GAZALI: O vrijednostima halal opskrbe i pokuđenosti haram opskrbe

O vrijednostima halal opskrbe i pokuđenosti haram opskrbe, o vrstama i osobinama halala i njihovim stepenima, o vrstama i osobinama harama i stepenima odricanja (vere’)[1] od njih

Vrijednost halala i pokuđenost harama

Uzvišeni Allah kaže: “I lijepim jelima se hranite i dobra djela činite.”[2] I u ovom ajetu se naređuje da se jede čista i dozvoljena hrana, i to prije naredbe da se čine dobra djela. Smatra se da se da se ova naredba odnosi na traženje halal opskrbe. Uzvišeni Allah kaže: “Ne jedite imovinu jedan drugog na nepošten način.”[3] Uzvišeni Allah također kaže: “Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru dovesti i oni će u ognju gorjeti.[4] I još kaže: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici.”

I onda kaže: “Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, – rata od Allaha i Poslanika Njegova.” Zatim kaže: “A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših.”[5] I još kaže: “A oni koji to opet učine – bit će stanovnici Džehennema, u njemu će vječno ostati.”[6]

Onome ko uzima kamatu Allah, dželle šanuhu, na početku objavljuje rat, a na kraju mu prijeti Džehennemom. Mnogobrojni su ajeti koji govore o halalu i haramu.

Ibn Mesud, radijallahu anhu, prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Traženje halal opskrbe je obaveza svakom muslimanu.” Neki učenjaci smatraju da se Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Traženje znanja je obaveza svakog muslimana”, odnose na traženje znanja o halalu i haramu, pa se ova dva hadisa pojavljuju u istom značenju.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko nastoji svojoj porodici obezbijediti halal opskrbu je kao borac i trudbenik na Allahovom putu, a onaj ko nastoji da čistog obraza, časno i na halal način stekne dunjaluk jeste na stepenu šehida.”[7] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je još: “Onaj ko jede halal četrdeset dana, Allah mu srce osvijetli i ispuni ga nurom i učini da mu vrela mudrosti provriju u srcu i izviru na jeziku.”[8] U drugoj predaji stoji: “Allah mu obezvrijedi dunjaluk u srcu.”

Prenosi se da je Sa’d pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da zamoli Allaha da njegova dova bude primljena. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: “Potrudi se da ti hrana bude čista i dova će ti biti primljena.”[9] Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio o pohlepniku za dunjalukom, rekao je: “Moguće je da dođe neki prašnjav čovjek, iscijepane odjeće od dugog puta, ali koji se hranio haramom, odijevao haramom i koristio haram. Kada podigne ruke i zamoli Allaha: “Gospodaru, Gospodaru!“, kako da mu dova bude primljena?!”[10]

U hadisu koji se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah ima meleka koji je kod Bejtul-makdisa i koji svaku noć poviče: “Od onoga koji jede i koristi haram ne prima se ni malo ni veliko djelo“.[11] Kažu da se pod malo, spomenuto u hadisu, misli na nafilu i dobrovoljne ibadete, a da je veliko u značenju onoga što je Allah propisao kao obavezu - farz.

U jednom hadisu stoji: “Onome koji kupi odjeću za deset dirhema, a u tome bude jedan dirhem harama, Allah neće primiti namaza, sve dok ta odjeća traje.”[12] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Svako meso koje se ugojilo i raslo iz harama, najpreče je Džehennemu.”[13] Još je rekao: “Kome je svejedno kako stiče imetak, i Allahu je svejedno kako će ga uvesti u Džehennem.”[14]

Još je rekao: “Ibadet se sastoji iz deset dijelova: devet ih je u traženju halala.”[15] Ova se izreka prenosi i kao hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i kao izreka nekih ashaba. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko omrkne umoran od traženja halal opskrbe i nastojanja da zaradi halal, zanoćit će kao onaj kome je oprošteno i osvanut će sa zadovoljstvom svoga Gospodara.”[16] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: “Ko zaradi imetak griješeći, a onda time pomogne rodbini, udijeli to kao sadaku ili potroši na Allahovom putu, Allah će to sve sakupiti i, zajedno s njim, baciti u Džehennem.”[17] I rekao je: “Najbolja vam je vjera sustezanje od sumnjivih stvari.” Još je rekao: “Ko dođe pred Allaha kao onaj koji se čuvao sumnjivih stvari, Allah će mu dati nagradu za potpuni islam.”[18]

Prenosi se da je Allah, dželle šanuhu, rekao u jednoj od Svojih knjiga: “One koji su se čuvali sumnjivih stvari, stidim se pitati za njihova djela i obračunati im ono što su činili.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dirhem kamate je kod Allaha žešći i teži nego trideset bludničenja vjernika.”[19] U hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, stoji: “Želudac je pojilište tijela, a vene su njegove otoke, pa ako je zdrav želudac, bit će zdrave i otoke iz njega, a ako je želudac bolestan, bit će bolesne i otoke.”[20]

Hrana je za vjeru ono što je temelj za zgradu. Ako je temelj dobar, i zgrada će biti uspravna i čvrsta, a ako je temelj slab, zgrada će se iskriviti i pasti. Uzvišeni Allah kaže: “Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strah od Allaha...”[21] U hadisu je rečeno: “Ko stekne haram imetak, pa ga podijeli u sadaku, to mu neće biti primljeno, a ako ga ostavi sebi, to će ga odvesti u Džehennem.”[22]

U poglavlju O sticanju imetka naveli smo mnoge predaje koje ukazuju na vrijednost stečenog halala.

Druge predaje

Prenosi se da se h. Ebu Bekr napio mlijeka koje mu je donio njegov sluga. Pitao ga je za porijeklo mlijeka, a sluga je rekao: “Proricao sam ljudima, pa su mi dali mlijeka.” Ebu Bekr je stavio prst u usta i izazvao povraćanje. Toliko je povraćao i izazivao povraćanje da je sluga pomislio da će dušu ispustiti. Onda je rekao: “Allahu moj, tražim da mi oprostiš za ono što mi je ušlo u vene i ono što se zadržalo u crijevima.”[23] U jednoj predaji stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obaviješten o tome i da je rekao: “Zar niste znali da u utrobu Siddika ide samo halal?”

Također se prenosi da se h. Omer jednom prilikom greškom napio mlijeka deve određene za zekat, pa je stavio prst u usta i povratio. H. Aiša je rekla: “Ne pridajete pažnju najvrednijem ibadetu, a to je sustezanje od sumnjivih stvari.”

Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Kada biste klanjali toliko da se iskrivite i kada biste postili toliko da postanete kao strune mršavi i slabi, ne bi vam to bilo primljeno, ako se uz to ne bi čuvali sumnjivih stvari.”

Ibrahim b. Edhem je rekao: “Niko nije dostigao spoznaju osim vođenjem računa o tome što jede i pije.”

Fudajl je rekao: “Onoga ko zna šta unosi u svoju utrobu, Allah upiše među iskrene (siddikun) i predane. Zato dobro vodi računa kod koga jedeš, nevoljniče!”

