Sura Tahrim, 6. [50] Hadis bilježi Buhari od h. Enesa, a bilježi od istog prenosioca: “i bilo ih jedanaest.“ [51] Hadis bilježi Buhari od h. Enesa: “Umm Selemo, nemoj me vrijeđati vrijeđajući Aišu. Allaha mi, objavu sam primao, među svima vama, samo u njenoj postelji.’
Comments