Predaje o evlijama u starom Sarajevu

Predaje o evlijama u starom Sarajevu, diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004. godine.

Autor: Velid Hatić

UVOD

بسم الله الرحمن الرحيم

Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova, Tebe hvalimo i Tvojoj se pomoći nadamo. Neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve dobre ljude.

Namjera mi je u ovom diplomskom radu izložiti u kratkim crtama fenomen predaja, s posebnim osvrtom na predaje koje govore o evlijama s područja Sarajeva, te navesti konkretne predaje o toj temi. Zbog opširnosti tematike ograničio sam se na vrijeme do, i neposredno poslije, austrougarske okupacije BiH. U radu sam se uglavnom oslanjao na knjigu Esme Smailbegović, "Priče o starom Sarajevu", jer je ona cijelo jedno poglavlje posvetila predajama koje se odnose na evlije u Sarajevu. Također, teorijska određenja predaje kao književne vrste su objašnjena do u detalje.

Rad se sastoji iz tri osnovne cjeline, prve cjeline koja općenito, s teorijskog aspekta govori o predaji, njenim vrstama, načinima prenošenja i bilježenju.

Druga cjelina pobliže određuje pojmove "keramet" i "evlija", te još neke, za ta dva usko vezane, pojmove.

U trećoj cjelini donosim tekstove predaja. Nakon toga slijedi zaključak.

Nadam se da ću u zadatom mi cilju uspjeti bar djelimice.

1. FENOMEN PREDAJA

Prilikom istraživanja određene građe neophodno je sagledati teorijski aspekt iste. Teorijska literatura o predaji upoznaje nas sa žanrovskim karakteristikama predaja a ujedno izgrađuje specijalni, žanru primjereni pojmovni i terminološki aparat kojim jasnije opisujemo građu. Sve do novijeg vremena u nauci o usmenim predajama nije se posvećivala značajnija pažnja teorijskom izučavanju i određenju predaje. O predajama se uglavnom pisalo kao o pripovjedačkoj vrsti, uglavnom u najopćenitijim crtama, u priručnicima i pregledima usmene književnosti, ili u predgovorima antologija i izbora narodnih pripovjedaka. Imenovane su različitim nazivima poput: priče, gatke, vjerovanja, legende, skaske, narodna pričanja, narodna vjerovanja, uvjerice, kaže, predaje, predanja i sl. Ovi pojmovi tek djelimično odgovaraju današnjem shvatanju predaja i mnogi od njih zapravo tek pobliže ukazuju na pripovjedačke žanrove koji su teorijski i terminološki jasnije razgraničeni. Tvrtko Čubelić definira legende i predaje kao istu vrstu, tj. "pripovjetke bez bogatog sadržaja čiji je cilj da nas obavijeste o nečemu ili upozore na postojanje određenih znanja i činjenica".[1] Sam pojam predaje Čubelić je definisao prilično neodređeno. Predajom se, kako kaže, prenosi "određeno zapažanje, spoznaja, iskustvo". Ona govori o svemu što je "neobično, čudesno, izvanredno" a pojavljuje se u obliku izlaganja, saopštenja i iskazivanja.[2] U novije vrijeme se izučavanje usmene proze više oslanja na teorijske spoznaje moderne svjetske folkloristike i nauke o usmenoj književnosti, nego na domaću naučnu istoriju zbog ranije spomenute činjenice da se kod nas nije posvećivala posebna pažnja teorijskom proučavanju predaja. Poseban interes za bilježenje predaja u Bosni i Hercegovini javio se znatno kasnije od zanimanja za sakupljanje ostalih vrsta usmene književnosti tako da su, poput svih ostalih, i predaje o Sarajevu i sarajevskim ličnostima imale sličnu sudbinu. Uzgredno su bilježene ili spominjane i prije pojave interesovanja za narodno stvaralaštvo u starijim izvorima – putopisnoj i hroničarskoj literaturi. U vrijeme kada je sakupljački rad već bogato razgranat i intenzivan, u devedesetim godinama devetnaestog vijeka, pojavljuju se u komentarima i objašnjenjima uz zbirke narodnih pjesama i u časopisnim rubrikama za narodnu književnost i etnografiju. Međutim, najveći broj predaja o Sarajevu objavljen je znatno kasnije, tridesetih godina dvadesetog vijeka, u nevelikom broju radova čiji je osnovni cilj bio predstavljanje građe ove vrste. Za predaje se, međutim, ne zanimaju samo sakupljači folklora, već i proučavaoci istorije Sarajeva, pa se značajan broj predaja pojavljuje i u radovima posvećenim političkoj, kulturnoj i privrednoj istoriji grada. Pored toga, objavljuju ih i sarajevski listovi, najviše u periodu između dva svjetska rata, obično u okviru popularnih članaka o životu grada i njegove prošlosti.[3]

[1] Tvrtko Čubelić, Klasifikacija nerodnih pripovijedaka, narodna književnost Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, Sarajevo 1974, str. 236,

[2] Isto.

[3] Vidi: Esma Smailbegović, Priče o starom Sarajevu, II izdanje, «Svjetlost» Sarajevo, Sarajevo 1991, str. 167. – 168.

1.1. VRSTE PREDAJA

Razlike u shvatanju forme i stila predaje proizašle su dobrim djelom iz činjenice da su se mnogi znanstvenici bavili različitim tipovima predaja. Dok jedni proučavaju historijske predaje, dotle drugi u prvom redu imaju na umu demonološka pričanja iako tematiku žanra šire određuju. Pored toga, oni govore o pravim predajama koje su nastale u radosti pripovijedanja i izbrušene su usmenim prenošenjem. Uvođenjem ovog ne baš određenog estetičkog kriterija oni sužavaju granice žanra i svode ga na umjetnički uobličene tekstove, što nije općeprihvaćeno mišljenje među naučnicima. Iako neka zapažanja o književnim karakteristikama imaju, kako se čini, najopćiji karakter, u nekim se tačkama podudaraju sa opažanjima drugih naučnika. Svi se ovi istraživači ipak slažu u jednom – da je predaja obično kratka, jednoepizodna priča. Predaja se, međutim, može javljati u drugim oblicima i ima i druga svojstva kakva su "promjenljivost i nepostojanost sadržaja (slobodno dodavanje ili izostavljanje epizoda, povezivanje s drugim motivima, nedostatak poente i otvorenost daljem raspredanju priče)"[1]. Zato je O. Sirovatka pokušavajući da u toj raznovrsnosti pronađe izvjesnu pravilnost, izdvojio određene karakteristične oblike u kojima se pojavljuju predaje i u njihovo proučavanje uveo pojam morfologije.

Predaje se pojavljuju u tri osnovna oblika. Priču sa "relativno čvrstim i stabilnim sižeom, no jednostavnijim od bajke", koji je poznat i raširen u većem broju nacionalnih tradicija gdje mijenja spoljašnja obilježja, kakva su mjesto i vrijeme zbivanja, realije i lica, ali čuva osnovnu strukturu – nazvao je Sirovatka fabulom. Memoratje predaja ispričana u obliku ličnog doživljaja ili sjećanja, lokalno ograničena i bez postojane strukture radnje, a u osnovi joj leže kolektivne predstave i vjerovanja.

Treći oblik predaje predstavljaju kratka saopštenja, obavijesti historijskog ili praznovjernog sadržaja. Neki naučnici, međutim, smatraju da je razlika između fabulata i memorata često samo formalne prirode, jer se i čvrsto oformljeni, tradicionalni siže može ispričati u prvom licu kao događaj iz vlastitog života. Neki čak smatraju da se uopće ne radi o morfološkim osobinama predaja, nego da su u pitanju tri oblika prenošenja, odnosno tri tipa komunikacije. U zavisnosti od okolnosti jedan te isti sadržaj može se prenijeti kao saopštenje ili kao priča. Ali, bez obzira da li su u pitanju morfološki oblici ili tipovi komunikacije, važno je da ima predaja koje su potpuno lišene sižejnosti i bilo kakvog umjetničkog ustrojstva, i da isto tako postoje predaje koje odgovaraju onome što se obično naziva pričom, koje dakle posjeduju neku umjetničku strukturu.

M. Bošković-Stulli je dobro zapazila da i jedna i druga mišljenja imaju svoje opravdanje u morfološkom sistemu predaja. Predaje su po njenom mišljenju hibridne forme koje imaju i umjetničke i praktične funkcije. Odnos između umjetničke i saznajne funkcije u predaji nije samo određen samo oblikom predaje, već je i historijski uslovljen. Ako se funkcija predaje i sastojala u tome da prenese neko znanje, ta se funkcija vremenom izmijenila. Predaje koje se još uvijek kazuju, "sve manje pretendiraju na to da budu činjenica, da prenesu stvarna ili tobožnja pozitivna znanja (o lokalnoj povijesti ili o tajanstvenim silama), a ipak se ne prestaju kazivati: ako su i sada znanje, one su poetsko znanje, potrebne su ljudima radi održavanja duhovnog kontinuiteta s precima, radi prisnijeg odnosa s domaćim krajem i njegovim osebujnostima. Takva izmijenjena funkcija očituje se dakako, i u obliku iskazivanja, pa ako se stara predaja ne zaboravi, ona postepeno prelazi u čistiju umjetničku domenu."[2]

1.1.1. USMENE PREDAJE

Iako se interes za bilježenje predaja u Bosni i Hercegovini javio znatno kasnije od zanimanja za sakupljanje ostalih vrsta usmene književnosti, ipak su predaje, bez obzira na tu činjenicu, kao specifičan izraz kulturnog života širokih narodnih masa, živjele svoj život i bile uveliko prisutne u svakodnevnom životu svakog pojedinca, te započinjanje njihovog bilježenja nikako ne označava momenat od kojeg su one prisutne u narodu. Može se jedino reći da njihovim bilježenjem započinje njihovo čuvanje od zaborava kao što i započinje upoznavanje većeg broja ljudi s pojedinim predajama do kojih bi inače teško došli zbog različitih razloga, poput geografske udaljenosti i slično. Predaje su prenošene s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, one su pripovijedane na sijelima, na druženjima bilo koje vrste, u svečanim prigodama, prilikom blagdanskih sjedeljki, prilikom popodnevne kahve, obiteljskih druženja i slično. Bile su to pripovijesti koje su se bavile različitim temama. Njima se vjerovalo, te se u njihovu vjerodostojnost nije puno sumnjalo, osobito ako je centralna tema neke predaje bila vjerske naravi. Naime, poznato je da je usmena tradicija oduvijek kod muslimana imala posebno mjesto i da je zapravo još od vremena Poslanika a.s. bila jedan od ključnih metoda prenošenja znanja s učitelja na učenika. Razlozi tome su raznoliki. Jedan od njih je i taj da je u vremenu kada Poslanik a.s. počinje širiti vjerski nauk, veliki broj ljudi koji su prihvatali naučavanja islama bio nepismen i nije bio u mogućnosti da sve ono što čuje zapiše i tako sačuva od zaborava. Bez obzira na brzi razvoj pismenosti, uočljivo je da su se ashabi, naprimjer u prenošenju hadisa, uglavnom oslanjali na memorisanje i usmeno prenošenje. Mnogi istraživači navode da je takav odnos prema memorisanju i prenošenju hadisa usmeno, tzv. tradicionalni razlog – nedostatak pribora za pisanje i okolnosti u kojima je hadis govoren. Međutim, ovakvo mišljenje bi se teško moglo održati, jer da je mali broj pismenih ljudi i nedostatak pribora za pisanje igrao toliku ulogu, vjerovatno bi mogao omesti ashabe i kod preuzimanja na sebe pisanja teksta Kur`ana,[3] a tu je u konkretnom slučaju vezano za hadis važno spomenuti i Poslanikovu a.s. zabranu zapisivanja hadisa koja je važila neko vrijeme dok većina Kur`ana nije bila objavljena, te tako i sam kur`anski tekst nije bio obezbijeđen, opet zahvaljujući činjenici da su ga mnogi ashabi napamet naučili.[4] Izučavanje i prenošenje metodom slušanja najbolji je i najsigurniji način izučavanja hadisa.[5] Primjeri mnogih historijskih ličnosti koje su prelazile ogromne geografske udaljenosti samo zbog toga da izravno iz usta nekog čuvenog učenjaka čuju hadis, pouku, općenito rečeno znanje, i sami su postali predmetom prepričavanja i predaja koje su nastale e da bi poučno djelovale na slušatelje i da bi im skrenule pažnju na značaj znanja i traganja za njim.

"Putovanje za izučavanjem hadisa i njegovom sakupljanju odigralo je značajnu ulogu za islamski svijet uopšte, utrlo staze povezanosti među islamskim pokrajinama, povezalo islamski istok sa zemljama Sjeverne Afrike (Magrebom), ukinulo brane i granice koje su ljude vještački razdvajale i cijeli islamski svijet ujedinilo, kao u jedan grad, čiji žitelji teže ka istim principima."[6]

Oduvijek je živa riječ bila žila kucavica kojom je znanje pulsiralo kroz povijest. Tako su i predaje, u svemu tome dale svoj doprinos tako što su svojim pretakanjem s jedne na drugu generaciju čuvale i živjele, na svoj način, znanja i ličnosti o kojima su pripovijedale. One su oduvijek lahko pronalazile put do ljudskih srca i umova, osobito onih kojima je nauka bila tek nedostižni luksuz za koji je bilo potrebno i novaca i vremena kojeg većina siromašnog svijeta, u svojoj svakodnevnoj borbi za puko preživljavanje, nije imala. Za njih se uvijek moglo pronaći malo vremena, dok se čeka namaz u džamiji ili u nekoj drugoj prilici i na nekom drugom mjestu. One su često doživljavane kao svojevrsna duševna okrijepa putem koje se uvijek, manje ili više primjetno, kroz priču o nekom čuvenom alimu ili dobrotvoru i nekoj njihovoj nesvakidašnjoj situaciji u kojoj su se našli, provlačila pouka i uputa.

Običnom zanatliji u nekoj kasabi na taj se način uvijek moglo lakše prići s poukom, nego li bi se to moglo učiniti nekim dugim i komplikovanim predavanjem.

Kako nekada davno, tako i dan danas.

1.1.2. ZAPISIVANJE PREDAJA

Prve predaje zabilježene u okviru interesovanja za narodno stvaralaštvo i narodni život pojavljuju se u većem broju tek u posljednjoj deceniji pretprošlog vijeka. Ali, predaje su uvijek u manjoj mjeri od pripovjetki privlačile pažnju. Tako je to bilo tada, ali i kasnije sve do u najnovije doba kada se rad na sakupljanju i proučavanju folklora odvija planski i organizirano u specijalizovanim ustanovama i institucijama. Ova pojava nije izražena samo na bosanskohercegovačkom prostoru, već ima i šire razmjere.