Ibrahima b. Edhema, Allah mu se smilovao, su pitali: “Zašto ne piješ Zem-zem vodu?” On reče: “Kada bih imao posudu, napio bih se.”

Sufjan Es-Sevri je rekao: “Onaj ko udjeljuje iz haram imetka u dobrotvorne svrhe jeste kao onaj koji prljavu odjeću čisti mokraćom. Prljavu odjeću može očistiti samo voda, a i grijeh se može saprati samo halalom.”

Jahja b. Muaz je rekao: “Pokornost (ta’at) je jedna od Allahovih riznica. Ključ te riznice je dova, a zupci na ključu su halal zalogaji.”

Ibn Abbas veli: “Allah neće primiti namaz onog čovjeka u čijoj utrobi je haram.”

Sehl Tusteri kaže: “Čovjek neće postići istinsko vjerovanje sve dok ne bude imao četiri osobine: da farzove obavlja sa sunnetima, da jede halal čuvajući se sumnjivih stvari, da se kloni zabranjenog, i javno i tajno, vanjštinom i nutrinom, i da u tome istraje sve do smrti.”

Još je rekao i ovo: “Ko hoće da mu se pokažu osobine siddika, neka koristi samo halal i neka praktikuje sunnet ili ono što mu je nužno.”

Rečeno je: “Ko jede sumnjivu hranu četrdeset dana, srce mu potamni.” To je značenje Allahovih riječi: “A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.”[24] Ibn Mubarek je rekao: “Da vratim i odbijem jedan dirhem sumnjivog porijekla, draže mi je nego da udijelim kao sadaku stotinu hiljada dirhema, i još stotinu i još stotinu...”, dok nije nabrojao šest stotina hiljada.

Jedan od naših časnih prethodnika (selefa)[25] je rekao: “Neko pojede nešto i srce mu se promijeni, pa se zgužva kao suha koža i nikada se ne vrati u prvobitno stanje.”

Sehl je rekao: “Kod onoga ko jede haram organi će griješiti, htio on to ili ne, bio svjestan toga ili ne. Ko jede halal opskrbu, njegovi organi će biti pokorni i težit će činjenju dobra.”

Jedan od časnih prethodnika je rekao: “Prvi halal zalogaj koji čovjek pojede uzrokuje da mu se oproste njegovi prijašnji grijesi, a sa onog ko skrušeno traga za halal zaradom, grijesi spadaju kao lišće s drveća.”

U predajama koje govore o tome kako su naši časni prethodnici živjeli prenosi se da bi učenjaci govorili, kada je govornik sjedao da vazi ljudima: “Obratite pažnju da li posjeduje ove tri osobine: ako je uvjeren u novotariju, nemojte sjediti i slušati ga, jer govori šejtanskim jezikom; ako ne vodi računa odakle se hrani, onda govori jezikom prohtjeva; ako nije siguran u svoje znanje, onda će svojim govorom više štete nego koristi donijeti, pa nemojte sjediti s njim.”

U poznatim izrekama od h. Alije, a i drugih, rečeno je: “Za dunjalučki halal polagat će se račun, a za haram će se kažnjavati.“ Drugi su dodali: “A za sumnjive stvari na dunjaluku će počinilac biti ukoren.”

Bilježi se da je neki dobri čovjek ponudio hranu jednom od Allahovih odabranih robova (ebdala)[26]. Ovaj nije htio jesti. Pitao ga je za razlog, a on mu je rekao: “Mi jedemo samo halal hranu. Stoga su naša srca ispravna, naše stanje traje, otkriva nam se viši svijet i vidimo Ahiret. Kada bismo jeli tri dana to što vi jedete, ništa ne bismo znali od čvrstog uvjerenja (ilmul-jekin) - otišao bi, nestalo bi svakog straha i ne bismo imali osvjedočenja (mušahedun). Čovjek mu reče: “Ali ja postim svaki dan i svaki mjesec proučim trideset hatmi (proučim Kur’an). Bedel mu kaza: “Ono što si vidio da sam sinoć popio” - a bio se napio mlijeka divlje gazele - “draže mi je nego tvojih trideset hatmi proučenih na tristo rekata.”

Ahmed b. Hanbel i Jahja b. Mein dugo su se družili. Ahmed je odustao od druženja, kada je čuo Jahjaa da kaže: “Neću ni od koga ništa tražiti, a kada bi mi šejtan dao nešto da pojedem, ja bih to pojeo.” Jahja je došao Ahmedu da se izvini i rekao mu: “Šalio sam se.“ Ahmed ga upita: “Zar se s vjerom šališ? Zar nisi svjestan da je hrana sastavni dio vjere i da ju je Allah stavio ispred dobrih djela, rekavši: “I lijepim jelima se hranite i dobra djela činite.”[27]

U jednoj predaji stoji da je napisano u Tevratu: “Ko ne vodi računa o tome da li je to što jede stečeno na hala način, ni Allah neće voditi računa na koju kapiju će ga uvesti u džehennem.”

Prenosi se da h. Alija, nakon h. Osmanovog ubistva i pljačke njegove kuće, iz opreza da ne pojede nešto sumnjivo nije pojeo ništa za što nije bilo nedvojbeno jasno da je halal.

Fudajl b. Ijad, Ibn Ujejne i Ibn Mubarek sastali su se u kući Vuhejba b. Verda u Mekki. Govorili su o svježim hurmama, pa je Vuhejb rekao: “To mi je najdraža hrana, samo ih ja ne jedem jer su mekanski palmovici izmiješani s vrtovima nevena i drugog bilja.“ Tada je Ibn Mubarek rekao: “Ako vodiš računa, onda ti je teško nahraniti se hljebom.“ On upita: “A zašto?“ Ovaj mu reče: “Zato što se miris hljeba miješa s ostalim mirisima i što se oranice graniče s drugim.“ Tada je Vuhejb pao onesviješten. Sufjan reče: “Ubio si čovjeka.“ Ibn Mubarek odgovori: “Samo sam htio da mu olakšam.“ Kada se osvijestio, Vuhejb reče: “Allaha mi, neću jesti hljeba sve dok ne stanem pred Allaha.“ Od tada je pio mlijeko. Jednom mu ga je majka donijela, a on ju je pitao odakle je. Ona mu je rekla da je to od te i te ovce, toga i toga čovjeka. On je pitao za njenu cijenu i kako su je oni stekli. Ona mu je i to rekla, pa kada mu je prinijela mlijeko ustima, on je kazao: “Ostalo je još da pitam gdje je pasla?“ Ona je zašutjela, a on je odbio da pije, jer je ovca pasla na pašnjaku koji je pripadao svim muslimanima. Mati mu je rekla: “Popij, Allah će ti oprostiti.” On odgovori: “Ne bih volio da mi oprosti ako bih to popio, pa da grijehom steknem oprost.”

