Ko može biti šejh?!

Ko može biti šejh?

Nalazimo se u modernom dobu, neki kažu postmodernom, koje se odlikuje modernizacijom. Ta modernizacija je, za svega par decenija, donijela velike promjene u našem društvu kroz radikalne procese. Među tim procesima su, između ostalih: sekularizacija (posvjetovljenje društva kroz slabljenje uticaja uloge vjere u njemu), globalizacija (povezivanje svih naroda u jedno svesvjetsko društvo iliti selo), individualizacija (stavljanje interesa pojedinaca ispred interesa zajednice), fragmentacija (prvenstveno rasparčavanje velike tradicionalne patrijarhalne porodice), urbanizacija (proces koji ne podrazumijeva samo pretvaranje sela u gradove, stvarenje novih gradova i širenje postojećih, već i transformaciju gradskih kvartova, u našem slučaju nestajanje tradicionalnih mahala), industrializacija (pravljenje radničke, prije svega radničke industrijske klase) itd. Tako su bosanske tradicionalne vrijednosti, prvenstveno vjersko-moralne, dobrano poljuljane, što je proizvelo, između ostalog, i krizu svakovrsnog identiteta i autoriteta, najprije vjersko-moralnog. Otklanjanjem stega komunističkog režima, krajem 80-ih i početkom 90-ih, došlo je do izvjesnog vjerskog preporoda na našim prostorima. Međutim, zbog neimanja posebne institucionalne strategije, koja bi usmjeravala obnavljanje vjerskog života, uticaja raznoraznih modernističkih pokreta, čiju su ideolozi kao pečurke nicali po bosanskim krajevima u ratu i poraću, već postojeće krize autoriteta i identiteta, a moramo priznati, i manjka ilmihalskog (osnovnog islamskog) znanja među širim narodnim masama, danas imamo sveprisutnu džunglu na vjerskoj sceni. Tako danas skoro svako tumači vjeru, a mnogi su se, pod sumnjivim okolnostima, okitili ili su okićeni zvučnom titulom šejha – vjerskog autoriteta. Štaviše, neki se kite i još zvučnijom titilom šejhu-l-islama – vrhovnog vjerskog autoriteta. Stoga, mislimo da je potrebno pojasniti značenje titule šejh, te vjersko-moralne i naučne uslove i kvalifikacije treba ispuniti osoba koja nosi dotičnu titulu. Pritom ćemo upozoriti i na one na našim prostorima koji ne ispunjavaju dotične uslove i kvalifikacije, bez mnogo osvrta na njihova imena, provinijenciju, legitimitet u određenoj zemlji ili u okviru određene tradicije, kao ni na proceduralnost, ceremonijalnost i sl. Dakle, u radu ćemo se baviti općim uvjetima da se neko zove šejhom, kao i konkretnim problemima i pojavama na domaćem terenu. Šejh je turcizam koji dolazi iz arapskog jezika i u prijevodu znači starac, starješina. U prenesenom značenju se koristi za autoriteta. U islamskoj terminologiji pojam šejh služi kao titula za učenu osobu, islamskog učenjaka, profesora islamskih nauka i općenito islamskog vjerskog autoriteta. Historijski, kod nas se često koristio i njen skraćen oblik „šeh“, ali i malo izmijenjena verzija „šeih“. Posljednjih decenija, pod uticajem engleske transkripcije, upotrebljavaju se, naročito u nemuslimanskim krugovima, i iskrivljene inačice „šeik“ i „šejk“. Šejhu-l-islam, u bukvalnom prijevodu šejh islama, autoritet islama, je složenica nastala od gorespomenute titule šejh i riječi islam. U islamskoj terminologiji se koristi kao titula za najučenije osobe, najpoznatije islamske učenjake, najuglednije