Autor teksta: Prof. dr. Enes Karić, Fakultet islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu, bosnianexperience
Mernističke rasprave o islamu posebno su područje kojim su se bavili mnogi osmanski mislioci, čak i oni koji nisu imali modernistička polazišta kao vlastita. Mehmed Akif Ersoy (1873–1936), Šeyhulislam Musa Kazim (1858–1920), Iskilipli Mehmed Atif (1876–1926), Mustafa Sabri (1869–1954), Ahmed Naim Baban (1872–1934), Izmirli Ismail Hakki (1868–1946), Mehmed Ali Ayni (1868–1945) i mnogi drugi, svi oni su se, na svoj način, bavili pitanjima modernizma u islamu ili modernizma i islama. Te rasprave vršile su veliki utjecaj i na alime i učene ljude u Bosni i Hercegovini.
Novije modernističke rasprave o islamu, u njihovoj začetnoj formi, možemo pratiti već u novinama koje su izlazile u Sarajevu, npr. u Sarajevskom cvjetniku koji je uređivao Muhamed Šakir Kurtćehajić (1844–1872), prvi bosanskohercegovački muslimanski novinar. Ipak, austrougarska okupacija 1878. godine uzima se pravim početkom modernističkih rasprava o islamu u Bosni i Hercegovini. Naspram modernističkih rasprava o islamu formiraju se konzervativističke rasprave o islamu, ta dihotomija nastala je s potonjim decenijama 19. stoljeća i trajala sve do duboko u 20. stoljeće.
U početku su se modernističke versus konzervativističke rasprave o islamu u Bosni i Hercegovini kretale oko teme iseljenja iz Austro-Ugarske u Tursku (ili u preostali dio Osmanske Države). Bosnali Hilmi-baba Taslidžali objavio je 1885. raspravu na arapskom Risala fi-l-hidžra, u kojoj je zagovarao iseljenje iz Austro-Ugarske kao strogu vjersku dužnost. S druge strane, uslijedio je modernistički odgovor Mehmeda Teufika Azapagića (1838–1818) koji je 1886. godine, tada sa položaja tuzlanskog muftije, tvrdio da hidžra iz Bosne i Hercegovine, usprkos austrougarskoj okupaciji, nije vjerska dužnost muslimana. Azapagić je smatrao da hidžra ekonomski slabi bosanskohercegovačke muslimane. To svoje mišljenje, zapravo apel, izrazio je posve jasno u Risali o hidžri, koju je objavio na arapskom jeziku.
Modernističke versus konzervativističke rasprave o islamu krajem 19. stoljeća kretale su se još i oko ne/dopuštenosti služenja u austrougarskoj vojsci, zatim ne/dopuštenosti uniformne nošnje muslimanskim zaposlenicima u državnim službama itd. Islamska zajednica u svojim fetvama često je izlazila u susret prihvatanja novog ili modernog kadgod ono nije u izričitoj suprotnosti s vjerom. To vidimo i po mišljenjima Mehmeda Džemaludina Čauševića (1870–1938) o pitanju nošenja šešira kao dijela odjeće, a ne nacionalnog ili vjerskog znaka. Protiv Čauševićevih pogleda o tome da je dopušteno muslimanima da nose šešir svoje argumente iznio je Sejfullah Proho (1859–1932), alim iz Konjica.
Projekte modernizacije koji su opravdavani islamom predvodio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839–1902). U svojoj knjizi Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1893), brošuri koja je objavljena s ciljem svečanog obilježavanja petnaest godina od dolaska Austro-Ugarske u BiH, Ljubušak je na više mjesta istaknuo da savremenost koja dolazi s Austro-Ugarskom nije protiv islama niti muhamedovaca u BiH. Ljubušak je tu posebno istaknuo vjerske slobode koje svako uživa u BiH, kao i ekonomski napredak. Također, zahvalan je Austro-Ugarskoj jer nad muslimanima ne provodi genocid niti eksterminaciju. Ljubušak je pokrenuo list Bošnjak (Sarajevo, 1891), u kojem je podupirao projekte modernizacije na planu obrazovanja, kulture, politike i ekonomije. Vidljivo je da je modernizaciju želio staviti u službu efikasnijeg i modernijeg tumačenja islama. Zalagao se za prevođenje Kurʼana na “slavenskiˮ jezik. Također, prvi je u BiH koji je s velikim uspjehom objavljivao knjige s islamskim sadržajima na latiničkom pismu.