Bišr Hafi se dobro čuvao sumnjivih stvari. Pitali su ga: “Kako se hraniš?” On reče: “Isto kao i vi, ali nije isti onaj ko jede plačući kao onaj koji jede i smije se.“Još je rekao: “Neka je ruka kraća od druge, a neki je zalogaj manji od drugog zalogaja.” Na ovakav način su se naši časni prethodnici čuvali sumnjivih stvari.

Vrste halala i njihov izvor

Znaj da je precizan opis halala i harama sadržan u fikhskim djelima. Onaj ko jede određenu hranu, za koju zna da je halal, ne mora sve pojedinosti ni znati, ali onaj koji hoće da se hrani raznovrsnom hranom i da jede iz različitih izvora treba i da poznaje sve kategorije halala i harama i sve pojedinosti o tome, kao što je pojašnjeno u fikhskim djelima.

Sada ćemo reći nešto općenito o haramu i navesti opću podjelu prema kojoj je imetak haram ili sam po sebi ili zbog neke nepravilnosti u načinu njegovog stjecanja.

Prva vrsta: Haram zbog određenog svojstva u samoj stvari, kao što su, naprimjer, alkohol, svinjetina i sl.

Tri su vrste hrane na zemlji: hrana mineralnog (so, zemlja i sl.), biljnog, i životinjskog porijekla.

U minerale spadaju sastojci zemlje i sve ono što se iz nje iskopava. Nije ih haram jesti i koristiti, osim ako štete zdravlju i organizmu, jer su neki minerali otrovni. Tako, ukoliko bi hljeb štetio zdravlju, bilo bi ga haram jesti. Jesti zemlju nije zabranjeno, osim ako šteti zdravlju. Kažemo da to nije zabranjeno, iako se zemlja ne jede, jer hoćemo ukazati na činjenicu da ako bi upao komadić zemlje u hranu, čorbu ili slično, time ta hrana neće postati zabranjena.

Kada je u pitanju hrana biljnog porijekla, nije zabranjena nijedna, osim one koja muti razum, šteti zdravlju ili ogrožava život. Razum mute indijska konoplja, alkohol i slična opojna sredstva. Život ugrožavaju otrovi, a zdravlju štete i ljekovite trave, ako se uzimaju na pogrešan način. Čini se da je uzrok zabrane svih ovih stvari u njihovoj štetnosti, osim alkohola i ostalih opijata koji su haram i u maloj količini, pa makar i ne opijali, jer su zabranjeni sami po sebi a i zbog svojstva da uzrokuju uznemirenost. Otrov nije zabranjen ukoliko zbog male doze nije štetan, ili ako se izmiješa sa nečim drugim i tako izgubi svojstvo trovanja.

Što se tiče životinja, one se dijele na one koje se jedu i na one koje se ne jedu. Precizna podjela je navedena u poglavlju O hrani. Nadugo bi ih se moglo nabrajati, naročito o rijetkim ptičijim vrstama i raznim vrstama morskih i kopnenih životinja. Dozvoljeno je jesti one vrste koje su zaklane na propisan način, vodeći računa o tome ko kolje, čime kolje i kako kolje. Sve to je navedeno u poglavlju O lovu i klanju. Zabranjeno je jesti ono što nije zaklano na propisan način ili je uginulo. Izuzetak su samo dvije vrste - riba i skakavac, kao i druge vrste koje spadaju u tu kategoriju i ne smatraju se hranom, kao što su crv u jabuci ili crvi u sirćetu i siru jer je skoro nemoguće izbjeći ih. Ako ih izdvojiš i pojedeš, za to važi propis kao i za muhe, gliste, škorpije i ostale životinje koje nemaju krv. One nisu zabranjene, niti postoji razlog da budu, osim što pobuđuju gađenje. Kada ne bi bilo gađenja, ne bi bilo pokuđeno jesti ih. Ako postoji neko kome se ne gade i ko se ne susteže od njih, onda ćemo ih svrstati u nečisti, jer se većini ljudi gadi, pa ćemo reći da je mekruh jesti ih. To je kao kada bi čovjek progutao slinu. To je mekruh, ali nije mekruh zbog nečistoće sline, jer se ona ne kvari smrću i ne postaje nečista zbog toga. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio da se muha koja padne u jelo potopi, a onda izbaci.[28] Moguće je da je hrana vrela, pa da je muha uginula zbog nje. Kada mrav ili mušica padne u lonac, nije obavezno prosuti hranu iz te posude. Onečišćeno je ono jelo u kojem se primijeti nečistoća, ali nije toliko nečisto da bi se moglo reći da je zabranjeno zbog svoje nečistoće. Sve ovo upućuje na to da je uzrok zabrane i pokuđenosti odvratnost. Zbog toga kažemo: “Kada bi pao komad mrtvog ljudskog tijela u posudu, makar to bila i neznatna težina, sve jelo u posudi bilo bi zabranjeno jesti. Pouzdano se zna da čovjek ne postaje nečist svojom smrću, ali je jesti ljudsko meso haram, zabranjeno, iz poštovanja prema čovjeku i ljudskom biću, a ne zato što je ono ogavno ili nečisto.

Što se tiče životinja čije se meso jede, ako su zaklane na propisan način, nije dozvoljeno jesti sve dijelove njihovog tijela. Zabranjeno je jesti njihovu krv, burag i sve što je nečisto. Štaviše, jesti nečisto je strogo zabranjeno, haram. Međutim, u određenim stvarima ne možemo naći nešto nečisto i zabranjeno, osim kada se radi o životinjama.

Što se tiče biljne hrane, nečiste su samo one biljke koje opijaju. Nisu nečiste one koje pomućuju pamet, a ne opijaju, kao što je bunika. Opijati su nečisti zato što ih se je, kao sredstava koja izazivaju ovisnost, obavezno kloniti.

Ako padne kap ili dio čvrste nečisti u sos, hranu ili maslo, zabranjeno je jesti tu hranu, ali nije zabranjeno koristiti je za nešto drugo. Dozvoljeno je koristiti onečišćeni loj za osvjetljavanje, kao i za premazivanje lađa, životinja i sl. Ovo je opći prikaz onoga što je zabranjeno samo po sebi.

Druga vrsta: Ono što je zabranjeno zbog nepravilnosti u načinu stjecanja

O tome se može dugo govoriti. Stjecanje imetka može biti slobodnim izborom vlasnika ili bez njega. Bez vlasnikova izbora se imovina može steći nasljedstvom. Ono što je stečeno vlasnikovom voljom, može ne biti njegovo vlasništvo, kao što je korištenje ruda, a može biti i njegovo vlasništvo.

Imovina se može uzeti silom, a može i sporazumno. Silom se oduzima zato što prestaje pravo vlasnika nad tim, kao naprimjer ratni plijen, ili zato što je obavezno uzeti iz vlasnikovog imetka, kao što je zekat ili druge materijalne obaveze od onih koji to uskraćuju, a dužni su dati.

