Odlučio sam prevesti ovaj rad od učenjaka Hasana es-Sekafa, vrsnog poznavaoca hadisa, našeg suvremenika, kojeg smatram značajnim jer tretira pitanja odnosa prema drugom izvoru islama; hadisa Allahovog Poslanika Muhammeda -’alejhi-sselam-. Svakom muslimanu kada se spomene da je Allahov Poslanik nešto rekao i dao smjernicu po određenom pitanju, tu više nema dilema, vjernik se odmah opredjeljuje da slijedi i prihvata Poslanikov -’alejhi-sselam- stav po tome pitanju. Nezamislivo je da bilo koji musliman ne prihvati Poslanikov hadis.
«Albanijeve kontradiktornosti u ocjeni autentičnosti hadisa»
UVOD
Bismillahirrahmanirrahim
Hvala Allahu -dželle še’nuhu-, Gospodaru svjetova. Neka je blagoslov i mir na Njegovog Poslanika Muhammeda -’alejhi-sselam-, njegovu časnu porodicu i njegove ashabe.
Odlučio sam prevesti ovaj rad od učenjaka Hasana es-Sekafa,, vrsnog poznavaoca hadisa, našeg suvremenika, kojeg smatram značajnim jer tretira pitanja odnosa prema drugom izvoru islama; hadisa Allahovog Poslanika Muhammeda -’alejhisselam-. Svakom muslimanu kada se spomene da je Allahov Poslanik nešto rekao i dao smjernicu po određenom pitanju, tu više nema dilema, vjernik se odmah opredjeljuje da slijedi i prihvata Poslanikov -’alejhisselam- stav po tome pitanju. Nezamislivo je da bilo koji musliman ne prihvati Poslanikov hadis. Allah dž.š. na više mjesta u Kur'ani-l-Kerimu eksplicite naređuje da se slijedi ono što odredi i kaže Allahov Poslanik: »Ono što vam naredi Allahov Poslanik uzmite a što vam zabrani klonite se toga.» (Ku'ran) « Ko se pokorava Poslaniku taj se pokorava Allahu.» (Kur'an). Otuda je bila velika potreba i važno da se sačuva Poslanikov -’alejhisselam- hadis i zabilježi, kako bi svi muslimani mogli koristiti ovaj izvor. Poznati su učenjaci koji su svoj životni vijek istrošili sakupljajući hadis i bilježili ga u knjige. Imam Buharija ( 194-256 h. – 810-870 g. ) je umetu ostavio Džamiu Sahih, Muslim (201- 261 h.)- Sahihu- Muslim, Ebu Davud (202- 275)- Sunen, Tirmizi (209- 279)- Sunen, Ibn Madže- Sunen, En-Nesai ( 210-303) Sunen, Malik (93-179)- Muvettu, Ahmed ibn Hanbel ( 164-241) Hakim – Mustedrek, Ebu Hanife – Musned i dr. Sva ova i druga hadiska djela su do danas sačuvana i štampana su i kao takva dostupna širem krugu čitatelja i istraživača. Normalno je bilo da se vodilo računa da se među hadise ne ubaci nešto što nije izgovorio Allahov Poslanik Muhammed -’alejhi-am- Na tome planu urađeno je veoma mnogo tako da se danas može veoma lahko izvršiti provjera autentičnosti predaja za koje se spominje da su hadisi. Pod naukom ilmul-hadis (nauka o hadisu) postoje glavne pod discipline a najvažnije su:
1) Ilmu- džerh ve ta'dil (Nauka o povrijedivosti i pravednosti prenosioca hadisa) O ovoj hadiskoj disciplini postoje mnoga djela a najvažnija su: Tabekatu ibn Sa'd Zuhri (230 h.-844) koje ima 15 tomova. Od ibn Hibbana «Kitab fi evhani ashabi tevarihi» Ibn Kesir (744 h. 1372 ) «Kitabu ttekmil fi ma'rifeti ssukati ve dduafai vel-medžahil» Te djelo od Zihnija «El-Keššaf» u kome je pisao o ravijama šest vjerodostojnih zbirki hadisa. I dr.
2) Ilm ridžalul-hadis (Nauka o prenosiocima hadisa) O ovoj disciplini pisao je Buharija, zatim IbnEsir (u 630- 1232) sa djelom Esedul-gajeti fi temjizi ssahabeti i ibn Hadžer el-Askalani u 852 h. – 1448) «El-Isabetu fi temjizi sahabeti»
3) Ilm nasih ve l-mensuh (Nauka o derogirajućin i derogiranim ahdisima.)