Često se predaje zapisuju samo uzgredno ili se tek samo spominju. Često se na takve zapise nailazi u pisanim djelima tipa: putopisi, hronike, časopisi, komentari i objašnjenja narodnih pjesama.

[1] Maja Bošković-Stulli, Narodna predaja o vladarevoj tajni, Zagreb 1967, str. 174.

[2] Isto, str. 127-128.

[3] Omer Nakičević, Uvod u hadiske znanosti, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo 1996.god., str. 36.

[4] Isto, str. 37.

[5] Isto, str. 75.

[6] Isto, str. 60.

2. POJMOVI ''KERAMET'' I ''EVLIJA''

Svaka znanstvena disciplina ima vlasito pojmovlje, terminologiju (Al-Iṣṭilāḥāt). Bez njegovog poznavanja nije moguće shvatiti učenje koje se njime izražava. Tako je i sa pojmovima “keramet” (Al-Karāma) i “evlija” (Al-Waliyy mn. Al-Awliyā’). Stoga ćemo se, s Božijom pomoći, malo zadržati na ova dva pojma u narednim potpoglavljima.

2.1. ''KERAMET''

Budući da smo u prethodnome dijelu našega rada pojasnili fenomen predaja, u ovome dijelu pred nama stoji obaveza pojašnjenja fenomena “kerameta”, određenih nadnaravnih sposobnosti odabrane i izvanredno pobožne osobe.

Prije nego li se izravno dotaknemo spomenutog pojma, malo ćemo se zadržati na pojmu “mudžize”.

2.1.1. ''MUDŽIZA''

Govoreći o mudžizi, imam Ğurğānī nudi slijedeću definiciju:

“Mudžiza (Al-Mu‘ğiza) je nešto što izlazi izvan okvira uobičajenoga. Svrha joj je poziv dobru (Hayr) i sreći (Sa‘āda). Sastavni je dio vjesničkoga poslanstva, a svrha joj je potvrđivanje istinitosti onoga koji tvrdi da je Božiji poslanik.”[1]

Shodno kur’anskome ajetu: “I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!’ ”[2], objavljivanje Kur’ana sâmo po sebi predstavlja rastavljanje istine od laži. Analogno, ljudima bi trebalo slušanje i učenje Kur’ana biti dovoljan dokaz istinitosti Muhammedova, a.s., poslanstva, odnosno, objava bilo koje Božije Knjige ili Poslanice (Suhuf) sâma po sebi trebala bi biti dovoljan dokaz istinitosti poslanstva vjesnika kojemu je dostavljena.

Ipak, mnogima to nije dovoljno pa je uzvišeni Allah, dž.š., Svojim vjesnicima (Al-Anbiyā’) i poslanicima (Ar-Rusul) podario vanredne sposobnosti koje im služe kao dokaz istinitosti plemenitoga cilja kojemu pozivaju. Stoga, može se reći da mudžiza služi kao dokaz istinitosti (As-Sidq), i, kao takva, uvijek stoji nasuprot obmani, vradžbini (As-Sihr), fenomenu koji je laž (Al-Kidb).

“Poznati put kod osoba koje se bave teologijom i spekulacijom (Al-Kalām Wa An-Naẓar) jeste potvrđivanje poslanstva vjesnikâ uz pomoć mudžiza. No, većina ne spoznaje (istinitost) poslanstva osim isključivo uz pomoć mudžiza. Mnogi od njih smatraju nužnim negiranje mogućnosti vanrednih sposobnosti kod drugih ljudi koji nisu Božiji vjesnici. Štaviše, idu dotle da poriču čak i keramete evlija (Karāmāt Al-Awliyā’), i vradžbinu (As-Sihr), i slično.

Nema sumnje da su mudžize istiniti dokazi, ali dokaz (poslanstva) ne iscrpljuje se u mudžizama. Da nose poslanstvo za sebe tvrde najiskreniji među iskrenima ali i najveći lažljivci među lažovima, a samo najveće neznalice (Ağhal Al-Ğāhilīn) miješaju to dvoje.”[3]

Neki, dakle, želeći naglasiti istinitost zbilje mudžiza, idu dotle da negiraju vanredne sposobnosti naročito odabranih i pobožnih ljudi, Božijih prijatelja – evlijâ. Svaki keramet samo je trag, odsjaj, mudžize poslanika čije zakonodavstvo (Tašrī‘) evlija slijedi. Govoreći o ovome, imam Ibn Taymiyya kaže:

“Od usula (temelja vjerovanja) grupacije Ehlus-sunnet jeste vjerovanje u istinitost kerameta evlija, i onoga što im Uzvišeni dariva od vanrednih sposobnosti koje se ogledaju u raznovrsnim spoznajama, otkrovenjima (Al-Kašf), moćima i uticajima.

Ovo se prenosi i od generacijâ koje su nam prethodile i u (kur’anskoj) suri ‘Kehf’, i nekim drugim, te od izvora ovoga ummeta – ashaba i tabi‘ūna.”[4]

Premda su oba fenomena, i “mudžiza” i “keramet”, izričaj nadnaravnosti, ipak postoji bitna razlika među njima. Dok kerameta, barem potencijalno, može imati svaka čestita osoba, dotle su mudžize, rekli bismo, rezervirane isključivo za osobe koje pored vlastite čestitosti dobivaju i dar odabranosti za poslanstvo. Prve ljude nazivamo evlijama, o ovome ćemo pojmu, ako Bog da, kasnije nešto više reći, dočim drugu spomenutu kategoriju ljudi oslovljavamo vjesnicima i poslanicima.

U svome poznatome djelu o tesavvufu i tesavvufskim pojmovima, Al-Kalābādī kaže:

“I mudžiza i keramet potpadaju pod vanredne sposobnosti (Harq Al-‘Āda). Ali, razlika među njima jeste u tome što mudžiza ima zadatak poslužiti potvrdi istinitosti poslanstva vjesnika, dočim keramet uzvišeni Allah dariva evlijama među robovima Svojim, iz počasti i kao nagradu.”[5]

Kako smo već rekli, keramet je samo svojevrstan odsjaj mudžize poslanika na licu dobre, pobožne, osobe koja slijedi njegov Šerijat. Shodno tome, svaki keramet koji su pojedinci imali za vrijeme života hazreti Muhammeda, a.s., nakon njegove smrti, do dan danas i zauvijek, samo je odraz mudžizâ hazreti Muhammedovih, a.s., te svojim postojanjem ustvari uvijek iznova potvrđuje istinitost Muhammedovog, a.s., poslanstva.

Zbog toga nema potrebe negirati fenomen odraza Poslanikovih, a.s., mudžiza na druge, čestite i pobožne, ljude njegovoga ummeta, pogotovu što, kako ćemo, ako Bog da, u narednome potpoglavlju vidjeti, postoje brojne potvrde u Kur’anu i Sunnetu o postojanju kerameta.

“Shvatio sam da se većina učenjaka slaže u postojanju onoga čiji fenomen drugima predstavlja poteškoću – kerameta evlijâ. Rekli su da su o kerametima prikupili više od hiljadu hikaja (predanja) i hadisa. Kako je, onda, dozvoljeno reći: ‘Sve su to laži, apokrifi’?! Ako je od svih njih samo jedno predanje istinito, to povlači da su istinita i sva ostala; malo ili mnogo – u ovome je slučaju svejedno. Onome ko tvrdi da su kerameti koje su pojedinci imali prije života Vjesnika, a.s., ustvari počast nekome vjesniku toga vremena koji je tada živio, a da su kerameti koje su imali ashabi Poslanikovi, a.s., ustvari počast Muhammedu, a.s., tome, dakle, treba reći da su i kerameti generacije nakon ashaba (At-Tābi‘ūn) i generacija nakon njih, te svih generacija do Sudnjeg dana, samo počasti Muhammedu, a.s., jer je on najvredniji od svih poslanika, a.s., a njegov ummet najbolji jeummet.”[6]

Ukratko, kako je mudžiza jedan od dokaza istinitosti poslanstva konkretnog Božijega poslanika ili vjesnika, tako je i keramet jedan od dokaza, dakle ne jedini dokaz, istinitosti nasljedovanja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., jer svaki evlija, dobri, samo hodi stopama hazreti Muhammeda, a.s.

2.1.2. TEHNIČKO ZNAČENJE POJMA ''KERAMET''

Nudeći definiciju kerameta, hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Keramet (je) počast koju dobiju neki Božiji prijatelji (evlije) kao dokaz ljudima. Npr. poznavanje tajnih misli i tajnovitih stvari (havatir, mugajjebat), sposobnost prolaženja kroz vodu, kroz vatru i kroz zrak (tajji zeman, tajji mekan). Iz mrtvila su proživljavali Abdul Kadir Gejlani (mačku), Mulla Džami (kokoš) i Bajezid Bistami (mrava).”[7]

Znajući ovo, lahko je prepoznati i shvatiti kako želju mnogih ljudi da i sâmi budu, kako se to kod nas u narodu kaže, keramet-sahibije, tako i mnoge priče, izmišljene ili tačne, ali u kojima je sadržaj nekoga nadnaravnoga djela, iako nazvan kerametom, djelimično ili čak potpuno oprečan Šerijatu.

Govoreći o kerametu, imam Ša‘rānī kaže:

“Čuo sam svoga sejjida ‘Alī Al-Hawāṣṣa, da mu se Allah smiluje, kako kaže:

‘Savršeni ljudi se boje svojih kerameta kojima im samo bojazan i strepnja rastu. To zato što je moguće da kerameti budu zavodljivi (Istidrāğ), dok mu’džize vjesnika samo im u srcu povećavaju sigurnost u njihovu spašenost od ‘zavodljivosti’.”[8]

Ovime se želi istaći da kerameti mogu osobu koja ih posjeduje (Ṣāḥib Al-Karāmāt) zavesti i učiniti je umišljenom, bivajući joj tako svojevrsnom kušnjom.

S druge strane, imam Ša‘rānī poručuje:

“Ako pomisliš kako kerameti sliče sihru i upitaš koja je razlika, odgovor je:

Kao što kaže šejh Yāfi‘i, da mu se Allah smiluje, i drugi od ozbiljenih znalaca:

‘Ono što ih razlučuje jeste to da se sihr javlja kod griješnika, heretika i nevjernika koji uopće ne slijede Šerijat, dočim se keramet javlja samo kod one osobe koja svesrdno slijedi šerijatske propise…’ ”[9]

Već smo spomenuli da među muslimanima postoje oni koji negiraju postojanje kerameta, bilo uslijed neprihvatanja mogućnosti “narušavanja” prirodnih zakona, bilo uslijed neprihvatanja bilo kakvoga poređenja makar i evlija sa Božijim vjesnicima i poslanicima, a.s.

Tako, hazreti Yāfi‘ī kaže:

“Ljudi se u negiranju kerameta dijele u nekoliko skupina:

1) oni koji ih apsolutno negiraju, a to je poznata skupina (mu‘tazila, …)

2) oni koji vjeruju u keramete onih koji su prije živjeli a poriču keramete svojih suvremenika. Takvi su poput Israelićana koji povjerovaše Musau, a.s., kojeg nisu vidjeli a osporiše Muhammeda, s.a.v.s., kojeg su vidjeli, i to iz zavisti i neprijateljstva;

3) oni koji vjeruju da u njihovu vremenu Allah, Uzvišeni, ima Svoje evlije, ali ne vjeruju ni u jednog određeno… Neko od njih kada vidi jednog od evlija svoga vremena kako sjedi ala-turka u zraku, kaže: ‘To su džinnska posla.’ ”[10]

Stav većine učenjaka, naročito mutesavvifa, jeste potvrđivanje istinitosti, postojanja, kerameta. Neki u njih ne vjeruju, neki sumnjaju, a neki, opet, vjeruju u njihovo postojanje. Dokazi, konstitutivni (Naṣṣ) i tradicionalni (Naql), potvrđuju mišljenja mutesavvifa, o čemu ćemo, ako Bog da, nešto više kasnije reći.

Imam Al-Yāfi’ī nastavlja:

“Ukratko, niko ne bi smjeo u svome vjerovanju zastati pred kerametima evlija jer su oni razumom (‘aqlan) dopušteni i predajom (naqlan) potvrđeni. Što se tiče razuma, pa zato što (kerameti) spadaju u grupu mogućih stvari koje su u božanskoj moći, po čemu će i suditi ehli-sunnetski šejhovi, ‘promatrači’, metodologisti, fekihi i muhaddisi, r.a.

Što se tiče potvrde predajom, pa primjer je kazivanje o Merjemi, a.s., kad Allah, dž.š., kaže:

‘Kad god bi joj Zekerija u mihrab ušao zatekao bi kod nje hranu’ (Ali Imran, 37);

ili kao govor o psu koji je bio s mladićima pećine; kazivanje (hadis) o bebi koja je progovorila monahu Ğurayğu; ili odgovor na dovu Sa‘d Ibn Abī Waqqāsa čovjeku koji je slagao na njega, kao što je zabilježeno u dvije Sahih zbirke (Al-Buhārī i Muslim).

Jednom riječju, od časnih pređa, ashaba, tabi’ina i onih iza njih, zabilježeno je kazivanja o kerametima, čemu nema broja.”[11]

Na neki način potvrđujući ono što smo već rekli u prethodnome potpoglavlju, imam Ša‘rānī o razlici između kerameta i mudžiza kaže:

“Ako upitaš: ‘Koja je razlika između kerameta i mu’džize?’, odgovor je:

Razlika je u tome što je poslanik obavezan pokazati mu’džizu zbog svoga poziva u slučaju da mu njegov narod može povjerovati samo preko nje, suprotno evliji koji nije dužan pokazivati keramet. Ustvari, on ga je obavezan prikrivati.

Nije tajna kako se keramet kod pravih velikana ubraja u lahkomislenost/mlitavost duše (An-Nafs), osim ako bi bio u službi pomoći Vjere ili ako bi kakvu korist donio.”[12]

Hazreti šejh Ibn ‘Arabī, k.s., kaže:

“Znaj da se keramet dijeli na dvije vrste:

1) osjetilni (hissiyya);

2) nadosjetilni (ma’nawiyya)

Obični svijet zna samo za osjetilne keramete, poput čitanja misli, obavještenje o neviđenim događajima koji tek treba da se dese, uzimanje iz prostora (npr. zahvaćanje rukom zraka a u ruci ostane zlato), hodanje po vodi, ‘probijanje’ zraka, ‘uvijanje’ Zemlje (brzo prelaženje udaljenih distanci), iščeznuće pred očima, trenutno uslišavanje dove, i slično tome.

Ovakav čovjek je kod običnog svijeta evlija… Samo oni drugi, ma’nevijetski kerameti, lišeni su ‘zavođenja’ (Istidrāğ) i ‘varke’ (Makr). Savršeni Čovjek je onaj koji je u mogućnosti pokazati keramet (osjetilni) ali ga prikrije…’ ”[13]

[1] ‘Alī Ibn Muhammad Ibn ‘Alī Ğurğānī, Kitāb At-Ta‘rīfāt, Bejrut, Dār Al-Kitāb Al-‘Arabī, 1996., str. 282.