Modernističke rasprave o islamu javljale su se sve vidljivije i u listu Behar koji je počeo izlaziti 1900. godine zahvaljujući Safvet-begu Bašagiću (1870–1934) i krugu njegovih modernističkih i reformatorskih saradnika, Edhema Mulabdića (1862–1954), Osmana Nurija Hadžića (1869–1937) i drugih. List Behar je na svojim stranicama, od 1900. do 1910., tumačio islam u skladu s modernističkom evropskom tradicijom izlaganja vjere i religije na način kulture, književnosti, umjetnosti, filozofije. U modernističku agendu Behara spada i kritički odnos prema ulemi i konzervativnim krugovima. Na listovima tog časopisa islam se prestao tumačiti kao halifat ili kao državno-pravni sistem. Period između dva svjetska rata
Djelo Mehmeda Džemaludina Čauševića, u mladosti simpatizera mladoturskog pokreta, kasnije reisu-l-uleme (u periodu 1914–1930), obilježilo je prve četiri decenije 20. stoljeća u BiH. U raspravama o otkrivanju lica muslimanke držao je modernističku stranu, smatrao je da feredža i zar nisu vjerom zapovjeđeni načini odijevanja žena. Smatrao je da žene i muškarci trebaju biti ravnopravni u zapošljavanju i društvenim angažmanima, školovanju i društvenom participiranju. U modernističkim raspravama da li muslimani trebaju svoje vjerske knjige štampati savremenim štamparskim presama, Čaušević ne samo da je davao potvrdna mišljenja, već je sa svojim saradnicima pokrenuo štampariju i utemeljio veliki broj časopisa, listova, kalendara, a objavio je i nekoliko desetaka knjiga i brošura. U žestokim raspravama između modernista i konzervativista o tome da li je dopušteno prevoditi Kurʼan na bosanski jezik, Čaušević je svojim djelom pokazao da je to ne samo dopušteno, već i nasušna potreba vremena. U saradnji s hafizom Muhamedom Pandžom, Čaušević je objavio svoj Kurʼān Časni, prevod i tumač (Sarajevo, 1937) ohrabrujući time prevođenje Kurʼana kao vjersku, kulturnu i civilizacijsku potrebu. U žestokim raspravama sa konzervativnim časopisom El-Hidaje, Čaušević je 1937. godine ustvrdio da se prevođenjem Kurʼana postiže priznanje svjetskosti islama. Također, Čaušević je tvrdio da se Kurʼan može i treba različito prevoditi, ovisno o naukovnim i idejnim opredjeljenjima prevodioca. Konzervativni krug koji je podržavao Mujagu Merhemića (1877–1959) oštro se suprotstavio Čauševiću na planu mnogih njegovih reformskih projekata i modernističkih stavova. Rasprava između ove dvije strane o “krivenju ženeˮ posebno je kulminirala potkraj treće decenije 20. stoljeća.
Iako bi se moglo reći da su časopisi, tuzlanski Hikjmet (1929–1936) i sarajevski El-Hidaje (1936–1945), držali strogu konzervativnu poziciju u raspravama o odijevanju žene, zabrani bankovnog poslovanja, rezervi spram prevođenja Kurʼana na bosanski, uvođenju nastave u medrese po predmetima itd., protagonisti tih časopisa svoje stavove i mišljenja branili su savremenim sredstvima, štampom, člancima, tribinama i sl. U BiH modernizam se pokazao kao itekako sposobniji pravac intelektualnog i kulturnog djelovanja nego li što je to bio slučaj sa konzervativizmom.
U raspravama da li se Kurʼan treba tumačiti u savremenim jezičkim idiomima, javio se modernista Šukrija Alagić (1881–1936), koji je, kao bivši student orijentalnih jezika i arabistike na Univerzitetu u Beču, na bosanski preveo nekoliko svezaka Al-Manāra, modernističkog komentara Kurʼana Muhameda Abduhua (1849–1905). Ovim su se utrli putevi savremenim tumačenjima Kurʼana u BiH.
