Smutnja je tradicionalnu ispravnu praksu mijenjati sa drugom praksom (1): Faze napada na džematlije i islamsku tradiciju u BiH – Smutnje u bosanskim džematima Mada je islamska tradicija Bošnjaka ugrožavana i napadana vijekovima otkako postoji, tu je uglavnom bila riječ o nemuslimanskim vanjskim napadima. Međutim, od 1992. godine, pojavom raznih muslimanskih modernističkih pokreta, koji nisu tradicionalni na našim prostorima, uslijedio je pravi unutrašnji intelektualni i propagandni rat protiv naše islamske tradicije. Slobodno možemo reći da taj intelektualni terorizam još uvijek traje. Pritom je prošao kroz nekoliko faza. Prva faza: Napad na sva četiri mezheba U prvoj fazi tog rata napadana su sva četiri tradicionalna ehli-sunnetska mezheba (hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski). Nazivani su novotarijom (bid'atom), a njihovi sljedbenici novotarima. Naše džematlije su pozivane da napuste zabludjeli hanefijski mezheb i da se vrate „izvornoj vjeri“, a imam Ebu Hanife je nazivan raznim pogrdnim imenima i optuživan da je pripadnik raznoraznih sekti (murdžija, džehmija itd.). Pobornici te „izvorne vjere“ u prvoj fazi su uglavnom bili određeni strani ratnici i određeni humanitarci koji su radili za humanitarne organizacije koje su propagirale ovo učenje. Štampale su se kojekakve brošure u više hiljada, pa i desetina hiljada primjeraka i onda dijelile našem narodu, kako u domovini, tako i u izbjegličkim kampovima po Hrvatskoj. Prva faza je trajala tokom rata i završena u prvim postratnim godinama. Naš odgovor na ovaj intelektualni teror je bio sporadičan i neorganizovan: par vazova, knjiga i članaka. Uglavnom se radi ratnog i poratnog stanja prešućivalo. Druga faza: Hanbelijskim „protiv“ hanefijskog mezheba U drugoj fazi dotičnog rata, kada su naši intelektualni odgovori postali učinkovitiji i organizovaniji, napad je sužen na samo hanefijski mezheb. Stavovi tri mezheba, a posebno hanbelijskog, korišteni su za dokazivanje „neispravnosti“ naše tradicionalne prakse. Tada su se pojavile tzv. islamske biblioteke, edicije koje su se sastojale od više prevedenih djela sa arapskog jezika. Pri prevođenju su se preferirali nemezhebski autori novijeg datuma, a ako se radilo o mezhebliji (autoru koji slijedi određeni mezheb), onda se pazilo da ne bude hanefija. Također, svjetlo dana su ugledali brojni sažeci djela klasičnih autora, gdje bi sažimači uklonili sve piščeve stavove i izjave koji nisu bili u skladu sa propagandnom ideologijom. U ovoj fazi predvodnici „izvorne vjere“ su postali domaći ljudi, učenici spomenutih stranih ratnika i humanitaraca. Većina njih je završila studije na stranim univerzitetima. Njihova retorika je bila za nijansu blaža, ali i oni su naše džematlije hanefijskog mezheba nazivali novotarima, a našu Islamsku zajednicu novotarskom. Druga faza intelektualnog terora je počela zadnjih godina XX stoljeća i trajala do pred kraj prve dekade XXI stoljeća. Treća faza: Zaštitnici „izvornog hanefijskog mezheba“ Treća faza intelektualnog rata počela je onda kada su odgovori na napad postali institucionalni, tj. kada je Islamska zajednica počela organizovano da se brani. Tada su institucije IZ počele, putem interneta i printanih publikacija, da strateški pružaju intelektulni otpor. Stoga su i napadi postali sostificiraniji. Sada se pobornici „izvorne vjere“ javljaju kao zaštitnici „izvornog hanefijskog mezheba“ i bore se protiv našeg „bosanskog mezheba“, često naglašavajući kako se u Bosni ne slijedi hanefijska pravna škola. Kako bi opravdali svoje neslijeđenje ne samo hanefijskog, već nijednog od četiri sunnijska mezheba, oni zloupotrebljavaju poznatu izjavu imama Ebu Hanife, Malika i Šafije: „Ako je hadis ispravan, to je moj mezheb (tj. mišljenje).