profesore islamske nauke i općenito najveće islamske vjerske autoritete u povijesti islama. Prvi put se počela upotrebljavati u velegradima Horasana u IV stoljeću po Hidžri (10 stoljeću), kao titula za vrhovnog autoriteta određenog grada u određenom vremenu. U Delhi sultanatu (1206-1526), Ilhanijskoj državi (1256-1353) i Timurijskoj državi (1370-1507) titula je davana visoko rangiranoj ulemi koja je obavljala najviše funkcije. Možda njena najpoznatija upotreba je ona u Osmanskoj državi, gdje je titulu šejhu-l-islama nosio samo vrhovni muftija. Tako je u razdoblju od pet vijekova (1424-1922), u kojem se koristila titula, 131 osoba bila na poziciji šejhu-l-islama. U našim krajevima se titula šejh danas, uglavnom, koristi za autoritete u selefističkim i sufijskim krugovima, pogotovo za starješinu, tj. šejha tekije. Vjersko-moralni uslovi i kvalifikacije Da bi neko mogao biti dostojan titule šejh, treba ispuniti, između ostalog, sljedeće vjersko-moralne uslove i kvalifikacije. – Pobožnost (takvaluk, takva). Pobožnost je moralna vrlina koju mora da posjeduje svaki musliman, a posebno osoba koja predvodi muslimane i na koju se oni trebaju ugledati. Šejh je muslimanima primjer u pobožnosti. No, mi na terenu imamo situaciju da neki tzv. šejhovi kahvenišu i duhane pored džamija, dok se ezani i klanja. – Poštenje (pravednost, adalet). Poštenje i pravednost su odlike koje su pokazatelj moralnog i duhovnog zdravlja društva. Gdje se poštenje i pravda izgube, to društvo je sigurno zapalo u moralnu krizu. Ljudi koji su umiješani u sumnjive, pa čak i kriminalne radnje, utaju poreza, mito i korupciju, nepotizam, političke igre ne mogu biti šejhovi. Šejh ne može biti ni osoba koja se bavi plagiranjem – prisvajanjem tuđih autorskih djela. Štaviše, neki od njih godinama samostalno skupljaju vitre (sadekatu-l-fitr) i zekat od svojih sljedbenika za svoje potrebe. Prikupljene svote nekada prelaze više desetina hiljada maraka. Ima i onih koji ne plaćaju čak ni članarinu u Islamskoj zajednici, a javno se predstavljaju kao njeni najvatreniji branioci i najodaniji savjetnici. Postoje i oni koji svojim sljedbenicima govore da je ašikovanje, koje je naočigled svih i koje se završi javnim šerijatskim i općinskim vjenčanjem, gdje nema svađa, uz pristanak roditelja i jedne i druge strane, haram. S druge strane, oni se tajno dopisuju sa maloljetnicima i sklapaju sa njima tajne brakove, gdje se često dešava da mlada pobjegne iz roditeljske kuće, a prethodni „šejhov“ brak završi brakorazvodnom parnicom. Osoba koja laže ne može biti poštena. Islamski učenjaci su jednoglasnog mišljenja da laganje općenito spada u velike grijehe, dok oko laganja na Muhammed, a.s., imaju podvojeno mišljenje. Tako jedni smatraju da se radi o velikom grijehu, a drugi da se radi o teškom grijehu koji izvodi iz vjere. Nažalost, danas imamo nadrišejhove koji ne samo da svjesno prenose postojeće izmišljene hadise, već izmišljaju nove, tvrdeći da su njihovu vjerodostojnost provjerili putem otkrovenja (kešfa), nadahnuća (ilhama) ili potvrde od Poslanika, a.s., u snu ili na javi! Neki idu toliko daleko da kao izvor za sve što govore navode Vjerovjesnika, a.s., tvrdeći da svakodnevno sa njim komuniciraju u snu, pa čak i na javi! Dovoljno je kao primjer navesti sljedeća dva izmišljena hadisa koji kruže u tim krugovima: „Ko druge obavijesti da nastupa ovaj mjesec (tj. redžeb), njemu će džehennem biti zabranjen.