Ciljevi Kur'ana

Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu, i vjern­icima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika. (El-Isra’, 9)

Jedan od temeljnih zadataka onih koji se bave tumačenjem Kur’ana (tefsir) jeste da ljudima približe kur’anska značenja predstavljajući im njegove ciljeve kako bi, na taj način, po­mogli da o njima razmišljaju i upoznaju ih te da ih primijene u svom životu.

U najopćenitijem smislu može se reći da su ciljevi Kur’ana (me- qasidu’l-Qur’an) primarno vjerske naravi. Ovu činjenicu nije te­ško dokazati. Naime, još su učeni i pobožni klasični komentatori Kur’ana (mufessiri) uočili da se sve što se spominje u Kur’ana može dovesti i jeste u vezi sa vjerom ili sa njezinim temeljnim učenjem o Bogu, Allahu, dž.š., (tewhid). Dakle, kada se na stranicama Kur’ana spominju, npr., čovjek, mušica, pauk, bilje, planine, zvjezde, kosmi- čki zakoni itd., njihovo spominjanje ima, prije svega, snažnu vjer­sku svrhovitost ili naputak na Božiju svemoć i Njegovu jedinstve­nost. Stranice Kur’ana čovjeka neprestano pozivaju vjeri i u vjeru, njezinom prostranom okrilju u kojem čovjek bilo kojeg vremena i prostora može naći konačni smisao i spasonosnu poruku.

Vjera o kojoj govori Kur’an i na koju zdušno, mudro i neprestano poziva, izvorište je svekolikog bivanja, mišljenja i djelovanja. Vjera u Al- laha, dž.š., rezultira najunosnijim dobitkom, vrhunskim moralnim zasadama, ispravnim djelovanjem, životnim smislom i istinskom slobodom. Bez obzira gdje čovjek živio i na kojem prostoru obita­vao, njegova duboka vjera (iman) predstavlja njegovu tvrđavu pred svakovrsnim izazovima i opasnostima koje nadolaze i koje mogu nadoći. Sjedište vjere u ljudskom je srcu i zato je nikakva zemaljska sila ne može iz njega protjerati. Budući da je ona Božanskoga po­rijekla i budući da je u svakome čovjeku, snagom Božanske moći i htijenja, utisnuta (dinu’l-fitreh), jednom kada se istinski razbudi, rasplamsa i u praksi obdržava, zaludu su tada sve zemaljske sile i vremenske mijene koje hoće da je zatru ili iščupaju iz ljudskoga srca. Vjerničko srce tada samo zbori: “I glavu ću svoju dati, ali vjere svoje ne dam!’’ Tako bi, barem, trebalo biti. Ovdje mislimo na vjeru u njenom istinskom značenju i u svim njenim naravnim i nadna­ravnim dimenzijama. Pregršt je primjera za takvo što. Sjetimo se samo kur’anskih stranica koje opisuju primjere vjerovjesnika, do­brih ljudi, nepokolebljivih vjernika...

Kur’an kao Božanska Knjiga ima svoje metode ili načine na koje ljude poziva ka sebi i ka svojim ciljevima, rekli bismo: kur’anskoj vjeri, koja jeste ono vrhovno dobro predstavljeno vje­rovanjem i djelovanjem.

Oni koji vjeruju i čine dobra djela...

čest je kur’anski ajet kojim se oslovljavaju oni koji se dobro­voljno izruče nebeskim darovima i realizuju ih u svakodnevnom životu.

CILJEVI KURANA: VJEROVANJE, DJELOVANJE, PROPISI

Ako sagledamo Kur’an u cjelini zapazit ćemo da se ciljevi Kur’a- na, sumarno rečeno, kreću oko tri stvari ili tri aspekta: aspekta vje­rovanja (akaida), aspekta ponašanja ili morala (ahlaka) i aspekta propisa (ahkama).1 O ciljevima Kur’ana, naravno, može se govoriti i na drugačiji način, može se govoriti, npr., o ciljevima kur’anskih kazivanja (meqasidu’l-qasasi’l-Qur’an), ciljevima kur’anskih pore- đenja (meqasid emsali’l-Qur’an), ciljevima kur’anskih dijaloga (me- qasid hiwari’l-Qur’an) itd. Neiscrpna Božanska riječ u sebi krije ne­iscrpna značenja pa samim time i neiscrpne ciljeve. Kada mufessiri raspravljaju o kur’anskim značenjima uvijek na umu imaju jednu mudrost koja veli da kur’anski harfovi potječu iz Lewh-i mahfuza, a tamo je svaki harf velik kao planina Qaf, a ispod svakoga harfa pohranjena su značenja koja niko osim Allaha ne zna.2 Ibn ‘Arebi, u tom smislu, kaže da je Kur’an “more bez obala”. Sufijski mufessiri često navode murseP hadis: “Svaki ajet ima svoje vanjsko (zahr) i unutarnje (batn) značenje; u svakom harfu ima granica; a u svakoj granici ima (duhovno) uzvišenje (muttale’un)!”4 Sve to je podstica- lo mufessire da tragaju za kur’anskim značenjima, njegovim “oba­lama” i ciljevima.