“ Naime, kad god smatraju neko mišljenje i hadis koji ga potkrepljuje jedino ispravnim ili ispravnijim, koriste ovu izjavu kao argument da bi to bio mezheb imama Ebu Hanife/Malika/Šafije, da su kojim slučajem znali taj hadis. Pritom namjerno: prešućuju metodologiju dotičnih imama pri ocjenjivanju hadisa; ne spominju da su ti imami bili hafizi hadisa (pamtili stotine hiljada hadisa), te da je nemoguće da nisu poznavali mešhur (poznate) i mutevatir hadise; ne navode citate iz izvornih djela mezheba, u kojima su imami i kasniji učenjaci dali sud o hiljadama propisa, zasnovanim i na poznatijim i na manje poznatijim hadisima, pa samim time i njihov stav o dotičnom mišljenju itd. Vođe „izvorne vjere“ su sada pretežno učenici gorespomenutih učenika, tj. treća generacija. Većina su svršenici fakulteta u stranim zemljama, ali ih sada ima i među svršenicima domaćih fakulteta. U ovoj fazi došlo je do naglog zaokreta u pristupu. Umjesto zapaljive retorike, uglavnom je prisutno mudrovanje i filozofiranje, odnosno namjesto „čakije“ u rukama se drže „ruže“, a „priča“ je ista. Tako se Islamska zajednica više ne opisuje kao novotarska, niti džematlije nazivaju novotarima, već se novotarskom naziva islamska tradicija Bošnjaka i svi njeni pobornici. Dakle, ideologija je ostala ista, samo su se metode propagande promijenile. U trećoj fazi su se pojavila i određena autorska djela na našem jeziku koja imaju za cilj širenje dotične propagande. Međutim, prijevodi djela savremenih nemezhebskih pisaca još uvijek čine većinu propagandne literature. Štaviše, veliki broj spomenutih autorskih djela predstavlja ustvari plagijate – prijevode arapskih knjiga na naš jezik na koje su se domaći ljudi potpisali kao pisci ili kompilacije tuđih citata, pasusa i poglavlja. Zanimljivo je spomenuti da se i danas, s vremena na vrijeme, izdaju ekstremne knjige i brošure, ali bez jasno naznačenog pisca: ili stoji grupa autora ili je naveden pseudonim (Ebu taj i taj, Ummu taj i taj…). Treća faza intelektualno-propagandnog rata je krenula krajem prve decenije XXI stoljeća i još uvijek traje. U nastavku ćemo spomenuti primjere naše tradicionalne islamske prakse koji su predmet kontinuiranog intelektualnog napada. Neki od primjera intelektualno-propagandnog udara na našu tradicionalnu islamsku praksu – Pokuđenost klanjanja nafila poslije sabahskog i ikindijskog farza, prije akšamskog farza, te više od dva rekata prije sabahskog farza. Naš hanefijski mezheb pokuđenost klanjanja nafila poslije sabahaskog farza argumentuje sa oko 250 predaja. Među njima je predaja Abdullaha ibn Abbasa, r.a., u kojoj stoji: Posvjedočili su mi ljudi sa kojima je Allah zadovoljan, a među njima sam najzadovoljniji sa Omerom, da je Allahov poslanik, s.a.v.s., zabranio namaz nakon sabaha sve dok sunce ne izađe i nakon ikindije sve dok sunce ne zađe. (Bilježe je Buhari i Tahavi, a slične predaje Muslim, Ibn Madže, Ebu Davud, Ahmed i dr.) Pokuđenost klanjanja nafila nakon ikindijskog farza je osvjedočena u preko 350 predaja. Hamran ibn Eban priča da je Muavija, r.a., kazao: Vi doista klanjate izvjesni namaz. Doista smo bili sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s., pa ga nismo vidjeli da ga klanja. Štaviše, zabranio je da se klanja taj namaz – tj. dva rekata poslije ikindije. (Bilježe je Ahmed, Buhari i Bejheki, a slične predaje Ahmed, Buhari, Tahavi i dr.) Oko 300 predaja govori o pokuđenosti nafila prije akšamskog farza i pohvalnosti požurivanja sa istim. Ebu Basre el-Gifari, r.a., prenosi: Allahov poslanik, s.a.v.s., nam je klanjao ikindiju u Muhammesu, pa je kazao: „…Nema namaza nakon nje sve dok se ne pojavi zvijezda (tj. nastupi akšam).