Također, imovina se može uzeti uz saglasnost vlasnika, ili uz naknadu, kao što je prodaja, mehr za nevjestu ili najamnina, ili bez protuvrijednosti, kao što je poklon ili oporuka.

To je ukupno šest načina sticanja imetka.

Prvi: Uzimanje imovine koja nema vlasnika, kao što je korištenje ruda i minerala, kultiviranje zapuštenog zemljišta, lov, sakupljanje drva, navodnjavanje i zatravnjavanje. Sve je ovo halal pod uvjetom da ono što se uzima nije vlasništvo nekog čovjeka od koga je haram to uzeti. Kada se utvrdi da niko nema vlasništva (prava eksploatiranja) nad tim, dozvoljeno je koristiti ga. O tome ćemo podrobnije govoriti u poglavlju O kultiviranju zapuštenog zemljišta.

Drugi: Oduzimanje silom od onoga ko nema prava na imovinu i od koga se ona može uzeti, kao što je ratni plijen i ostali imetak nevjernika i pobunjenika. To je halal i dozvoljeno muslimanima, nakon što od toga izdvoje petinu i na pravedan način podijele onima koji to zaslužuju. Od nemuslimanskih podanika islamske države nije dozvoljeno oduzimati imovinu. O ovome je podrobnije napisano u poglavlju O ratnim pohodima, sadržanom u poglavlju O ratnom plijenu i glavarini.

Treći: Oduzimanje silom od onoga ko je obavezan dati, ali ne želi. Tada se imovina oduzima bez vlasnikovog pitanja i pristanka. Takvo oduzimanje je dozvoljeno, ako je opravdan uzrok oduzimanja, ako se ispunjavaju uvjeti oduzimanja i ako se uzima onoliko koliko je obavezno uzeti, tj. ne uzima se više nego što je obavezno. Uzima se onoliko koliko je odredio kadija ili vladar ili onaj ko ima pravo na ono što se uzme. To smo objasnili u poglavljima o dijeljenju i raspoređivanju sadake, o vakufima i materijalnim izdacima. Tamo je objašnjeno ko ima pravo da uzme zekat, ko ima pravo da koristi vakuf, dobrovoljne priloge i slična materijalna davanja. Ukoliko su ispunjeni svi ovi uvjeti, onda je ono što se uzme halal.

Četvrti: Uzimanje imovine uz naknadu i obostrani pristanak. To je halal, ako se pazi na protuvrijednosti i na uvjete ugovora i pristanka. Mislim na ponudu i prihvatanje ponude uz poštivanje propisa koji nalažu da se izbjegnu obezvrjeđujući elementi ugovora. Sve je ovo podrobnije objašnjeno u poglavlju o prodaji, najmu, garanciji, preprodaji, oratakluku, kreditima, sporazumu, odricanju prava, prijepisci, bračnim poklonima i ostalim vrstama ugovora.

Peti: Uzimanje imovine uz pristanak vlasnika, bez naknade. I to je halal, ako se vodi računa o uvjetima koji su potrebni za predmet sklapanja ugovora, kao i uvjetima koje trebaju ispuniti ugovorači i sami ugovor, i ako sve to neće uzrokovati štetu nasljedniku ili nekome drugom. Sve to je spomenuto i objašnjeno u poglavlju o poklonima, oporukama i donacijama.

Šesti: To je imovina do koje se dolazi bez ikakvog izbora, kao naprimjer nasljedstvom. To je halal, ako je onaj ko ostavlja nasljedstvo zaradio imetak dozvoljenim putem, na jedan od pet spomenutih načina, a onda nasljedstvo ostalo nakon što su izmireni dugovi i provedena oporuka i nakon što su svim nasljednicima dati dijelovi koji im pripadaju. To sve je ostvarivo ako je dat zekat na imetak, ako je obavljen hadždž ili ako je dat kefaret, koji je, eventualno, bio obavezan. Sve to je spomenuto u poglavlju o oporukama, obavezama i nasljedstvu.

Ovo je opći prikaz porijekla halala i harama. Na to smo ukazali kako bi onaj koji stremi Allahovom zadovoljstvu, ako mu hrana dolazi iz različitih izvora, a ne samo iz jednog, bio upoznat sa svime navedenim. O svemu što se jede, bez obzira na to odakle dolazi, treba se kod stručnjaka raspitati o tome da li ima pravo koristiti ga ili ne, a ne da tome pristupi na osnovu svog površnog ili nikakvog znanja. Tada bi bio kao onaj učeni kome se kaže: “Zašto postupaš suprotno svome znanju?“ Ili kao da se neznalici kaže: “Zašto ustrajavaš u svom neznanju i ne želiš da naučiš, mada znaš i svjestan si da je znanje obaveza svakom muslimanu i muslimanki?“

Stepeni halala i harama

Znaj da je svaki haram ogavan, ali je neki ogavniji i neprihvatljiviji od drugog. Svaki je halal čist i prijatan, ali je neki bolji i čišći od drugog, kao što doktor kaže da svako slatko uzrokuje temperaturu i vrelinu, ali da je nešto toplije i izaziva veću temperaturu od drugog. Tako je na prvom stepenu šećer, na drugom je slatko od šećerne trske, na trećem je pekmez, a na četvrtom med. Slično je i s haramom: neki je ogavan i na prvom je stepenu ogavnosti, nešto je na drugom, nešto na trećem, a nešto na četvrtom. Tako je i s halalom – i on je različit po prijatnosti i čistoti.

Ugledat ćemo se na ljekare i podijeliti ga okvirno na četiri stepena, mada u dubljem proučavanju ne moramo imati ovakvu podjelu, jer svaki od njih ima svoje podstepene koje je teško pobrojati. Kako god ima šećera koji je hranjiviji od drugog, tako je i sa svim ostalim. Zbog toga ćemo reći da predostrožnost u čuvanju od harama ima četiri stepena.

Prvi stepen: Predostrožnost umjerenih putem odricanja od onoga što uzrokuje grijeh, ako se počini, zbog čega čovjek biva obilježen kao griješnik i što ga izlaže džehennemskoj vatri. To je sustezanje od svega onoga što su učenjaci označili kao haram.

Drugi stepen: Predostrožnost dobrih ljudi (salihin), a to je odricanje od svega onoga za što postoji mogućnost da je zabranjeno, ali muftija dozvoljava da se koristi, jer svoj stav gradi na izvanjskom, zahirskom dokazu. To su, uglavnom, sumnjive stvari. Nazovimo nelagodu u vezi s korištenjem ovakvih stvari predostrožnošću dobrih ljudi. To je drugi stepen predostrožnosti.

Treći stepen: Sustezanje od onoga što nije zabranjeno fetvom, a nije ni sumnjivo, ali postoji bojazan da bi moglo odvesti u haram. To je ostavljanje dozvoljenog iz straha da bi se moglo skrenuti u zabranjeno. To je predostrožnost čestitih (muttekin). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjek neće dostići stepen bogobojaznih sve dok ne ostavi ono što je dozvoljeno iz straha da ne zapadne u zabranjeno.”[29]

Četvrti stepen: Sustezanje od onoga što u osnovi nije ružno, niti postoji bojazan da bi moglo uzrokovati grijeh, ali su sredstva koja vode njemu pomiješana grijehom ili mekruhom, ili se pak uzima ne radi Allaha i ne s namjerom bogobojaznosti i pobožnosti. Sustezanje od nečega takvog je predostrožnost siddikuna, krajnje iskrenih i predanih.