[2] Al-Isrā’, 81.

[3] Ibn Abū Al-‘Izz Al-Ḥanafī, Šarḥ Al-‘Aqīda Aṭ-Ṭaḥāwiyya, Kuvajt, Al-Maktaba Al-Islāmī, 1996., str. 150.

[4] Aḥmad Ibn Taymiyya, Al-‘Aqīda Al-Wāsiṭiyya, Rijad, Ar-Riāsa Al-‘Āmma Li Idārāt Al-Buḥūt Al-‘Ilmiyya Wa Al-Iftā’ Wa Ad-Da‘wa Wa Al-Iršād, 1411. H., str. 207.

[5] Al-Kalābādī, At-Ta‘arruf Li Madhab Ahl At-Taṣawwuf, Bejrut, Dār Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, 1993., str. 79.

[6] Ebū Naṣr As-Sarāğ Aṭ-Ṭūsī, Al-Luma‘ Fī Tārīh At-Taṣawwuf Al-Islāmī, Bejrut, Dār Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, 2001., str. 279.

[7] Fejzullah Hadžibajrić, “Tesavvufsko-tarikatski riječnik“ ; Šebi Arus, Tarikatski centar, Sarajevo, 1988., str. 25.

[8] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir Fī Bayān Aqā‘id Al-Akābir, Dār Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 1998., str. 365.

[9] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša ‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 368.

[10] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 370.

[11] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 372.

[12] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 371.

[13] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 371.

2.1.3. POTVRDE KERAMETA U KUR'ANU I SUNNETU

Već smo se nekoliko puta dotakli pitanja vjerodostojnosti, odnosno utemeljenja fenomena kerameta, u smislu njihovoga tretiranja u Izvorima islama – Kur’anu i Sunnetu. Na ovome tragu, ne ulazeći u dublja objašnjenja, navest ćemo neke primjere iz Kur’ana i Sunneta u kojima se navode neki od kerameta. Tom prilikom poslužit ćemo se knjigom “Istine o tesavvufu”, autora Abdul-Kadira Isâa.[1]

2.1.3.1. DOKAZI O KERAMETIMA IZ KUR'ANA

Dokaza o postojanju kerameta, a istaknutih u Kur’anu, ima mnogo. Možda bi se moglo reći da poruka Kur’ana recipirana kod pojedinca ustvari i sama predstavlja keramet za tu osobu. Naime, svakim svojim dijelom časni Kur’an teži čovjeka odgojiti, educirati, izmijeniti mu stanja na bolje, ružne osobine preinačiti u lijepe. A to je, po riječima hazreti Bayazida Bastāmīja, najveći keramet.

Neko reče:

“Šejh, vidjeli smo toga i toga. Mašallah, koji keramet ima, može po vodi hodati.”

Hazreti Bayazid Bastāmī odgovori:

“Dobro je, ali nije to baš šta veliko…”

Potom neko drugi reče:

“A taj i taj može u zraku letiti, poput ptice!”

Hazreti Bastāmī odgovori:

“Dobro je, ali nije to šta puno, nije to kakav keramet (čudo)…”

Sada već dobro zbunjeni, ljudi koji su sve to slušali nisu mogli više izdržati pa, onako nestrpljivo i iznenađeno, upitaše:

“Pa, šta je onda pravi keramet?”

Hazreti Bayazid Bastāmī malo poćuti, snizi visinu svoga glasa i reče:

“Najveći keramet je kada vidiš nevjernika, Bogu dragome neposlušnika, pa ga uzvišeni Allah uputi na pravi put. Ovaj počne klanjati i istinski, iskreno, Bogu robovati. Tada primjetiš kako je pokazao najveći keramet – uspio je svoje loše ponašanje, svoje loše osobine, zamijeniti za dobre. Nema većega kerameta od toga.”

a) Sura “Kahf”, ajeti 9.-26.

Riječ je o poznatome kazivanju o grupi ljudi koji su se sklonili, želivši sačuvati svoje vjerovanje, pred progonom. Uzvišeni Allah učinio je da zaspu i u snu provedu tri stotine i devet godina. Prevrtani su u snu s jedne na drugu stranu, ovisno o položaju Sunca, kako bi se, najvjerovatnije, sačuvali sunčeve žege. Sâm početak ovog kur’anskog kazivanja skreće pažnju na vanrednost događaja o kojem se govori:

Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim?[2]

b) Sura “Kahf”, ajeti 60.-82.[3]

Pripovijest o druženju Musāa, alejhisselam, sa hazreti Hidrom, kojom prilikom je hazreti Hidr pokazivao keramete u vidu znanja o onome čemu je dragi Allah samo njega poučio, a o čemu čak niti Musā, alejhisselam, nije bio upoznat.

c) Sura “Maryam”, ajet 22.-26.

Uslijed porođajnih bolova, hazreti Merjema, mati hazreti Isaova, alejhimesselam, došla je do stabla palme. Bilo joj je rečeno da zatrese palmu. Uzvišeni Gospodar opskrbio ju je hurmama u vrijeme koje nije predviđeno za sazrijevanje hurmi.

Zatresi palmino stablo, posut će po tebi datule svježe.[4]

d) Sura “Ālu ‘Imrān”, ajet 37.

Dok je hazreti Merjema boravila kao mala u hramu, pod starješinstvom hazreti Zekerijaa, alejhisselam, kada god bi hazreti Zekerija ušao kod nje našao bi obilje hrane i pića. Budući da hazreti Merjema nije izlazila iz prostorije u kojoj je boravila (Mihrāb), a hazreti Zekerija, alejhisselam, jedina je osoba koja je kod nje ulazila, očito se radi o vanrednom događaju.

I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao.

“Odakle ti ovo, o Merjema?” – on bi upitao, a ona bi odgovorila:

“Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke.”[5]

e) Sura “Naml”, ajet 40.

“Priča o Asafu, sinu Berhijaa, u vezi sa Sulejmanom, alejhisselam, kako komentatori Kur’ana tumače riječi uzvišenog Allaha:

‘Reče onaj koji je imao znanje iz Knjige, ja ću ti to (Belkisinu fotelju) donijeti prije nego što ti trepneš okom’[6], pa je tu fotelju iz Jemena do Palestine donio dok je Sulejman trepnuo okom.”[7]

2.1.3.2. DOKAZI O KERAMETIMA IZ HADISA

Kao kod prethodnoga potpoglavlja, i u ovome dijelu rada navođenje dokaza o postojanju kerameta nameće se samo po sebi. Naime, mnogi ljudi sumnjaju u njihovu realnost, a i Kur’an i Sunnet istinski “vrve” njima.

“U današnje doba narod se mnogo raspituje o kjerametima, tj. o vanrednim sposobnostima pojedinih ličnosti. Pita se je li to utvrđeno islamskom naukom (Šerijatom), ima li za to dokaza u Kur’anu i Sunnetu (islamskoj tradiciji). Šta je cilj onome što izvršavaju pojedine evlije i pobožnjaci, itd. Budući da se u ovom vremenu talozi nevjerstva i materijalizma, valovi sumnji i zabluda množe u glavama mnogih naših sinova, i zaveli su sa pravog puta mnoge od njih, tako da oni prema kjerametima zauzimaju negativan nevjernički stav ili osjećaju neodlučnu sumnju ili to smatraju nečim nemogućim i čudnim, sve to kao posljedicu ima slabljenje njihovog vjerovanja u Allaha i Njegove moći, tako da oni poriču i Allahove evlije i Njegove voljene osobe, prijatelje. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego da tu temu opišemo istinito, i time pomognemo Šerijat Allaha Uzvišenoga.”[8]

a) Priča o Ğurayğu

Riječ je o priči o Ğurayğu, pobožnome muslimanu kome je dijete govorilo iz bešike. Hadis prenosi hazreti Abū Hurayre, a bilježe Buhārī i Muslim.[9]

b) Priča o djetetu koje je govorilo u bešici.[10]

c) Priča o troje ljudi koji su ušli u špilju

Radi se o poznatom hadisu koji izvještava o događaju u kojem troje ljudi biva zatrpano u pećinu. Velika stijena na ulazu bit će otklonjena ukoliko se svaki do njih sjeti i ispriča vlastiti doživljaj prilikom kojega je uradio neko dobro, Bogu dragome ugodno, djelo.[11]

d) Priča o kravi koja je progovorila svome vlasniku

“Priča o kravi koja je govorila svome vlasniku. To je poznat vjerodostojni hadis.”[12]

[1] Abdul-Kadir ‘Isa, Istine o tesavvufu, Odbor Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 1998., str. 253.

[2] Al-Kahf, 9.

[3] Ovaj paragraf je u cijelosti ubačen od strane priređivača, budući da je riječ o značajnom i poznatom primjeru pokazivanja kerameta a koji je nehotice izostavljen.

[4] Maryam, 25.

[5] Ālu ‘Imrān, 37.

[6] An-Naml, 40.

[7] Abdul-Kadir ‘Isa, Istine o tesavvufu, str. 253.

[8] Abdul-Kadir ‘Isa, Istine o tesavvufu, str. 252.

[9] Abdul-Kadir ‘Isa, Istine o tesavvufu, str. 253.

[10] Abdul-Kadir ‘Isa, Istine o tesavvufu, str. 254.

[11] Hadis prenosi hazreti Abū Hurayre, a bilježe Buhārī i Muslim. Vidi: Abdul-Kadir ‘Isa, Istine o tesavvufu, str. 254.

[12] Abdul-Kadir ‘Isa, Istine o tesavvufu, str. 254.

2.2. “EVLIJA”

Slično prethodnom poglavlju, i sada bi bilo uputno navesti odmah na početku definiciju – šta znači pojam “evlija”. Ponovno ćemo se poslužiti rječnikom rahmetli hadži šejha Fejzulaha efendije Hadžibajrića.

“Evlija (mn. od veli), (jeste) Allahov dž.š. prijatelj, ljudi počašćeni nadahnućem, oni koji su odabrani između običnih ljudi – vjernika po svojoj vidovitosti; dobri čovjek, Bogougodnik čije eventualno vidljivo čudo nema veze sa nekakvim čarolijama, hipnozom ili sugestijom, već stvarni čin kao dar od Allaha dž.š., a zove se keramet.”[1]

Kao što vidimo, definicija evlija završava upotrebom pojma “keramet”, tesavvufskoga termina kojeg smo tretirali u prethodnim potpoglavljima. Pored toga, definicija nam dostatno kazuje šta to znači pojam “evlija”. Ipak, uslijed nekih specifičnosti, mislim da bi bilo dobro osvrnuti se, samo kratko, koliko to dozvoljava okvir ovog rada, na fenomene nadahnuća (Al-Ilhām) i hijerarhijskog duhovnog položaja evlije u odnosu na duhovni položaj nekog Božijeg poslanika, alejhimusselam.

2.2.1. ILHAM

Ponovno se pozivajući na autoritet rahmetli Fejzulaha efendije Hadžibajrića, ističemo definiciju pojma “ilham”. Fejzulah-efendija kaže:

“Ilham, nadahnuće, od Allaha unutrašnji osjećaj šta treba, a šta ne treba učiniti, šta je dobro, a šta ne. Ugodan govor koji dolazi od strane Hakka (na uho duše). Ilham se postiže u trećem stupnju seyri suluka (nefsi-mulhime).”[2]

Ovako ga shvatajući, možemo ustvrditi da i ilham spada u jednu vrstu kerameta, vanrednih moći kojima Uzvišeni dariva neke od Svojih iskrenih i bliskih robova. Govoreći o ovom, Ibn Taymiyya, u komentaru na djelo hazreti ‘Abd Al-Qādir Al-Ğīlānīja “Futūḥ Al-Ġayb”, kaže:

“Al-Ilhām (nadahnuće) u srcu nekada dolazi uslijed govora, znanja, razmišljanja i vjerovanja, a nekada, opet, zbog djelâ, ljubavi, želje i traganja. Srce te osobe govori da ta i ta stvar preteže, da je jasnija i ispravnija te mu se, na osnovu toga, srce priklanja jednoj u odnosu na drugu stranu. Kao što kaže Vjerovjesnik, alejhisselam:

‘U narodima koji bijahu prije vas postojaše govornici. A kada bi u mome ummetu bilo takvih tada bi Omer bio od njih.’[3]

Taj ‘govornik’ označava osobu koja govori po ilhamu.”[4]

U duhovnome hodu pojedinca (Sayr As-Sulūk) duša čovjeka koji se nalazi na trećem mekamu naziva se “nadahnuta duša” (An-Nafs Al-Mulhima). “Treći stepen duhovnog uzdizanja, tevhid uz-Zat. Nestajanje tvoga bića (ličnosti) u Božijem Biću.”[5]

Spominjući ovu dušu, Kur’an časni veli:

Tako mi Sunca i svjetla njegova,

i Mjeseca kada ga prati,

i dana kada ga vidljivim učini,

i noći kada ga zakloni,

i neba i Onoga koji ga sazda,

i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini,

i duše i Onoga koji je stvori,

pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini (Fa Alhamahā), -

uspjet će samo onaj ko je očisti,

a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi![6]

“Dao joj je da razumije Sunce Duha (Šams Ar-Rūh) i Mjesec srca (Qamar Al-Qalb), uz pomoć njih da osjeti sučeljavanje sa melekutskim svijetom, da se ustali u spoznaji koju njih dvoje omogućuju; da se ustali u bogobojaznosti (At-Taqwā), a da omrzne razvrat koji dolazi preko razuma kao propadajuće materije (Al-‘Aql Al-Hayūlānī).”[7]

2.2.2. POLOŽAJ EVLIJE U ODNOSU NA BOŽIJEGA POSLANIKA

Nakon smrti hazreti Muhammeda, alejhisselam, milodarja poslanstva više se ne crpe sa Vrela. Naravno, riječ je o zakonodavnome prestanku poslanstva, zato se i kaže:

“Ukoliko se povjerenje ukaže dvojici zastupnika, tad pogubite onog drugog”.[8]

Hazreti Ibn ‘Arabī kaže:

“Taj vid zastupništva zasniva se na poslanstvu ali na njegovu unutarnjemu obzorju. “

Pošto poslanstvo aktualno, jeste samo jedno, trenutno važeće a nakon odlaska Poslanika islama hvaljenoga iz Svijeta pojavnosti i konačno, zasnivanje zastupništva na njemu može biti samo jedno. Dakle, u spomenutoj predaji, samo jedan zastupnik ima pravo, samo jedan zastupnik jeste zastupnik. Inače:

‘Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se.’