“ (Bilježe je Muslim, Tahavi, Ibn Ebu Šejbe i dr., a slične predaje Ahmed, Nesai, Ibn Hibban i dr.) U dokaze da je pokuđeno klanjati više od dva rekata prije sabahskog farza spada i oko 350 predaja. Tako Hafsa, r.a., prenosi: Kada nastupi zora, Allahov poslanik, s.a.v.s., bi klanjao samo dva kratka rekata (sabahskog sunneta). (Bilježe je Muslim, Nesai, Ebu Avane, Taberani i dr.) – Podizanje ruku samo prilikom iftitahi-tekbira je sunnet. Preko 80 predaja potvrđuje ovu hanefijsku praksu. Te predaje prenosi najmanje 9 ashaba: Abdullah ibn Mesud, Abdullah ibn Abbas, Džabir ibn Semure, El-Bera ibn Azib, Ebu Humejd es-Saidi, Omer ibn el-Hattab, Abdullah ibn Omer, Alija ibn Ebu Talib, Ebu Hurejre. Tako Alkame ibn Kajs prenosi da je Abdullah ibn Mesud, r.a., kazao: Hoćete li da za vas klanjam namaz Allahovog poslanika, s.a.v.s.? Alkame dalje prenosi: Tako je klanjao, i nije podigao ruke osim jedanput. (Bilježe je Ahmed i Bejheki, a slične predaje Ebu Davud, Nesai, Tirmizi, Tahavi, Ibn Ebu Šejbe, Ebu Ja'la i dr.) – Razlike između namaza muškarca i žene. Sva četiri mezheba se slažu da postoje određene razlike između namaza muškarca i žene, budući da žena treba što bolje zaštiti avret. Tako Ibn Redžeb el-Hanbeli, učenik Ibn Kajjima, spominje da postoji konsenzus (idžma’) uleme da se žena neće širiti na rukuu i sedždi: Međutim, žena se skuplja. To je mišljenje učenjaka. Nije spomenuto suprotno mišljenje. (Ahmed el-Halil, Šerh Zad el-mustakni’, shamela.ws, sv. 1, str. 399) Pored konsenzusa, postoji preko 30 predaja Poslanika, a.s., i selefa koje dokazuju ispravnost mišljenja sva četiri mezheba. Među ashabima, te predaje prenose sljedeći: Vail ibn Hudžr, Ebu Seid el-Hudri, Abdullah ibn Omer, Abdullah ibn Abbas, Alija ibn Ebu Talib. Tako Vail ibn Hudžr, r.a., prenosi: Allahov poslanik, s.a.v.s., mi je kazao: „O Vaile, sine Hudžrov, kada klanjaš, stavi svoje ruke naspram ušiju. Inače, žena stavlja svoje ruke naspram prsa.“ (Bilježi je Taberani) Smutnja je tradicionalnu ispravnu praksu mijenjati sa drugom praksom (2): Samo je jedan cilj – raditi suprotno od većine muslimana i isticati se drugim mezhebom U prošlom tekstu smo govorili o tri faze intelektualno-propagandnog rata protiv islamske tradicije Bošnjaka. Također smo spomenuli i primjere iz naše islamske tradicionalne prakse koji su predmet kontinuiranog intelektualnog napada zadnjih par desetljeća. Stoga ćemo ovaj tekst posvetiti metodama kojima se koriste dotični ideološki krugovi pri širenju smutnje u našim bosanskim džematima, jer mijenjanje naše tradicionalne ispravne prakse, koja ima utemeljenje u hanefijskom mezhebu, najstarijem od četiri ehli-sunnetske pravne škole, razbija naše safove, cjepka naše jedinstvo, izaziva fitnu (smutnju) u našim džamijama i širi fesad (nered) u našoj zajednici. 