Ovo je sažet prikaz stepena harama, a mi ćemo ih objasniti primjerima i dokazima.

Prvi stepen harama, koji smo spomenuli, jeste onaj koga se nužno kloniti, kako se ne bi počinio grijeh. I on je stepenovan po težini grijeha. Tako, naprimjer, steći korist putem relativno ništavnog ugovora razmjenom nedozvoljenih stvari je haram, ali nije na stepenu silom otetog. Teži je prijestup oteti, jer se tako ne poštuje šerijatski način sticanja imetka, a i nanosi se šteta drugome. Razmjenom nedozvoljenih stvari se ne nanosi šteta drugome, nego se samo izlazi iz okvira pokornosti. Potom, nepokornost u razmjeni nedozvoljenih stvari je lakši prijestup od nepokornosti u kamati.

Ove razlike se mogu spoznati na osnovu stepena insistiranja stručnjaka Šerijata na nekoj zabrani. O tome će biti riječi u poglavlju O tevbi, kada se bude govorilo o razlici između velikog i malog grijeha.

Nešto nepravedno uzeti od dobrog i pobožnog čovjeka, siromaha ili siročeta, teži je grijeh nego to učiniti od jakog, bogatog, ili griješnika. Stepeni povrede prava drugog su različiti, shodno razlikama između oštećenih.

Ovo su neki detalji razumijevanja grijeha, koje ne bi trebalo zanemariti. Kada ne bi bilo razlike među griješnicima, ne bi bilo ni stepena u Džehennemu. Ako se ima na umu raznovrsnost grijeha, nema potrebe svoditi ih na tri ili četiri vrste. Ako to činiš, to uzima oblik samovolje i priželjkivanja jer se želi ograničiti nešto što nema granice. Na mnogobrojnost stepena harama upućuje i ono što ćemo navesti o nesrazmjeru dvaju grijeha i većoj ozbiljnosti jednog u odnosu na drugi. Čak i kada je čovjek prinuđen da jede lešinu, tuđu hranu, ili haram lovinu, i u tu stepenujemo vrste harama.

Primjeri za četiri stepena predostrožnosti sa dokazima

Prvi je stepen predostrožnost umjerenih. Apsolutni haram je sve ono što je fetvom ocijenjeno kao takvo, a što je stečeno na šest spomenutih načina sticanja imetka bez ispunjavanja nekog od uvjeta. Onaj ko posegne za nečim takvim smatra se griješnikom. Nisu potrebna objašnjenja i navođenje primjera za ono što smo ocijenili kao neosporni haram.

Primjeri za drugu vrstu su:

Svaka sumnjiva stvar, koju nije obavezno, ali je pohvalno izbjeći, što ćemo objasniti u poglavlju O sumnjivim stvarima. To je zato što postoje sumnjive stvari koje treba izbjegavati i koje su bliske haramu, a čak se i uvrštavaju u haram. Ima i onih koje je mekruh izbjegavati. Onaj ko ih izbjegava je zaveden. Primjer za to je kada neko odustane od lova zbog bojazni da je divljač pobjegla od drugoga lovca, koji ju je prije ulovio i čije je vlasništvo bila. To je zavedenost. Ima i sumnjivih stvari koje je pohvalno izbjeći, ali nam nije dužnost učiniti to. Na njih se odnose riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ostavi ono što ti je sumnjivo da bi uzeo ono što te ne uznemirava i što ti nije sumnjivo.”[30] Za ovakvu zabranu kažemo da je preventivna zabrana. Isto je i s hadisom: “Jedi ono što si na mjestu usmrtio, a nemoj ono što je umrlo nakon nekog vremena (enmejte).”[31] Sintagma “ono što je umrlo nakon nekog vremena”, spomenuta u hadisu, jeste pojam kojim se označava lovina koja se nakon pogotka izgubi iz lovčevog vida i koju on kasnije nađe mrtvu. U tom slučaju postoji mogućnost da je lovina umrla od njegovog pogotka, od pada ili zbog nekog drugog razloga. Smatramo ispravnim, što ćemo objasniti kasnije, da to nije haram. Ostavljanje takvog lovačkog plijena je predostrožnost dobrih ljudi.

Riječi “ostavi ono što je sumnjivo” predstavljaju preventivnu zabrana ukorom, jer u nekim predajama stoji: “Jedi takvu lovinu, makar ti se i izgubila iz vida, ako na njoj ne vidiš drugog traga, osim tvoje strijele.” Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Adijju b. Hatimu, kada ga je pitao o dresiranom psu: “Ako on bude jeo lovinu, ti nemoj, jer se bojim da ju je ulovio za sebe.” To je rečeno iz opreza, i time Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izražava svoju predostrožnost. Za isti slučaj rekao je Sa’lebi Hašeniju: “Jedi.” Ovaj upita: “I ako je pas jeo?“ A on mu reče: “I ako je jeo.”[32] Ovo je rekao zato što je Ebu Sa’lebe bio siromah koji nije mogao podnijeti ovakvu vrstu predostrožnosti, dok je imovinsko stanje Adijja bilo drukčije i on je to mogao podnijeti.

Prenosi se od Ibn Sirina da je ostavio svome ortaku četiri hiljade dirhema, jer je u srcu osjetio neki nemir, mada se svi učenjaci slažu da nije bilo ništa griješnog u tome. Primjere za ovaj stepen navest ćemo kada budemo govorili o stepenima sumnjivih stvari. Nije sve što je sumnjivo obavezno i izbjeći. To je primjer ovog stepena predostrožnosti.

Na treći stepen, predostrožnost muttekija, upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Čovjek neće dostići stepen muttekije sve dok ne ostavi ono što nije ružno kako ne bi počinio nešto ružno.”

H. Omer je rekao: “Ostavljali smo devet desetina halala, bojeći se da ne počinimo haram i ne zapadnemo u njega.“Kaže se da je ovo rekao h. Ibn Abbas. Ebu Derda, radijallahu anhu, veli: “Potpuni takvaluk je da se čovjek čuva nečega što je malo kao mrva, pa ostavi ono što je halal, bojeći se da u tome ima harama, a sve sa željom da mu to bude zastor između njega i Džehennema.”

Zbog toga su neki zajmodavci, koji su davali po stotinu dirhema u zajam, kada bi došlo vrijeme da im se dug vrati, uzimali devedeset i devet, ne uzimajući onaj stoti, bojeći se viška. Neki su bili oprezni i čuvali se. Kada bi im se vraćao dug, uzimali bi manje od onoga što su dali, a kada bi oni vraćali dug, vraćali bi više nego što su uzeli, želeći da im to bude zaštita od Džehennema.