U klasičnom dobu islama nastao je veliki broj djela koja nose naslov me’ani’l-Qur’an, tj. značenja Kur’ana. Vjerovatno ne postoji knjiga u povijesti ljudskoga roda čija je svaka riječ, štaviše svaki harf bio predmetom pomnih proučavanja i istraživanja. Mufessiri su još davno uočili da je kur’anski tekst zahvalan za izučavanje, istraživa­nje, razmišljanje i udubljivanje. Koliko se prema njemu otvorimo i trudimo se da ga razumijemo, toliko nam on blagorodno i uzvraća. Ktome, mufessiri su imali na umu da se bave Božanskom Riječju, koja slovom i značenjem jeste nestvoreni Božiji Govor, tj. Božanski sifat (svojstvo). Dakle, ljudskome umu podastrt je ili predočen je­dan Božanski sifat, koga on može analizirati, istraživati, izučavati, razumijevati, tumačiti - pa i tendenciozno i pogršeno - ali, prije svega, primjenjivati i u djelo sprovoditi. Dakle, baviti se kur’anskim govorom znači, zapravo, baviti se Božanskim sifatom. Zato su se neki od ranih muslimanskih učenjaka ustezali od bavljenja tuma­čenjem Kur’ana, bili su svjesni šta im je podareno i koju odgovor­nost na sebe preuzimaju ako o Kur’anu kažu nešto u šta nisu sigur­ni ili o čemu nemaju dovoljno znanja. Naravano, i sami su uvidjeli: Kur’an se mora tumačiti, jednostavno zato što je on Uputa ljudima iz koje valja crpiti značenja i propise za svakodnevni život. Tako je nastala era velikih i veličanstvenih komenatra Kur’ana u kojima je pobožni muslimanski um istraživao njegova značenja, crpio pouke, derivirao propise...

Svjesni osobitosti Kur’ana kao Božanskoga Govora i rizičnosti njegova tumačenja, muslimanski učenjaci, mudraci i znalci uspo­stavili su sistem pravila koja će ih u stanovitoj mjeri osigurati od pogreške. Na taj način pokazali su potrebnu odgovornost te nama i svakoj budućoj generaciji ostavili u amanet nešto što se mora imati na umu kada je u pitanju tumačenje Kur’ana. Nama su danas na raspolaganju veličanstveni komentari Allahove Knji­ge, ispisani tokom svih ovih stoljeća islama, koje treba iščitavati, sagledavati njihove domete i slijediti njihove metodologije, ali na angažiran način, na način našega vremena, kojega mi živimo kako bismo, za sebe i svoje potrebe i svoje vrijeme, pronalazili odgovo­re na pitanja koja nas konkretno pritišću i iznalazili rješenja koja nam koriste. Kur’an nije apstraktna Knjiga niti je islam apstraktna vjera, govorio je glasoviti pakistanski komentator Kur’ana El-Me- wdudi. Ali ne zaboravimo: Kur’an je s nama, na nama je da ga svakodnevno učimo i razumijevamo i po tome postupamo. Ovih nekoliko napomena dali smo radi važnosti i razumijevanja onoga što jeste tumačenje Kur’ana i istraživanje njegovih ciljeva. Sada se vraćamo naznačenim ciljevima.

