Značenje nefsa, ruha, srca, razuma i onoga šta se podrazumijeva pod ovim pojmovima

Hvala Allahu, Koji srca i razum ostavlja zbunjenim i nesposobnim da shvate Njegovu uznositost i veličanstvenost, pred Čijim nurom sve pojavno blijedi. Onome Koji zna i najdublje tajne i Koji zna šta nam duša krije. Onome Kome ne treba, da bi valjano upravljao kosmosom, ni savjetnik ni vijeće, Koji upravlja srcima i Koji prašta grijehe, Koji pokriva sramote i mahane i Koji daje izlaz iz svake nevolje.

Neka je salavat na prvaka svih poslanika, poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je objedinio vjeru, koji je prozreo i ukazao na spletke onih koji vjeri zlo hoće, na njegovu časnu, čistu i čednu porodicu i neka je mnogi selam.

Vrijednost i čast čovjeka kojima su premašena sva ostala stvorenja, jeste njegova sposobnost da spozna Allaha, dž.š. Na dunjaluku mu je ta sposobnost i odlika njegova ljepota, savršenstvo i ponos, a na ahiretu mu je ona njegova oprema i ono što je pripremio. On je spreman i sposoban na spoznaju svojim srcem, a ne jednim od svojih organa. Srce je to što zna Allaha, ono se približava Allahu i ono djela radi Allaha, ono stremi Allahu i ono otkriva ono što je kod Allaha, dok su ostali organi sljedbenici srca i sredstva. Srce ih upotrebljava kao što vlasnik upotrebljava slugu i roba, kao što čobanin upotrebljava i koristi svoje stado i kao što zanatlija koristi alatke. Srce je primljeno kod Allaha ako je čisto od svega drugog osim Allaha, a zastrto je i u nemogućnosti da dopre do Allaha ako je obuzeto nečim drugim osim Njega. Od njega se traži da robuje, njemu se obraća i njega se grdi. Ono je to koje će biti obradovano Allahovom blizinom i koje će biti spašeno, ako bude očišćeno, i ono će biti razočarano i nesretno, ako je zaprljano. Ono je, u suštini, to koje se pokorava Allahu, a ono što se širi na ostale organe, u provođenju ibadeta, to su samo odsjaji srca- refleksija. Ako je ono grešno Allahu, ono što rade organi samo je posljedica griješenja srca. Koliko je srce zatamnjeno, ili osvijetljeno, toliko se to ogleda na spoljašnjosti i vanjštini, pa je čovjek pozitivan ili negativan. Svaka posuda odražava osobine onoga što je u njoj. Čovjek, ako njega spozna, spoznao je samog sebe, a ako spozna sebe, spoznao je i svoga Gospodara. Ako čovjek ne poznaje srce, ne poznaje ni sebe, a ako ne poznaje sebe, ne može upoznati ni svoga Gospodara. Onaj ko ne poznaje svoje srce još više ne poznaje drugoga, jer većina ljudi ne poznaje svoja srca niti svoje nefsove, jer postoji neka zapreka između njih i njihovih nefsova, a Allah je Taj Koji staje na put između čovjeka i njegova srca. To se ogleda tako što srce nije u stanju da vidi, osjeti i spozna Gospodara, da uvidi Njegova svojstva i način kako upravlja njegovim srcem. Nekada ga pusti da pada na najniže stepene i spusti se na šejtanski nivo, a nekada se uzdigne do najviših sfera, do nivoa bliskih melecima. Onaj ko ne poznaje svoje srce, kako bi ga mogao kontrolisati, pratiti i iščekivati sve ono što se na njega isijava iz nebeskog carstva, taj je od onih za koje Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji su Allaha zaboravili, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.”[1] Spoznaja srca i njegove suštine, osnova je vjere i temelj onima koji streme ahiretu.

Pošto smo završili s prvim dijelom ove knjige, gdje smo ukazali na obaveze koje se odnose na organe, kroz ibadete i običaje, a to je vanjsko znanje, obećali smo da ćemo pojasniti i drugi dio, koji se odnosi na srce, a kroz svojstva i osobine koje su pogubne ili spasonosne za njega. To je unutarnje znanje. Neophodno je da za to izdvojimo dvije oblasti kitaba, kitaba kojim objašnjavamo odlike srca i njegov moral i kitaba u kojem ukazujemo na treniranje i odgajanje srca. Poslije toga pojašnjavamo i razrađujemo ono što je pogubno i ono što je spasonosno za njega.

Sada ćemo, kroz navođenje primjera, pojasniti neke odlike srca kako bi ih bilo lakše shvatiti. Jasno ukazati na njegove osobenosti jeste stvar koja spada u sferu skrivenog, a to je teško dokučiti većini umova.

Znaj da se ova četiri pojma stalno spominju u poglavljima o odlikama srca. Malo je učenjaka koji u potpunosti vladaju ovim pojmovima, različitostima njihova značenja, njihovim definicijama i onim što oni označavaju. Najveće greške proizlaze iz nepoznavanje značenja ovih pojmova i njihovog suznačenja s različitim stvarima. Mi ćemo objasniti ona značenja, ovih pojmova, koja služe za razumijevanje onoga o čemu želimo kazivati.