Pod ovaj stepen predostrožnosti spada i sustezanje i čuvanje od onoga što većina ljudi ne smatra pogrešnim. To je halal kod učenjaka, ali se oni koji su na ovom stepenu pobožnosti boje da bi se mogli naviknuti na to, da bi mogli olahko prihvatiti i ostalo i tako zapostaviti predostrožnost.

Kao primjer ovog stepena predostrožnosti možemo navesti i slučaj koji se prenosi od Alija b. Ma’beda. On je rekao: “Stanovao sam u iznajmljenoj kući. Napisao sam pismo i htio sam uzeti malo prašine sa zida da posušim tintu. Onda sam rekao sebi: “Zid nije moj.” Moj nefs mi se obratio: ‘A koliko je to prašine koju ćeš uzeti sa zida?’ Uzeo sam sa zida koliko mi je trebalo. Kada sam zaspao, usnio sam čovjeka koji je stajao i rekao mi: ‘Ali b. Ma’bede, sutra će saznati onaj koji je rekao: ‘A koliko je to prašine sa zida?’“Vjerovatno je tada saznao da je izgubio deredžu koju je imao.

I takvaluk (čestitost) i bogobojaznost imaju svoje stepene koji se gube sa stepenom predostrožnosti muttekija, a ne želi se reći da je neko zaslužio kaznu zbog svog postupka.

U tom smislu je i predaja koja se prenosi od h. Omera. Njemu je donesen misk iz Bahrejna. Rekao je: “Volio bih da ovo izvaga neka žena, pa da to onda podijelim među muslimanima.”Njegova supruga Atika je na to rekla: “Znam vješto vagati.”On je prešutio. Onda je ponovio pitanje, a i ona je ponovila odgovor. Onda je h. Omer rekao: “Ne bih volio da ti uzmeš ovaj miris u svoje ruke, pa da onda kažeš da ti ga je ostalo na rukama i time namirišeš svoj vrat i da tako uzmeš ono što je pripadalo muslimanima.”

Pred Omerom b. Abdulazizom vagan je misk koji je pripadao muslimanima, a on je začepio nos, kako ne bi osjetio nikakvog mirisa. Kada su mu rekli da je to pretjerivanje, on je upitao: “A da li on ima neke druge vrijednosti osim što lijepo miriše?”

H. Hasan, kada je bio mali, uzeo je hurmu od onih koje su bile date za zekat. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je rekao: “Kah, kah!”, u značenju: “Ostavi to!”[33]

Također možemo navesti predaju koja kazuje da je neki čovjek bio uz čovjeka na samrti. Kada je potonji izdahnuo, on je rekao: “Ugasite svjetiljke. Nasljednici imaju pravo na ulje koje je u njima.”

Sulejman Tejmi prenosi da je Nu’ajma, prodavačica parfema, rekla: “H. Omer je dao svojoj ženi da proda miris koji je pripadao muslimanima. Ona je meni prodala jedan komad. Tokom komadanja, otkidala je više ili manje i drobila zubima i noktima. Nešto joj je ostalo pod noktima, pa ih je brisala o svoj ogrtač. Tada je ušao h. Omer i rekao: ‘Kakav je ovo miris?’ Ona mu je rekla od čega potječe, a on je uzviknuo: ‘Miris koji pripada svim muslimanima si uzela sebi?!’ Tada je strgnuo ogrtač s nje, natopio ga vodom i dobro ga istrljao zemljom. Onda ga je pomirisao. To je ponovio nekoliko puta, sve dok miris nije u potpunosti iščezao. Drugi put sam joj otišla i ona mi je odvagala mirisa, i opet joj je ostalo nešto pod noktima. Ona je prst stavila u usta i navlažila ga, a onda ga obrisala o zemlju.“ Ovo je bila predostrožnost h. Omera, proizašla iz njegove bogobojaznosti. On se bojao da se taj postupak ne uzme za opravdanje drugima. U suprotnom značenju ovoga slučaja, pranje ogrtača ne može vratiti potrošeni miris, ali je on to učinio svojoj ženi kao opomenu i ukor, te da se taj postupak ne bi ponovio i zaživio kod drugih.

Ahmed b. Hanbela je neko pitao o čovjeku koji u džamiju unosi kadionicu, vlasništvo nekog namjesnika, i njome namiriše džamiju. On je odgovorio: “Takav bi čovjek trebao izaći iz džamije. Od mirisnih štapića i nema neke koristi osim mirisa koji oni oslobađaju, a to je blisko haramu. Količina mirisa koja čovjeku ostane u odjeći možda je namjerna, a možda i nije. Čovjek ne zna da li je donosilac mirisa zadovoljan da i drugi mirišu.“

Također su Ahmed b. Hanbela pitali o slučaju kada čovjeku ispadne papir, na kojem su zapisani hadisi. Pitanje je bilo da li pronalazač ovoga papira ima pravo prepisati hadise i vratiti papir? On je rekao: “Ne, nego će tražiti odobrenje, a onda ih zapisati, ako ga dobije. I ovaj čovjek nije siguran da li je onaj ko je izgubio list zadovoljan time da se prepisuje ono što je na listu ili ne.” Ono što je sumnjivo, a u osnovi je zabranjeno, zabranjeno je. Ostaviti ovo spada u prvi stepen predostrožnosti.

U to spada i izbjegavanje ukrasa zbog bojazni da može voditi nečem nedozvoljenom, mada je ukrašavanje, samo po sebi, dozvoljeno. Kada su Ahmeda b. Hanbela pitali o kožnim papučama ili sandalama, on je rekao: “Što se mene tiče, ja ih ne koristim, ali ako se koriste da bi se u njima hodalo i za pješačenje, onda je to dobro. No, ako se koriste radi kićenja i pokazivanja, onda ih ne treba koristiti.”

Navešćemo i primjer h. Omera koji je, prije nego što je postao halifa, imao ženu koju je volio. On se, nakon što je proglašen halifom, razveo od nje, bojeći se da bi joj učinio po volji ako bi se zauzela za nešto što nije ispravno.

Sve je ovo ostavljanje ružnog, zbog straha da se ne počini nešto što je grijeh i u čemu postoji problem. Većina dozvoljenog otvara put zabranjenom. Obilna ishrana i česta upotreba mirisa neoženjenom budi strast. Strast će ga nagnati na razmišljanje, ono na gledanje, a gledanje na to da počini zabranjeno. Tako je i s gledanjem u kuće bogataša i u njihovo bogatstvo. To je samo po sebi dozvoljeno, ali pobuđuje pohlepu i želju da se ima ono što imaju i oni. Ostvarenje te želje iziskuje činjenje nedozvoljenog.

Tako je sa svime što je dozvoljeno, ako se ne uzima onoliko koliko je dovoljno za podmirenje potrebe, u vrijeme kada je to potrebno i s oprezom da se ne podlegne zovu.

