Namaz (Salat)
- Hanefijski mezheb
- Feb 26, 2020
- 6 min read
Knjiga II
Namaz (Salat)
2.1. Uvodno poglavlje
Obaveznost namaza je uslovljena sa tri stvari:
1. islam,
2. punoljetstvo (bulug),
3. razum (akl).
Djeca se tjeraju na namaz sa sedam godina, a sa deset godina se udaraju zbog namaza sa šakom, a ne sa drvetom.[1]
Uzroci (sebebi) namaza su njihova vremena (vaktovi). Namaz je obavezan (vadžib) od početka namaskog vremena široko vremenskom obavezom.
Postoji pet namaskih vremena (beš vakat, evkati-hamse)[2]:
1. sabahsko vrijeme (fedžr): od izlaska prave zore (fedžri-sadik, horizontalna svjetlost)[3] do malo prije izlaska sunca (šuruk)[4].
2. podnevsko vrijeme (zuhr): od sunčevog zenita (zevala)[5] pa sve dok ne postane sjenka svakog predmeta duplo veća od njega samog ili ista kao on,[6] neračunajući zenitnu sjenku (sjenku predmeta za vrijeme zenita)[7].
3. ikindijsko vrijeme (asr): od trenutka kada ista sjenka predmeta ili duplo veća sjenka predmeta počne rasti do zalaska sunca (gurub).
4. akšamsko vrijeme (magrib): od zalaska sunca do nestanka rumenog sutona (rumenila, šefeka)[12], prema mišljenju na osnovu kojeg se izdaje fetva.[13]
5. jacijsko vrijeme (iša') i vrijeme vitr-namaza: od nestanka rumenog sutona do zore (sabaha).[14]
Vitr-namaz se ne može klanjati prije jacija-namaza zbog nužnog redoslijeda (tertiba). Ko ne može da ustanovi vrijeme (vakat) jacije-namaza i vitr-namaza, ne mora ih klanjati.[15]
Osoba neće spajati između dva farz-namaza u jednom namaskom vremenu zbog nekog opravdanja (uzura), izuzev hadžija na Arefatu, pod uslovom da je prisutan vrhovni imam i da su hadžije u ihramima. Tada će hadžija spojiti između podne-namaza i ikindije-namaza u podnevskom vremenu (džemi-takdim), te spojiti između akšam-namaza i jacije-namaza na Muzdelifi.[16] Nije dozvoljeno da se akšam-namaz klanja na putu za Muzdelifu.
Pohvalno je (mustehabb):
1. da muškarci klanjaju sabah-namaz kada zora zarudi (kada nastupi isfar-jutarnje rumenilo),[17]
2. da se podne-namaz ljeti klanja kada popusti žega, a da se požuri sa njegovim klanjanjem zimi, jedino da se u oblačnom danu odgodi njegovo klanjanje[18],
3. da se odgodi klanjanje ikindije-namaza sve dok se sunce ne promijeni, a da se u oblačnom danu požuri sa njegovim klanjanjem[19],
4. da se požuri sa klanjanjem akšam-namaza, jedino da se u oblačnom danu odgodi njegovo klanjanje[20],
5. da se odgodi klanjanje jacije-namaza do trećine noći[21], a da se u oblačnom danu požuri sa njegovim klanjanjem[22],
6. da se odgodi vitr-namaz do kraja noći, ako je osoba sigurna da će se probuditi.
Izvor: Nuru-l-idah (Svjetlost tumačenja) , Hanefijski fikh, Hasan ibn Ammar eš-Šurunbulali, Uvod, prijevod i komentar: Jusuf Džafić, Knjižarska kuća PLANJAX KOMERC doo Tešanj, 2017.