ASPEKT VJEROVANJA

Prvi aspekt kur’ankih ciljeva je onaj koji se tiče ispravnog vje­rovanja. Naime, ljudski um i ljudsko srce prvo je potrebno očistiti od krivih predstava, lažnih božanstava, raznoraznih idola, svih oblika mnogoboštva (širka) i idolopoklonstva (vesenijjeta). Na­kon što ljudsko srce ispravno uzvjeruje ili nakon što se pročisti od svih idejnih ili ideoloških nastranosti, ono je tek onda u stanju da se veže za čistu aqidu ili čistu duhovnost (ruhijjetuS-safijjeh). Čista aqida ili čista duhovnost u islamu obuhvaća ono u šta je nužno vjerovati, a tiče se:

Uzvišenog Allaha i Njegovih sifata uzvišenosti te sifata lje­pote (sifatu’l-dželal we’l-džemal);

Objave (wahja);

poslanstava ( risalat), meleka, knjiga, vjerovjesnika;

Sudnjega dana, proživljenja, dodjeljivanja nagrada...5

U ove kao i druge činjenice koje se odnose na aspekt vjerovanja nužno je duboko vjerovati. O njima Kur’an izvještava, govori i na- pućuje na njih. Svaka devijacija je nedopustiva. Ne može se praviti izbor po klišeu: u ovo ću vjerovati a u ovo neću. Ono u šta vjeruje­mo, u to ne sumnjamo, ne postavljamo suvišna pitanja, to prihva­ćamo i tome se pokoravamo. Niko nas ne može poljuljati u našem vjerovanju u navedene istine. One su u nama poput granitne stijene koju ništa ne može pokrenuti. Kada bi ih svi ljudi svijeta poricali, mi ćemo u njih čvrsto vjerovati. Ni pred kakvom zemaljskom silom nećemo od njih uzmaći niti ih, ma kakva iskušenja nas spopala, nećemo napustiti. Te istine su u našim srcima, umovima, djelima. One nas jačaju, podstiču, bodre i ulijevaju nam životnu snagu. One su smisao našega života i našega djelovanja. Ni u jednom trenutku ne smijemo ih zaboraviti ili potisnuti. S njima živimo i umiremo, slijedeći Kur’an Časni:

Reci: klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.

(El-En‘am, 162-163)

Podrobniji podaci o temeljnim istinama vjere mogu se naći u akaidskim djelima naravi, gdje se za njih navode dokazi na tradi­cionalan i racionalan način.6

ASPEKT PONAŠANJA ILI MORALA

Drugi aspekt kur’anskih ciljeva kreće se oko pitanja ponašanja ili morala. Kao rezultat čovjekove vjere u Allaha, dž.š., i u sve ono što spada u domen vjerovanja, ljudsko djelovanje je tada u pozi­ciji robovanja prema Uzvišenom Allahu. Istinsko služenje Allahu, dž.š., nužno rezultira smjernim i trezvenim, tj. islamskim ponaša­njem. Takvo ponašanje ili slijeđenje kur’anskoga morala pročišćava ljudsku dušu, oplemenjuje je i odgaja. Jedino prema kur’anskom moralu ljudska duša je u stanju da se uzdigne iznad interesa poje­dinca te da podstiče bratske veze i saradnju među ljudima.7 Mnogo je toga što se podrazumijeva pod ponašanjem. Između ostaloga to se tiče: iskrenosti, strpljivosti, ispunjenja preuzetih obaveza, blago­sti, darežljivost, samilosti... Mnogi kur’anski ajeti izravno i nared­bodavno podstiču na spomenute i druge vrste moralnih kvaliteta ili vrlina prvoga reda. Vrlina lijepog ponašanja u islamu zauzima središnje mjesto. Ali šta ono predstavlja? U najkraćem: ostavljanje ili napuštanje svih loših navika - koje su Šerijatom određene kao takve - i njihovo izbjegavanje te navikavanje na plemenite navike i zadovoljstvo njima. Tu, zapravo, otpočinje prava duhovna borba sa samim sobom (mudžaheda). Ovdje potcrtavamo pojam navikava- nja ili navike na dobro. Naime, na dobro djelo potrebno se naviknu­ti a loše djelo potrebno je izliječiti, odnosno otkloniti ga. Svi ibadeti u islamu imaju upravo tu funkciju: da čovjeka naviknu na dobro a odvrate od zla. Dobro ponašanje, također, potrebno je čuvati i zadr­žati. Dakle, traži se ustrajnost. Postoji još jedna hvalevrijedna vrilna - umjerenost. Čovjek treba imati mjeru u svemu i, kao što je po­znato, čak i u ibadetu. Naprimjer, ako čovjek previše dijeli imetak, to mu je pokuđeno, a ako pak škrtari, i to mu je pokuđeno. Prema tome, traži se umjerenost ili sredina, a ona je - svojstvo darežlji­vosti koje je između rasipništva i škrtosti. Ovdje navodimo samo jedan primjer, a tako je i sa svim ostalim svojstvima.8 Zaključimo, lijepo i ružno ponašanje određeno je Kur’anom i sunnetom a svo­ju savršenu realizaciju zadobilo je u ličnosti Allahovog poslanika Muhammeda, a.s. Kultura ponašanja Allahovog Poslanika za mu­slimane predstavlja trajni model identifikacije. Poslanik je uistinu naš najbolji uzor:

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svi­jetu, i koji često Allaha spominje.