Prvi pojam: srce-kalb ima dva značenja

Jedno od njih jeste pojam koje označava komad mesa oblika šišarke koji je smješten na lijevoj strani prsa. To je posebno meso čija je unutrašnjost šuplja. U toj je šupljini crna krv, koja je izvor ruha. Sada ne želimo da objašnjavamo kakav mu je izgled i koja su mu svojstva, jer je to više medicinsko pitanje i nema veza s vjerskim stvarima. Ovo srce imaju i životinje, čak i mrtvac. Mi u ovoj knjizi pod pojmom srce ne mislimo na to. To je komad mesa koji nema značenja i vrijednosti. On je dio opipljivog svijeta koji mogu i životinje vidjeti svojim okom, a kamoli čovjek.

Drugo značenje jeste da je to nešto istančano i duševno, a vezano je za srce u fizičkom smislu. To nešto istančano jeste srž čovjeka i ono spoznaje, ono je ono što zna, u čovjeku, njemu se obraća, njega se kažnjava, njega se kori i od njega se traži.

Ono ima vezu s fizičkim srcem, i većina učenjaka nije u stanju da na pravilan način shvati tu vezu. Veza tog duhovnog sa fizičkim slična je vezi pojma i tijela, ili vezanosti svojstva i onoga što ono označava, ili vezanosti korisnika alatke s alatkom, ili vezanosti nečeg postojanog za određeno mjesto. To izbjegavamo objašnjavati iz dva razloga:

prvi od njih jeste taj što je to vezano za znanje otkrovenja, a to nam nije cilj u ovoj knjizi, jer govorimo o praktičnom znanju;

drugi je taj što bi to objašnjenje dovelo do toga da se otkrije tajna ruha, a o tome nije pričao ni Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,[2] i nema niko pravo, osim njega, da o tome priča. Ono što mi hoćemo jeste to da se zna da kada kažemo kalb-srce u ovoj knjizi, mi mislimo na ono istančano što je u njemu. Naš je cilj da kažemo kakva su njegova svojstva i stanja, a ne da govorimo o tome šta je njegova srž. Praktično življenje traži da se znaju stanja i svojstva srca, a nije potrebno da se zna šta je suština srca.

Drugi pojam: ruh - u kontekstu našeg govora imat će dva značenja

prvo od njih jeste značenje da je to prozračno tijelo čiji je izvor šupljina fizičkog srca. Ono se posredstvom arterija i vena širi po čitavom tijelu. Preko njega čovjek ima osjećaj života, sluha, vida, mirisa. To je slično kao rasprostiranje svjetlosti iz svjetiljke po kući. Gdje god padne svjetlost, ona to mjesto i obasja. Život je kao svjetlost na zidu, a ruh je kao svjetiljka. Kretanje i tok ruha, u nauci o neopipljivom, jeste kao kretanje svjetiljke kroz kuću, koje nastaje kretanjem onoga koji je nosi.

Doktori, kada govore o ruhu, duši, podrazumijevaju ovo značenje. To je prozračno i magličasto tijelo koje crpi snagu iz topline srca. Tumačenje toga nije naš cilj, jer to je oblast kojom se bave doktori i medicinari koji liječe tijelo. Vjerski doktori koji liječe srce, kako bi ono došlo u blizinu Gospodara svjetova, i ne obraćaju pažnju na rečeno značenje;

drugo značenje jeste da je to istančano tijelo koje je kadro da saznaje i spoznaje, a koje je u čovjeku. To smo naveli i u jednom od značenja srca. Na to se misli i u Allahovim riječima: “Reci: ‘Ruh je nešto od mog Gospodara.”[3] To je zaista izvanredna Božija tvorevina čiju suštinu ne može razumjeti većina umova.

Treći pojam: nefs - ima nekoliko značenja, a za kontekst našeg govora su vezana dva

prvo od njih je da se njime podrazumijeva opće značenje kojim se želi ukazati na srdžbu i strast u čovjeku, a to ćemo objasniti kasnije. Ovo značenje većinom koriste sufije, jer oni ovim izrazom podrazumijevaju sva negativna svojstva u čovjeku. Oni kažu: “Neophodno je da se čovjek opire svome nefsu i da ga slomi.” Na to ukazuju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Najveći ti je neprijatelj tvoj nefs, koji ti je u prsima”[4];

drugo značenje jeste da je to istančano tijelo koje označava stvarnog čovjeka. To je srž i suština čovjeka, ali se opisuje različitim svojstvima, shodno različitosti stanja. Ako je duša smirena i pokorna stoga što se odrekla svojih prohtjeva, onda se ona naziva smirenim nefsom.

