Sejjid Ahmed b. Ali el-Mekki b. Jahja er-Rifā'ī (um. 578. h./1182. m.)

Hanefijski mezheb
51 minutes ago
19 min read

Priredio: Ertan Č., dip. isl. nauka

Sejjid Ahmed er-Rifāʿī, rodio se na području današnjeg Iraka, u oblasti Betaih, u selu Ummuabide, 512. godine po hidžri (1119. godine po miladu).

Ahmed er-Rifāʿī, porijeklo i pripadnost porodici Poslanika, a.s. (Ehl-i bejt)

Sejjid Ahmed er-Rifāʿī (kuddise sirruhû) potječe iz ugledne porodice s dvostrukim nasljednim legitimitetom, s očeve strane bio je sejjid, potomak Poslanika Muhammeda, a.s., preko hazreti Husejna, dok je s majčine strane pripadao ensarijama, potomcima prvih pomagača (ensar) koji su u Medini pružili utočište Poslaniku, alejhisselam i njegovim ashabima nakon hidžre. Porodica Ahmeda er-Rifāʿīja bila je poznata po učenosti, pobožnosti i društvenom angažmanu, naročito u regiji Batāih (današnje područje južnog Iraka), koja je u to vrijeme imala značajnu stratešku i kulturnu ulogu. Njegov djed i otac ubrajali su se među najuglednije sejjide tog kraja, te su uživali poštovanje i među učenjacima i među običnim narodom. Njihova uglednost nije počivala samo na porijeklu, nego i na aktivnom zalaganju za očuvanje sunijskog islamskog vjerovanja i borbi protiv vjerskih devijacija koje su prijetile jedinstvu muslimanske zajednice.

U tom kontekstu, porodica Rifāʿī odigrala je važnu ulogu u suprotstavljanju učenjima i političkim aktivnostima sekte Bātinija, odnosno ezoteričnih šiijskih skupina koje su u 11. i 12. stoljeću bile naročito aktivne u Iraku i Perziji. Bātinije su zastupale doktrinarne stavove koji su se bitno razlikovali od učenja ehl-i sunneta ve-l-džemaʿata, pa su njihovi pokreti često imali i subverzivni politički karakter, djelujući protiv abbasijske vlasti i sunijskog teološkog poretka.

Djelovanje Rifāʿījeve porodice u takvom kontekstu imalo je značajan teološki i društveni značaj. Njihova odbrana učenja ehl-i sunneta nije se temeljila samo na apstraktnoj teološkoj argumentaciji, nego i na misionarskom radu, društvenom angažmanu i sufijskoj etici koja je podrazumijevala mir, umjerenost i duhovno pročišćenje. Time su oni postali nosioci stabilnosti i moralnog autoriteta u vremenu obilježenom vjerskim sukobima i političkim krizama.

Naslijeđe koje je Sejjid Ahmed er-Rifāʿī primio od svojih predaka, spoj porodične časti, vjerskog znanja i društvene odgovornosti, bitno je utjecalo na formiranje njegove duhovne ličnosti. Ova tradicija borbe za vjeru, utemeljena na šerijatskoj ortodoksiji i sufijskoj duhovnosti, kasnije će postati jedno od temeljnih obilježja Rifāʿījskog tarikata, koji će se raširiti širom islamskog svijeta.

Njegovo porijeklo vodi do imama Muse el-Kazima (umro 799), potomka hazreti Husejna, a preko njegove loze do Ibrahima el-Murteze, jednog od sinova imama Muse. Njihov potomak Rifāʿa el-Hasan el-Mekkī, koji se smatra pretkom Ahmeda er-Rifāʿīja, napustio je Mekku tokom nemira i pobuna koje su izazvali Karmati u X stoljeću nove ere. Tokom tih previranja preselio je u Andalus (islamsku Španiju) i nastanio se u Išbiliji (Sevilji).

Njegov potomak, sejjid Jahja, nekoliko generacija kasnije napušta Andaluziju i vraća se u Hidžaz (oko 450/1058), a potom odlazi u Basru, tadašnji centar islamske učenosti. Zbog svojih zasluga u smirivanju sukoba između šiija i sunija, imenovan je za Nakīb al-Tālibiyyūn, službeni naslov predstavnika i zaštitnika potomaka hazreti Alijeve loze (Tālibije). Kao takav, sejjid Jahja je uspješno uspostavio mir i red u regijama Basra, Vāsit i Batāih.