U pogledu duhovnoga zastupništva ono se nastavlja i nakon odlaska Poslanika punine iz Pojavnoga svijeta. Poslanik islama, alejhisselam, umro je a da nije imenovao nasljednika, jer je znao da će neko primiti zastupništvo od njegova Gospodara i postati zastupnikom imenovanim od Boga, ali saglasno otkrivenom Vjerozakonu.

Prema tome, budući da je on to znao, nije želio nikakvo predupređenje u vezi s tim.”[9]

Kako Aš-Šayh Al-Akabar u svojoj knjizi objašnjava odnos duhovnoga nosioca prijateljevanja (Al-Wilāya) i i nosioca poslanstva (Ar-Risāla), a kroz idealnu narav Božijega poslanika hazreti Dāwūda, govor o nužnosti zahvalnosti na darivanoj egzistenciji ne podrazumijeva isključivo njen vanjski obzor već implicitno zahtijeva i unutarnje shvatanje.

Obaveza iskazivanja zahvalnosti Bogu na blagodati proističe iz blagodati koja je čovjeka učinila Božijim zastupnikom i to na način pukoga odabira, baš kao što je Božija Volja putem pukoga odabira neke odredila poslanicima (Ar-Rusul), a neke vjeronavjestiteljima (Al-Anbiyā’).

Hazreti Ibn ‘Arabī veli:

“Znaj da kao što se desilo izlijevanje Bitka na stvari putem odabira (ne putem zasluge) tako je i bivanje Božijim namjesnikom stvar odabira. I vjerovjesništvo (An-Nubuwwa) i poslanstvo (Ar-Risāla) i (uopće) namjesništvo uz učešće u vlasti, zahtijeva i potčinjavanje (At-Tashīr) određenoj dimenziji Božanstvenosti koja je izraz Prisustva (Al-Ḥaḍra) Imenâ ‘Velikodušni’ (Al-Ğawād) i ‘Darežljivi’ (Al-Wahhāb).”[10]

Prema tome, evlija je u izravnoj vezi sa hazreti Poslanikom islama, alejhisselam, pa je tako i “evlijaluk” (Al-Wilāya) izravno izljevanje stvarnosti poslanstva (Fuyūḍāt Haqā’iq Ar-Risāla).

Ipak, svi su velikani tesavvufa i pored ove činjenice apsolutnu prednost davali Božijim poslanicima i vjerovjesnicima, alejhimusselam. Tako Abdul Hossein, govoreći o prvome susretu hazreti Mawlāne Ğalāl Ad-Dīn Rūmīja i hazreti Šamsa Tabrīzīja, kaže:

“… kada se (hazreti Mevlana), zadovoljno i bezbrižno, putem koji vodi preko bazara, vraćao kući, nepoznati prolaznik nalik propalom trgovcu odjednom priđe iz gomile i drsko uhvati nakićene uzde konja nadmenog gradskog fakiha i muderisa. Zagleda se u njegove oči, čiji prodoran, zapaljivi sjaj nije smio otrpjeti niti jedan murid i učenik. Odjek njegova glasa ispuni visoki strop bazara. Taj nepoznati, drski glas postavi mu naizgled paradoksalno pitanje:

‘Da li je onaj što je ljudima približavao svijet čistog uma (sarraf-e‘‘ālam-ema’‘nī), Muhammed (s.a.v.s.), bio veći, ili Bajazid iz Bistama?’

Mevlana iz Ruma, koji je najviši mekam (maqām) evlija smatrao manje vrijednim i od najnižeg stepena poslanika, i činilo mu se da je oko toga saglasan sa svim evlijama i ranijim velikim šejhovima, odgovori tonom prepunim srdžbe:

‘Muhammed (s.a.v.s.) je posljednja karika u lancu poslanika, kakve veze s njim ima Bajazid iz Bistama?’

Međutim, derviš nalik trgovcu, koji ne bi zadovoljan ovim odgovorom, zagrmi:

‘A zašto je onda Muhammed rekao -Slavljen neka si, nismo Te spoznali-, a Bajazid: -Slavljen neka sam, kako sam uzvišen ja!-?’

Propovjednik i fakih iz Konje, upoznat sa svijetom evlija iz onog što je bio pročitao i čuo, na Bajazida je gledao isključivo s poštovanjem. Zasigurno nije mogao, poput nekog običnog fakiha i propovjednika, ostrašćeno poricati pira iz Bistama i proglasiti ga nevjernikom. Znao je da se tvrdnja pira tarikata ne kosi sa onim što se prenosi od donosioca Šerijata, te da svako od njih ima drugačiji hal i mekam. Na trenutak je razmislio a zatim odgovorio:

‘Bajazid bijaše nestrpljiv i kriknu nakon jednog gutljaja. Muhammed je ispijao more, jednom čašom, ne izgubi razum i spokoj!’ ”[11]

3. PREDAJE O EVLIJAMA U STAROM SARAJEVU

U ovom poglavlju namjeravam kazati par riječi o samim predajama o evlijama do kojih sam došao i koje sam spomenuo u ovome radu. Najprije valja kazati da su predaje koje je zabilježila Esma Smailbegović u svojoj knjizi, a što inače važi i općenito za sve predaje, po svojim osnovnim karakteristikama bitno određene od strane osobe koja tu predaju kazuje. Posebna vrijednost predaja donesenih u knjizi Esme Smailbegović je ta da su sve zabilježene predaje zapisane tačno onako kako su izrečene, u originalnom obliku. Jezik je često arhaičan, riječi koje se upotrebljavaju u predajama često bi valjalo razumijevati onako kako su se shvaćale i upotrebljavale u vremenu u kojem su izrečene. Pa ipak, jezik je i danas razumljiv tako da smatram da nije potrebno dodatno ga tumačiti. Sve predaje sam naveo u obliku u kakvom je i zabilježena, bez lektorskih intervencija i dodatnih pojašnjenja. Ličnosti o kojima je riječ su također, manje ili više poznate što u krajnjoj liniji za razumijevanje konkretnog događaja nije ni važno. Uglavnom su to evlije o kojima se je već čulo i o kojima se zna.

3.1. IZVORI PREDAJA O EVLIJAMA

Predaje o evlijama čije ću tekstove navesti u ovome radu uglavnom sam preuzeo iz nekoliko djela. Na prvome mjestu, kao osnovni izvor iz kojeg sam preuzeo najveći broj predaja je knjiga Esme Smailbegović pod nazivom "Priče o starom Sarajevu". U tom sam djelu pronašao najviše građe koja se odnosi na teorijska razjašnjenja pojma predaje, kao i najviše zapisanih predaja o evlijama.

Nekoliko predaja, njih svega dvije koje se odnose na Turbe sedmorice (Jedileri) i Koštrino turbe, naveo sam iz djela Vlajka Palavestre "Legende iz starog Sarajeva", ostale predaje koje ovaj autor navodi u ovome djelu nisam naveo, jer su skoro u istoj verziji već spomenute kod Esme Smailbegović.

Tekst Alije Bejtića "Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta" bio mi je također od velike koristi, osobito zbog imeničkog popisa imena sarajevskih evlija koje sam naveo u cjelosti.

[1] Fejzullah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 14.

[2] Fejzullah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 21.

[3] Za ovu verziju Ibn Taymiyya ne navodi prenosioce, samo kaže da je bilježe Al-Buhārī i Muslim.

[4] Ibn Taymiyya, Šarḥ 'Alā Futūḥ Al-Ġayb, Dār Al-Qādiriyy, Bejrut, 1994., str. 18.

[5] Fejzullah Hadžibajrić, Tesavvufsko-tarikatski rječnik, str. 34.

[6] Aš-Šams, 8.

[7] Ibn ‘Arabī, Tafsīr, Dār Iḥyā’ At-Turāt Al-‘Arabī, Bejrut, 2001., str. 435.

[8] Ibn Arabi, Dragulji poslaničke mudrosti, Bemust, Sarajevo, 1995., str. 225.

[9] Ibn Arabi, Dragulji poslaničke mudrosti, str. 225.

[10] Al-Kāšānī, Šarḥ ‘Alā Fuṣūṣ Al-Ḥikam, Šaraka Maktaba Wa Maṭba‘a Muṣṭafā Al-Bābī Al-Ḥalabī Wa Awlādih, Kairo, 1987., str. 245.

[11] Abdul Hossein Z., “Izlazak sunca”, Znakovi vremena, ljeto 2003, br. 20, str. 185.

3.1.1. O EVLIJAMA STAROG SARAJEVA (ANALIZA)

Prije nego što navedem predaje objavljene u knjizi Esme Smailbegović, ukratko ću predstaviti jedan dokumenat, za ovu tematiku veoma važan. Radi se o imeničnom popisu evlija na turskom jeziku. Radilo ga je zasada nepoznato lice, negdje poslije 1832. godine. Uz imena evlija, popis sadrži i niz drugih značajnih i zanimljivih podataka iz oblasti materijalne kulture i folklora. Dokumenat je značajan jer predstavlja jedinstven dosada poznati izvor svoje vrste na našem terenu.[1] U njemu su navedena i lica na koja se odnose predaje koje je u svojoj knjizi navela Esma Smailbegović. Iz pomenutog dokumenta možemo steći detaljan uvid u strukturu ličnosti koje su Sarajlije štovali kao evlije. U dokumentu je spomenuto 83 imena evlija i još nekoliko neimenovanih (neoznačen broj mezara na Bentbaši i braće Čelja). Isti popis sadrži podatke o ukupno 74 kultna mjesta gdje su muslimani iz Sarajeva palili svijeće i "išli na murad".

Među njima su, najprije, 80 muškaraca i 3 žene.

U pogledu samih zanimanja, koja su obavljali, prema podacima koji su se mogli izvući iz samog popisa, struktura je ovakva:

- Šejhovi i uopće derviši (sufije) - 42 kultna mjesta

- Ulema (muftije, muderisi i dr.) - 14 kultnih mjesta

- Osnivači džamija - 10 kultnih mjesta

- Ratnici šehidi, upravni funkcioneri i uopće vojnici (čorbadžija, Murad-vojvoda i Abdullah Muzaferija) - 3 kultna mjesta

- Neidentificirano (sin Ismail-dede i Husejn Koštro) - 2 kultna mjesta

Od svih spomenutih najviše je šejhova i uopće derviša, jer su oni u skladu sa svojim specifičnim načinom života u narodu oduvijek bili doživljavani kao osobe koje su veoma bliske položaju evlije.

Kada su u pitanju kerameti spomenuti u predajama uočavamo da je najčešće spominjani keramet prijenos iz jednog mjesta u drugo, tako što bi neka osoba stala na nogu evliji i zažmirila, a evlija bi ga prebacio na neku drugu lokaciju. Također, često spominjani keramet je i predviđanje budućih događaja, bilo da se oni odnose na samog evliju (npr. kada evlija zna tačno kada će umrijeti ili kada predvidi šta će se dešavati s njegovim mezarom nakon izvjesna vremena) ili na nekoga drugog (npr. kada se predvidi ulazak okupacionih sila i slično). Također kao jedan od češće spominjanih kerameta navodi se i izuzetna pobožnost i strpljivost u životu. Treba još spomenuti i slučaj ukazivanja Kabe. Naravno, radi se samo o najčešće spominjanim vrstama kerameta.

Također, u pogledu vremena u kojem žive i djeluju evlije spomenute u ovom dokumentu i u predajama zapisanim u knjizi Esme Smailbegović, valja reći da su najstariji od njih još iz vremena potpadanja ovih krajeva pod tursku vlast, a da su najmlađi od spomenutih živjeli u vremenu austrougarske okupacije.

Tekst popisa u prijevodu glasi:

NEKOLIKO POIMENIČNIH NAVODA TURBETA I ČASNIH GROBOVA POŠTOVANIH ŠEJHOVA, ČASNIH DOBROTVORA TE GLASOVITE ULEME I DOBRIH LJUDI POKOPANIH U GRADU SARAJEVU, KOJI SE SMATRAJU EVLIJAMA, A ČIJI SU GROBOVI MJESTA HODOČAŠĆA NA KOJA SE IDE NA MURAD

- Turbe znamenitog Gazi Husrev-bega, dobrotvora, pred (njegovom) časnom džamijom. U dobrom stanju. Mjesto hodočašća (ziyāretgāh).

- Turbe emira Murad-vojvode, oslobođenog roba gore imenovanog. U dobrom stanju.

- Jediler turbe. U (tome) turbetu, koje je na glasu, sedam grobova. Kraj Begluk-saraja, a ispred Čokadži Sulejmanove džamije. U dobrom stanju. Mjesto hodočašća.

- Turbe Jusuf-paše, na groblju zvanom Ali Ufak. Znamenito i očuvano mjesto hodočašća.

- Kadirijski šejh hadži Muhamed (Mehmed)-efendija, pokopan pred kapijom tekije. Njegovo je turbe čitavo i hodočasti se.

- Turbe sultana duhovnog carstva (sultān-i mānevi) Šemsi (!)-dede i Ajni-dede, na glasu, očuvano, kraj mekteba naspram džamije u Hadim Ali-pašinoj mahali. Mjesto hodočašća.

- Turbe Urjan-dede, na glasu, očuvano, na mjestu zvanom Piščivoda, na kraju šehera. Mjesto hodočašća.

- Turbe Džebbar-dede, na glasu. Pokopan u Mahali Souk-bunar. Mjesto hodočašća.

- Turbe Šaban-dede, na glasu, pokopan u Mahali Čokadži hadži Sulejmana. Mjesto hodočašća.

- Turbe sultana duhovnog carstva šejha Ahmeda, bilo u dobrom stanju, a sada je opalo. Znamenit grob, na koriji mevlevijskih šejhova. Mjesto hodočašća.

- Turbe starine šejha Muhameda (Mehmeda), mevlevije. Bilo je čitavo, a sada je ruševno. Na glasu je njegov grob, u ogradi od parmaka, iznad navedene korije. Mjesto hodočašća.

- Mevlevijski šejh Abdulfettah-efendija. Nema turbeta. Zna mu se grob, iznad navedena korije. Mjesto hodočašća.

- Turbe šejha Muhammeda (Mehmeda), razrušeno. Grob mu je na Bjelavama, u groblju u Mahali Pačadži hadži Nesuha. Na glasu mjesto hodočašća. Kraj njega je pokopan mevlevija Sulejman (Selman?)-dede.

- Dobrotvor Mustafa-beg Skenderpašić (Iskenderpaša-zade). Zna se za njegov grob, kraj dvorišne kapije džamije (Skenderije). Naspram dvorišne kapije pokopan Durak-hodža i njegova rodbina.

- Dobrotvor Hadim Ali-paša, grob mu je u haremu (njegove) časne džamije. Na glasu mjesto hodočašća.

- Kizil Veli-dede. Pao kao šehit (u službi) cerskog pješaka. Kraj Musalle. Mjesto hodočašća.