“ „Platon je bio vjerovjesnik, ali njegov narod to nije znao.“ – Skromnost (zuhd). Skromnost podrazumeva prirodno ponašanje, odsustvo hvalisavanja i razmetljivosti i usko je povezana sa jednostavnošću. Međutim, ono što mi imamo u praksi je daleko od skromnosti. Pojedinci sami sebe proglase šejhovima, bez posjedovanja ikakvog ni formalnog ni neformalnog islamskog obrazovanja, a onda se pred zavedenim sljedbencima hvalisaju svojim navodnim odlikama. Npr. izvjesni šejh za sebe tvrdi ne samo da je evlija, već kutb – vrhovni evlija u današnjem vremenu! Drugi opet piše, „objašnjavajući“ kako se postiže stepen evlije: To nije farz, nije sunnet. Jer Poslanik s.a.v.s. to nije radio i ashabi to nisu radili. Ovo nije naređeno ljudima. Samo posebni ljudi mogu ovo činiti. – Pridržavanje Šerijata (šer'ijjet). Ovo je jedna od odlika koja nedostaje tzv. šejhovima. Tako na našim prostorima djeluju oni: koji ne klanjaju uopće; koji ne klanjaju namaz u džematu; kojima žene sljedbenice ljube ruke; koji smatraju da abdest treba samo za namaz, pa tako ne samo da ne uzimaju abdest kada uče Kur'an, već ga uče i kao džunubi itd. U jednoj zatvorenoj facebooku grupi, okupljenoj oko izvjesnog kosovskog šejha, koji za sebe tvrdi da je sunnija, a u kojoj, nažalost, ima dosta članove iz Bosne, moguće je pronaći i objave koje sadrže širk, tačnije poziv na obožavanje tog „šejha“. Takva je i ova: Njega vidim, Njemu obavljam molitvu… a ne Gospodaru kojeg ne vidim… Huu! – Slijeđenje umjerenog ehli-sunnetskog puta (sunnijjet i vesatijja). Izvjesni broj samoprozvanih šejhova naginje šiizmu. Tako neki među njim smatraju šiijske ajatollahe velikim vjerskim autoritetima i odabranim evlijama. Štaviše, neki od njih se ponose time da su zvanje šejha dobili od šiijskih autoriteta. Sljedeće šiijske prakse su prisutne u njihovim halkama: psovanje i proklinjanje ashaba, žaljenje za h. Husejnom na Šerijatom neprihvatljiv način (npr. oblačenje crnine, razdiranje odjeće, namjerno žednjenje; izbjegavanje mesa, mesnih prerađevina i općenito namirnica životinjskog porijekla, osim ribe, (slično hrišćanskom postu), izbjegavanje kupanja, šišanja, sječenja noktiju i slično prvih 10 dana muharrema) itd. Također, postoje i nadrišejhovi koji djelimično ili u potpunosti negiraju Sunnet kao izvor Šerijata, uglavnom pod uticajem šiija i kur'anija. Npr. neki tvrde da je Buharija bio slijep, pa je pola hadisa izmislio, drugi da je bio protiv ehli-bejta (Poslanikove porodice), pa namjerno nije htio da bilježi hadise koje prenosi h. Alija itd. Naučni uslovi i kvalifikacije Da bi neko mogao biti šejh potrebno je da ispunjava, između ostalog, naredne naučne uslove i kvalifikacije: – Poznavanje tedžvida (pravilnog učenja Kur'ana). Obaveza svakog muslimana, a kamoli šejha jeste da zna pravilno učiti Kur'an. Nažalost, veliki broj samoproglašenih ne zna pravilno učiti Kur'an. Zato nije ni čudo da je nedavno jedan izjavio da Kur'an završava sa harfom sad, umjesto sa harfom sin. Što je još žalosnije, predavanja nekolicine njih, u kojima, između ostalog, nepravilno uče Kur'an, mogu se naći