Njegov sin, sejjid Ali, bio je otac Ahmeda er-Rifāʿīja. Ahmedova majka, Fatima el-Ensarijja, potjecala je iz porodice Ebu Ejjuba el-Ensarija, poznatog ashaba koji je bio domaćin Poslanika, a.s., po njegovom dolasku u Medinu. Time je Ahmed er-Rifāʿī bio potomak Poslanika, a.s., po liniji hazreti Husejna i potomak el-Ensarija, što mu je u društvenom i duhovnom smislu davalo izuzetnu legitimnost.

Poput svoga oca Jahje, sejjid Ali je obavljao dužnost Nakība Tālībija. U njegovo vrijeme ponovo su izbili sukobi između sunija i batinija (ezoteričnih šiijskih skupina). Zbog pogoršanja prilika, sejjid Ali se uputio u Bagdad kako bi o situaciji izvijestio abbasijskog halifu el-Musteršida (vl. 1118–1135), tražeći od njega da poduzme mjere protiv razbuktale smutnje. Međutim, halifa, zaokupljen drugim političkim pitanjima, nije reagirao na njegov zahtjev.

Na povratku iz Bagdada, sejjid Ali je umro, 519. h. godine (1125. g.). Simbolično, deset godina kasnije alifa el-Musteršid poginuo je od ruke batinija (ismailijskih asasina), čime su se završile dvije generacije sukoba koji su obilježili političko i religijsko okruženje u kojem je odrastao njegov sin, Ahmed er-Rifāʿī.

Kada mu je otac umro, Ahmed er-Rifa'i je imao sedam godina. Džajdža Mensur el-Bataihi, istaknuti sufija tog vremena, uzeo ga je, zajedno s majkom, braćom i sestrama, pod svoju zaštitu. Nakon što je završio studije Kur'ana i hifz, studirao je islamske nauke od Alija Ebu el-Fazla el-Vasitija, islamskog učenjaka i mutesavvifa tog vremena. Vasiti mu je dao idžazu (dozvolu) u islamskim naukama i ogrnuo ga svojom hrkom (ogrtačem). Vasiti je rekao: „Svi su ponosni na svog učitelja, ali ja sam ponosan na svog učenika Rifaija“, dao mu je titulu „Ebu-l-alemejn“ kako bi ukazao na to da je bio učenjak koji je posjedovao i egzoterično i ezoterično znanje.

Nakon smrti imama Vasitija, Ahmed el-Rifa‘i ušao je u duhovni i institucionalni krug svog džajdže, šejha Mansura ll-Bataihija. On mu je omogućio preuzimanje položaja halife (duhovnog nasljednika) te dodijelio počasnu titulu šejhu-l-šujuh („šejh šejhova“), čime mu je priznat autoritet nad svim sufijskim zavijama koje su se nalazile pod Bataihijevim nadzorom. Na njegov prijedlog, er-Rifa‘i se nastanio u tekiji Umm ‘Ubejda, koja je ubrzo postala središte njegove duhovne aktivnosti i obrazovanja učenika.

Tokom svojih ranih godina djelovanja u Umm ‘Ubejdi, er-Rifa‘i se suočio s nizom kritika od strane lokalnih šejhova, koji su dovodili u pitanje ispravnost njegovih metoda i ortodoksnost njegove doktrine. Posebno su mu spočitavali praksu zajedničkih zikrova na kojima su, prema navodima njegovih oponenata, prisustvovali i muškarci i žene zajedno, što je u tadašnjem društvenom kontekstu smatrano neobičnim, pa čak i problematičnim. Ove optužbe kulminirale su 1155. godine, kada je protiv njega podnesena službena žalba halifi el-Muktafiju.