4) Ilmu ileli fil-hadisi (Nauka o iznalaženju nedostataka u hadisu.)
Hasan Sekkaf je prošao klasični stil obrazovanja i usvajanja islamskih znanosti. On potiče iz jedne ugledne i časne alimske porodice. Pripada potomstvu posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda -’alejhisselam- iz Hašemitskih redova. Od rane mladosti glavna sfera njegovog interesa i zanimanja su islamske znanosti. Učio je pred poznatim muhaddisom Abdullahom el-Gimarijem. Od njega je i dobio idžazu alima, eksperta za hadiske znanosti. Pored hadisa vrstan je poznavalac i fikha. Sljedbenik je šafijskog mezheba. Imao smo čast slušati njegova predavanja iz hadisa. S pravom su ga neki nazvali živim kompjuterom. Vrlo vješto barata hadisima. Kao da su mu sve hadiske zbirke memorisane u glavi i sa nevjerojatnom brzinom vadi te hadise i oni kao biser teku preko njegovog britkog jezika. Veliki broj studenata dolazi na njegova predavanja. Njegovo ime nije poznato širem krugu islamske javnosti. Vjerojatno zato što živimo u vremenu kada iza medija, čak i u islamskom svijetu, stoje nemuslimani. Hasan Sekkaf živi u Jordanu i pomno prati zbivanja u islamskom svijetu reagirajući na svaki pokušaj napada na Islam ili njegovo iskrivljenje. On ljubomorno čuva i njeguje miraz Allahovog Poslanika (znanje), vjerojatno tako naglašenom pažnjom i zbog toga što je krvnom lozom, a ne samo duhovno, vezan sa Poslanikom Muhammedom -’alejhi-sselam-. Poznato je da su poslanici ostavljali u nasljedstvo samo znanje i vjeru, a ne dinare niti dirheme.
U arapskom svijetu poznate su i objavljene njegove rasprave, usmene i pismene, sa jednim učenjakom, čije ime se prenijelo u sve krajeve svijeta, i preko muslimanskih i nemuslimanskih glasila. Riječ je o alimu koji sebe naziva “muhaddisom”- Muhammed Nasuruddin Albani.
Muhammed Nasurruddin Albani je bivši zlatar iz šamskih mahala, koji se samostalno bavio hadiskom naukom. Otac mu je bio učenjak-fakih. Zapažen je od strane odgovornih u Saudijskoj Arabiji i biva pozivan tamo. Tu je stvorio svoju karijeru, učeći i pišući o hadisu i hadiskoj znanosti. Ubrzo, njegovo ime je naglašeno takvom intonacijom, da nadmašuje i imena kao što su: Buharija, Muslim i dr.. Za kratko vrijeme stvorena je slika da su ispravni i autentični jedino oni hadisi u čije senede je on zavirivao i poslije rekao da su sahih, ili mevdu’u (tačni ili lažni). U svom naučnom radu usmjeravan je tako da je iskazivao antipatije prema fikhu kroz nosioce i utemeljivače fikhskih mezheba. Poznate su njegove fetve o zabrani slijeđenaja bilo kojeg mezheba. Posebno je skeptičan prema fikhu Ebu Hanife. Govorio je za Ebu Hanifu da nije nikakav učenjak, te da je operirao sa vrlo malim brojem hadisa: »samo 17, a opet u pola njih je griješio!!! Dakle, zaključak je po Albanijevoj izjavi: ”Ebu Hanife gradi mezheb samo na 17 hadisa.”