Na prvom mjestu, prije opreza, jesu znanje i spoznaja. Rijetko kada to nema opasne posljedice. Tako je i sa svime onim što se uzima radi zadovoljenja prohtjeva: rijetko kada je lišeno opasnosti. Ahmed b. Hanbelu nije se svidjelo da se na zidove stavlja fasada. Rekao je: “Kada se malter stavlja na zemlju, sprječava dizanje prašine, a kada se stavlja na zidove, nema nikakve koristi, nego je samo ukras i luksuz.”

On je kudio i ukrašavanje džamija. Za dokaz je uzimao predaju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se kaže da je na pitanje o bojenju džamije rekao: “Ne, nego nadstrešnica, kao što je bila Musaova.”[34]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvolio takvo što. Naši časni prethodnici su prezirali ugodnu i tanahnu odjeću. Govorili su: “Čija je odjeća lagana i tanka, takva mu je i vjera.“ Tako su postupali jer su se bojali da će ih slijeđenje prohtjeva u dozvoljenome odvesti u činjenje nečega što nije dozvoljeno. I dozvoljeno i zabranjeno nefs priželjkuje na isti način. Ako se navikne na prohtjev, pustit će sebi na volju. Takvaluk i predostrožnost podrazumijevaju strahovanje i od jednog i od drugog. Svaki halal, koji nije ovakav, na trećem je stepenu, a to je svaki halal koji ne vodi u grijeh i za koji se ne treba bojati da bi ga mogao prouzrokovati.

Četvrti stepen je predostrožnost siddikuna. Halal je kod njih sve ono čijem uzroku ne prethodi grijeh, čime se ne pomaže griješenje, niti se njime želi, trenutno ili kasnije, ostvariti neki drugi cilj, nego se želi približiti Allaha i imati snage za činjenje ibadeta Njemu i održavanje života radi Njega.

Oni smatraju da je zabranjeno sve što nije u ime Allaha, povodeći se za riječima Uzvišenog: “Reci: Allah! – zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju.”[35]

Ovo je stepen onih koji izražavaju Allahovu Jednoću i koji ne vode računa o sebi i svojim prohtjevima. Oni teže samo Allahu. Nesumnjivo je da će onaj ko od grijeha čuva sredstvo koje će ga dovesti do cilja ili mu pomoći da ga ostvari, isto tako voditi računa i o tome da ono što bi proizvelo i dovelo do tog sredstva bude čisto od grijeha ili pokuđenosti. U primjere za to možemo ubrojati predaju od Jahja b. Kesira. Nakon što je popio lijek, supruga mu je predložila: “Prohodaj malo po kući da lijek brže djeluje.” On je odgovorio: “Takav hod mi je nepoznat. Ja svodim račun sa samim sobom zadnjih trideset godina.” Ovim riječima kao da je htio kazati da u ovakvom hodu nije vidio ikakvu vezu sa vjerom, pa nije htio ni da hoda.

Od Sirrija se bilježi da je rekao: “Na nekom brdu došao sam do sočne trave kroz koju je tekla voda. Uzeo sam i pojeo je, te se napio vode. Onda sam rekao sebi: “Ako si ikad jeo halal i čistu hranu, onda je to danas.” Tada sam čuo glas: ‘Odakle ti snaga kojom si došao do ovog mjesta?’” Nakon toga sam se pokajao za svoje riječi.”

U ove primjere možemo ubrojati i slučaj Zunnuna Misrija. Bio je gladan u zatvoru. Jedna dobra i pobožna žena poslala mu je hranu po tamničaru. On je odbio jesti, a onda se izvinio ženi riječima: “Hranu mi je donio grješnik i zulumćar.” To znači da je snaga koja mu je donijela hranu bila sumnjiva. Ovakvo nešto je krajnji domet predostrožnosti i pobožnosti.

Možemo još navesti i slučaj kada Bišr Hafi nije htio piti vode iz rijeka čija su korita iskopali namjesnici. Korito je sredstvo koje dovodi vodu do njenoga odredišta. Mada je voda sama po sebi dozvoljena, on je smatrao da koristi rijeku čije korito su gradili najamnici, a čija je najamnina bila od harama.

Zbog istog su razloga neki odbijali jesti grožđe koje je bilo halal i iz vinograda koji je halal. Vlasniku grožđa su govorili: ”Ne možemo jesti grožđe koje si ti zalijevao vodom iz kanala koji je prokopao zulumćar...”

Ovo je još ekstremniji stav od onoga o pijenju vode iz kanala, jer se izbjegava grožđe zalivano tom vodom.

Neki su, kada bi išli na hadž, izbjegavali da se napiju s javnih česmi koje su pravili namjesnici. Iako je voda dozvoljena, teče iz česme namjesnika koji je koristio haram imetak, pa su smatrali da bi i oni pijući tu vodukoristili haram ugrađen u česmu.

Sustezanje Zunnuna od uzimanja hrane iz ruke tamničara je najveće od navedenih djela, jer se tamničareva ruka ne smatra haramom, za razliku od ukradenog pladnja, ako bi se koristio takav. Snaga koja je upotrijebljena da bi se donio pladanj nastala je iz haram hrane.

Zbog sličnog razloga je h. Ebu Bekr povratio mlijeko jer se bojao da bi mu haram mogao dati snagu, iako je mlijeko popio u neznanju. Nije bio obavezan da ga povrati, ali pražnjenje utrobe od bilo čega nečistog spada u predostrožnost siddikuna.

U to spada i izbjegavanje halal zarade od platna šivenog u džamiji. Ahmed je mrzio i prezirao krojača koga bi vidio da sjedi u džamiji. Kada su ga pitali o predaču vune koji sjedi pod nadstrešnicom u mezarluku, a tamni oblaci su na nebu, on je rekao: “Mezarje je ahiretsko i mekruh je u njemu sjediti.“

Neko je ugasio svjetiljku koju je njegov sluga upalio za one ljude čijim načinom života nije bio zadovoljan.

Neko je zabranio da se peče hljeb u pećnici u kojoj je ostalo žeravice, nastale od mekruh drveta. Jedan je odbio da udari nitne u svoje sandale kod namjesnikovog obućara.

Ovo su tanahne niti predostrožnosti i krajnje pobožnosti o kojimavode računa oni koji žele ahiretski put i uspjeh.

Proučavanjem se uočava da predostrožnost ima svoj početak. To je sustezanje od svega onoga što je zabranjeno fetvom i to je predostrožnost prosječnih muslimana.

Predostrožnost ima i svoj vrhunac, a to je predostrožnost siddikuna. Oni se sustežu od svega što nije u ime i radi Allaha, a što se uzima slijedeći prohtjev, uz čiju se pomoć može učiniti mekruh, ili je vezano za mekruh. Između toga jeste stepenovanje i različitost u opreznosti i sustezanju. Što je čovjek strožiji prema sebi, imat će manji teret na Kijametskom danu i brže će prijeći Sirat. Manja je mogućnost da će njegovi grijesi pretegnuti njegova dobra djela. Različiti su položaji na ahiretu, shodno različitosti predostrožnosti na dunjaluku, kao što su različiti stepeni Džehennema, shodno različitosti i stepenima harama.