Na zahtjev halife, sprovedena je istraga o navodnim neortodoksnim praksama šejha er-Rifa‘ija. Međutim, izvještaj službenika zaduženog za nadzor imao je suprotan učinak od očekivanog. Nakon što je posjetio Umm ‘Ubejdu i svjedočio duhovnim okupljanjima i praksi zikrullaha, istražitelj je halifi podnio izvještaj u kojem je zapisao:

„Ako ovaj sejjid i njegovi učenici nisu na Sunnetu, onda na Zemlji nema nikoga ko je na Sunnetu.“

Nakon primanja izvještaja, halifa el-Muktafi je poslao pismo Ahmedu er-Rifa‘iju, u kojem se izvinio zbog istrage i izrazio poštovanje prema njegovom radu.

Unatoč progonima, klevetama i neprijateljstvu nekih sufijskih autoriteta, Ahmed er-Rifa‘i je pokazao izuzetnu duhovnu postojanost, strpljenje i poniznost, nastavljajući misiju moralnog i duhovnog vodstva. Njegova harizma, predanost i dosljednost u primjeni islamskih principa doveli su do širenja njegovog utjecaja, a Rifa‘ijski red (al-Ṭarīqa al-Rifa‘iyya) uskoro je postao jedan od najrasprostranjenijih duhovnih pokreta u Iraku i širem islamskom svijetu.

Svi dostupni biografski izvori saglasni su u opisu Ahmeda er-Rifāʿīja kao duhovnog učitelja izuzetnog karizmatičnog utjecaja, čiji je krug murida bio izuzetno širok. Navodi se da je njegova tekija (zavija) svakodnevno bila posjećena od strane hiljada ljudi, ne samo njegovih učenika, već i putnika, siromaha, te običnih vjernika.

Rifāʿī je, prema izvorima, svakodnevno organizirao obroke za svoje posjetitelje, ujutro i navečer, čime je njegova tekija postala ne samo duhovno središte, već i socijalna institucija, mjesto gdje su se ispoljavale temeljne islamske vrijednosti solidarnosti, gostoprimstva i humanosti. Održavanje ovako velike zajednice bilo je omogućeno zahvaljujući značajnim prihodima koji su stizali kroz vakufske prihode, dobrovoljne donacije i poklone od strane poštovalaca i političkih uglednika.

Ti prihodi omogućili su Rifāʿīju da razvije jedan od najorganiziranijih duhovnih centara svoga vremena, koji je djelovao ne samo kao mjesto duhovne pouke, već i kao socijalno-ekonomski sistem zasnovan na principima islamske etike.

Zbog toga, r-Rifāʿīja ne treba posmatrati samo kao mutesavvifa, nego i kao društvenog reformatora koji je kroz praksu svog tarikata (reda, puta) utjelovio model aktivnog tesavvufausmjerenog ka izgradnji zajednice zasnovane na saosjećanju, disciplini i duhovnoj čistoći.

Ahmed er-Rifāʿī kao učenjak, muhaddis, šafi‘ijski pravnik i mufessir

Prema relevantnim biografskim i historiografskim izvorima, Ahmed er-Rifāʿī, opisan je kao učenjak (‘ālim), muhaddis (poznavalac hadisa), pravnik šafi‘ijske pravne škole (fekīh) i mufessir (tumač Kur’ana), koji je ujedno bio i mutesavvif visokog duhovnog ranga. Ova kombinacija učenosti i duhovnosti čini ga jednom od najistaknutijih figura islamske intelektualne i duhovne tradicije XII stoljeća nove ere.

Njegov pristup tasavvufu i tarikatu, kako se vidi iz njegovih djela, bio je u potpunom skladu s Kur’anom i Sunnetom. Rifāʿī je polazio od teze da je islam jedinstvena cjelina koja obuhvata i zāhir (vanjski, šerijatski aspekt) i bātin (unutarnji, duhovni aspekt) vjere. Prema njegovom tumačenju, bātin predstavlja suštinu (srž), dok je zāhir njena forma i okvir, i da jedno bez drugoga ne može postojati. Kako on ističe, „srce ne može opstati bez tijela, a tijelo bez srca truhne“. Ovom metaforom Rifāʿī naglašava da se unutarnji duhovni život može razvijati samo u harmoniji sa vanjskim, šerijatskim djelovanjem.