Preko studenata koji su studirali u Saudijskoj Arabiji njegovo ime i njegov nauk dalazi i u naše krajeve i sredine. A sa svim tim dolazi i veliko iskušenje i belaj našim Balkanskim Muslimanima. Navika naših ljudi o islamskom življenju po hanefijskom mezhebu, koja ima tradiciju više od 400 god., biva poljuljana i dovedena u sumnju. Ta se iskušenja vežu za čovjeka koga smo gore spomenuli: Muhammed Nasuruddin Albanija. Naši studenti koji su konačnu predstavu o Islamu zaokružili i usvojili u jednoj sredini kao što je npr. Saudijska Arabija, većinom nisu sačuvali slobodu duha i pri formiranju stavova uzimanje u obzir više faktora. Mnogi u svojim jednostranim nastupima, zanemaruju i mogućnost da ipak u jednoj sredini bitnu ulogu u svemu igra trenutni politički moment. Posebno je važno u svakoj sredini znati korijene strukture koji su nosioci vlasti. A nije nepoznata činjenica ko je digao ustanak protiv hilafeta i udružujući se sa otvorenim neprijateljima Islama zabili nož u leđa islamskom obliku vladavine (hilafetu). Tu su se jednoobrazno iznosile i usvajale određene činjenice sa naglašenim akcentom da je to jedino ispravno i da je sve drugo zabranjeno i neispravno. Studenti su neosjetno uvlačeni u ideju selefizma ili vehabizma, preživljavajući jedno detaljno sistematsko prevaspitavanje. Oni koji su bili čvrsti i oprezni u usvajanju stavova nisu mogli ostati tamo, vraćani su na ovaj ili onaj način iz tih sredina.
Tako smo preživljavali iskušenje pokušaja razbijanja okova hanefijskog mezheba. Pozivači te ideje su sa svom žestinom napadali na Ebu Hanifu -radijallahu ‘anhu- , onako kako su ih učili njihovi učitelji. Iz tog razloga, prilažem našim muslimanima ovaj rad kako bi neki ublažili svoj juriš na mezhebe, a i neki muslimani povratili povjerenje u drevne dobre učenjake, koji su stjecali znanje radi postizanja Allahovog zadovoljstva a ne radi nekih zvanja ili dunjalučkih interesa. Takvi su bili četvorica fakiha: Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn Hanbel. Neka Allah -dželle še’nuhu- bude njima zadovoljan. Ona pitanja koja su riješili ovi učenjaci, mudžtehidi, nema potrebe da mi, muslimani sadašnjice, o njima polemišemo i gubimo vrijeme i energiju. Nijedan od poznatih osnivača mezheba nije za sebe rekao, da je izrekao konačan stav o svim pitanjima i da se više nema i ne treba ništa rješavati. Islam je aktualan i pogodan za svako vrijeme i svaku generaciju. Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn Hanbel, su nam riješili pitanja kao što su:”Kako se klanja, posti, abdesti, zekjat daje, hadždž obavlja i mnoga druga pitanja.” Albani želi da nam proizvede generaciju “mudžtehida” koji će ponovo ova pitanja istraživati, i koji će se nadmetati i rasipati silnim znanjem raspravljajući koji je od učenjaka više u pravu. A koliko je knjiga napisano o tome kako treba klanjati, postiti i drugim fikhskim temama!.
Muslimanima današnjice je potrebno rješavati ona pitanja koja nisu riješili Ebu Hanife i drugi, jer nisu bila aktualna u njihovom vremenu, to su prije svega pitanja hilafeta, pitanje odnosa muslimana prema haremu u kudsu -Palestini, mnoga pitanja iz ekonomije, medicine, industrije i td.. Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn Hanbel su u svom vremenu riješili te aktualnosti i problematiku svoga vremena i njihova odgovornost je završena sa preseljenjem na bolji svijet. A od osnova islamskog edeba je makar minimum sjećanja na njih po dobru.
Smatram da je muslimanima današnjice potrebno nešto drugo. Mi trebamo mudžtehide koji se neće kritički osvrtati na stare obrađene teme, nego će poštovati fikh tih vrijednih učenjaka, a onda na temeljima tog usvojenog fikha angažirati se na idžtihadu o savremenim pitanjima, o mnoštvu aktualnosti kojima smo okruženi a o njima ne znamo šerijatski stav. Upravo su nas sistemi obrazovanja u većem djelu islamskog svijeta doveli u jedan ćorsokak, gdje se osjećamo nemoćni da istaknemo Islam kao alternativu u suvremenom dobu.
Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed ibn Hanbel -radijallahu ‘anhu- su to ostvarili u svom vremenu. Zamislimo učenika koji cijelo vrijeme svog studiranja istražuje oblast, npr. seneda hadisa (lanac prenosilaca) ili propise hajza i nifasa a o ekonomskom sistemu u Islamu raspolaže materijom i primjerima iz Srednjeg vijeka. Propis kamate objašnjava primjerom razmjene dobara; zlato za srebro, so za pšenicu i sl.-međutim, mi živimo u vremenu, gdje se susrećemo sa potpuno novim aktualnostima, banke, profit, inflacija, izvori prihoda, devalvacija valute..., i po tim pitanjima naši “mudžtehidi” bi trebali da se više pozabave. Dakle, nama je potreban idžtihad, ali ne onaj koji nas vodi našoj prošlosti, već onaj koji će nas voditi našoj blistavijoj budućnosti. U tom svjetlu i s tom namjerom neka bude i vaš pristup tekstu
«Albanijeve kontradiktornosti u izvođenju autentičnosti hadisa»
Ako ovaj tekst posluži kao platforma za jedan novi pristup bitnim stvarima, koji nedostaju muslimanima svijeta, pa i našim, u tom kontekstu i ako bude inicijator za buduće konstruktivne razgovore i dijaloge među učenjacima koji se bave Islamom, kao i pokušaj da se određenim temama pristupi na drukčiji način, i da ne bude razlog novih podjela i sukoba, onda smatram ovaj trud jednim uspjehom i velikim korakom naprijed.
Ve sallallahu ‘ala sejjidina Muhammedin ve alihi!
dr. Fikret ef. Arnaut
Rodoslov autora: Hasan ibn Ali ibn Hašim ibn Ahmed ibn Alevi ( šafijski muftija i šejh u Mekki – umro 1335 h. – pisac djela «Teršihul-mustefidine» ibn Ahmed ibn Abdurrahman ibn Muhammed ibn Abdillahi ibn Husejn ibn Idris ibn Ahmed ( Ebi Bekr Ba Akil) ibn Abdurahman ibn Omer ibn Abdurahman ibn Akil ibn Abdurahman Essekaf ibn Muhamed ibn Ali ibn Alevi ibn Muhammed ibn Alevi ibn Abdillahi ibn Ahmed El-Muhadžir ibn Isa ibn Muhammed En-Nekkib ibn Ali El-Urejdi ibn Džafer Es-Sadik ibn Muhammed El-Bakir ibn Ali Zejnil-Abidine ibn Sejjidina El-Husejn unuk Poslanikov, ibn sejjdina El-Imami Ali ibn ebi Talib ve ibn Essejide Fatime Zehra kćerka sejjidina Resulullaha salalalhu alejhi ve sellem.
Allahov Poslanik, alejhisselam, je rekao: »Svaki uzročnik i rodoslov će biti prekinut na Sudnjem danu osim moga uzročnika i moga rodoslova.» (Prenosi Hakim 3/142)
Ibtalu tashihil vahin lihadisil adžin -Poništenje Albanijeve ocjene autentičnosti hadisa Adžin
Hvala Allahu, Gospodaru svjetova koji će poraziti svakog silnika-prkosnika. Neka je salavat na Muhammeda -’alejhi-sselam- : čiji Sunnet razotkriva stanje svakog griješnika-smutljivca, i na njegove ashabe, svakog borca i pomagača istine koji slijede njihov put.
U ovoj kraćoj poslanici, želim da odgovorim Muhammed Nasuruddinu Albaniju, u njegovoj korekciji hadisa o načinu ustajanja poslije sedžde na sljedeći rukn, a taj hadis kod muhaddisa je poznat po imenu hadisul-adžin. Nazvan je takvim imenom zato što takav način ustajanja liči kuharu koji sjedi na koljenima a vanjskom stranom svojih šaka mijesi tijesto. Albani zastupa mišljenje da u namazu tako treba izvoditi ustajanje na kijam pomažući se rukama kao kuhar. To mišljenje temelji na hadisu za koji on kaže da je sahih-autentičan , a vidjet ćemo iz sljedećeg teksta kako i ovaj put Albani vrši provjeru autentičnosti hadisa po svom nahođenju bez slijeđenja ikakvih naučnih postavki koje su slijedili prethodni muhaddisi (tradicionalisti). Često je slučaj da Albani tako postupa ne poštujući kavaid (pravila), čak ni svoja koja je on sam postavio u izvođenju autentičnosti hadisa, ako se radi o hadisima koji ne odgovaraju njegovoj ideji koju zastupa. Mi ćemo se pored ovog primjera osvrnuti i na druga pitanja gdje Albani svojim stavovima kontrira svim učenjacima islamskog Ummeta, svejedno radilo se o fakihima (pravnicima) ili muhaddisim (tradicionalistima).
