Mezhepski teassub - ekstremna pristrasnost nekom mišljenju

Ako se ovo što vi radite ne može nazvati mezhebski teassub (ekstremna pristrasnost nekom mišljenju) , onda na ovom svijetu i ne postoji mezhebski teassub!

Dr. Vehbe Zuhajli u svom djelu Usulil-fikh el-islamijj na str. 1131, prenosi mišljenje učenjaka usula: El-Amidija 3/170, El-Mustesfa - od Gazalija 2/121, Šerh Esnevi 3/291, po pitanju taklida tj. slijeđenje ili oponašanja nekoga u mezhebu, pa kaže: "Većina učenjaka usuli - fikha kažu:“Mukallidom se smatra obični vjernik- musliman (ammi), i njemu je vadžib (obaveza), da slijedi (taklid) mudžtehida u granama šerijatskih propisa zasnovanih na hipotetičkim dokazima. Također mukallidom se smatra (alim) učenjak koji je savladao neke znanosti potrebne za idžtihad, ali nije postigao stepen mudžtehida. Vadžib (obaveza) je ovim dvjema skupinama da slijede mišljenja mudžtehida i da ih pitaju o onome što im iskrsne od pitanja. Jer (ammi) obični vjernik -musliman, ne posjeduje nikakve pretpostavke o naukama koje bi mu omogućile da idžtihadi, a što se tiče alima (učenjaka) on je nemoćan da idžtihadi (jer nije postigao stepen mudžtehida). Zbog toga obojica su dužna da slijede mudžtehide (taklid)." Možda će biti korisno da kao ilustraciju navedem dio dikusije koju su vodila dva učenjaka; jedan je predstavnik mišljenja većine Islamskih učenjaka koji zastupa mišljenja neophodnosti postanka mezheba i obaveznosti slijeđenja jednog od njih za sve one koji nisu dostigli stepen neovisnog idžtihada, kako bi mogli sami da crpe propise iz spomenutih izvora, dr. Seid Ramadan el-Buti; i drugi, predstavnik pokreta bezmezhebstva (ella mezhebijje), koji smatra da su mezhebi novotarija i da nije dozvoljeno slijediti nikoga, nego da je svaki čovjek bez obzira na njegovu struku ili stepen obrazovanja zadužen da slijedi samo Kur´an i Sunnet, ili tačnije od Kur´ana i Sunneta, što on razumije, šejh Nasiruddin Albani. Seid Ramadan El-Buti je upitao Albanija: "Ako musliman nađe u Kur´anu dokaz za nešto, da li mu je to dovoljno, da može i treba napustiti mišljenja mezheba, koja su po tom pitanju različita od onoga kako je on razumio iz dokaza, bez da se upućuje u dokaze na osnovu kojih su imami mezheba zauzeli stav?" Albani je rekao: "Svakako, dovoljno mu je to da napusti sve mezhebe i slijedi ono što je on razumio direktno iz dokaza." Buti: "Mladić koji je nov u Islamu, nema nikakve posebne naobrazbe o islamskim propisima, čitajući Kur´an naišao je na ajet:"Allahov je istok i zapad, pa gdje god se vi okrenuli, pa tamo je Allahova strana, Allah je uistinu, neizmjerno dobar i On sve zna."/Bekare 115/, te je razumio iz toga ajeta, da se musliman može u namazu okrenuti na koju god stranu koće, jer sve su strane Allahove, našto upućuje površna poruka ajeta. Međutim, čuo je da su se četverica velikih imama složili na obaveznosti okretanja prilikom obavljanja namaza u pravcu kible. Čuo je da oni imaju zato dokaze, ali se on nije upoznao s njima. Da li će taj mladić slijediti ono što je on razumio iz Kur´ana ili će poslušati mišljenje Imama mezheba, koji su se usaglasili na stavu oprečnom mišljenju mladića, koji svoj stav okretanja gdje god hoće, temelji na Kur´anu." Albani: "Svakako slijedit će ono do čega je on došao čitajući Kur'an." Buti: "I klanjat će npr. okrenut prema istoku, a kibla dolazi u pravcu jugoistoka i smatraš da će mu namaz biti ispravan? Albani: "Da, jer on nije zadužen da slijedi mišljenja osnivača mezheba, imama, nego treba da slijedi Kur´an i Sunnet, i unutarnje zadovoljstvo kada nešto razumije iz Kur´ana." Drugi primjer: Buti je upitao: "Odgovori mi još na ovo pitanje: "Čovjeku se razbolio sin. Ima neke upale i pod velikom je temperaturom. Obišli su ga najpoznatiji doktori iz mjesta gdje boravi, pa su se svi složili u dijagnozi da djetetu treba dati određeni lijek. Oca su upozorili da ni ukom slučaju djetetu ne smije dati pencilin. Čak su mu rekli, ako bi kojim slučajem dao djetetu pencilin, mogao bi dovesti djete u životnu opasnost. Međutim otac je došao do nekakvog malog dzepnog medicinskog priručnika i čitao je u njemu da je pencilin dobar za liječenje kada su upitanju upale. Onda otac, shodno svome unutarnjem zadovoljstvu, na osnovu onoga što je pročitao iz tog priručnika, odluči zanemariti mišljenje svih doktora specijalista i postupi po preporuci iz priručnika, pokuša djete liječiti pencilinom i djete umre od toga. Pitam te sada: "Da li je tim činom otac učinio grijeh, što je postupio na svoju ruku a zanemario mišljenje stručnjaka liječnika ili ne." Albani je malo razmišljao te je rekao: "Ova slika je nešto drugo, nije kao ono za namaz, pa se ne može porediti s tim.“ Buti mu je rekao: "Upravo je slika ista: "Saglasnost liječnika po tom pitanju odgovara saglasnosti fakiha, po pitanju okretanja prema kibli. Ali otac postupa na osnovu teksta koji je sam čitao iz priručnika, kao što je u prvom primjeru i mladić postupio čitajući sam kur´anski ajet, bez da je upućen u pravo značenje, ili pak mišljenja svih pravnika - fukaha, na osnovu kojih dokaza su oni rekli obaveznost okretanja prema kibli u namazu i uslovili ispravnost namaza tim. U oba slučaja se radi o postupku na svoju ruku, ili slijeđenje unutarnjeg zadovoljstva (uvjerenja)." Albani: "Ja ahi..., brate, Kur´an je nur.... nur... i da li se nur (svjetlo) može porediti uznačenjima sa bilo čim drugim?" Buti: "Kur´anski nur (svjetlo), dakle, odražava svoje zrake na razum bilo kojeg čitača Kur´ana, pa ga razumijeva onako kako Allah želi?! Pa kakva je onda razlika između ehlizzikri (stručnjaka) i drugih, kada se svi napajaju iz istog svjetla? Ova dva primjera su ista, među njima nejma razlike, nego odgovori mi: “Da li u nevedene dvije situacije, tragač treba da slijedi svoje unutarnje zadovoljstvo, ili mišljenja stručnjaka." Albani: "Unutarnje zadovoljtsvo (uvjerenje), to je osnova."