Prema Rifāʿīju, tasavvuf je nauka o nutrini (ʿilm al-bātin), dok je tarikat praktično utjelovljenje šerijata. On odbacuje ideju da duhovnost zahtijeva povlačenje iz društva ili napuštanje svakodnevnih obaveza. Naprotiv, smatra da pravi derviš ostaje aktivan u svijetu, ali vodi računa o halalu (dozvoljenom) i haramu (zabranjenom), živi svjesno (bez gafleta) i kroz navedeno napreduje na putu istine (tarīq al-ḥaqq).

U njegovom učenju, tasavvuf je u svojoj suštini edeb (duhovna kultura i moralni bonton). Svaka forma duhovnog odgoja, prema Rifāʿīju, proizlazi iz Poslanikovog sunneta. Stoga je edeb shvaćen kao moralna disciplina, skromnost, poštovanje i ustrajnost, osnova cjelokupnog duhovnog puta. U tom smislu, Rifāʿījevo učenje naglašava moralni i šerijatski karakter tesavvufa, jasno ga razlikujući od misticizma bez normativnog temelja.

Rifāʿījev sistem mišljenja predstavlja sintezni model islamske duhovnosti, u kojem su šerijat, tarikat i hakikat nerazdvojivi aspekti jedne cjeline. Njegovo učenje odbacuje svako suprotstavljanje između islamskog prava i duhovne prakse, zagovarajući viziju islama u kojoj nauka (‘ilm), moral (ahlaq) i mistika (tasavvuf) međusobno dopunjuju jedni druge.

Na taj način, Ahmed er-Rifāʿī zauzima ključno mjesto u razvoju ortodoksnog sufizma u islamskoj tradiciji, predstavljajući paradigmu učenjaka koji je svojom praksom pokazivao da istinska duhovnost ne može biti odvojena od poslušnosti Allahovom zakonu i slijeđenja Poslanikovog sunneta.

Ahmed er-Rifāʿī i duhovna etika poniznosti

Prema brojnim klasičnim izvorima, Ahmed er-Rifāʿī je opisan kao osoba duboke skromnosti (zul), poniznosti (meskenet), duhovnog siromaštva (fakr), poniznost pred Bogom (inkisār) i samoodricanja (tevāzuʿ). U djelima koje bilježe život i učenja velikih sufija, brojni su primjeri koji naglašavaju izuzetnu Rifāʿījevu skromnost i poniznost. U tim predanjima on se prikazuje kao uzor derviša koji se ne uzdiže iznad drugih, nego uvijek izabire poziciju služenja. Zanimljivo je primijetiti da u tim djelima, osim u nekoliko slučajeva u kojima se spominju njegovi kerameti (duhovna čuda), gotovo isključivo sadrže priče koje svjedoče o njegovom moralnom karakteru, posebno o njegovoj blagosti, poniznosti i odnosu prema ljudima. Takva selekcija narativa ukazuje da je moralna dimenzija Rifāʿījevog lika bila središnja u formiranju njegovog sufijskog autoriteta, više nego kerametski aspekti koji su u nekim sufijskim tradicijama često bili naglašeniji.

Na taj način, Rifāʿījev nauk i život predstavljaju sintezu duhovne introspekcije i društvene etike, pri čemu su zul, fakr, tevāzuʿ i meskenet ne samo individualne duhovne prakse, nego instrumenti, alati, moralne pedagogije unutar zajednice njegovih murida. Ova orijentacija potvrđuje da Rifāʿījev put nije bio asketizam u smislu izolacije, već aktivna etika poniznosti, način življenja vjere kroz skromnost, saosjećanje i služenje drugima. U tom kontekstu, Ahmed er-Rifāʿī se može tumačiti kao predstavnik tesavvufa, čiji je fokus bio na moralnom pročišćenju i društvenoj odgovornosti.

Ova koncepcija Rifāʿījevog puta postala je temelj identiteta Rifāʿijskog tarikata, koji u islamskom svijetu, od Iraka, Levanta, Anadolije pa do Balkana, i danas naglašava edeb, skromnost i služenje (hizmet) kao centralne vrijednosti sufijske prakse.