Također ćemo navesti primjere gdje se Albani krajnje drsko i nekorektno odnosi prema učenjacima nazivajući ih raznim nepristojnim imenima. A to ne bi smjela biti osobina prosječnog vjernika a “muhaddisa” pogotovu. Svaki razuman vjernik kada sasluša njegove ideje ili kada pročita njegovo djelo, steći će dojam da se radi o ličnosti koja ni u kom slučaju ne može biti autoritet koji se slijedi. Lahko se ustanovljuje da se radi o osobi sa niskim znanjem posebno u pitanjima fikha. Međutim, on se poziva i postavlja da je jedina ličnost koju je dozvoljeno slijediti, jer, kako kaže:» poziva ispravnom putu, hadisu Allahova Poslanika». Ispada da su prethodni učenjaci pozivali nekom drugom putu. Navodimo neka njegova mišljenja koja se kose sa mišljenjima većine islamskih autoriteta:
1) Zabranjuje nošenje zlata ženama, iako postoji suglasnost učenjaka da je zlato dozvoljeno ženama Muhammedovog Ummeta. To spominje Imam Nevevi i Ibn Hadžer el-Askalani i kažu da postoji idžma’a /saglasnost islamske uleme po ovom pitanju/. Ali Albani ne prizna idžma’a da je od izvora Islama. Pisao sam o tome poseban traktat u kome sam ukazao na slabost ovog njegovog mišljenja. On ga temelji na izjavi Ahmed ibn Hanbela: “men idea el-idžma fe huve kazib”, “ko zaziva idžma’a taj je lažac”, iako ne zna uopće u kom smislu je Ibn Hanbel izgovorio ovu rečenicu.
2) Zastupa mišljenje da na trgovačku robu ne treba plaćati zekjat, mada je sada najveći dio kapitala u trgovačkoj robi. A neplaćanjem zekjata ukida se pravo siromašnima.
3) Zabranjeno je davanje zekjata mudžahidinima u Afganistanu, zato što nemaju ispravno akide (vjerovanje), jer pripadaju maturidijskom akidetu koje je po Albanijevom mišljenju neispravno.
4) Zabrana posta subotom, pa makar se to poklopilo sa danom u kome je preporučen post, kao Dan ‘Arefata.
5) Zabranjuje (iznosi stav da je haram) itikaf u svim džamijama osim tri: Haremi-šerifu u Mekki, Poslanikova džamija u Medini i Mesdžidul-Aksa u Kudsu. To ne kaže ni jedan drugi učenjak.
6) Dozvoljava Ramazanom iftar prije akšamskog vremena a i sehur prije zore. Kod svih drugih učenjaka takav post je pokvaren.
7) Zastupa mišljenje da je haram (zabranjeno) slijediti bilo kojeg imama-mudžtehida u fikhu, kao Šafiju, Ebu Hanifu i dr., osim njega. Jer on poziva “pravom putu” hadisu Božijeg Poslanika. Znači li to da su Imami: Ebu Hanife, Šafija, Malik i Ahmed ibn Hanbel pozivali na neki drugi put ili učenje? Po Albaniju znači. Njegovi sljedbenici, kojih, hvala Bogu, nema puno, su grupe mladića fanatika koji ga slijepo slijede, a ne slijede nijedan mezheb i protiv toga se bore. Čak kada im se spominje mišljenje po određenom pitanju koje se temelji na hadisu oni kažu:”Albani kaže drugačije”. Jedne prilike jedan Šejh je držao predavanje u Ammanu i između ostalog spomenuo je hadis u kome je Allahov Poslanik rekao:”Ako vidite nekoga da posjećuje redovno džamiju svjedočite da je Musliman”, kada se najednom iz svjetine prolomi glas, “to je laž na Božijeg Poslanika”. Šejh nije obraćao pažnju na upadicu mladića duge brade i do ispod koljena podrezane bijele mantije. Poslije predavanja jedan moj prijatelj je prišao mladiću i tiho mu rekao:”Hadis koji je Šejh citirao nalazi se u poznatoj Nevevijinoj zbirci hadisa, prenosi ga Tirmizi a Imam Nevevi kaže da je taj hadis hasen (dobar)”. Mladić mu je drsko odgovorio: “ Ma koji Nevevi, Albani kaže da je taj hadis apokrifan”!. Ovaj primjer je ilustracija koja ukazuje na slijepo fanatično slijeđenje jednog džahila.