[1] Znači, djeca se ne udaraju zbog namaza prutom (manjom granom, šibom, štapom), sohom (većom granom) niti ikakvim drvetom, iz blagosti i kako ne bi zamrzila namaz. Analogno tome, ne udaraju se ni kaišem, ni šipkom, a kamoli bičem i sl. Udaraju se samo rukom i to ne prejako, i ne više od tri udarca. [2] Inače, namaska vremena su određena smjenom dana i noći - kretanjem Zemlje oko svoje ose (rotacija). Islamski učenjaci su se odvajkada služili astronomskim proračunima. Ta višestoljetna tradicija proračuna stigla je sa Osmanlijama i do nas u XV st. Stručnjaci koji se bave određivanjem namaskih vremena tokom godine zovu se muvekkiti. Sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija zabilježio u svom "Ljetopisu" da je ljeta 1779. g. umro Mehmed Razi Velihodžić, za kojeg navodi "da je svake godine na osnovu kretanja sazviježđa, sastavljao takvime, pa mu kao astronomu nije bilo premca u Bosni". Kao prve muvekkithane (građevine gdje radi muvekkit) služile su sahat-kule, koje se počinju graditi u BiH u drugoj polovini XVI st. Od sredine XIX st. u Bosni se grade posebne muvekkithane. Od 1866. do 1878. g., te od 1882. do 1892. g. izlaze zvanične salname (godišnjaci). I razna mus. društva su imala svoje kalendare. Konačno, od 1934. g. Islamska zajednica (IZ) štampa zvanični takvim-kalendar, zasnovan na višestoljetnoj tradiciji. [3] Prava zora nastupa kada se bijela svjetlost raširi horizontom. Ona je u našim takvimima IZ-a označena kao "zora", tj. tada nastupa vrijeme sabah-namaza. Prije nje nastupa lažna zora (fedžri-kazib, zodijačka svjetlost), koja ustvari predstavlja uske duge bijele zrake koje se protežu horizontom, poslije čega dolazi ponovo tama. Lažna zora nastupa 5-15 min. prije prave zore, zavisno od dužine dana, tj. što je duži dan, duži su i prelazni vremenski intervali. [4] Izlazak sunca je u našim takvimima označen kao "izlazak sunca". [5] Tačnije, vrijeme podne-namaza nastupa kada Sunce prođe zenit (polovinu neba). U našim takvimima početak podnevskog vremena je označen kao "podne". [6] Postoje dvije ikindije: prva ikindija - kada sijenka predmeta bude iste dužine kao taj predmet, te druga ikindija - kada sijenka predmeta bude dvaputa duža od tog predmeta, ne brojeći pritom zenitnu sjenku. Mi klanjamo prvu ikindiju, i ona je u našim takvimima označena kao "ikindija". Druga ikindija nastupa 30-45 min. poslije prve. Nekada su muslimani u Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu klanjali drugu ikindiju. [7] Tj. neračunajući dužinu sijenke koju je ta stvar imala kada je Sunce bilo u zenitu. Ta sijenka postoji zbog nejednakog trajanja dana i noći tokom godine (kada su ravnodnevnice nema zenitne sijenke, jer je sunce tada u pravom zenitu). Npr. ako je neka stvar duga 2 m, imala u zenitu sijenku dugu 30 cm, prva ikindija će biti kada dužina sijenke bude 2,3 m, a druga ikindija kada dužina sijenke bude 4,3 m. [8] Ebu Džafer Ahmed ibn Muhammed et-Tahavi (853-933), poznati hanefijski učenjak iz Egipta. Rođen je u Tahi u Gornjem Egiptu, a djelovao u Kairu. Napisao je preko 40 djela iz fikha, tefsira, hadisa historije itd. [9] Tj. mišljenje da ikindiju treba klanjati kada nastupi prva ikindija - kada sijenka predmeta bude iste dužine kao predmet, ne računajući zenitnu sjenku. Ovo je stav i naše Islamske zajednice. [10] Ebu Jusuf Jakub ibn Ibrahim (735-798), najvažniji učenik Ebu Hanife. Rođen je u Kufi, gde se školovao kod Ebu Hanife. Preminuo je u Bagdadu. Bio je prvi vrhovni