Ahmed er-Rifāʿī i predaja o „rukovanju“ sa Poslanikom, a.s.

Prema pouzdanim historijskim izvorima, Ahmed er-Rifāʿī je oko 1160. godine obavio hadž zajedno sa svojim najbližim rođacima i brojnim muridima (učenicima). Na povratku iz Mekke, posjetio je Medinu, grad Poslanika, a.s. Kada se grad ukazao u daljini, er-Rifāʿī je sišao sa svoje deve i pješice ušao u Ravdu-l-Mutahharu, iskazujući poštovanje i poniznost prema mjestu Pejgamberovog (alejhisselam) počivališta.

U okviru ove posjete, u sufijskoj tradiciji se prenosi poznata menkība (predaja) o jednoj od najčuvenijih karāmeta (nadnaravnih pojava) koja se pripisuje Ahmedu er-Rifāʿīju. Prema predanju, kada je stigao pred kabur Allahovog Poslanika, s.a.v.s., obratio mu se riječima:

„Esselāmu ‘alejke, jā džeddī!“ („Mir tebi, o moj djede!“).

Okupljeni su, prema kazivanjima, tada čuli odgovor iz kabura:

„‘Alejke’s-selām, jā veledī!“ („Mir s tobom, o moj sine!“).

Obuzet duhovnim zanosom, er-Rifāʿī je potom kleknuo i izgovorio:

„Kada sam bio daleko, slao sam ti svoj ruh da u moje ime poljubi tvoju zemlju; sada, kada sam blizu, podaj da i moje tijelo okusi ovu čast, pruži mi svoju ruku da je poljubim.“

Prema predanju, u tom trenutku se iz Poslanikovog kabura pojavila nūrānska (svjetlosna) ruka, koju je er-Rifāʿī poljubio. Ovoj pojavi, navodi se, svjedočio je veliki broj ljudi, među njima i znameniti duhovni autoriteti poput Hayyāta b. Qaysa el-Harrānīja i ‘Adīja b. Musāfira.

Biografi Ahmeda er-Rifāʿīja, navode mnoštvo imena svjedoka ove pojave te je opisuju kao mutevatir, tj. predanje preneseno putem tolikog broja pouzdanih svjedoka da se isključuje mogućnost greške ili izmišljanja.

U djelu Gāyetu’t-tahrīr, učenjak ‘Abd al-‘Azīz ed-Dīrīnī bilježi i fetvu kadije (sudija) iz tog perioda, kojom se potvrđuje teološka mogućnost da Poslanik, s.a.v.s., odgovori na selam svome potomku i da se ukaže njegovom vjernom sljedbeniku u vidu svjetlosne ruke. Slično tome, Džalāluddīn es-Sujūtī u svojoj poslanici Šerefu ‘l-muhattem, iznosi mišljenje da je događaj dosegao stepen tevātura (masovnog prenošenja), te ga smatra vjerodostojnim. Ovaj događaj je zabilježio s preciznošću i temeljitošću karakterističnom za muhaddise, priloživši i cjelokupan isnād, tj. lanac prenosilaca.

Jedan od poznatih Rifā‘ijskih šejhova, Ebu’l-Hudā es-Sajjādī, posvetio je ovoj predaji zasebno djelo pod naslovom el-Kenzu’l-mutalsem fī meddi jedi’n-Nebijj li-veledihi’l-Gavs er-Rifāʿī, u kojem navodi brojne izvore i autore koji potvrđuju ovo predanje.

I veliki hanbelijski imam, gavsu-l-aʿzam šejh Abdulkadir Gejlani, k.s., ostavio je svjedočanstvo o ovom događaju. Prema njegovim riječima:

„U trenutku tog nadnaravnog događaja, kada je Uzvišeni Allah počastio Ahmeda Rifaija da poljubi ruku Allahova Poslanika, s.a.v.s., i ja sam bio tu.“

Jedan od prisutnih sufija, po imenu Jakubi, upitao je šejha Gejlanija:

„Šejhu moj, zar oni koji su bili tu nisu pozavidjeli Sejjidu Ahmedu Rifaiju, na tome?“

Odgovor šejha Gejlanija je bio:

„Na tome su mu pozavidjeli čak i prvaci među melekima.“

Ipak, unatoč kasnijem nastojanju njegovih sljedbenika da ovu predaju predstave kao dokaz duhovne bliskosti između Poslanika, a.s., i Ahmeda er-Rifāʿīja, sam er-Rifāʿī, prema svjedočenjima njegovih učenika, nije pridavao veliku važnost karāmetima. Smatrao je da su kerameti sekundarni u odnosu na moralno usavršavanje (tezkiju), iskrenost (ihlas) i slijeđenje Sunneta, koje je smatrao temeljem svakog istinskog duhovnog puta.

Odnos Ahmeda er-Rifāʿīja prema abasijskom halifi el-Mustendžidu

Prema historiografskim izvorima, abasijski halifa el-Mustandžid (vl. 1160–1170) održavao je kontakt s Ahmedom er-Rifāʿījem. Halifa je uputio Rifāʿīju pismo u kojem je zatražio duhovne savjete i preporuke, tražeći od njega da mu napiše uputstva koja bi bila korisna u vođenju države i u njegovom duhovnom životu.

Odgovor koji je Ahmed er-Rifāʿī poslao halifi bio je, prema izvorima, izuzetno cijenjen na dvoru. Halifa je, zadivljen njegovom mudrošću i skromnošću izraza, u znak poštovanja poslao Rifāʿīju i njegovim dervišima brojne poklone, a godinu dana kasnije ga je i ličно pozvao u svoj saraj u Bagdadu.

Tokom posjete, el-Mustandžid i njegovi dvorani, kao i tadašnji bagdadski šejhovi, pokazali su prema Rifāʿīju veliko poštovanje i divljenje. Prema svjedočenju autora Iršādu’l-muslimīn, Fārūsīja, halifa je šejha pozvao u svoj dvor i drugog i trećeg dana, ovoga puta na privatne razgovore, bez prisustva drugih. Zabilježeno je i da se halifa pridružio halki zikra koju je Rifāʿī predvodio u blizini mezara svoga oca, čime je dodatno pokazao poštovanje prema islamskoj tradiciji koju je ovaj šejh predstavljao.

Na osnovu ovih i sličnih izvora može se zaključiti da je Ahmed er-Rifāʿī uživao ugled i povjerenje abasijskih halifa, te da je bio prepoznat kao jedan od najistaknutijih i najuglednijih sufija svoga vremena. Njegov odnos s halifom el-Mustandžidom ukazuje i na bliskost između duhovnih autoriteta i političke vlasti u određenim fazama islamske historije, gdje su halife, svjesne društvenog utjecaja sufijskih redova, nastojale njegovati dobre odnose sa šejhovima.

U nekim biografskim izvorima spominje se i da je Ahmed er-Rifāʿī drugi put obavio hadž, iako se u dostupnoj literaturi ne navodi tačna godina tog putovanja.

Djela Ahmeda er-Rifāʿīja

Njegova djela predstavljaju važan korpus sufijske i etičko-teološke literature, u kojoj se prepliću koncepti šerijata, tarikata i hakikata. Slijedi pregled i naučna analiza njegovih najpoznatijih radova.

1. el-Ḥikemü’r-Rifāʿijje (Rifāʿījeve mudrosti)

Ovo je jedino djelo koje je sa sigurnošću napisao sam autor, a koje je sačuvano do naših dana. Radi se o kraćoj poslanici (risāli) posvećenoj njegovom učeniku ʿAbdu’s-Semīʿu el-Hāšimīju. Djelo sadrži moralne maksime i duhovne smjernice o odnosu čovjeka prema Bogu i ljudima. Kasniji komentatori, poput Ebu’l-Hudā es-Sajjādīja, napisali su šerh (komentar) pod naslovom Kalāʾidu’z-zeberdžed ʿalā Ḥikemi’r-Rifāʿī (Bejrut, 1885), dok je Muallim Nādži preveo i protumačio osam izreka iz ovog djela u djelu Ḥikemu’r-Rifāʿī (Istanbul, 1304/1886). Djelo je kasnije prevedeno i na perzijski i turski jezik pod različitim naslovima, među kojima je najpoznatije izdanje Hak yolcusunun düsturları („Propisi duhovnog putnika“), Istanbul, 1985.