8) Njegovo mišljenje o zabrani naklanjavanja namaza, ako ga čovjek namjerno izostavi. Ne priznaje sahih hadise koji upućuju na obaveznost naklanjavanja propuštenih namaza.
9) Dozvoljava učenje Kur’ana džunupu i ženi koja je u hajzu ili nifasu, kao i doticanje i nošenje Kur’ana.
10) Kaže za onoga koji nosi tespih i uči zikr pomoću tespiha da je dall (u zabludi) i mubtedi (koji zavodi novotarije u vjeri).
11) Isto to kaže za onoga koji ode da posjeti Božijeg Poslanika u Medini i traži njegov šefa’at. A inače po kur’anskoj terminologiji dall se kaže za kršćane, zato što su iskrivili monoteističko učenje vjere u Jednog Boga i proglasili Isaa -’alejhi-sselam- Božijim sinom. Albani snjima izjednačuje one koji nose tespih i posjećuju kabur Božijeg Poslanika!!!
12) Pripisuje Allahu dž. š. mjesto. Kaže da je Allah -dželle še’nuhu- iznad Arša na mjestu koje se zove Ademij a po islamskom učenju Allah -dželle še’nuhu- je neovisan od vremena i prostora. Nije materija da Mu treba mjesto. On je čist i Uzvišen od toga. Allah -dželle še’nuhu- je stvorio prostor i vrijeme. Postojao je i kada nije bilo ni vremena ni prostora, niti toga mjesta koje Albani naziva Ademijj. On je sve to stvorio. Kako sada odjednom da mu treba mjesto na kome će boraviti?
13) Kaže za hanefijski fikh da je kao Indžil u ovome vremenu. Prema tome oni koji slijede hanefijski mezheb da su na stepenu kršćana koji slijede Indžil u ovom vremenu. A to bi, kad bi se izrazili drugačije, značilo da su sljedbenici hanefijskog mezheba nevjernici.
14) Njegov uobičajeni stil da svakog onog koji se suprostavi ili ne složi sa nekim od njegovih mišljenja, naziva neprijateljem Sunneta, Tevhida (islamskog monoteizma) i muhaddisa (tradicionalista). Ako bi se osvrnuli na bilo koje od spomenutih mišljenja, sa kojima se ne slažu skoro svi Muslimani, onda se ne treba čuditi da su većina Muslimana ovog vremena “neprijatelji” Sunneta, Tevhida i muhaddisa , po njegovom rezonu. Pitaju ga:» Ko je na pravom putu?»Kaže:» Oni koji njega slijede, jer on zastupa Sunnet Božijeg Poslanika». A ta fraza je samo maska iza koje se skriva. Po njegovom mišljenju ispravni su samo oni hadisi koje je on cenzurisao i rekao da su autentični (Sahih), pa makar se ne slagao sa najvećim učenjacima u hadisu kao što su Buharija i Muslim. On kaže da u Buharijevom i Muslimovom Sahihu ima apokrifnih hadisa. Ne zvuči li paradoksalno?!
Ovo su samo neki stavovi Albanija, a njih ima još puno, koji se kose sa Kur’anskim i hadiskim učenjem, i stavovima meritornih i priznatih islamskih učenjaka.
Sada ću navesti njegove izjave o poznatim učenjacima koji imaju drugačije mišljenje od Albanija po određenim pitanjima, iz čega se zaključuje da Albani odstupa od linije selefi-saliha, iako u teoriji zastupa selefijske stavove. Takve izjave može iskazati samo onaj ko je niskog morala i srca punog mržnje i bolesti. Također se konfrontira sa primjenskom stranom Sunneta Božijeg Poslanika koji je rekao u sahih Hadisu:”Nije vjernik onaj koji vrijeđa, niti onaj koji proklinje, niti onaj koji čini nemoral.”(Tirmizi) Na drugom mjestu kaže: “Čuvajte se lošeg govora, jer to ne voli Uzvišeni Allah -dželle še’nuhu.”
Pogledajmo sljedeće primjere:
1) Kaže u svojoj knjizi “Kešfu-nikabi” strana 52 psujući i vrijeđajući poznatog učenjaka Abdul-Fettaha ebu Guddeta, ...”Allah ti ruku osakatio i jezik ti zanijemio.”