1) Biranje mišljenja izvan četiri mezheba Najčešće je riječ o: mišljenju izumrlog zahirijskog (bukvalističkog) mezheba, koji se ne praktikuje nigdje u svijetu već više od 500 godina; izdvojenom mišljenju izvjesnog ashaba; izoliranom mišljenju nekog klasičnog učenjaka, najčešće Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjima i Ševkanija; mišljenju modernih selefističkih učenjaka, poput Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i dr. U nastavku ćemo navesti nekoliko primjera za ovu metodu. – Uvoz institucije misjar braka. Misjar brak (tranzitni brak, putnički brak, brak putnika, brak posjetitelja) je brak u kojem se žena odriče djelimično ili u potpunosti određenih svojih bračnih prava (prava na izdržavanje i smještaj, prava na boravak muža kod nje i sl.). Ova vrsta braka je specifikum selefističkog islamskog prava (fikha). Naime, kako tvrde njegovi pobornici na našim prostorima, misjar brak je nastao prije skoro 200 godina u pokrajini Kasim, u centralnoj Saudijskoj Arabiji. Odatle se proširio prvo na cijelu Saudijsku Arabiju, onda na države Arapskog zaljeva, pa na druge arapske države, a u posljednje vrijeme i na ostale muslimanske krajeve. (Vidi: Zijad Ljakić, Brak (misjar) u kojem žena odustane od nekih bračnih prava (izdržavanja, boravka i slično), www.zijad-ljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=867:-brak-misjar-u-kojem-ena-odustane-od-nekih-branih-prava-izdravanja-boravka-i-slino&catid=70:brakintimaljubav&Itemid=94, 9.7.2019., 12:34; Hakija Kanurić, “Brak posjetitelja” – misjar, minber.ba/brak-posjetitelja-misjar, 9.7.2019., 12:37) U naše krajeve je “uvezen” upravo 1992. godine, kada u Bosnu dolaze određeni strani ratnici i određeni humanitarci koji su propagirali vraćanje “izvornoj vjeri”. Institucija misjar braka je slična šiijskoj instituciji mut’a braka i zbog toga većina učenjaka sva četiri mezheba ga smatra zabranjenim ili pokuđenim, kao npr. dr. Jusuf el-Karadavi, dr. Vehbet Zuhajli itd. Sličnog stava su i naši bosanski učenjaci. – Smatranje da je neispravno učiti u namazu Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim. Možda najplastičniji primjer unošenja smutnje u naše džemate jeste mišljenje određenih krugova da nije ispravno učiti tradicionalnu verziju Euze, već da je potrebno proučiti dužu verziju koja glasi: Euzu billahi-s-semi-l-alimi mine-š-šejtani-r-radžim, min hemzihi ve nefhihi ve nefsihi. U okviru svoje propagande protiv uobičajene verzije Euze, ti krugovi nas zadnjih godina bombarduju video klipovima i facebook statusima bombastičnih naslova (npr. DOVA KAKO SE ISPRAVNO ZAPOČINJE NAMAZ; Na koji način proučiti ‘euzu’ i kako ispravno započeti namaz), kojima se posredno poručuje kako pripadnici četiri mezheba neispravno uče Euzu. Učenjaci četiri mezheba ne spore da je dotična duža verzija ispravna. No, ne slažu se sa stavom da je proučiti Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim neispravno. Štaviše, prema konsenzusu sva četiri mezheba, radi se o osnovnoj verziji Euze, koja se spominje u preko 50 predaja i 2 kur'anska ajeta. Tako Abdulfettah el-Mersafi (1923-1989), poznati egipatski karija i član Naučne komisije za pregled Mushafa pri Kompleksu Hadimu-l-Haremejni-š-Šerifejni-l-Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, kaže: Što se tiče forme Euze ona glasi: Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim. Dotična forma je poznata (mešhur) i odabrana (muhtar), shodno rivajetu svih deset karija (tj. svih deset kiraeta), pored drugih formi koje su spomenute, radi riječi Uzvišenog: Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog (festeiz billahi mine-š-šejtani-r-radžim). (En-Nahl, 98) Kazao je hafiz Ebu Omer ed-Dani u Et-Tejsiru: „Znaj da stručni učači Kur’ana koriste sljedeći tekst istiaze „Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim”, pored drugih tekstova, jer su Kur’an i Sunnet složni oko toga… (Abdulfettah el-Mersafi, Hidaje el-kari ila tedžvid kelam el-Bari, Mektebe Tajjibe, Medina, sv. 2, str. 555) – Nenaklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Neki od zagovornika „izvorne vjere“ idu u toliku krajnost da nije rijetkost čuti od njih ili pročitati od njih sljedeće izjave: namaz se ne može klanjati poslije njegovog vremena; ne postoji u Šerijatu naklanjavanje namaza, izuzev u slučaju spavanja i zaborava i sl. Međutim, dotične izjave ne odgovaraju činjeničnom stanju, budući da sva četiri mezheba smatraju da osoba koja namjerno propusti namaz, ima pravni dug (zimmet) propuštenog namaza, tj. dužna ga je naklanjati. (Vidi detaljnije o stavu 4 mezheba: Grupa autora, El-Mevsua el-fikhijje el-kuvejtijje, Vizare El-Evkaf ve eš-šuun el-islamijje, Kuvajt, 1983-2006, sv. 34, str. 26-27) – Mesh po tankim čarapama. Nažalost, od 90-ih godina i kod nas je postalo normalno vidjeti kako potpuno zdravi mladići, u prijatnim ljetnim mjesecima, kada je temperatura skoro uvijek iznad 20 stepeni, u sređenim i veoma uslovnim abdesthanama, potiru (čine mesh) po tankim providnim čarapama. Ulema četiri mezheba, sa izuzetkom Ibn Tejmijje i Ibnu-l-Kajjima i još par učenjaka, je složna da je dozvoljeno potirati samo po debelim čarapama, tj. čarapama slične debljine kao mestve, koje su toliko debele da voda pri meshu ne dopire do kože. Hanefije i hanbelije uslovljavaju još dva dodatna uslova za ispravnost mesha po čarapama: da su toliko debele da se kroz njih ne vidi stopalo, te da se u njima može prepješačiti 1 fersah (1 liga – 5,565 km, oko 1h hoda). (Vidi detaljnije o stavu 4 mezheba : Grupa autora, El-Mevsua el-fikhijje el-kuvejtijje, sv. 37, str. 271-272) – Skraćivanje namaza na veoma kratkim putevima. Tako imamo priliku svjedočiti kako neki ljudi skraćuju namaze kada pređu put od svega 10-20 kilometara (npr. Donji Vakuf-Bugojno, Tešanj-Doboj, Travnik-Novi Travnik itd.), jer su im njihovi šejhovi kazali da namaze mogu skraćivati na svakoj razdaljini koju nazivaju putem. Međutim, stav učenjaka četiri mezheba, ako izuzmemo Ibn Tejmijju, Ibnu-l-Kajjima i još nekoliko hanbelijskih učenjaka, jeste da čovjek postaje musafirom (putnikom) kad pređe put od najmanje 16 fersaha (89,04 km) odnosno put koji se inače pređe za tri dana hoda. Među brojnim predajama od Muhammeda, a.s., i selefa na koje se mezhebi pozivaju, je i sljedeća: Šurejh prenosi: Došao sam Aiši da je pitam o meshu po mestvama. Na to mi je ona odgovorila: „Drži se sina Ebu Talibovog (Alije), te pitaj njega, jer je on doista bio putovao sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s.“ Tako smo ga pitali. Na to je on odgovorio: „Allahov poslanik, s.a.v.s., je odredio (mesh) tri dana i tri noći za musafira (putnika), a dan i noć za mukima (onoga koji je kod kuće).