2. el-Burhānü’l-mu’ejjed (Potvrđeni dokaz)

Ovo djelo nastalo je na osnovu Rifāʿījevih usmenih govora (sohbeta) i predstavlja zbirku njegovih teoloških i sufijskih razmišljanja. Teme koje dominiraju su: tevhīd (jedinstvo Boga), semaʿ (duhovna muzika), iradijska smrt (el-mevtü’l-irādī) i odnos između šerijata i tarikata. Posebno je zanimljivo da Rifāʿī u raspravi o mutešābih (višeznačnim) ajetima citira mišljenja imama Šāfiʿīja, Mālika, Ebu Hanīfe, Ahmeda ibn Hanbela i Džaʿfera es-Sādiqa, što ukazuje na njegovu striktnu ehli sunnetsku orijentaciju. Djelo je prevedeno na turski pod naslovom Delilleriyle Maʿrifet Yolu („Put spoznaje kroz dokaze“), Istanbul, 1985.

3. el-Medžālisü’s-senijje (Plemenita sijela)

Ova zbirka obuhvata sedam sufijskih sijela (medžlisa), sastavljenih na osnovu predanja sačuvanih u menākıb-nāmama, a kasnije ih je sakupio Mustafa Rešīd er-Rifāʿī. Tekst sadrži duhovne savjete i moralne pouke koje ilustriraju Rifāʿījev metod odgoja učenika.

Prevod na turski pod naslovom Mecālis-i Hazret-i Imām Rifāʿī načinio je Kudsīzāde Kadri (Istanbul, 1313/1895).

4. Erbaʿūne ḥadīsen (Četrdeset hadisa)

Radi se o zbirci četrdeset hadisa koje je Rifāʿī prenio vlastitim isnādom (lancom prenosilaca) sve do Poslanika, a.s. Ovi hadisi se nalaze i u najpoznatijim zbirkama poput Kutub-i Sitte. Komentar i prijevod ovog djela uključen je u turski zbornik Hak Yolcusunun Düsturları (str. 9–36).

5. Ḥāletu ehli’l-ḥaqīqa maʿa’Llāh (Stanje istinskih Božijih ljudi)

Ovo djelo predstavlja komentar (šerh) na pomenutih četrdeset hadisa. Nastalo je iz bilješki koje je njegov učenik Ebu Šudžāʿ ibn Menhedž zapisivao tokom Rifāʿījevih sedmičnih, četvrtkom održavanih predavanja, počevši od mjeseca redžeba 549. godine po hidžri (1154). Djelo je od izuzetnog značaja jer pokazuje povezanost hadiske nauke i sufijske interpretacije. Prevedeno je na turski pod naslovom Onların Âlemi („Njihov svijet“), Istanbul, 1964.

6. en-Nizāmü’l-hāṣ li-ehli’l-ihtiṣāṣ (Posebni red za odabrane)

Ovo djelo, iako se ne spominje u starijim biografskim izvorima, pokazuje stil koji sugerira da je sastavljeno prema bilješkama njegovih govora. Sadrži moralne i duhovne savjete i objavljeno je zajedno sa el-Ḥikem i Erbaʿūne ḥadīsen u izdanju iz Šama (bez datuma). Turski prijevod pod naslovom Hak yolcusunun düsturları (Istanbul, 1985) donosi njegovo cjelovito izdanje (str. 103–189).

7. el-Ešʿār (Pjesme)

Njegove pjesme, prožete ljubavlju prema Allahu i Pejgamberu, sakupljene su u biografskom djelu Ebu’l-Hudā es-Sajjādīja Kılādetu’l-dževāhir, te u knjizi Kenʿan Rifāʿīja Ahmed er-Rifāʿī (Istanbul, 1340/1921). Ove poeme imaju važnu ulogu u proučavanju sufijske poetike i simbolike Rifāʿījeve tradicije.