2) Kaže o vrijednom učenjaku Ismailu el-Ensariju, vrijednom istraživaču i piscu koji radi u Saudijskoj Arabiji, u uvodnoj riječi novog izdanja njegovog djela “Adabu-Zeffafi” str. 5: “Otkriću istine o ličnosti ovog Ensarije,” a na str.16 kaže: ”Koliko je nalagao o meni?” Na str. 23 kaže :”U njemu se sastalo dvoje, pogrešno razumijevanje i nečiste namjere.” Nastavlja pa kaže : ”Od Božijih dokaza protiv pokvarenjaka od Svojih robova” - pod pokvarenjakom misli na učenjaka Ensarija. Na str. 45: ”On je veći lažac od tih bezbožnika.”
3) Na str.49: ”Pojavio se novi zlobnik i zlikovac koji se zove Mahmud Seid ibn Memduh eš-Šafii. Zašto je zlobnik i zlikovac? Samo zato što je ovaj učenjak ukazao na Albanijeve kontradiktornosti.
4) Na str. 50: ”njegov Šejh je el-Gimari koji je poznat po zlobi i otvorenom neprijateljstvu prema sljedbenicima Sunneta i Tevhida.” Radi se o poznatom muhaddisu savremeniku Abdullahu el-Gimariju, koga Albani proglašava nevjernikom, jer neprijatelj Tevhida (učenja o Allahovom jedinstvu) nije ništa drugo do kjafir.
5) Na str. 8 kaže: ”Šejh el-Ensari se udružio sa jednim neprijateljem Sunneta i Tevhida, a to je šejh Habibu Rahman el-Azmi.”
6) Zatim poznatog, mirnog i blagog učenjaka Šuajba el-Arnauta, naziva da je od onih koji slijede svoje prohtjeve i da zabluđuje sa pravog puta. A zašto?» - Samo zato što je ovaj učenjak pristalica hanefijskog mezheba i uglavnom piše fikhske knjige. U islamskom svijetu slovi kao vrlo poštena i Bogu predana ličnost.
7) Kaže o Imamu Ebu Hanifi u svojim zabilješkama na djelo “Sunnet” od Ebu Asima 1/76 str.: “Učenjaci su smatrali Ebu Hanifu nepouzdanim zbog slabog pamćenja.” I proglasio da je fikh Ebu Hanife ravan Indžilu. To je također istakao u svojim pribilješkama na djelo “Muhtesar Sahihul-Muslim”, o čemu ćemo spomenuti opširnije u ovome radu.
8) Rekao je u svom prologu djela “Silsiletul-ehadisi daife” 4/3 str. o muhaddisu Abdullahu Gimariju: “On je neprijatelj sljedbenika Sunneta i veliki neznalica u hadiskoj disciplini-džerh ve ta’dil.” Na str. 3 istog djela kaže: ”Muhaddis Abdullah el-Gimari je zlikovac i zavidnik, prsa su mu puna zlobe i zavidnosti, a srce zaslijepljeno strastima i požudama.”
9) U 4-tom tomu njegovog djela “Ehadisu sahiha” str. “h” optužuje Šejha Muhammeda ‘Ali es-Sabunija da je kradljivac, lažac, neznalica i onaj koji zavodi na krivi put. Na str. “z” kaže: ”Otkriću njegovu niskost i sramotu.”
10) Svoga nekadašnjeg prijatelja s kojim je sarađivao više od 25 god., Šejha Muhammeda Nesiba el-Rifaija, poslije razilaženja proglašava mušrikom i nevjernikom.
Ovo su samo neki primjeri njegovog žargona, a to posebno neugodno zvuči kod onih koji poznaju navedena imena vrijednih učenjaka koji rade na Allahovom putu, da bi stekli Njegovo zadovoljstvo, a ne ovosvjetsku slavu i imidž. Mislim da je navedeno dovoljan pokazatelj o njegovom niskom moralu, bolesnom srcu i opasnim mišljenjima.
Objašnjenje Albanijevog neispravnog mišljena o hadisu Adžin
Imam Buhari je nazvao jedno poglavlje u svom Sahihu “Kako se oslanja rukama na zemlji kada se ustaje na kijam poslije obavljenog sudžuda?.” Naveo je u tom poglavlju hadis od Ebu Kalabeta -radijallahu ‘anhu- koji je rekao: ”Došao mi je Malik ibn el-Huvejris» u ovoj našoj džamiji i rekao:”Ja ću vam klanjati namaz, ali ne želim to radi samog namaza, nego želim da vam pokažem kako sam vidio Allahova Poslanika da klanja.» Rekao je Ejub: »Pitao sam Ebu Kalabeta, kakav je bio njegov namaz? Rekao je : ”Kao namaz ovog starca Amra ibn Selemeta. Rekao je Ejub: ”Taj starac kada je izgovorio tekbir i podigao glavu sa druge sedžde, sjeo je malo, oslonio se o zemlju i onda ustao.”