“ (Bilježe je Ahmed, Muslim i dr., a slične predaje Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi, Nesai i dr. Vidi detaljnije o stavu 4 mezheba: Grupa autora, El-Mevsua el-fikhijje el-kuvejtijje, sv. 2, str. 18-19) 2) Biranje mišljenja unutar četiri mezheba, ali izvan hanefijskog mezheba Glede ove metode, najčešće se bira mišljenje hanbelijske pravne škole, počesto šafijske, a ponekad i mišljenje malikijske škole, što potvrđuju i naredni primjeri. – Proglašavanje nevjernicima muslimane koji ne klanjaju namaze. Mada skoro svi učenjaci, odnosno učenjaci hanefijske, malikijske i šafijske pravne škole, pa čak i dijela hanbelijske škole (npr. poznati hanbelijski učenjak Ibn Kudame), smatraju da je vjernik (mumin) i musliman svaki čovjek koji vjeruje u šest temeljnih istina vjere (imanske šarte), tj. ispunjava uslove koje su Kur'an i Sunnet postavili da bi neko bio vjernik, i očituje pripadnost islamu kelime-šehadetom, tj. svjedoči da je musliman, bez obzira praktikovao ostala četiri stuba islama (islamske šarte) ili ne, zagovornici „izvorne vjere“ na našim prostorima uporno pokušavaju nametnuti većinski stav učenjaka hanbelijskog mezheba da je takav čovjek nevjernik. (Vidi detaljnije o stavu sva 4 mezheba: Grupa autora, El-Mevsua el-fikhijje el-kuvejtijje, sv. 27, str. 53-54) – Smatranje da vitr-namaz, klanje kurbana i bajram-namazi nisu obaveze (vadžibi) pojedinca. Ovo je inače stav ostala tri mezheba. Međutim, širenje dotičnog stava u zemlji gdje su do 90-ih svi muslimani bili pripadnici hanefijskog mezheba nikako ne doprinosi jedinstvu naših safova. Naime, hanefijski mezheb, kojeg slijedi i naša Islamska zajednica, smatra da su vitr-namaz, kurban i bajram-namazi vadžibi – drugostepena dužnost. Primjera radi, hanefije obaveznost vitr-namaza dokazuju sa oko 350 predaja. Među njima je i predaja koju prenosi Haridže ibn Huzafe, r.a.: Izašao nam je Allahov poslanik, s.a.v.s., te kazao: „Doista vas je Allah pomogao sa jednim namazom. Taj namaz vam je bolji od stada crvenih deva. To je vitr. Tako ga je Allah odredio za vas između jacije i izlaska zore.“ (Bilježi je Ebu Davud, a slične predaje Ahmed, Ibn Madže, Tirmizi, Tahavi i dr. Vidi o stavovima 4 mezheba oko ovih pitanja: Grupa autora, El-Mevsua el-fikhijje el-kuvejtijje, sv. 5, str. 76-78, str. 258-259, sv. 27, str. 240) – Jedenje devinog mesa kvari abdest. Doista je nevjerovatno da u zemlji u kojoj se deve ne mogu vidjeti uživo čak ni u sarajevskom zoo-vrtu u Pionirskoj dolini, određene grupacije potenciraju mišljenje hanbelijskog mezheba da jedenje devinog mesa kvari abdest! Primjera radi, dotično mišljenje stoji u izvjesnoj knjizi Komentar zadnje desetine Časnog Kur'ana i propisi važni za svakog muslimana. Radi se o prijevodu knjige sa arapskog jezika koju je napisala „grupa autora“ (znači sami autori su nepoznati javnosti). Knjiga je doživjela nekoliko izdanja u više desetina hiljada primjeraka. Godinama je besplatno dijeljena našim hadžijama na hadžu. Zanimljivo da je njeno zadnje izdanje izašlo u Bosni 2016. godine. Izdavač je manje poznato Udruženje Etno urban iz Sarajeva, a tiraž od čak 9500 primjeraka je besplatno dijeljen muslimanima širom Bosne. 3) Biranje manjinskog ili manje poznatog mišljenja unutar hanefijskog mezheba koje se ne praktikuje na našim prostorima Ova metoda se pretežno ogleda u odabiru mišljenja određenog hanefijskog učenjaka (npr. Ebu Jusufa, Muhammeda, Zufera ili Hasana – učenika Ebu Hanife, nekog potonjeg učenjaka) ili grupe hanefijskih učenjaka, a koje se ne pratikuje na našim prostorima, budući da nije odabrano mišljenje unutar hanefijske pravne tradicije općenito ili unutar osmanske hanefijske pravne tradicije posebno. Da je jedini cilj korištenja ove metode kontriranje islamskoj tradiciji Bošnjaka i Islamskoj zajednici, pokazat će naredni