- Kadirijski šejh Ali-efendija, zna mu se grob, u vrhu groblja Čigaluša. Na vrhu nišana iznad glave jama (kazma) u vidu findžana. Mjesto hodočašća.

- Čekirkči Muslihuddin-efendija.

- Turbe Koštre Husein-efendije. Očuvano. Grob mu je u groblju u mahali hadži-Sejid (!). Na glasu mjesto hodočašća.

- Šejh Bali-efendija. Nema turbeta. Grob mu je poznat, u groblju iznad Kara Ferhadove mahale. Na vrhu njegova oblog (mudevver) nišana jama u vidu findžana. Mjesto hodočašća.

- Šejh Muhammed (Mehmed) Safi-dede. Zna se za njegov grob, u dvorištu časne džamije Armagandži Sinana. Na vrhu njegovih nišana jama u vidu findžana.

- Dobrotvor divan-katib Hajdar-efendija. Turbe mu je u dobrom stanju. Ispred (njegove) časne džamije. Glasovito.

- Šejh Osman-efendija Logavija. Zna mu se grob, pokopan pored časne džamije Buzadži hadži Hasana.

- Šejh Ramadan-efendija. Na vrhu nišana iznad glave (tipa) mudževeze jama u vidu findžana.

- Dobrotvor Buzadži hadži Hasan. Zna se za njegov grob, turbeta nema. Pokopan pored (svoje) džamije.

- Šejh Abdulvehab-efendija. Zna se za njegov grob. Na vrhu nišana jam u vidu findžana. Pokopan u haremu časne džamije Buzadži-zade.

- Hadži Muzaffer i njegovi potomci. Učen čovjek (ālim), književnik (ehl-i kalem) i znalac (sāhib-i marifet) hadži Husein-efendija Muzaferija i brat mu Muhamed (Mehmed)-efendija. Zna se za njihove časne grobove. Pokopani u dvorištu spomenute Buzadži-zade džamije.

- Šejh hanekaha Muhamed (Mehmed)-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u dvorištu navedene časne džamije.

- Faiki šejh Ibrahim-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan kraj mekteba naspram časne džamije Sarača Alije. Na vrhu oblih nišana iskopano koliki je findžan.

- Dobrotvor Sarač hadži Alija. Zna se za njegov grob, kraj (njegove) džamije. Ima natpis (tārih) na nišanu.

- Šejh Abdulkerim, sin Sejidov. Zna se za njegov grob, pokopan kraj navedene (Sarač hadži Alijine) džamije. Na nišanu ima natpis.

- Turbe šejha hadži-Sinana.

- Šejh Husein-efendija, drži se da je evlija (mezinne-i kirāmdan), imam, zna se za njegov grob, pred časnom džamijom Ferhadijom. Nišani (tipa) mudževeze.

- Muderis, evlija i dobrotvor glasoviti Bistrigija šejh Ibrahim-efendija. Kutb ... Zna se za njegov grob, pod minaretom časne Careve džamije. Njegovo je turbe u ruševnom stanju.

- Dobrotvor čuveni Kemal-beg. Zna se za njegov grob, pokopan kraj (njegove) časne džamije. Kameni nišani s natpisom.

- Garib Jusuf-dede, iznad Hanbine carine (Hānbo bāchānesi ūstūnde), zna se za njegov grob. Mjesto hodočašća.

- Šejh Musli-kalfa. Zna se za njegov grob, pokopan u dvorištu časne džamije Abdulhalimage. Na vrhu nišana iznad glave jama u vidu findžana.

- Dobrotvor Hitri Sulejman-efendija. Zna se za njegov grob, nasred groblja u dvorištu (njegove) časne džamije. Na vrhu njegovih oblih nišana iskopano koliki je findžan.

- Derviš Kuko i Idris-dede. Zna se za njihove grobove, u dvorištu džamije Abdulhalimage. Nišani obli.

- Idris hodža-efendija. Zna se za njegov grob, u dvorištu časne džamije Hadži Sejdi. Na vrhu nišana više glave iskopano koliki je findžan.

- Hadži Halil-efendija. Zna se za njegov grob, u groblju naspram minareta džamije Kadi Bali-efendije. Nišani s glavicom.

- Groblje s više grobova časnih mevlevijskih šejhova na mjestu zvanom Bendbaša. Mjesto hodočašća.

- Mostarac Ahmed-efendija.

- Ćesrija (Kesri-zāde) Ahmed-efendija, muftija, i Šakir-efendija.

- Hadži Bešlija Mustafa-aga.

- Znameniti starina šejh Ismail-čelebi-dede, zvani Čeljo. Zna se za njegov grob i grobove njegove braće. Pokopani kraj časne džamije Jakub-paše, zvanog Mago. Na (njihovim) mevlevijskim nišanima iskopano u vidu findžana.

- Topuz Sulejman-dede. Pokopan pod minaretom časne džamije Kečedži Sinana. Zna mu se grob.

- Sari (''Žuti'') hafiz Hasan-efendija. Drži se da je evlija. Zna se za njegov grob, koji je na glasu. Turbeta nema. Mjesto hodočašća, ograđeno samo parmacima.

- Čajno hadži Mehmed-efendija, bio znamenit muderis i muftija, pokopan na groblju na Bakijama, zna se za njegov grob, ima na nišanu natpis. Mjesto hodočašća.

- Muftija hadži Mustafa-efendija, pokopan na groblju Bakije, zna se za njegov grob, na nišanu ima natpis.

- Šejh Ibrahim Zindžir-dede na Gorici, turbe mu je dobro očuvano, nakšibendija.

- Knjižničar hafiz hadži Mahmud-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan na groblju na Hanbinoj carini. Ima na nišanu natpis.

- Logavija šejh Abdusamed-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u dvorištu časne džamije Buzadži-zade. Na nišanu ima natpis.

- Sin travničkog Ismail-dede, zna se za njegov grob, kraj državnog (begluk) ambara sarajevskog grada (tvrđave).

- Dobrotvor i čestiti učeni čovjek Kantamir Abdulah-efendija, pokopan u dvorištu časne džamije Bakr-babinoj mahali, naspram knjižnice koju je on podigao. Zna se za njegov grob. Nišani s natpisom.

- Mujezin derviš Abdija, zna se za njegov grob, pod minaretom časne džamije Jahja-paše. Na vrhu nišana iskopano u vidu findžana.

- Derviš Abduselam, grob mu je u dvorištu časne džamije Dāradžik hadži Ahmeda. Na nišanu natpis.

- Sultan duhovnog carstva Karačalija, na glasu. Zna se za njegov grob, pokopan na sred puta iznad čaršije Kovači.

- Muzaferija Abdulah-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u groblju Jekovac. Glasovit u vještini. Na nišanu natpis.

- Mudževvid hadži Sadik-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u pomenutom groblju Jekovac.

- Ćoše hadži Osman hodža-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u groblju naspram časne džamije u Mahali Kebkebir.

- Dobrotvor Nebrdilo hadži Alija. Zna se za njegov grob, pokopan u bašči naspram časne (njegove) džamije. Nišan s glavicom.

- Davud hodža-efendija. Pokopan pod minaretom časne džamije Nebrdilo. Nišan s glavicom.

- Varuk-dede. Bilo je njegovo turbe pa propalo, tek se raspoznaje grob. Pokopan kraj kule na Ploči.

- Glasoviti Mustafa-aga Čorbadžija. Šehit iz doba fetha. Zna se za njegov grob, nalazi se na mjestu zvanom Obhodja naspram sarajevskog grada (tvrđave). Mjesto hodočašća.

- Ramadan-baba. Pokopan pod minaretom časne džamije Čobana Hasana.

- Đulbadža-kaduna, glasovita. Zna se za njezin grob, pokopana u groblju Ali Ufak.

- Merdžan-kaduna. Na glasu je njezin mezar. Pokopana ispred Singi njive na Bakijama. Mjesto hodočašća ženskog svijeta.

- Nefisa-kaduna, smatraju je evlijom, poznata pod imenom Vaizkinja bula. Pokopana u Velikom groblju.

- Hadži Hasan-efendija, muid i mualim. Zna se za njegov grob, u dvorištu ispred časne džamije Buzadži-zade.

- Hadži Sinanovo turbe, očuvano i uređeno.

- Mevlevijski šejh Mahmud-aga, pokopan u groblju uz kadirijsku zaviju (tekiju). Nišani obli. S natpisom.

Setri-dede-efendija, šehit, pokopan u uglu Logavina sokaka. Turbe očuvano. Mjesto hodočašća.

3.1.2. PREDAJE KOJE JE ZAPISALA I OBJAVILA ESMA SMAILBEGOVIĆ

153.

Razgovarali ljudi u čaršiji o Sulejman efendiji i govorili kako je on evlija. Jedan u društvu reče da je Sulejman efendija veliki ljubitelj para (novaca). Drugi se tome usprotiviše i rekoše da to nije istina. Zaključe da njih nekoliko posjete Sulejman efendiju i da mu ponude nešto para, pa će se uvjeriti je li to tačno ili nije. Odu mu jednog dana kući, posjede izvjesno vrijeme i kad pođoše, izvade nešto novace, ponude ga Sulejman efendiji rekavši da mu to daju neka mu se nađe pri ruci. On se zahvali i reče neka to ostave za metlom iza vrata. Kad su podigli metlu, vide da u smetlju koje se nalazilo za metlom ima još nekoliko zlatnika. Ostave tu novac, pozdrave se sa Sulejman efendijom i vrate se u čaršiju.

154.

A hadži Mujaga mi kazuje, kao dijete otišo je s ocom Sulejman efendiji na Bajram, pa hladno bilo, u njega otvoreni prozori. Sve je pravio sam sebi neugodnosti. Nije tražio da mu bude ugodno, da je toplo, da je očišćeno.

- Eh, nek ste došli, baš kad ste došli, baš vam fala, da popijemo kahvu. Te telve malo nalio nekakve, korica hljeba nešta prid njiha metno, te kaže, otac ne more da jede, ali neće da odbije. Pa kad smo, kaže, pošli, veli otac:

- Bogati, da ti dam ovo hedije.

- Neću, kaže, imam ja toga. A otac sebi ruku, pa kaže dva-tri put:

- Molim te, da ti dam ovo hedije.

- Neću, odbija, odbija, pa kad je baš viš bio da ovaj Mulaga, otac hadži Mujagin neće da odustane od toga, pa kaže:

- Eto, kad ti nije žao, metni za metlu, i kaže metla stajala kod vrata, ono kao smetle, ovaj bunište po sobi, pa treba pokupit, kad on pomakne, kad tamo još dukata ima. Te kaže, otac dođe i ono svoje pet-šest u ono baci. To sam, kaže, očima svojim vidio, hadži Mujaga, rahmetli, Merhemić, kaže, možda mu je bilo šest-sedam godina, eto dok ga je otac za ruku vodio. Eto, tako je za Jakubovića se pričalo. Ima o njemu još puno.

155.

Dvojica u čaršiji razgovarali je li džaiz (dozvoljeno) poslije ikindije rezati nokte ili nije. Nisu se mogli sporazumjeti i odluče za to pitati Sulejmen efendiju. Jednog dana poslije ikindije upute se kuću Sulejman efendije s namjerom da njega za to pitaju. Kad dođu kući njegovoj na Banjskom brijegu, zateknu Sulejman efendiju gdje sjedi na minderu (sećiji) i čakijom (nožićem) reže nokte. Pošto je obrezao nokte, otare čakiju o šalvare (široke hlače), uze jabuku, iskriža je, uzme jedan dio sebi, a ostalo ponudi došljacima. Iza toga upita ih što su došli i jesu li imali kakva posla kod njega. Odgovore da nisu imali nikakva posla, nego su usput svratili da ga samo posjete. Iza toga su ustali, pozdravili se i otišli.

156.

Tako se pripovjeda da su se u njegovo doba (doba Žutog Hafiza) dvojica ljudi prepirali da li valja pred večer nokte rezati. Jedan je govorio valja, a drugi ne valja. Zato oni pođoše Hafizu da im on kaže čije je mišljenje ispravno. Kad dođoše njemu, ne malo se začudiše: Hafiz je sjedio i nokte rezao, a bilo je vrijeme akšamu.

Onaj koji je tvrdio da valja i pred večer nokte rezati reče: - Hafiz efendija, već je akšam a ti nokte režeš. Zar to valja činiti?

Na to će mu Hafiz:

- Bogu je čistoća u svako doba draga. Ti se čisti, pa u koje hoćeš doba.

[1] Alija Bejtić, "Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta", POF, XXXI/1982, str. 112. – 113.

157.

Historijsko je lice i neka Merdžan kaduna, koja se uz prije navedene uvijek spominje. I ona je, po narodnoj predaji, bila evlija. Muž joj je bio veliki pijanica, te ju je uvijek tukao. Ona je to stojički podnosila i šta više štap kojim ju je muž tukao omotavala je mekom krpom da on ne bi ruku nažuljio. Radi toga joj je Bog podario, da bude evlija. (Pričaju da žena može postati evlija za 40 dana, a muškarac ne može ni za 40 godina!!). Umrla je u Sarajevu 1107 (1695-1696) g., što se saznaje iz natpisa na njenu nadgrobnom nišanu, u groblju na Bakijama.

158.

Pošle hadžije na Ćabu i bili na Ćabi i obavili to svoje i vratili se, a jedan osto: “Neću vala, ja ću ostati da umrem ovdi, da se ukopam u ovom svetom mjestu”.

Hajde tako, neise, bio bogme godinu-dvije, kolko li je prošlo, ne ide. Bogme para već prikrajčilo, a vidi njega oni, što Ćabi hizmet čini, da je on Bosanac, da nije biva njihan i upita ga neđe, kaže:

- E, bre, što si ti osto ovdi, ja tebe sve viđam. Kaže:

- Ja sam osto da umrem u ovom svetom mjestu, da se ukopam. Kaže:

- Jah, dobro, kaže, neka si. Dođi ti meni, kaže, večeras malo na musafirluk da malo posjedimo da muhabetimo. Kaže mu, neise, đe će, kako će, i on ode i tako dočeko ga, nešta bezbeli ga je počastio i sidjeli i rekne mu, kaže:

- Vidiš li ti šta? Kaže:

- Vidim, kaže, jednu veliku zelenu bašču, sve, kaže, puna meiti. Jene, kaže, donose, a jene, kaže, uzimaju pa nose.

- E, kaže, drago moje, nemoj se ti patit ovdi, haj ti u svoje mjesto. Ako ti bineš ovo mjesto zaradio, ti ćeš, ovdi doći, vidio si kako donose. A ti ovdi umri, otićeš nuj đe si zaradio. Kaže:

- Nejmam ja sad su čim se vratiti, nejmam para. Ono je bilo, išlo se s devama, s brodovima i s vozovima, prije, nije ko sad.