Uzvišeni Allah kaže: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan.”[5]

Nefs, ako se uzme prvo značenje, nepojmljivo je da se vrati svome Gospodaru, jer je on daleko od Njega i on pripada šejtanu. Ako se nije smirio u potpunosti nego se opire prohtjevima i u stalnoj je borbi s njima, onda se on zove nefs koji sebe kori. Uzvišeni Allah kaže: “I kunem se dušom koja sebe kori...”[6]

Onaj nefs koji je odustao od opiranja i borbe s prohtjevima i koji se pokorio šejtanskom nagovoranju - to je nefs sklon zlu. Uzvišeni Allah, kada govori o Jusufu, alejhis-selam, ili o namjesnikovoj ženi, kaže: “Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu...”[7] Može se reći da se pod nefsom sklonom zlu misli na onaj koji je spomenut u prvom značenju. Tako je nefs iz prvog značenja krajnje negativan i pokuđen, a u drugom značenju pohvalan je jer se njime misli na čovjeka, njegovu sliku i suštinu; on zna za Allaha, njemu su poznate i ostale stvari i činjenice kojih je svjestan.

Četvrti pojam: akl - ima različita značenja koja smo spomenuli u Kitabu o znanju, a nas interesuju dva značenja

prvo od njih jeste da se njime podrazumijeva znanje o suštini stvari, pa je to pojam kojim se misli na svojstvo znanja koje je smješteno u srcu;

drugo značenje jeste da se pod tim pojmom podrazumijeva ono što razumije znanosti, pa je u tom značenju, razum, akl, srce koje je u značenju nečeg istančanog. Znamo da svaki učenjak ima svoj život i svoje biće, i ono je osnova koja živi i ima svoj nefs. Znanje je svojstvo koje je pri njemu, a svojstvo nije i ono što ono opisuje i čemu pripada.

Akl, razum, jeste pojam kojim se nekada želi ukazati na svojstvo učenjaka, a nekada se njime želi ukazati na mjesto spoznaje i shvatanja. Na to se odnose riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Prvo što je Allah stvorio jeste akl, razum.”

Znanje je pojam i nezamislivo je da ono bude prvo stvorenje, prije će biti da je mjesto u kojem je znanje bilo prvo stvoreno ili da je stvoreno zajedno s njim, a i zato što se ne može znanju, samom po sebi, obratiti. U predaji stoji: “Pa mu je Uzvišeni rekao: ‘Dođi’, i on je prišao i rekao mu je: ‘Idi’, i on je otišao...”

Tako ti je jasno da značenja ovih pojmova postoje: to je fizičko srce, fizički ruh, strasni i prohtjevni nefs i nauke. Ovo su ta četiri značenja kojima se daju i četiri izraza, i peto značenje da je to nešto istančano u čovjeku što ima sposobnost shvatanja i poimanja. Sva četiri izraza mogu se naći u tome. Pet je značenja, a četiri izraza.

Svaki od izraza koristi se kako bi se ukazalo na dva značenja. Većina učenjaka nije u stanju da pronikne u različitost ovih izraza i njihovu izmiješanost. Tako ih vidiš da govore o primislima, pa kažu: “To je primisao, poticaj, akla, to je primisao ruha, to je primisao kalba, a to je primisao nefsa.”

Onaj ko sve to posmatra on i ne zna različitost ovih pojmova. Želeći da otklonimo svaku nejasnoću, pojasnili smo ove pojmove.

Budući da i u Kur’anu i u Hadisu postoji izraz kalb, srce, njime se označava ono čime čovjek razumijeva i shvata suštinu stvari. Za to se koristi i izraz srce, koje je u prsima, jer između fizičkog srca i tog istančanog značenja postoji jedna posebna vezanost. To je istančano značenje vezano i za ostale dijelove tijela i koristi ih, ali je za njih vezano preko fizičkog srca. Njegova vezanost za srce jeste kao da je ono njegovo mjesto, obitavalište, boravište i sredstvo. Stoga Sehl Tuster poredi srce s prijestoljem, a prsa s rezidencijom i kaže:

“Srce je prijestolje, a prsa su rezidencija.”

Niko ne misli da se podrazumijeva Allahovo prijestolje i Njegova rezidencija, jer je to nemoguće, nego je to čovjekovo kraljevstvo i prapočetak svakog planiranja i djelovanja.

Srce i prsa su čovjeku ono što su Arš i Kurs Allahu. Ni ovo poređenje nije najbolje, osim u nekim stvarima. Objasniti to ne priliči onome što želimo reći, pa ćemo i izostaviti svaki komentar o tome.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab tumačenja odlika srca

---

[1] Sura El-Hašr, 19. [2] Hadis u kojem stoji da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pričao o ruhu jeste muttefekun alejhi i prenosi se od Ibn Mesuda, r.a., da je neki židov pitao o ruhu, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušutio i nije im odgovorio. “Iz njegove šutnje znao sam da mu se objavljuje...” [3] Sura Isra, 85. Zbog neslaganja prijevoda Korkuta i onoga što Gazali hoće da dokaže odustali smo od Korkutovog prijevoda. [4] Hadis bilježi Bejheki u djelu Kitabuzzuhdi od Ibn Abbasa, r.a. U lancu prenosilaca nalazi se Muhammed b. Abdurrahman b. Gazvan, a on izmišlja hadis. [5] Sura Fedžr, 27,28. [6] Sura Kijame, 2. [7] Sura Jusuf, 53.