uzorci. Treba naglasiti da je ova metoda veoma omiljena u trećoj fazi aktuelnog napada, jer se pobornici „vraćanja izvornoj vjeri“ pokušavaju predstaviti kao „zaštitnici izvornog hanefijskog mezheba“. Stoga ne treba da čudi da se ovom metodom obilato koriste i neke propagandne stranice na društvenim mrežama koje u svom imenu imaju prefiks „hanefijski“. – Ubrajanje stopala u avret žene. Unutar hanefijskog mezheba postoje dva mišljenja o tome da li su stopala žene avret (stidno mjesto). Tako glasoviti hanefijski učenjak Mevsili kaže: Avret slobodne žene je cijelo tijelo, izuzev lica i šaka. U vezi sa stopalima postoje dvije predaje. (Ibn Mevdud el-Mevsili, El-Muhtar li-l-fetva (hanefijski fikh), I dio, uvod, prijevod i komentar: Jusuf Džafić, Planjax, Tešanj, Behram-begova medresa u Tuzli, 2017, str. 73) Međutim, hanefijski učenjaci Osmanske države su odabrali stav da stopala ne spadaju u ženin avret. Pošto su naši krajevi bili dio Osmanskog hilafeta i budući da se naši učenjaci naslanjaju na osmansku pravnu tradiciju, ne treba da čudi da je to stav i naše Islamske zajednice. Tako znameniti hanefijski učenjak Šurunbulali iz osmanskog perioda veli: Avret slobodne žene je cijelo tijelo, izuzev lica, šaka i stopala. (Eš-Šurunbulali, Hanefijski fikh, uvod, prijevod i komentar: Jusuf Džafić, Planjax, Tešanj, 2017, str. 124) Koliko smutnje na terenu može izazvati potenciranje drugačijeg mišljenja u našim krajevima, gdje se već stotinama godina tradicionalno radi po isto tako ispravnom mišljenju, dovoljno govori slučaj kojem smo svjedočili, a vezan je za pitanje da li su stopala žene avret. Naime, starija džematlijka klanja namaze najmanje šezdeset godina. Onda joj u jednom razgovoru druga džematlijka, srednjih godina, prenese da je čula od svoje kćerke, mlađe džematlijke koja inače prati tumače „izvorne vjere“, da žena ne može klanjati bosih nogu. Na kraju starija džematlijka dolazi nama, vidno zabrinuta za svoje namaze obavljene u proteklih 60 godina, sa pitanjem o valjanosti svojih namaza. Naravno, mi smo je smirili, potvrdili da su njeni namazi ispravni po našem hanefijskom mezhebu, te posavjetovali da slobodno nastavi da klanja kako je naučila od malih nogu. – Predavanje selama nakon imama, a ne zajedno sa imamom. Odabrano mišljenje unutar hanefijskog mezheba, pa samim tim i kod nas, jeste da je sunnet predati selam zajedno sa imamom, jer je to prvenstveno stav imama Ebu Hanife. Tako Šurunbulali, nabrajajući namaske sunnete, kaže: 49. Da se selam muktedije podudara sa selamom imama. (Eš-Šurunbulali, Hanefijski fikh, str. 135) No, određeni krugovi zagovaraju da je bolje predati selam nakon imama, a ne zajedno sa imamom, pravdajući to stavom Ebu Jusufa i Muhammeda, koji su u ovoj meseli (pravnom pitanju) odabrali stav istovjetan stavu džumhura (većine islamskih učenjaka). (Vidi o stavu Ebu Hanifinih učenika: El-Kasani, Bedai es-sanai’ fi tertib eš-šerai’, Dar El-Kutub el-ilmijje, Bejrut, 1986, sv. 1, str. 214) Takav stav je u suprotnosti sa metodologijom hanefijske pravne škole, budući da je osnovo pravilo u hanefijskom fikhu da se, ukoliko dođe do razilaženja između Ebu Hanife i njegovih učenika, općenito daje prednost mišljenju Ebu Hanife. (Vidi detaljnije o metodologiji odabira mišljenja u hanefijskom mezhebu: Ibn Abidin, El-Hašije (Redd el-muhtar ala Ed-Durr el-muhtar), Dar El-Fikr, Bejrut, 1992, sv. 2, str. 69-78) Znači, u konačnici, pozivanje na Ebu Jusufa i Muhammeda je samo paravan. 