- Dobro, kaže, ima jena Bosanka, ona je, kaže, na svaki vakat na sabahu u džamiji i ona, kaže najprva dođe nađemo je mi kad dođemo ovdi, a najpotljena izlazi. Kad mi svi izađemo, onda ona ustane i ide. I ti, kaže, ostani i kad ona ustane, ti kaže, nju zamoli i ona je Bosanka, ona će, kaže tebe prebaciti u tvoje mjesto. I on tako šutredan, kad pogledaj kad ima žena pod šamijom, viđo je on nju, al on ne zna otkle je ni šta je. Pod šamijom, bijelom, sve sjedi na koljenima, čeka da klanja i kad dođu ljudi klanja, i ope sjedi i kad svi iziđu, onda i ona ustane da ide. Eh, on sidio, ona sidjela, oni Bosanac, kad ona krenula, vidi da on neće, onda je i on usto i stao ona mu rekla:

- Šta je, šta hoćeš? On njoj kaže:

- Sestro, da si mi sestra, molim te ako kako moreš, daj me prebaci. Ja sam Bosanac, iz Sarajeva, pa osto, kaže, ovdi, pa nejmam više para, nejmam su čim da idem, a ne mogu življeti.

- E dobro, kaže, spremi se šutra izutra, pa ću te prebaciti. On se spremi sutra ižutra, sačeka, sve tako, kad ona došla, sačeka, ljudi izađi, ona ostani i on ostani.

- E, stani mi. Kaže, na desnu nogu, a sebi ruke, nemoj se držat za me, a zažmiri. Nemoj da si progledo dok ti ja ne reknem. Kad ja stanem i reknem ti, onda progledaj. Progleda, kad pogleda, kad na Trebeviću.

- Eno ti Sarajeva, ta hajde, a ja idem svojoj kući.

- E, bogati, kaže, sestro, kaži ti meni đe ti stanuješ da ja tebi dođem. A, eto da joj neku hediju donese valjala mu. Kako mu kazala, neđe u Buča potoku. Nejse, prošlo malo vremena, spremi se on, nešto joj uzme poklona i ode. Rekne hoće da ide, valjala mu je. Dođe kućica mala, malo sobice vako i malo kućice pod tahtom. Opazi ona njega, na vrata, ispred mraka bilo.

- E, bogami, kaže, sjedi tuj dok mi čojek dođe da upitam da te upuštim. On sidio, kad, kaže, pomoli se pjano, vuče šćapinu, blatav, jadan, čemeran. Ona, na vrata ga, kaže, dočeka, on sve, kaže, suje, udara je onim šćapinom. Ona ga, kaže, uvede tamo, presvuče ga, uljudila ga fino, kaže, sjede, onda mu reče:

- Čovo, kaže nekakav čojek pita, kaže more li noćiti.

- A, more, kaže, zovi ga. Onda ona izađe:

- Hajd, kaže. Onda on unišo, i tako tu bezbeli nešta sidjeli, klanjali, večero i sidjeli. E, sedam je puta spremo, a on uočio da je jena lubenica. Ona donesi, janica, kaže:

- Nije ta, daj drugu. Ona otidi pa malo stani i donesi.

- Nije ta, E sedmi put:

E, to je, kaže. A on uočio, a ona neće reći: nejma, nego ova. On vidi da je jena. I šutradan, kaže, lijepo mu ono sve očistila i uredila, i obuko se i ošo, pošo, šćap u birtiju. A vidio, šćap umotan peškirom.

- Bogati, kaže, što je oni šćap umotan?

- Zamotam, kaže, kad me tuče da ne užulja ruku.

- A bogati, veli, sestro, s čim ti postiže da si svaki dan na Ćabi?

- Eh, eno, kaže, s kim sam, s onijem pjanom, s njim sam to postigla – pa evlija.

159.

Merdžan-kaduna. Ona je ukopana na Ravnim bakijama. I za nju su pričali da je bila onako vrlo poštena žena, čestita žena. Stanovala je na Gorici i pričale biše hadžije da su je viđale, uisto vrijeme kad su je viđale ovdje u Sarajevu, da su je viđali u Mekki. Jedan hadžija je, sad se neću sjetit tačno kako mu je ime bilo, negdi je stanovao oko Bistrika, kako li. To sam slušo i od hadži Mujage, rahmetli, Merjemića. Otišo na hadž, i kako je prije bilo onih razbojnika, ovi, išlo se na devama pa biše razbojnici zastavljali one karavane i opljačkali. I opljačkan je bio i on. Osto bez novaca. Poslije, nit mu je ko stio pozajmit da se vrati, niti je imo, more bit da nisu imali. Samo, tražio je od koga da vrati se. Nije imo, osto iza njiha. I kad su ove hadžije krenule, nije se, prije se išlo po nekoliko mjeseci. Kako su hadžije išle, on je osto iza njiha i da je jedno jutro klanjo sabah u harem-Šerifu i vidio jednu ženu u bosanskoj odjeći, u feredži i u onome. I kad je ova žena, pristupio je njojzi i upito je. Govorila je bosanski, bosanskim jezikom, nije govorila arapski. Onda reko joj:

- Pobogu, sestro, da mi pomogneš. I kako ga je ona dovela u Sarajevo. Kad je došo u Sarajevo, počeli su vikat – pa nije on ni bio na hadžu, jer mu nije niko vjerovao da je mogao tako brzo doć. On nije htio ni raspravljat. Ali ga je ona zamolila da ne kazuje taj slučaj kako ga je ona dovela. I kad je ovaj, on je poslije dolazio njoj kao sestri svojoj i ona njemu, al' da je ona vrlo s mužem živjela u lošem. I kad je umrla, da je on nosio na groblje, nije dao drugom svijetu da nosi, nego reko:

- Ja ću nju nosit. E, to je ona žena koja je mene vratla. Tako se kazuje, a sad jel' to, nije li, ja neću u to ulazit.

160.

Na Hridu ovo bilo Koštrino turbe. Ovde na Bjelavama bilo turbe, isto i toga se sjećam. Šejh-Mehmed bio ukopan i po njemu se ova ulica zove Šejh-Mehmedova. E, kasnije kad su ovo pravili ove domove, onda su se, ja se sjećam, nekoliko ljudi kaže da se prenese on sa svojim nišanima negdi u neko drugo groblje, pa su kopali vako dva-tri metra i da su našli vako malo kostiju i cjevanica i vako, i ove njegove nišane da su prenijeli na Bakije kod Merdžan-kadune. A Merdžan-kaduna je bila čuvena da je bila, kažu, vidovita i da je velike teškoće podnosila sa svojim mužem, pjanac jedan bio i tukao bi je i vako, a da su je hadžije viđale u Meki, u džematu kraj Ćabe. Sarajlije koje su je poznavale da su je viđale i jednom je hadžiji pomogla prilikom nekako da dođe. E, nije on kazivo. Rekla:

- Nemoj, molim te, kazivat da si me vidio. Šuti, pomogla sam ti i eto. Pa kad je umrla, nije dao on da je iko nosi, on je nosio sam. Metno je tabut na glavu i odnio sa Gorice na Bakije. I njeno ime, i sad joj nišani imaju na Bakijama i ima tačno kad je, godina kad je ukopana.

(A kako to za Meku?)

Da je viđana u džematu. Hadžije odu u Meku i, recimo, hadžije klanjaju kod Ćabe u dvorištu, i vide nju klanja, a znaju ostala iza njih u Sarajevu. Tako da su je u isti momenat mogli vidjeti i ovi i oni, e sad, kako je to, nećemo u to ulaziti jer je to malo nevjerovatno. More bit da se nekome prividilo.

Postoje i sad nišani na Bakijama ravnim.

161.

Pripovijeda se da je neki Čeljo zbog mnogih prestupaka bio protjeran iz Sarajeva. On je živio u progonstvu dugo vremena i bio se skoro obikao. Jednog dana vidi Žutog Hafiza gdje ide prema njemu. Kad je došao do njega, reče:

- Kad ti, Hafize. Dođe ovamo? Jesu li i tebe protjerali? Na to će mu Hafiz:

- Došao ja, Čeljo, po te da te vodim u Sarajevo. Stani mi na nogu i zatvori oči!

Čeljo mu stade na nogu i zažmiri. Pošto mu Hafiz reče da progleda, on vidje da nije više u tuđem svijetu, nego – na Kovačima u Sarajevu. Hafiz ode svojim poslom. A Čeljo kući u Čeligoviće.

162.

Kad je Eugen popalio Sarajevo, zarobio je i jednu ženu koja je stanovala u Vinogradu, te ju je poveo sa sobom i predao u Budimu nekome u službu. Žena je služila na zadovoljstvo svojih gospodara, ali joj ipak nije dopušten pristup u jednu zgradu. Kad su jednog dana njezini gospodari nekud otišli, ona nađe ključe, otvori zgradu i na svoje veliko čudo ugleda kuburu od nekog mezara. Žena padne po kuburi i odmah se bajliše. U to se pojavi neki starac u ahmediji, koji je upita odakle je i ko je. Ona mu kaže da je iz Sarajeva, a starac je upita zna li gdje je Magribina džamija. Ona reče da zna, a on je zapita bi li joj bilo drago tamo biti, što ona, svakako, potvrdi. Starac joj reče da mu stane na nogu i zažmiri, što ona i učini. Kad je otvorila oči, bila je u Sarajevu kod Magribine džamije. Od tada je ona išla svakog petka u Magribinu džamiju, murad činila i učila Magribiji.

163.

Suljaga Zečević pripovijedao je kako se Muslihudin Čekrekčija u vrijeme namaza skrivao u ardiji, čemu se svijet vrlo čudio. Kada je jednom jedan od njegovih susjeda ušao za njim u ardiju, uze ga Čekrekčija za ruku i reče mu neka zažmiri, a kad ovaj to učini, reče mu da opet otvori oči. I kad je ovaj i to učinio, nađoše se njih dvojica u Meki kod Bejtulaha i tu su klanjali podne. Nakon toga nađoše se na isti način u ardiji.

164.

Čekrčija nije nikad išao u svoju džamiju, nego kad god bi džemat pogledao, on u dućanu. Jednom ga netko zapita zašto ne ide klanjati, kad je taku napravio džamiju? Čekrčija odgovori kad bude vrijeme za nekog vakta da mu dođe u dućan. Jednog dana taj dođe i Čekrčija mu rekne da mu stane na nožne prste, da zažmiri i da ne progleda dok mu on ne kaže. I tak stane neko vrijeme, dok mu on rekne da progleda. Kad progleda, vidje da su u safu na Ćabi. Tu klanjaju sa džematom, i opet on Čekrčiji stane na noge i zažmiri. Kad pogleda, vidi da je u Čekrčinu dućanu. A u isto vrijeme u Čekrčinoj džamiji ljudi klanjali i izlaze. Čekrčija mu kaže da nikom ne govori ono z što ne zna. Čekrčija je imao dućan do džamijskih vrata na gornju stranu.

165.

O proroštvu pokojnoga Bistrigije priča se ovo: Tadanji šerijatski sudac, koji je sunetio svoga sina, pozvao je na gozbu sa ostalima i Bistrigiju na bašču na Hrid, gdje ju je bio priredio. Na taj poziv odgovorio je Bistrigija: ''Ja ću doći, ali jesti neću''. Sutra dan, kada se primaklo vrijeme gozbi, udarila Božjom voljom velika kiša, a pomenuti kadija se zabrinuo te se dosjeti da jela ponese u Carevu džamiju na sofe, a kada dođoše zvanici onamo na gozbu, tek što počeše jesti, donesoše mrtvo tijelo Bistrigijino dženazom, i tako se ispunilo njegovo proroštvo.

166.

E, gore ima naviše kad smo pošli na Kovače, na Ploči, ova džamija što ima, ispod nje jedno greblje, nako malo, more bit jedno dvajestak kabura među kućama, tude je bio ukopan, i sad je ost'o. Al' mu je nišan donekle stanio se, gore iznad džamije u greblju i hadži Mehmed-efendija piše da je gore. Nije. A meni je hadži Mujaga prstom pokaz'o:

- Eno ondje je ukopan hadži Mestvica Mulaga.

Mestvica Mulaga su ga zvali, i on je, zapisiv'o bi svijetu vako, pa eto nekog boli glava, nekog nešto, pa bi zapisivo. A inače, evlija je bio. A ima jedan ćitab koji se zove ilmidžifl, ima u biblioteci, i da je od Hazret Alije taj ćitab, tako se kazuje, pa može da u tom ćitabu toliko može sebi obračunati kad će umrijeti. E, oni su ustanovili, prid jednim Muid-efendijom učili, trojica ih, pa su obračunali. Mestvica je sebi obračun'o na dva tri dana, recimo, petak, subot i nedelj i fakat je u ta tri dana umro, u godini toj i toj, i u mjesecu tome i tome.

167.

E, to o Mestvici kazuje, a još ima puno stvari o Mestvici. Vrlo je bio interesantan. Eno onde mu je u tabacima, baš gdje je ova Tabačka džamija, đi su Daire, eno onde mu je bio ko jedan dućančić, i vako je zapisivo, a kaže da hin je Muid-efendija, hodža koji ih je učio, u ovome ilmidžiflu, ćitabu, trojica ih je bilo još dvojica sa Mestvicom Mulagom. Pa je reko: ''Dođite vi sutra, nek ste kod mene, kod kuće.''; i došli oni, i s njima razgovarao, lijepo s njima, nije bolestan nimalo bio. ''Eh'', kaže, ''vakat je došo da se seli.'' Ništa, oni šute. ''Nego'', kaže, ''hoću ja abdest da uzmem''. Pa je usto da uzme abdest. Jedan je od njiha iz ibrika mu poljevo, a jedan je čuvo mahramu da se otare abdest. Opro je lijevu nogu, nije otro abdesta, pao je tako, posrno, oni ga dohvatili i izdaho. To tako kazuju za taj ilmidžifl, da toliko more obračunat, da čovjek sam sebi sazna dokle će živjet, koji dan i tako. Pa, Mestvica je u tri dana, a Muid-efendija u sahat i u minutu. Ima taj ćitab u biblioteci Husref-begovoj. A sad, eto, bil' mogo ko bit stručnjak da izračuna, ne bil', to je vrlo teško.

168.