i na YouTube-u. – Poznavanje arapskog jezika. Osnovi izvori islama (Kur'an i Sunnet) su na arapskom jeziku, kao i sva klasična literatura iz islamskih nauka (akaid, fikh, hadis, tefsir itd.) Stoga je onome koji poznaje arapski jezik omogućeno da se upozna sa izvorima islama, tj. bogatom izvornom islamskom literaturom, iskoristi istu tokom svog intelektualnog napredovanja, te eventualno postane islamski učenjak. S druge strane, onaj koji ne zna arapski jezik, ne može biti šejh, jer je uskraćen za osnovni alat islamskog učenjaka bez kojeg ne može samostalno razumjeti ni jedan kur'anski ajet, a kamoli tumačiti. – Poznavanje islamskih nauka. Kako smo već ranije spomenuli, šejh je titula koja se koristi za islamskog učenjaka, a islamski učenjak, kako mu i samo ime kaže, treba biti učen u islamskim naukama, tj. temeljno ih poznavati. – Razumijevanje potreba vremena i prostora. Dotično podrazumijeva poznavanje čitave lepeze fikhskih disciplina: razumijevanje stvarnosti (fikhu-l-vaki’), razumijevanje prioriteta (fikhu-l-evlevijjat), razumijevanje novonastalih situacija (fikhu-n-nevazil), razumijevanje mogućnosti (fikhu-l-istitaa), razumijevanje Sunneta (fikhu-s-sunne), fikh muslimanskih manjina (fikh el-ekalijjat el-muslime) itd. Međutim, mi danas na terenu imamo veliki broj tzv. šejhova čije djelovanje je izvanvremenski i izvanprostorno, tj. oni svojim fetvama, odgovorima i savjetima daju utisak kao da žive u nekom srednjovjekovnom bliskoistočnom gradu/zemlji ili u nekom imaginarnom utopijskom gradu/zemlji, a ne u Bosni u 21. stoljeću. – Posjedovanje modernih diploma ili tradicionalnih idžazetnama. Prvobitno, svršenik islamskih nauka u obrazovnim institucijama je dobivao idžazu, usmenu dozvolu za bavljenje islamskim naukama. Kasnije su svršenici dobivali pismene dozvole, tj. idžazetname. Kad je izvršena modernizacija obrazovanja u muslimanskom svijetu i ustrojavanje po zapadnjačkim uzusima, halke su na islamskim univerzitetima i fakultetima zamijenjene sa katedrama, a umjesto idžazetnama je uvedena diploma. Ipak, idžazetname i halke su ostale kao dio neformalnog islamskog obrazovanja. Žalosno je da danas imamo situaciju da postoje ljudi, Arapi, Turci, Bošnjaci, koji za sebe kažu da su šejhovi, a ne posjeduju ni ikakvo formalno (diplomu), ni ikakvo neformalno (idžazetnamu) islamsko obrazovanje. Nažalost, ima ih koji nisu završili čak ni četiri razreda osnovne škole. Simptomatično je da takvi priučeni šejhovi imaju među svojim sljedbenicima ne samo svršenike islamskih fakulteta, već i doktore islamskih nauka. Postoji još jedna tragikomična pojava u nazovišejhovskim krugovima: kao što u nekim obrazovnim krugovima postoji kupovina fakultetskih diploma, tako je u njihovim redovima raširena pojava kupovine šejhovskih idžazetnama. Takve idžazetname se za par sati mogu nabaviti preko turskih i arapskih parašejhova. Negdje se moraju masno platiti, a negdje se mogu dobiti i džabe. Naravno, uglavnom se tu radi o idžazetnamama sa falsifikovanim, manjkavim ili sumnjivim senedima (lancima prenosilaca). Na kraju, ne preostaje nam ništa nego uputiti savjet da dobro pazimo koga oslovljavamo kao šejha, pred kim učimo i čije mišljenje uvažavamo i slijedimo. Prof. Jusuf ef. Džafić 

#Komožebitišejh #JusufDžafić