U prvoj polovini 20. stoljeća u modernističkim raspravama o islamu u BiH svojim jasno koncipiranim djelima i raspravama javili su se i Muhamed Seid Serdarević (1882–1918), Adem Bise (1877–1954), Mehmedalija Metiljević (umro 1934) i mnogi drugi. Serdarević je zagovarao uvođenje savremenih pedagoških nauka i predmeta u medrese, a Adem Bise je u svojoj knjizi Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman, Kurʼān u teoriji i praksi (Tuzla, 1937), toj snažno intoniranoj modernističkoj raspravi o islamu, pokazao da se o Kurʼanu trebaju razvijati mišljenja, tumačenja i diskursi koji po svojoj vokaciji nisu ulemanski. Adem Bise podržava prevođenje Kurʼana na bosanski, pokazuje se kao vjeran sljedbenik Čauševića u posezanju za prirodnim naukama u prevođenju i tumačenju Kurʼana itd. Napokon, Mehmedalija Metiljević (umro 1935) u svojoj knjizi Islam u svjetlu istine (Tuzla, 1934) žestoko je napao tradicionalnu ulemu smatrajući da je ona sama sebi svojim konzervativizmom priskrbila status svećenstva u islamu. Metiljević smatra da je ulema “glavni kočničarˮ savremenog napretka muslimana. Rasprave u socijalističkoj Jugoslaviji
Od dolaska Austro-Ugarske 1878. pa do kraja Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini su u modernističkim raspravama o islamu dominirala pitanja savremenog obrazovanja, upotrebe latinice i ćirilice u vjerskim knjigama, statusa vakufske imovine, školovanja ženske djece, profiliranja medresanskih programa, unapređenja vjeronauke, propisivanja ženske i muške odjeće, prevođenja Kurʼana na bosanski, opravdanosti postojanja halife itd. Krajem Drugog svjetskog rata gotovo sva ta pitanja stavljena su van snage. U socijalističkoj Jugoslaviji Islamska zajednica se, kao i druge vjerske zajednice, oporavljala i u sekularnom društvu i državi tražila svoje mjesto.
Knjiga Ibrahima Hodžića (1916–1991) pod sugestivnim naslovom O intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa, koja je objavljena 1971., jeste prva teorijska knjiga koju je nakon 1945. godine o islamu objavio na bosanskom jedan bosanskohercegovački alim i intelektualac. U bitnome je ova Hodžićeva knjiga jedna cjelovita rasprava o tadašnjim oprečnim pozicijama modernizma i konzervativizma u BiH i u islamskom svijetu.
Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća na islamsku scenu dolazi Husein Đozo (1912–1982), reformator i modernista, svršenik reformiranog Univerziteta El-Azhar u Kairu. S pozicija koje je imao u strukturi Islamske zajednice, Husein Đozo je pokrenuo reformistički orijentirani list Preporod (1970), a Glasniku VIS-a i Takvimu dao je modernističko i reformističko usmjerenje. U svojoj knjizi Islam u vremenu (Sarajevo, 1976), Đozo je pokazao da se u savremenom i modernom dobu treba voditi računa da se stalne i konstantne koncepcije Kurʼana učine djelatnim posredstvom dinamičkog tumačenja izvora islama. To se postiže idžtihadom ili svježim i kreativnim promišljanjem Kurʼana i izvora islama. Đozo je poznat i po svojim iznimno efikasnim praktičnim rješenjima na mnogim planovima, kao što je npr. ubiranje i sakupljanje zekata i sadekatu-l-fitra za potrebe finansiranja obrazovnih institucija u Islamskoj zajednici.
U vrijeme Huseina Đoze i nakon njega javila se plejada alima, profesora i islamskih i muslimanskih intelektualaca: Nerkez Smailagić (1927–1985), Ahmed Smajlović (1938–1988), Alija Izetbegović (1925–2003), Fikret Karčić (1955–2022) i mnogi drugi. Svi oni promišljali su islam u kontekstu savremenih i modernih vremena. Također, djelima i mišljenjima alima, književnika i intelektualaca spomenutih u ovom tekstu, u BiH i na Balkanu umnogome je olakšan susret s evropskim modernizmom. Na taj način izbjegnute su ili ublažene kulturalne borbe između islama i modernizma u BiH i na Balkanu.
Izvori:
Karčić, Fikret (1990), Društveno pravni aspekt islamskog reformizma, Sarajevo: Islamski teološki fakultet.
Karčić, Fikret (2004), Bošnjaci i izazovi modernosti, Sarajevo: El-Kalem.
Karić, Enes (2004), Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, I dio, Sarajevo: El-Kalem
Şeyhūn, Ahmet, Islamist Thinkers in the Late Ottoman Empire and Early Turkish Republic, Brill, Leiden, Boston, 2015.