Pa kaže hadži Mujaga, rahmetli, eno i sad u njegove ćerke ćitaba, Muhamedija zove se, rukom pisan, vrlo vrijedan. Donio je do šest godina poslije Mestvicine smrti valjda, jer ne znam to tačno da li je do šest, samo kasnije je umro Mestvica, a hadži Mujaga je kasnije rođen Merhemić. Ali je došao Merhemića ocu da se halali s njim jer su mu došli oni dani kad će umrijetii donio ćitab i rekao: ''Evo ti Mulaga, ovaj ćitab'', a u Mulage, hadži Mujaginog oca bilo pet-šest šćera, čini mi se da je bilo, a sina nije imao, ''kad ti se rodi sin, nadi mu ime Mustafa'', jer Mustafa mu je bilo dedino ime, ''nadi mu ime Mustafa i kad odraste kaži mu selam od Mestvice Mulage, i kad saznane podaj mu ovaj ćitab.'' I taj ćitab i sad u hadži Mujage. E, taj Mestvica bio ukopan, ali niže Džamije, ja znam sad mjestimice đi je, al mu je nišan odnešen gore, nije mu na grobu njegovom, a postojao je od zeničkog kamena nišan, i piše na njemu Mestvica Mulaga.

169.

Po predanju Kaim baba je bio drug Ali Gaibije, koga smo već pomenuli, i Đul Babe, koji je sahranjen u Budimu. Odakle je bio Kaim Baba, predanje ne zna. Ono kazuje da je živio u Sarajevu, da je tamo bio već u dubokim godinama, da je bio pobožan, da se smatrao za sveta čovjeka, i da je otud protjeran. O njegovom protjerivanju iz Sarajeva dvojako se priča. Po jednom kazivanju on se jedamput uhvati u kolo djevojaka i stane igrati. Ljudi mu zbog toga strašno zamjere, ali im on odgovori u pjesmi:

Kad budete ka i ja (tj. pravedni)

Vatajte se đe i ja!

Ne razumjevajući smisao njegovih riječi Sarajlije ga pritjeraju. Izašavši iz Sarajeva, on dođe u kuću neke babe i zamoli je za prenoćište. Baba ga primi i on prenoći. Sutradan on se stane moliti Bogu. Dok je on čitao molitve, baba mu je aminala. Posle molitve on joj rekne: ''Za zemlju se umolismo, za drvo i kamen ne mogosmo''. Čim on to izgovori, Sarajevo plane i izgori.

170.

Po drugom kazivanju Kaim Baba je protjeran iz Sarajeva iz drugih razloga. Dok je bio hodža u Sarajevu, pođe jedne blagoslovene (praznične) noći u džamiju. Odjednom vjetar dune i ugasi mu fenjer. Na to on izvadi svijeću iz fenjera i pruži je prema kandiljima koji su gorjeli visoko na munari i svijeća se upali. Ljudi koji su gledali ovo čudo, odmah opaze da je Kaim Baba veliki pravednik i Božji čovjek. Vidjevši šta je učinio, on se pokaje i rekne: ''E, šta učinih! Ja se otkrih da sam sveti čovjek!'' Da bi pokazo da nije, on ode u kafanu i počne piti, što ni obični muslimani ne smiju činiti, još manje sveti ljudi. Sarajlije se začude takvoj sablazni i protjeraju ga. Kaim Baba je imao mnogo učenika koji su ga voljeli i koji ga nisu htjeli ostaviti, već pođu s njim. Kad su izišli iz Sarajeva, Kaim Baba je učinio dovu (molitvu), a učenici su mu aminali. Poslije dove zemlja se stane tresti. Kaim Baba se pomoli Bogu i zemljotres stane. ''Za zemlju se umolismo, a za triješće (drvo) i kamen ne mogosmo!'' rekne Kaim Baba svojim učenicima. U to Sarajevo plane i izgori.

171.

Njihovi mezarevi se nalaze u ulici Medresetima, na Pirinu brijegu. Za Gajgusuza i druga mu pripovijedaju da su još za života rekli da će svijet između njih prolaziti. I zaista, na mjestu gdje su pokopani, i to baš između njihovih grobova, prolazi cesta. To su inače bećarski grobovi, a postoji vjerovanje da se prolazniku u gluho doba noći može na tom mjestu koješta prikazati...

172.

Dole na Atmejdanu postojala je isto džamija, medresa. Te se medrese dobro sjećam, a džamije se ne sjećam, samo temelje znam i groblje je bilo veliko. E da je, kaže, nekakav vidovit čovjek bio, derviš nekakav koji je bio ukopan, a kasnije kad se je ulica proširila, tačno je došao njegov grob na ulicu, pa kaže da je reko onim svojim dervišima, sad kod derviša je bivalo vako da nešto reknu malo začuđeno što ne bismo, drugi svijet ne bi mogao shvatiti, pa je on reko:

- Ukopajte mene, nemojte na leđa kad umrem, nego potrbuške me izvrnite, pa svijet reko:

- Đe ćeš se potrbuške ukopat i ovo i ono. Kaže:

- Lakše je teret nositi na leđima nego na prsima, i fakat mu je grob došo pod cestu, tako se je pričalo o njemu.

E tude je postojala medresa, vrlo lijepa, sad je onaj parčić niže prema onoj onde, a gore je bila Merhemića medresa i u njojzi je bilo dosta, petogodišnja je ona bila medresa rušenjem Careve medrese.

173.

Kako se pripovijeda, nekakvi se šaljivdžije dogovore da malo Hafiza ismiju. Zato povale jednog svog druga u tabut i pozovu Hafiza da klanja dženazu. Hafiz se odazove i upita:

- Hoćemo li klanjati živom ili mrtvom?

Oni mu odgovoriše:

- Ko je još klanjo dženazu živom? Mrtvom ti klanjaj!

- Tako je – reče Hafiz.

Pošto su klanjali dženazu, oni otvoriše i vidješe da im je drug mrtav.

174.

Bio jedan Žuti hodža, hafiz i hodža, eto ti i sve svijet š njime cirkozo. Nako, držali ga, eto, ko što je Mušović bio, e nako ga svijet, cirkozo š njime. Hajd, bogme, zdogovore se neki mladići da cirkoze, da mladića metnu na tabut i da pred Begovu džamiju donesu, a ugovorili s onijem hodžama kod džamije da oni dozvole da on njima klanja, tome mladiću, dženazu. I donijeli i metli ga pod onu čohu i fes i sve. Mladić umro, i eto ti. Kaže, dozvoliti hodži Žutome da on klanja, a kad klanja dženazu da on (mladić), skoči, da reknu eno, oživio, da cirkozaju. I oni dozvole. Znali su oti da je on živ.

- Hajd da nam klanjaš dženazu, umro nam ovi mladić. Kaže:

- Ja, bogami, ne smijem, to nije moje, evo hodža, kaže, koji klanjaju, a to moje nije, ja ne smijem.

- Hajd, mi ti dozvoljavamo. Oni imaju volju da him ti klanjaš.

Dobro, kaže. I on prešo i klanjaj dženazu i pošto sklanjo:

- E, kaže, hajte sad, nosite, te kopajte. Bio vam je živ, a sad je mrtav. Oni, bogme, otkri da ga dignu, dolje-gore, tamo-vamo, bogomi, mrtav. Dajte doktura, doktur dođi, pogledaj, kaže:

- Kopati, mrtav je on. Otadaj, taj se hodža gledo, e vako, ko malo vode na dlanu. Vidili da nešto pri njemu ima. Eh, kad je umro, e nuj ga ukopali, ono je bio nuda sve groblje, vamo vako i gore na Kovačima. I on je nuj ukopan na sred onog puta i ograđen bio, bolan, do skoro, na malo prije neg smo mi došli u Sarajevo razvaljeno, i fenjer, direk bio i fenjer gorio danom noći, na onom direku. Tuj se ukopo taj hodža. I smeto aotima, kako aoti idu ne mogu da se okreću, ono jedni odovud, jedan put ozdo i smeto, i bogme su oni njega otkopali i u Hamdinu carinu. Koja je kaže tuj bila dženaza, bolja nego prije, cijela ga našli. I onijeli ga tamo i ukopali, ali vidi, nuj sve nesreće bidu. Jedan aoto, nuj pogide Tuzlak jedan, drugi jope, ondi u onoj kućari đe je držo onu trafiku, treće, Korjenićka je nanišla nuda i pane i nogu slomi. I ja joj kažem: Bog te ne ubio, pa kud ideš, ja sve ono mjesto zaokružujem, šta se zna, da on jope nije nuj na svom mjestu, kad imaju te kudri-deve pa nose. Đe je Rusija, đe su odnijeli hodžu, a đe su odnijeli Kosu.

175.

A Žuti Hafiz je, s njim je džimbus bio, onako pobožan u svjetskim očima, ko je bio, cijenio ga je, a neko ga je čak izigravo, pa su ga jedan-put zovnuli:

- Hafize, kaže trebalo bi da klanjaš dženazu jednom, umro jedan – a živa čovjeka metli u tabut. Pa došo Hafiz da klanja dženazu.

- Hoćemo l', kaže, klanjat živu dženazu il' mrtvu?

- Ma kakva, kaže, živu, mrtvu ti klanjaj. I on klanjo, kad poslije čovjek, kad fakat umro.

E, njegov je grob onde nad Kovačima u onome i sad mu se zna gdje mu je nišan đi je i piše Sari-Hafiz, Žuti-hafiz. Na Kovačima, ovo đe je klesar, pa odma viza vi klesara, nekoliko koraka gore do puta imaju dva nišana vako, lijep jedan nišančić, i na onom jednom nišanu, znam mu ja mjestimice đi je grob, da je bio pobožan čovjek i evlija da je bio.

176.

Sulejman ef. Jakubović se pazio sa Ahmedagom Hafizovićem-Nakom. Ponekad bi Sulejman ef. dolazio petkom Ahmedagi kući. Duže vremena nije dolazio i kad su se jednom slučajno sreli, Ahmedaga upita Sulejman efendiju što ga nema i ne dođe mu kući. Ovaj obeća da će slijedećeg petka doći. Ahmedaga kaza ženi svojoj Habiba hanumi da će Sulejman efendija u petak doći. Reče uz to da se štogod pripremi za Sulejman efendiju. Habiba hanuma to kaza Muliji, koja je bila aščikaduna (kuharica) u Ahmedage. Kad to ova ču, reče:

- Ah, Bog ga ubio, sve i dolazi.

U petak je Ahmedaga čekao Sulejman efendiju što ne dođe kad je rekao. Sulejman efendija odgovori:

- Što ću dolaziti kad im nije drago.

Ahmedaga ispriča ženi šta mu je Sulejman efendija rekao i upita je je li šta ko govorio o njemu kod kuće. Habiba hanuma se sjeti šta je Mulija rekla i to kaza Ahmedagi.

177.

Za Sulejman efendiju sam slušo Jakubovića. On je umro kad je Austrija unišla, drugi il' treći dan na sofama u Begovoj džamiji. I to je bio čuven čovjek i ugledan, a jako skroman. Po zanatu je firaldžija, pravio bi firale, ono što se rekne nije vješt baš da je pravi majstor, ali je majstor, ali eto. Pa bi on one svoje firale ponio kroz čaršiju da ih proda, pa je jagma bila kome će ih prodati, jer nije imo on dućana, i onaj ko bi kupio ne bi ga pito ni pošto ni kako, nego mu dani višu cijenu neg što je; ali bi one njegove firale metno međ svoje, pa kaže, poslije, bi to bilo da bi oni prodo sve što god je imo robe bilo mu se prodalo. I za Sulejman efendiju Jakubovića, koji su ga upamtili, al' sad nema. Eto, Austrija kad je ušla, on je umro. O njemu ima puno tih doživljaja, događaja, e on bi obilazio grobove. Išo bi i iz Sarajeva polahko na Brus, pa na Brusu oni Šehitluci ima, zovu se, i sad su u životu, popravljeni. Malo su bili oštećeni. Pa bi na Brusu tude ozijaretio i preteferičio, pa bi onda otišo niza stranu, niz Miljacku, pa bi onda uz Miljacku se popeo na, na ovaj, kako se zove, na Buloge, pa na Brus, pa bi onda došo u Sarajevo. I bila su dvojica Travničanina derviša koji biše ga pratili, išli za njim, a ne biše govorili ništa s njim. I on je bio vidovit. Za njega kažu da su sabrali se u Svrze da vijećaju kako će, kako će otpor prema Austriji da naprave, pa su onda rekli jednom, zagovorili se da Jakubović šuruje s Austrijancima, a on je došo u tu kuću baš kad su oni to govorili, došo, pa je unišo na vrata. Neko reko trebalo bi ga išibat, potkovat, sad, stara čovjeka potkovat. Al' on došo na vrata i nije im izgleda ni selama nazvo, il' jes selam nazvo, al' nije govorio s njima ništa, pa je reko, kaže:

- Djevojka na Savi prala haljine, veš, pa joj pala kosa u vodu, pa zamahivala glavom da kosu vadi, pletenicu, na leđa, kad vidla više nje stoji Austrijanac – i kaže, počo plakat i izišo.

Biva, džaba vam je otpor davat Austrija će unić, jer niste, niste dovoljno naoružani, niti vas dovoljno ima prema Austriji. To him je odgovor znači, nije him vako reko, al' eto, to him je reko, i poslije, Austrija je unišla. Eh, on je odma do dva dana na sofama u Begovoj džamiji umro. Bio je ukopan na Hamzanijinom greblju, pa kad Hamzanijino greblje cesta prešla, i ovo vamo kod bolnice, onda su njega iskopali i njegove nišane prenijeli u Vinograd prema džamiji u groblju Pod trešnjama. I sad se nalaze nišani Jakubovića Sulejman efendije.

178.

Kad je Austrija došla u Bosnu bilo je hodža i mualima koji su naučavljali djecu i nisu bili oduševljeni prema Austriji, pa je bio između ostalih Kustura hodža. (Oni su iz Novog Pazara, al' su davno doselili ovde u Sarajevo. Pa je bio on i amidža – ja sam hafiza znao – i zvali su se Sokolovići. A nadimak him je bio Kustura, tako da him je to prezime prešlo i u službeno prezime.) I ovaj hodža Kustura je gledo i zapisivo kad je ko bolestan i kad je šta. I došla mu je nekakvog austrijskog oficira žena pa da joj on ogleda. I on je ima jedan ćitab i u ćitabu vrlo sve slično horoskopu, al' – ono što se rekne – pogodi iz igle u iglu: nije okolo, nego baš! Kaže on njojzi: ''Ti imaš čojeka!'' – ''Imam!'' – ''Taj čojek tebe vara!'' – ''Jest!'' – ''Iđe sa drugom takom i takom!'' – ''Jest!'' – ''Ti imaš ispod lijeve plećke jedan mladež, u obliku toliki i toliki!'' – ''Jest!'' - Sve je kazo i, nejse, ona doletjela i hoće da primi islam. Šta je, kako je – s tim bi bila rastavljena od muža... I onda su oni uspjeli da ga osude. Okrivili ga na mađije pa čak da svijet poludi zbog toga i naredili da ga objese, na Vracima. I u mene bi tetka kazivala, ona je upamtila to, očeva mi sestra... Kaže, velika je žalost bila kad su ga poveli i doveli gore na Vraca. I objesili su ga, ali je počela kiša padati: za prva tri dana je. Kaže, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izići, kad su to uradili: Kusturu hodžu ubili. To je moglo biti negdje odmah poslije ulaska Austrije do nekoliko godina.