Buti: "Postupio po svome nahođenju, unutarnjem zadovoljstvu, pa je to rezultiralo smrću djeteta, da li u tom slučaju počinilac podliježi zakonskoj i šerijatskoj odgovornosti?“ Albani: "Ne, ne podliježe nikakvoj odgovornosti.“ Buti: "Ovdje se završava naša diskusija. S tobom je badava provoditi vrijeme, jer si sa ovakvim odgovorima izašao iz okvira u kojima se slaže kompletan Islamski ummet. Ako se ovo što vi, selefijje, radite ne može nazvati mezhebski teassub (ekstremna pristrasnost nekom mišljenju) , onda na ovom svijetu i ne postoji mezhebski teassub. Musliman, džahil- totalno neupućen u Islamske propise, upotrijebi unutrašnje zadovoljstvu (kanaa zatijje) u razumijevanju Kur´anskog teksta koji pročita, pa klanja u bilo kojem pravcu, a ne u pravcu kible, suprostavljajući se svim muslimanima, pa mu namaz, po tvojoj fetvi, bude ispravan!? I čovjek, neupućen, upotrijebi unutrašnje zadovoljstvo, pa liječi kako hoće, po svome nahođenju, te kada umre pacijent, kaže: »Allah atike afijje»- Allah ti dao zdravlje», bez da se osjeća odgovornim i krivim za svoje postupke....?! Ne znam, poslije svega šta bi onda smetalo po vašoj teoriji slijeđenja unutrašnjeg zadovoljstva- uvjerenja, da nas ostavite na miru, nas koji smatramo da se neupućeni muslimani trebaju pridržavati učenja učenjaka mezhebski imama, jer su ako ništa makar upućeniji i više znaju Kur´an i Sunnet. U svakom slučaju, smatramo ispravnijim da slijedimo imame i klanjamo kako se klanja prema kibli, a ne okrenutih leđa kao oni koji smatraju da je i takav namaz ispravan ili ubistvo djeteta smatraju idžtihadom i liječenjem, smatrajući sebe da će biti nagrađeni za takav idžtihad.“ (Izvod iz djela ella mezhebijjetu ahtaru bid atin tuheddidu šerijatel-islamijjete, dr. Seid Ramadan el-Buti str.103-106- mektebetul-farabi - 1987 g.) Da dodamo: Slijeđenjem mezheba ne skreće se s puta pravovjernih- mu´mina. Slijeđenjem mezheba slijedi se Kur´an i Sunnet. Ibn Salah je rekao: “Od sada je obavezno slijeđenje nekog od Četiri mezheba- jer oni su se rasprostranili i kodificirani i sačuvani u zasebna djela što nije slučaj sa ostalima.

#buti #vehabizam #selefizam #vehabije #selefije #teassub #albani