Ako si sve ovo shvatio, pred tobom je izbor. Ako hoćeš, budi još oprezniji, a ako hoćeš kani se opreza. Sebi ćeš i koristiti i naštetiti. Selam.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Kitab o halalu i haramu)

---

[1] Vere’ je riječ koja u arapskom jeziku označava stepen pobožnosti i koju je teško jednom riječju prevesti na bosanski jezik. Ovdje ćemo reći da vere’ predstavlja veći stepen pobožnosti i da je to, zapravo, suzdržavanje čak i od dozvoljenih (halal) djela kako se ne bi počinilo nešto sumnjivo ili zabranjeno. Na prijedlog profesora Dženana Handžića koji je radio redakturu ovog kitaba vere’ ćemo prevesti kao vjerničku predostrožnost.(op.ured.) [2] Sura Mu’minun, 51. [3] Sura Bekara, 188. [4] Sura Nisa, 10. [5] Sura Bekara, 278, 279. [6] Sura Bekara, 275. [7] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, od h. Ebu Hurejre. Zabilježen je i kod Ebu Mensura u Musnedul-firdevsi: “I djeca i porodica onoga koji nastoji zaraditi opskrbu na halal način, što je dovoljno da ne prosi od ljudi, na Kijametski dan će doći u društvu Vjerovjesnika i dobrih ljudi.” I jedan i drugi lanac prenosilaca je slab. [8] Hadis bilježi Ebu Nuajm u Hil’jetu, od Ebu Ejjuba r.a.: “Onome koji se čisto okrene Allahu četrdeset dana, iz srca provriju vrela mudrosti i teku preko jezika.” Ibn Adijj sličnu predaju bilježi od Ebu Musaa i kaže daje hadis munker. (Munker je vrsta slabog hadisa koji je manje vrijedan od daifa, ali je na većem stepenu od mevdu’ - apokrifnog hadisa.) [9] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, od h. Ibn Abbasa, a u lancu prenosilaca ima jedan nepoznat. [10] Hadis bilježi Muslim, od Ebu Hurejre r.a.: “Zatim je naveo čovjeka koji je oduljio sa svojim putovanjem, prašnjav i čupav...” [11] Ovom hadisu nisam našao izvora. Dejlemi u Musnedul-firdevsu bilježi hadis od Ibn Mes’uda r.a.: “Ko pojede zalogaj harama, namaz mu neće biti primljen četrdeset dana...” Ovaj hadis je munker. [12] Hadis bilježi Ahmed od Ibn Omera sa slabim lancem prenosilaca. [13] Hadis bilježi Tirmizi od Ka’ba b. ‘Udžreta i kaže da je dobar. [14] Hadis bilježi Dejlemi u Musnedul-firdevsu, od Ibn Omera, r.a. Ibn Arebi u Aridatul-ahvezi, komentaru Tirmizijine zbirke hadisa, kaže: “Taj hadis je neosnovan, netačan i nije valjan za navođenje.” [15] Hadis bilježi Dejlemi od Enesa, r.a., samo što je kod njega: “Devet od njih je u šutnji, a deseti dio je zarada na halal način”. Ovaj hadis je munker. [16] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, od h. Ibn Abbasa: “Onaj ko omrkne umoran zbog truda svojih ruku, osvanut će oproštenih grijeha.” U hadisu ima slabosti. [17] Hadis bilježi Ebu Davud u Merasilu, preko Kasima b. Muhajmereta, kao mursel. [18] Ovome hadisu nisam našao izvora. [19] Hadis bilježe Ahmed i Darekutni od Abdullaha b. Hanzaleta, r.a.: Trideset i šest... Svi prenosioci su pouzdani. Prenosi se od Hanzaleta Zahida, a on od Ka’ba, kao merfu’. Taberani u Sagiru, bilježi od h. Ibn Abbasa trideset i tri..., ali je lanac prenosilaca slab. [20] Hadis bilježe Taberani u Evsatu i Ukajli u Eddu’afau, i kaže da je to izmišljen hadis koji nema nikakve osnove. [21] Sura Tevba, 109. [22] Hadis bilježi Ahmed od Ibn Mes’uda, r.a., sa slabim lancem prenosilaca. Ibn Hibban ga bilježi od h. Ebu Hurejre: “Ko sakupi imetak od harama, a onda ga podijeli kao sadaku, za to neće imati nagrade, nego će to biti grijeh za koji će ga teretiti.” [23] U nekim predajama je zabilježeno da je Poslanik, s.a.v.s., kada su mu rekli za slučaj rekao: Zar niste znali da Siddiku ne ulazi u utrobu ništa osim halala? Ovo bilježi Buhari od h. Aiše: “ Ebu Bekr je imao slugu koji mu je donosio jelo i on je jeo od onoga što mu je ovaj donio. Jednog dana mu je donio nešto i Ebu Bekr je to pojeo. Momak ga je upitao: “Znaš li odakle je to što si pojeo?“Ebu Bekr ga je pitao: “A šta je to?“ Momak reče: “Jednom sam čovjeku gatao prije islama...“ On ne navodi Poslanika, a.s., i ne veže ga za njega. Nisam ovaj hadis našao u takvom obliku. [24] Sura Mutaffifin, 14. [25] Selef ili selefussalih je pojam kojim označavamo najbolje generacije muslimana: ashabe, tabiine i one koji su došli poslije njih. [26] Bedel ili ebdal je izraz kojim se obilježavaju pojedini Allahovi odabrani robovi - evlije u tesavvufu. To je jedan od najvećih položaja među evlijama. [27] Sura Mu’minun, 51. [28] Hadis bilježi Buhari od h. Ebu Hurejre. [29] Hadis bilježi Ibn Madže. [30] Hadis bilježe Nesai, Tirmizi i Hakim i kažu da je vjerodostojan, a bilježe ga od h. Hasana b. Alija. [31] Hadis bilježi Taberani u Evsatu, od h. Ibn Abbasa. Bejheki ga bilježi, ne vežući ga za Poslanika, s.a.v.s., i kaže da je to vezanje slabo. [32] Hadis bilježi Ebu Davud preko Amra b. Šuajba, on od svoga oca, a ovaj od svoga oca. Bilježi ga i od Ebu Sa’lebeta, ali u skraćenom obliku. Oba lanca prenosilaca su dobri. Bejheki ga bilježi kao mevkuf i kaže da je vezanje za Poslanika, s.a.v.s., i pripisivanje njemu ovog hadisa, slabo. [33] Hadis bilježi Buhari od h. Ebu Hurejre. [34] Hadis bilježi Darekutni u Efradu, od h. Ebu Derdaa i kaže da je garib. Nadstrešnica ili sjenica, prekrivena palminim lišćem, bez ikakvog dodatnog ukrašavanja. [35] Sura En’am, 91.