(El-Ahzab, 21)

ASPEKT PROPISA

Treći aspekt kur’anskih ciljeva odnosi se na propise ili šerijatske norme, koje hrane našu vjeru i pospješuju njene rezultate. Propisi se odnose na ono što je Uzvišeni Allah objasnio u Svojoj Knjizi ili je pak objasnio njihove principe (usule) na način koji je obavezno primijeniti u odnosu čovjek-Gospodar i čovjek-čovjek. Propisi obuhvaćaju sljedeće: propise vezane za namaz, zekat, post, hadž, za­kletvu, kao i sve ono što potpada pod opseg ibadeta; propise vezane za brak, rastavu braka i ono što je s time povezano, kao što su pro­pisi u pogledu vjenčanog dara (mehra), sredstava za izdržavanje, dojenja, utvrđivanja srodstva, ženinog pričeka (‘iddeta), oporuke i nasljedstva te drugoga što potpada pod domen tzv. personalnog prava (ahvaluš-šahsijje) ili porodičnog prava (ahkamu’l-usreh); propise vezane za kupovinu, naknadu, zalog, međusobne ugovore i sl., što spada u područje finansijskih transakcija (mu’amelatu’l-ma- lijeh); kaznene propise i kaznena djela kao što su: ubistvo, krađa, neredi, zinaluk, potvora i ostalo što pripada domenu kaznenoga prava (‘ukubat); propise u vezi sa pitanjima rata i mira i onoga što proistječe iz toga, kao što su pitanja u vezi sa plijenom, zarobljenici­ma i sporazumima te ostalo što spada pod domen javnih državnih pitanja (ahkamu’d-dewlijjeti’l-’ammeh.).9

Detaljnijim objašnjenjima navedenih propisa bave se djela iz islamskog prava - fikha.10

METODE KUR’ANSKE DA'VE

Nakon što smo sumarno izložili ključne kur’anske ciljeve sada nam predstoji da sagledamo načine ili metode kojima se služi Kur’an pozivajući ljude navedenim ciljevima. Ono što iz Kur’ana kao cjeline možemo zaključiti jeste da se Kur’an koristi četirima metodama pozivanja:

upućivanje na posmatranje i promišljanje zemaljskih i ne­beskih carstava i svega onoga što je Allah stvorio, npr.:

Pa zašto oni ne pogledaju kamile - kako su stvorene, i nebo - kako je uzdignuto, i planine - kako su posta­vljene, i Zemlju - kako je prostrta?!

(El-Gašije, 17-20)

Na taj način čovjek je u poziciji da spozna tajne Božan­skog stvaranja i izvođenja u postojanje, da spozna Božan­ske zakone koji vladaju svijetom prirode i u kosmosu. Tako se ljudsko srce ispunjava vjerom u Božansko postojanje i Njegovu uzvišenost, i to putem posmatranja i uvjeravanja a ne putem slijepoga oponašanja ili izmišljanja. Iz toga ra­zloga Uzvišeni Allah je posebno mjesto dodijelio razumu i počastvovao ga. Vrata istraživnja svekosmičkog prostora otvorena su pred ljudskim razumom. Njegov zadatak je da otkriva odlike stvari i tajne pohranjene u stvorenome svijetu: nebu, zemlji, vodi i zraku. Rezultati tih istraživanja nisu sami sebi svrha, oni su tu da se čovjek njima okoristi u praktičnom a nadgradi u duhovnom žovotu; kazivanje o prošlim narodima ukazivanjem na pojedince ili čitave narode, bez obzira bili oni dobročiniteljski i zlo- činiteljski. Doista, mnoge stranice Kur’ana tome su posve­ćene, što ukazuje na opomenu i pouku, kao što se ukazuje i na Allahove običaje (sunenullah) u postupanju sa Njego­vim robovima. Prema tome, to je cilj Kur’ana kada navodi kazivanja o prošlim pokoljenjima. Kur’an ta kazivanja ne određuje u historijskom smislu, ne utvrđuje vrijeme, mje­sto ili osobe, ne reda događaje niti podrobno objašnjava uzroke i posljedice. To, dakle, nisu ciljevi Kur’ana. Zašto? Zato što je poruka Kur’ana svevremena, vječna, nije uvje­tovana prostorom ili mjestom; ona se obraća na univeraza- lan način o univerzalnim istinama ili temama: pokornosti i nepokornosti, dobru i zlu, ljubavi i mržnji... Ove kategorije, primjećujemo, zajedničke su svim potomcima Adema, a.s., i naše majke hazreti Have. Kur’an govori o “univerzalnim personalitetima’’, kako je to formulisao Sejjid Qutb, neki od njih su predstavljeni kao dobročinitelji, drugi kao zločini- telji, treći kao licemjeri..., “da bi ljudi pouku primili”:

U kazivanjima o njima pouka je za one koji su razu­mom obdareni...

(Jusuf, 111);

buđenje unutarnjih osjećanja u čovjeku kako bi se čovjek, svjestan ovih osjećanja, suočio sa važnim pitanjima o svom porijeklu, svojoj supstanci, svome tijelu, o svojim nadama i svome kraju. Te zapitanosti vodit će ga ka spoznaji i prizna­nju svemogućeg Stvoritelja, Sveodreditelja i Sveupravitelja. Tako će čovjek upoznati svoju istinsku prirodu i istinsku vje­ru koju Uzvišeni spominje u Svojim riječima:

Ti upravi lice svoje, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Alla- hovu, prema kojoj je On ljude načinio - ne treba da se mijenja Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna

(Er-Rum, 30);

obveseljavanje i opominjanje ili obećanje i prijetnja. Ovdje Kur’an koristi dvije metode: metodu obećanja i prijetnje u odnosu na život na dunjaluku - vjernicima Kur’an obećava opću vlast i sigurnost na zemlji, dok poricateljima Istine i zločiniteljima prijeti oduzimanjem moći, gubljenjem vlasti i očitim porazom. Druga metoda podrazumijeva, s jedne strane, buđenje želje za trajnim i neprekidnim ahiretskim blagodatima i, s druge strane, izazivanje straha trajnom i prezrenom patnjom zbog nevjerništva, nereda na zemlji i ugnjetavanja Allahovih robova.11

KUR’ANSKI MODEL POZIVANJA U VJERU

Izlažući svoje načine pozivanja Kur’an istovremeno nudi i mo­dele koje bi ljudi trebali primjenjivati u svojoj da’vi u pozivanju ka kur’anskim ciljevima. Ovom prilikom navest ćemo samo jedan ajet koji na sebi karakterističan način otkriva savršen model koji ljudi trebaju primjenjivati u tom smislu. Riječ je o 125. ajetu iz sure En-Nahl.

Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!

Jedna od odlika kur’anskog stila na koju semantičari i stilističari Kur’ana redovno ukazuju jeste i ta da Kur’an sa malo riječi izrazi mnoga značenja. Navedeni ajet također potpada pod ovo pravilo. Sa tako malo riječi iskazano je ne samo mnogo značenja nego i mnogo mudrosti. Ajet, kao što vidimo, zapovijeda tri načina po­zivanja ljudi u vjeru. Tragajući za značenjima i mudrostima ovoga ajeta u različitim tefsirima, naišli smo na jedno tumačenje koje nam se za ovu priliku čini najintersantnijim i koje, prema našem mišlje­nju, najbolje pogađa zadati smisao ovog časnog ajeta. To tumačenje je u djelu koje nije strogo tefsirske naravi. Riječ je o djelu El-Qista- su’l-musteqim12 imama i znalaca islama Ebu Hamida el-Gazalija (u. 1111.), koji je ovaj ajet prokomentarisao na sljedeći način: “Znaj da se neki ljudi Allahu pozivaju mudrošću, neki se pozivaju savjetom a neki raspravljanjem. Ukoliko se mudrošću pozivaju oni koji su za savjet, to će im samo štetiti, isto kao što dojenčetu šteti da se nahrani ptičijim mesom. A ako se raspravljanje koristi za one koji se pozivaju mudrošću, oni će osjećati odvratnost spram toga, kao što i snažana ljudska priroda osjeća odvratnost od dojenja ljudskim mlijekom. Ko se koristi raspravom u pozivanju onih kojima priliči raspravljanje, ali ne na najljepši način - kako o tome Kur’an zbori - taj je poput onoga koji hrani beduina pšeničnim hljebom a ovaj je navikao samo na datule, ili datulama građanina, koji je navikao samo na pšenični hljeb.”13

Neki poseban natkomentar ovih Gazalijevih riječi nije potre­ban. Na nama je samo da praktično isprobamo ono što je on rekao. Pozivajući kur’anskim ciljevima na ovaj način nadati se je da ćemo polučiti dobar uspjeh, ako Bog da. Naše je da se trudimo i poziva­mo a uspjeh je od Allaha!