(Fethul-Bari 2/203)
Nekoliko poznatih imama, poznavalaca hadiskih disciplina, Imam Hafiz ibn Salah, Imam Nevevi, Hafiz ibn Hadžer el-Askalani navode sljedeće.”Sunnet je da se ustane sa sedžde oslanjajući se dlanovima o zemlju, a ne vanjskim djelom šake, kao što radi kuhar kada mijesi tijesto.” Ovo je zabilježeno u djelu “Etelhisul-habir” od Ibn Hadžera1/260. Imam Nevevi rekao je u djelu “El-Medžmuu” komentar na djelo “El-Muhezzeb”3/442: ”Što se tiče hadisa koji se spominje u Vesitu i nekim drugim djelima od ibn Abbasa da je Allahov Poslanik kada je ustajao u namazu poslije druge sedžde oslanjao se rukama kao što se oslanja kuhar kada mijesi tijesto, to je daif hadis (slabi) ili batil (izmišljen) koji nema svoju osnovu. A kada bi bio tačan (sahih), to bi značilo da se je oslanjao dlanovima a ne kao što to radi Adžin (kuhar ili starac), mada je ovo drugo ispravnije.” Ovdje se završava citat Imama Nevevija. Svima je poznato ko je Imam Hafiz Nevevi, a ovo nije usamljeni slučaj gdje Albani kontrira ovim velikim učenjacima, koje cijeli Ummet priznaje kao eksperte islamskih znanosti.
Također i Hafiz ibn Hadžer el-Askalani u djelu “Talhisul-habir” 1/260, spominje navedeni hadis da je apokrifan, (batil) saglašavajući se sa Hafizom ibn Salahom i Hafizom Nevevijem. Međutim, krajnji ishod po Albaniju je da je hadisul-adžin (sahih) autentičan i pouzdan, i da su u njegovoj ocjeni pogriješili svi prethodni učenjaci. Jednostavno promaklo im. Zvuči paradoksalno. Albani završava rečenicom: ”I koliko je prethodnima promaklo da bi to uspješnije obavili kasnije generacije.”
Sada ću doslovno citirati šta Albani kaže o svemu tome u svom djelu “Silsiletul-ehadisi ed-daife” 2/392 o hadisu adžin:
”Hadis je zabilježio Ebu Ishak el-Harbi među garib hadisima od Erzeka ibn Kajsa:”Vidio sam Omera kako se oslanja površinom šaka u namazu pri ustajanju sa sedžde. Pitao sam ga za to. Rekao je:” Vidio sam Allahova Poslanika da ovako radi.” I kaže (Albani):”Lanac prenosilaca je dobar, on je sljedeći: Pričao nam je Abdullah ibn Omer, pričao nam je Junus ibn Bekir (Bukejr) od Hejsema od Alija ibn Kajsa od Erzeka ibn Kajs. I kaže: ”Dva Kajsova sina su pouzdana (sika) a Hejsem je sin Imrana Dimišikija.» Ibn Hibban ga spominje među sikat-pouzdanima. 2/296 A od njega su prenosili el-Hejsem ibn el-Haridžeh. Spominje ga Ibn ebi Hatem u (džerh ve ta’dil) i kaže: ”Prenose od njega Muhammed ibn Vehb ibn Atijje, Hišam ibn Ammar i Sulejman ibn Šerhabil. Ne spominju o njemu ni džerh ni ta’dil. Ali se rivajetu (predaji) ove trojice pridružuje četvrti el-Hejsem ibn Haridžeh i peti Junus ibn Bekr. Radi toga mirne savjesti prihvatam ovaj hadis , jer da ima kakvu slabost ukazali bi na nju eksperti hadisa kao Ibn Hibban i Ebi Hatem. I nastavlja:”Ovaj hadis je promakao poznatim velikanima u hadisu kao što su Ibn Salah, Nevevi, Askalani i dr. (svi drugi). Oni su pogriješili kada su rekli za ovaj hadis da je apokrifan (mevdu´).