kadija Islamskog hilafeta u doba abasijskog halife Haruna er-Rešida (786-798) sve do svoje smrti. Kao prvi vrhovni kadija najviše je zaslužan za širenje hanefijskog mezheba. Napisao je više knjiga, ali je do nas doprlo 5 knjiga iz fikha i hadisa, od kojih je najpoznatija Kitab el-haradž (Knjiga o porezu), prva knjiga iz islam. finansijskog prava. [11] Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani (749/50-805), drugi najvažniji učenik Ebu Hanife. Rođen je u Vasitu (ist. Irak). Školovao se u Kufi kod Ebu Hanife i Ebu Jusufa. Preminuo je u Bagdadu. Najzaslužniji je za zapisivanje hanefijskog mezheba. Napisao je više od 10 knjiga, ali mu je najpoznatija grupa od 6 knjiga, poznata kao Zahiru-r-rivajet (El-Mebsut (El-Asl), Es-Sijer el-kebir, Es-Sijer es-sagir, El-Džami' el-kebir, El-Džami' es-sagir), u kojima je sabrao svu fikhsku zaostavštinu imama Ebu Hanife, Ebu Jusufa i samog sebe. Zahiru-r-rivajet (Očita predaja) su od Muhammeda Šejbanije prenijete predajom koju prenosi veliki broj prenosilaca (ravija) u svakoj generaciji (mutevatir). [12] Ima jutarnji i večernji suton. Jutarnji suton jeste sabah (zora), dok večernji jeste akšam (predvečerje). [13] Naime, imam Ebu Hanife je smatrao da se pod večernjim sutonom ne misli na večernje rumenilo, nego na večernju bjelinu koja ostaje na horizontu iza nestanka rumenila, ali je kasnije, nakon dubljeg studiranja problema, napustio prvo mišljenje i priklonio se drugom mišljenju, koje su zastupali njegovi učenici Ebu Jusuf i Muhammed, da se pod sutonom misli na rumenilo. Stoga, fetva se izdaje na osnovu ovog drugog mišljenja. To je i mišljenje IZ u BiH. U našim takvimima akšamsko vrijeme je označeno kao "akšam". [14] Jacijsko vrijeme je u našim takvimima označeno kao "jacija". [15] Niti naklanjavati. Ovo je mišljenje starijih hanefijskih pravnika, među kojima je i autor ovog djela Šurunbulali. Oni to to dokazuju činjenicom da nema sebeba (uzroka) - nastupa jacijskog vakta, što je uslov da bi jacija bila obavezna. No, mi se ne slažemo, pa ćemo se prikloniti stavu druge skupine hanefijskih učenjaka, među kojima je i Haskefi (?-1677), koji smatraju da sa ove osobe ne spada obaveznost jacije, niti će ona naklanjaviti, već će odrediti jacijsko vrijeme na osnovu normalnih dana u godini. Dokaz im je hadis o pojavi Dedždžala u kome Muhammed, a.s., na pitanje o namazima u prvom danu Dedždžalove pojave koji će trajati cijelu godinu, odgovara ashabima da će klanjati namaze na osnovu normalnih dana u godini. Štaviše, i većina današnjih učenjaka, među kojima su i učenjaci IZ u BiH, podržava ovaj drugi stav o obaveznosti određivanja jacijskog vremena. [16] Određeni hanefijski pravnici smatraju da je putniku dozvoljeno spojiti podne i ikindiju, te akšam i jaciju, u jednom od ta dva namaska vakta. IZ u BiH slijedi taj stav koji dozvoljava putniku da spoji namaze. [17] Isfar nastupa u našim zemljama prije izlaska Sunca na 30-45 min., zavisno od dužine dana. [18] Ali i odgodi radi drugih uzura: puta, bolesti, postavljenje sofre (trpeze) itd. Ovo važi i za ostale namaze. Ako se moderni čovjek nalazi u civilizaciji ili u njenoj blizini, a ne u pravoj divljini i pustinji, ne treba pomjerati klanjanje nijednog namaza niti požurivati sa namazom zbog oblačnosti, već treba slijediti vaktije. [19] Vidi bilješku br. 251. [20] Vidi bilješku br. 251. [21] Inače, noć počinje nastupom akšama i završava nastupom sabaha (od "akšam" do "zora" u takvimima). [22] Vidi bilješku br. 251.