Ti poučavaj - tvoje je da poučavaš, ti vlasti nad njima nemaš! (El-Gašije, 21-22)

Autor: Almir Fatić

Bilješke:

1 Ovakvu sažetu podjelu kur’anskih ciljeva nudi šejh Mahmud Šeltut u svojoj knjizi Ile’l-Qur’ani’l-kerim/Ka Kur’an-i kerimu, Kairo, Daru’š-šuruk, 1403./1983., koja nam je poslužila kao najvažaniji izvor za naš tekst.

2 Ovu mufessirku mudrost bilježi Dželaluddin Es-Sujuti u svom kapitalnom djelu El- Itqan fi ‘ulumi’l-Qur’an/Savršenstvo kur’anskih znanosti, Bejrut, Daru’l-kitab el-‘arebi, 1419./1999, I, str. 165.

3 Mursel je hadis u čijem lancu prenosilaca nedostaje sahabija, pa se hadis završava sa tabijom. Nazvan je murselom jer je upućen – poslan a nije vezan preko sahabije za Vjerovjesnika (s). Prema mišljenju stanovitog broja kritičara hadisa i hafiza, mursel hadis nije dokaz u vjeri. Na to ukazuje Muslim u predgovoru svoga Sahiha. Međutim M. Handžić u djelu Uvod u tefsirsku i hadisku nauku navodi da su Ebu Hanife i Malik mursel hadise smatrali vjerodostojnim i koristili ih kao dokaze u pravnim pitanjima. (Navedeno prema: dr. Omer Nakičević, Uvod u hadiske znanosti, Sarajevo, 1996., str. 108-109.)

4 Muhammed Hu sejn ez- Zehebi, Et- Tefsiru we’l-mufessirun/Tefsir i mufessiri, Mekteba Wehbe, Kairo, 1405./1985, str. 339.

5 M. Šel tut, n.d ., str. 5.

6 Naprimjer, vidi na bosanskom jeziku sljedeća prevedena djela iz oblasti akaida: Ebu Hanife, “Fikhu’l-ekber”, s arapskog Muharem Omerdić, Islamska misao, br. 13, 1979, str. 10-12; Hasan Kafi Pruščak, Džennetske bašče – o temeljima vjerovanja, sa arapskog preveo i bilješkama popratio Mehmed Handžić, Sarajevo, “Preporod”, 1979; En-Nesefi, “Aka’idu’n-nesefi”, prijevod s arapskog i bilješke Muharem Omerdić, Glasnik VIS-a, br. 6, 1985, str. 668-687; Et-Tahavi, “Tahavijev akaid”, sa arapskog Ahmed Smajlović, Islamska misao, br. 86, 1986, str. 6-8; Es-Sujuti, “Nauka o osnovama vjere”, s arapskog Ahmed Smajlović, Islamska misao, br. 103, 1987, str. 6-8; El-Maturidi, “Kitabu’t-tewhid”, a arapskog Muharem Omerdić, Islamska misao, br. 105-106, 1987, str. 11-13; Ibn Tejmijje, “El- ‘Akidetu’l-wasitijje”, s arapskog Muharem Omerdić, Islamska misao, br. 151-152, 1991, str. 20-29.

7 M. Šeltut, ibid ., str. 6.

8 Usp. Ebu Hamid el-Gazali, Mjerilo djela, prijevod s arapskog i bilješke Almir Fatić, Sarajevo, 2005., str. 81.

9 M. Šeltut, n. d ., str. 6.

10 Naprimjer, vi di: Abdulhamid Mahmud Tu hmaz, Hanefijski fikh I-III, Sarajevo, 2002- 2004.

11 Usp. M. Šeltut, n.d., str. 7-8. 12 Ovu značajnu Gazalijevu poslanicu preveli smo na bosanski jezik pod naslovom Ispravno mjerilo, Sanski Most, Medžlis Islamske zajednice, 2005., 99 str. 13 Isto, str. 7.

12. Ovu značajnu Gazalijevu poslanicu preveli smo na bosanski jezik pod naslovom Ispravno mjerilo, Sanski Most, Medžlis Islamske zajednice, 2005., 99 str.

13 Isto, str. 7.