179.

Pri gradnji ove džamije (Čekrkčijine) majstori se prepirahu gdje je kibla, jer se prema toj strani mora sagraditi mihrab u džamiji. Čekrči-baba pokaže rukom i pred očima majstora se ukaže Bejtullah. Među majstorima je bio i jedan vlah, koji odmah primi islam.

180.

Tvrdi se da je mihrab ovo džamije okrenut tačno prema kibli. O tom se priča: Kad se gradila džamija, objašnjavao je graditelj Čekrekčiji da je kibla u nekom drugom pravcu a ne u onom kako on pokazuje, ali se ovaj nije dao u to uvjeriti. I kad se tako nisu mogli sporazumjeti, reče odjednom Čekrekčija: ''Gledaj, eno Bejtullaha!'' i tek tada pristao je graditelj da mihrab okrene u pravcu koji je pokazivao Čekrekčija.

181.

Kad se u koga što pokrade, pa ne može da nađe kradljivca, donosi se s mezara Hafizova malo zemlje, te se na tu zemlju nešto uči. Iste noći će doći Hafiz i kazati ko je kradljivac. Ako se zemlja sutradan ne vrati na svoje mjesto, osoba koja ju je uzela neće imati mira, dok je ne vrati na mjesto. Čuo sam da je nekakvoj ženi prilikom preseljavanja nestalo nekih stvari. Ona je uzela zemlje sa Hafizova mezara i donijela je kući. Oko po noći uđe joj u sobu čovjek potpuno žut, bijele brade, u zelenom džubetu i reče joj:

- Zašto me uznemiruješ? Stvari su ti pokrali oni kolari što su ti prtljag prenosili.

Ona je odmah zemlju povratila i Hafiz joj se nije više pojavljivao. Da li je ovo istina ili je plod narodne fantazije, teško je provjeriti.

182.

O Žutom Hafizu se je kazivalo ako se nekom nešto ukrade pa ne mere nać', ne more nać pa džaba je, otiđi bi tad Žutom hafizu pa uzmi šaku zemlje sa njegovog groba, pa donio kući, pa metni pod jastuk – sanjaće uveče Hafiza i Hafiz mu rekne:

- Što me mučiš, tude ti je i tude – i fakat su ljudi nalazili te stvari.

3.1.3. USMENA KAZIVANJA

Predaje su oduvijek preživljavale stoljeća i živjele svoj život u živoj riječi, u procesu usmenog prenošenja koji traje i dan danas. Iako su u posljednje vrijeme intenzivirani napori na zapisivanju predaja, ipak raširenost nekog kazivanja, ima najviše zahvaliti usmenom prenošenju i prepričavanju među ljudima. Tim prije što je broj raznovrsnih predaja izuzetno veliki i što je gotovo nemoguće zapisati apsolutno svaku pojedinu predaju te je na taj način zaštiti od zaborava. Uvijek i na gotovo svakome mjestu može se čuti nešto potpuno novo ili se barem može čuti neka zanimljiva verzija nekog već poznatog kazivanja.

Svjestan sam da je veći broj narodnih predanja o evlijama ostao nezapisan i da bi se, poduzimajući jedan znatniji napor, moglo sakupiti mnogo materijala na tu temu.

PREDAJE O EVLIJAMA KOJE SAM ČUO OD SVOJIH PRIJATELJA I POZNANIKA

• Udin

Među starijim Sarajlijama još uvijek postoji sjećanje na čovjeka poznatog kao Udin. Kaže se da je bio dobri. Neke detalje iz njegova života navest ću prema kazivanju Kenana Čeme, kojem je kazivao njegov otac Salih, a njemu otac njegov Hamdija.

Naime, zna se kako je izvjesni Udin bio siromašan čovjek koji nije imao svoga doma. Do pred Drugi svjetski rat na konaku je bio kod Mujage Merhemića na Bistriku. Negdje pred rat, Mujaga zamoli Hamdiju Čemo da ga on preuzme kod sebe, što on i prihvati. Tako Udin dolazi u Hamdijinu kuću, u ulici Huremuša, iznad stare Bistričke stanice. Hamdiju je iz milja zvao paša.

Dolazi i rat. Hamdija odlazi na front u Rusiju, kao oficir njemačke vojske. Pred sam odlazak, govori Udinu kako se samo boji hoće li moći na sabahski namaz ustajati i hoće li ga metak pogoditi. Udin mu odgovara kako će ga on na svaki sabah buditi, a metak ga neće pogoditi. Kad se Hamdija vratio s fronta pričao je kako mu se svaki sabah ukazivao Udin, budeći ga na namaz.

Još jedan detalj vezan za Udina jeste događaj koji se zbio u toku bitke za Staljingrad (današnji Volgograd). Naime, Hamdija priča kako bijaše spavao s vojnicima svoje regimente u nekoj drvenoj baraci. Bijaše gluho doba noći. Odjednom ga poče neko gurati. On se probudi kad vidje kako pored njega stoji Udin i govori mu: ''Ustaj paša! Diži vojsku i bježite iz barake!'' Hamdija ustaje, diže zbunjene vojnike i svi zajedno izlaze iz barake. Čim su malo odmakli, na baraku pada ruska kaćuša i svu je raznosi.

Hamdiju u bici za Staljingrad nije pogodio metak. No zadobio je promrzline zbog kojih je kao ranjenik morao biti prebačen u Drezden, a potom u Mostar. Krajem rata se vraća kući. Neki od doušnika s mahale predaju ga partizanima i biva osuđen na robiju od 20 godina. U zatvoru, uglavnom KPD-u Zenica, je proveo 18 godina, od toga pola u samici i staklari. Po izlasku iz zatvora jedan od prvih zadataka bio mu je zijaret Udinova mezara u selu Lasica kod Hrasnice.

O Udinu mi je kazivao i jedan stariji džematlija Muslihudinove džamije na Ploči, Avdo Baščaušević, kad smo se tamo zatekli na jaciji Kemal Čemo, Kenan Čemo i ja, dana 10.01.2000. ili 3. ševvala 1420. Sasvim slučajno spomenuo je kako poznavaše Hamdiju, pa nam poče pričati o jednom visokom čovjeku iz sela Godinje kod Trnova. Naime, taj bi čovjek s bajrakom znao prolaziti čaršijom i vikati: ''U dîn (vjeru) dok nudim!'' Većina svijeta ga je smatrala ludim. Inače, prezivao se Godinjak. Sasvim je izvjesno kako je riječ o istom Udinu, da mu se Allah smiluje.

• Zindžirli Ibrahim-deda

Negdje oko devet sati ujutro, dobrovoljci koji su branili grad Sarajevo od austrougarskih trupa, klonuli su. Malo po malo, nastalo je povlačenje. Austrougarska vojska, koja je nadirala u središte grada preko Crnoga Vrha, dobila je komandu da krene u konačan proboj, zauzme sami vrh Crnoga Vrha, spusti se niz Goricu i siđe u grad.

Kada su čuli komandu, austrougarski vojnici krenuše. Na putu ka vrhu podigli su glave, ali su zaprepašteno zastali: visoko, nad samim turbetom, pokazao se bio ogroman lik hazreti Zindžirli Ibrahim-dede, derviša, koji je lebdio u zraku.

Pred njim su ljudi izgledali sićušni kao mravi. Lik je bio lik pobožnog starca, sniježno bijele brade. Na licu mu se vidjelo da je bio ljut. U desnoj ruci držao je tespih s kojim je mahao, a u lijevoj tespih-dajak, kratki štap, na kojeg se oslanjaju derviši za vrijeme zikra.

Vojska je stala, niko nije smio krenuti naprijed. Komanda je ponovljena i drugi put, no efekat je bio isti. Tek treći put, vojska je sa strahom krenula, bojažljivo prošla turbe i spustila se pored Dajanli hadži-Ibrahimove džamije na Gorici, i produžila ka Alipašinoj džamiji.

Odmah drugi dan po okupaciji, kako se prenosi, Austrougari su srušili turbe. Sve do prije par godina od turbeta je ostalo samo ivično kamenje.

Ovo usmeno kazivanje priredio je i R. Kadić za šezdeset i sedmi broj Jugoslovenskog lista, 1939. godine, (19. 03.), na strani 4.

• Bunar Šehafiza

Jednom smo išli na put, i svratili u Visoko, u selo Gračanicu. Tom smo prilikom zijaretili mezare šejha Hafiza s Paleža, Mustafe Mujića, i Šehafiza, Muharema Lemeša.

Nakon klanjanja džume u džamiji pored koje se nalazi taj harem, jedan ljubazan derviš odveo nas je do obližnje kuće u kojoj su okretali zikr.

U avliji te kuće pokazao nam je bunar.

Kako nam je pričao, voda im je trebala, a nisu je imali. Tada im je rahmetli šejh Lemeš rekao da iskopaju bunar na jednome mjestu u dvorištu. Poslušali su, ali nisu ništa očekivali jer je bilo poznato da na tom mjestu nema podzemnih voda.

Ali, nakon određenoga vremena voda je potekla. Ono što im je pričinilo posebnu draž jeste to što su vidjeli da voda dolazi u bunar tačno iz smjera kible.[1]

ZAKLJUČAK

Na samom kraju ovog rada, nakon svega iznesenog, valja reći da, s obzirom na do sada zabilježene predaje koje se odnose na evlije, stanje nije baš zadovoljavajuće. Radovi koji su pisani na tu temu su prilično rijetki i do većine njih je malo teže doći. Ipak, ova tematika je izuzetno zanimljiva i privlačna ljudima koje je oduvijek zanimalo tajanstveno i natprirodno, te se kroz što bolje upoznavanje s njom može bolje djelovati na svijest vjernika. Sufijska literatura, koja se najčešće bavi ovim pitanjima, je vjerovatno jedan od čestih razloga zbog kojeg zapadni čitatelji, nemuslimani, prihvataju i vole islam. Kroz takvu literaturu oni upoznaju duhovna obzorja i dubine jedne, njima nove i lijepe vjere.

O strukturi ljudi koji se u predajama tretiraju evlijama može se ukratko reći da je raznolika, tu ima i šejhova, uopće derviša, uleme, zanatlija, državnih službenika, osnivača džamija, vojnika, domaćica itd. Svi oni pripadaju različitim društvenim grupama, što je i razumljivo obzirom na činjenicu da evlijaluk nije ekskluzivno pravo bilo koga, nego da je Božija milost podjednako dostupna svima.

Kerameti, koji su najčešće direktan povod za nastanak neke konkretne predaje, su također raznoliki. Često su to prebacivanja iz jednog mjesta u drugo, upućenost u zbivanja, upućenost u nauku i vjerske odredbe, zatim tu su i predviđanja budućih događaja, zatim uživanje posebnih povlastica kod dragog Boga poput mogućnosti obavljanja namaza u haremu Bejtullaha i slično. Poseban životni stil često je tema predaja o nekim evlijama.

Također, treba spomenuti i ambijent u kojemu evlije djeluju. Manifestacija kerameta također se odvija u različitim uslovima. Od kućnog ambijenta koji se može shvatiti kao strogo privatan, do ambijenta čaršije, javnih mjesta, odnosno u prisustvu većeg ili manjeg broja ljudi koji u datom momentu postaju očevicima tih kerameta. Dakako, uslovi u kojima se manifestiraju određeni kerameti mogu biti različiti, od onih ratnih do onih mirnodopskih. Sama uloga kerameta može se razumijevati na različite načine. Neki od njih manifestirani su namjerno, da se pomogne nekoj osobi koja se našla u teškoj situaciji. Neki su se desili jednostavno kao nužna posljedica konkretnih dešavanja, kao npr. kada se nekom evliji od strane neke osobe uporno nudi novčana pomoć i zbog toga izađe na vidjelo nezainteresiranost evlije za novcem. Drugi su, pak, manifestirani ne s namjerom da se za njih sazna nego je do toga došlo slučajno (primjer Kaim Babe).

Također, pitanje vjerodostojnosti ovakvih predaja. Izuzetno je teško, ako ne i nemoguće dokazati vjerodostojnost ovih predaja što zbog vremena dešavanja, koje je već davno prošlo i koje je imalo neke svoje prioritete te zbog toga nije osobitu pažnju posvećivalo ovakvim stvarima, što zbog nemogućnosti detaljnijeg uvida u sam događaj o kojem je riječ, kao i zbog činjenice da je sama predaja u svom putu do nas prešla dug put na kojem je bila izložena raznovrsnim uticajima koji su mogli bitno uticati na sam sadržaj iste. Čak ni raširenost jedne predaje ne bi mogla biti dovoljnim razlogom da se na osnovu nje utvrdi vjerodostojnost date predaje, jer, za razliku od hadisa Božijeg Poslanika, a.s., koji i kada je raširen i dobro poznat (mešhur) i dalje podliježe mnogim dodatnim provjerama i uslovima. Sve u svemu, ovakve predaje treba zabilježiti i imati u vidu, ali iste ne mogu poslužiti kao bilo kakav dokaz i ne može ih se smatrati potpuno pouzdanim.

Konačno, struktura predaja o evlijama ima cilj čovjeka podučiti, oplemeniti ponašanje osobe i podstaći je na dodatan trud u smjeru približavanja uzvišenome Bogu. Cilj predaja o evlijama, što se može primjetiti kako iz same strukture kazivanja (uglavnom se ne navodi razlog zbog kojega neko prenosi kazivanje nekome drugom) tako i iz ograničenog broja ljudi koji su zapamtili konkretnu predaju (već smo naglasili da je veoma mali broj publikacija u kojima su konkretne predaje sabrane ili, pak, u kojima se o njima raspravlja). Svrha, dakle, predaja o evlijama nije donošenje nekoga pravnog propisa već inspiriranje ljudi na veći trud u pokoravanju uzvišenome Allahu, dž.š.

Bez obzira na sve, trebalo bi se ozbiljnije pozabaviti prikupljanjem ovakve građe, pristupiti serioznom objedinjavanju što je moguće većeg broja predaja, te bi jedna takva velika zbirka predaja o evlijama sa ovih prostora činila značajan izvor za proučavanje vjerskog, kulturnog i socijalnog života muslimana ovih prostora. Ona bi također predstavljala svojevrstan pisani spomenik vjerske kulture Bošnjaka, koja je prebogata, ali slabo cijenjena. Trebali bismo je bolje upoznati da bi je cijenili s pravom mjerom i da bi je prezentirali drugima na pravi način.

[1] Prema riječima Huse Cerića, spomenuti bunar zapravo se nalazi u selu Bogošći, kod Visokog.

Izvor: http://znaci.com/tekstovi

#VelidHatić #PredajeoevlijamaustaromSarajevu #Sarajevo #evlije #Bozijisticenici #evlijullah