4) Potenciranje učenja manje poznatih zikrova i dova umjesto tradicionalnih Hanefijski mezheb, kao i ostali mezhebi, nije krut u pogledu učenja zikrova i dova, kako u namazu, tako i van namaza, iako preferira da se na farz-namazima uče samo one dove i zikrovi koji su prenešeni u praksi Muhammeda, a.s., i prvih generacija. Međutim, primjetno je kako određene grupacije preferiraju i potenciraju da se, umjesto dova koje su tradicionalne kod nas, uče manje poznate dove i zikrovi. Tako npr. u svojim knjigama, tekstovima i predavanjima daju prednost drugim početnim dovama u namazu nad početnom dovom Subhaneke. U jednoj takvoj knjizi navedeno je pet različitih početnih dova. Subhaneke je stavljeno zadnje, a predaje u kojima se spominje su nepotpuno interpretirane. Štaviše, u fusnoti je izjavljeno kako većina hadiskih stručnjaka hadis o Subhaneke smatra slabim, te da je imam Tirmizi, između ostalih, iznio taj stav u svome Sunenu. No, ko otvori Tirmizijev Sunen, vidjet će da je Tirmizi na kraju Poglavlje o onome što se uči prilikom započinjanja namaza ustvari kazao o tom hadisu i općenito o dovi Subhaneke sljedeće: Glede većine učenjaka, oni smatraju da se od Vjerovjesnika, s.a.v.s., doista samo prenosi da je bio učio: Subhaneke-llāhumme, ve bi-hamdike, ve tebāreke-smuke, ve te`ālā džedduke, ve lā ilāhe gajruke. Tako se prenosi i od Omera ibn el-Hattaba i Abdullaha ibn Mesuda. Po ovim predajama se postupa, prema mišljenju većina učenjaka među tabiinima i drugim generacijama. (Et-Tirmizi, Es-Sunen, Dar El-Garb el-islamijj, Bejrut, 1998, sv. 1, str. 324) Dalje, hanefijski mezheb preferira učenje početne dove Subhaneke, jer se ona spominje u preko 80 predaja. Te predaje prenosi najmanje 10 ashaba: Enes ibn Malik, Ebu Seid el-Hudri, Aiša, Abdullah ibn Mesud, Omer, Abdullah ibn Omer, Ebu Bekr, Osman, Vasile ibn el-Eska’, El-Hakem ibn Umejr es-Sumali. Tako Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi: Kada bi započinjao namaz, Allahov poslanik, s.a.v.s., bi proučio: Subhaneke-llāhumme, ve bi-hamdike, ve tebāreke-smuke, ve te`ālā džedduke, ve lā ilāhe gajruke. (Bilježe je Ahmed, Nesai, Taberani, Ibn el-Mukri’, a slične predaje Ibn Madže, Tirmizi, Nesai, Darimi i dr.) 5) Ostavljanje običnim ljudima da biraju mišljenja, pritom ih savjetujući indirektno da izaberu mišljenje izvan hanefijskog mezheba Ova metoda se, također, često koristi u trenutnoj trećoj fazi napada na islamsku tradiciju na našim postorima. Naime, pobornici „izvorne vjere“ običnim ljudima navode više različitih mišljenja oko jednog propisa, te im ostavljaju na izbor da rade po mišljenju koje smatraju „ispravnijim“ i „jačim“, odnosno da rade „kako čovjeku najviše odgovara“. Štaviše, ljudi se pritom indirektno savjetuju da izaberu mišljenje izvan hanefijskog mezheba, jer se slijeđenje mezheba, u ovom slučaju hanefijskog mezheba, predstavlja kao „nivo mektebskog znanja“, dok se samostalno odabiranje naziva „ispravnim slijeđenjem Sunneta“. Tako se onima, koje treba konkretno podučiti propisima i koji nisu komepetentni da samostalno vagaju mišljenja, jer nisu izučili islamske nauke, daje za pravo da rade po mišljenju koje njima u datom trenutku odgovara. Na takav način se podriva institucija Islamske zajednice i islamska tradicija Bošnjaka, pošto svaki čovjek preuzima ulogu institucije i tumači samostalno propise, bez konsultacije sa našim učenjacima. Jusuf Džafić Izvor: Preporod, brojevi od 1. i 15. jula 2019. godine