8. el-Aḥzāb ve’l-evrād (Zbirke molitvi i zikrova)

Prema kazivanju Fārūsīja, autora Iršādu’l-muslimīn, Ahmed er-Rifāʿī je sastavio čak 662 različite hizbe (molitvene zbirke). Iako nije sačuvana cjelina, značajan broj tih molitvi nalazi se u djelima ʿIzzuddīn Ahmeda es-Sajjāda, Ebu’l-Hüdā es-Sajjādīja (Kılādetü’l-dževāhir, str. 246–274) i Kenʿana Rifāʿīja (dodatak, str. 1–103).

9. Ostali zabilježeni tekstovi

Kasniji Rifāʿijski autori, poput Muhammeda Sirādžeddīna er-Rifāʿīja (umro 885/1480), sabrali su njegove izreke u djelu Raḥīku’l-kevser min kelāmi’l-gavs er-Rifāʿī el-ekber (Bejrut, 1887), dok je Ebu’l-Hudā es-Sajjādī prikupio njegove govore u djelima el-Fedžru’l-munīr (Istanbul, 1300) i Kitābu kulliyyāti’l-Aḥmedijje (Kairo, 1316).

Djelo Ṭarīku’s-sāʾirīn ilallāh („Put putnika prema Bogu“), koje se navodi u biografskim izvorima, nije sačuvano.

Njegova pisana ostavština pokazuje dosljednost u promovisanju izvornog islama koji počiva na Kur’anu i Sunnetu.

Smrt Ahmeda er-Rifāʿīja i njegovo naslijeđe

Ahmed er-Rifāʿī preselio je na ahiret dana 22. džumade-l-evvela 578. godine po hidžri, što odgovara 23. septembru 1182. godine. Njegov turbe (mauzolej) nalazi se južno od Bagdada, u blizini grada Vāsita, koji je ujedno bio i jedno od najvažnijih središta njegovog duhovnog djelovanja.

Ahmed er-Rifāʿī je tokom života bio dvaput oženjen. Njegova prva supruga bila je Hatidža bint Ebu Bekr el-Vāsitī en-Nedžārī, s kojom je imao dvije kćerke, Fātimu i Zejnebu. Nakon smrti prve supruge, oženio se Rābijom, s kojom je imao sina Sāliha. Međutim, Sālih je umro u mladosti, ne ostavivši potomstvo, pa se Rifāʿījeva loza nastavila preko kćerki Fātime i Zejnebe.

Preko Fatime je imao dva potomka, mutesavvife svog vremena, Ibrahima el-A'zeba (umro 609/1212) i Ahmeda el-Ahdara (umro 645/1247), a preko Zejnebe je imao desetero unučadi, dvije djevojčice i šest dječaka. Među njenim potomcima posebno se ističe ‘Izzuddīn Ahmed es-Sajjād (umro 670/1271), koji je osnovao ogranak Rifāʿijskog reda poznat kao Sajjādijska loza (et-Ṭarīqa es-Sajjādiyya). Ovaj ogranak imao je presudan utjecaj na širenje Rifāʿijskog tarikata u širokom geografskom prostoru koji je obuhvatao Irak, Hidžaz, Jemen, Egipat i Siriju.

Prema dostupnim historijskim i genealogijskim izvorima, potomstvo Ahmeda er-Rifāʿīja traje sve do današnjih dana. Brojne Rifāʿijske porodice i dalje postoje u zemljama Bliskog istoka, naročito u Arabiji, Iraku, Siriji, Egiptu i Libanu, gdje čuvaju tradiciju i duhovno naslijeđe svoga pretka.

Rifaije u Anadoliji, povijesni razvoj i utjecaj

Nakon što je 1071. godine Anadolija u potpunosti otvorena za islam, ovo područje je postalo domovina mnogih evlija, među kojima su bili i pripadnici Rifaijskog tarikata. Rani izvori, uključujući menākıb-nāme mevlevijskog reda iz 13. stoljeća, bilježe dolazak rifaijskih šejhova u Konju tokom života hazreti Rumija Mevlane, k.s. Također se navodi da je u Amasji, u Ladiku, djelovao unuk Sejjida Ahmeda er-Rifāʿīja, Sejjid Ahmed Kuček, koji je obavljao funkcije podučavanja (iršad) lokalnog stanovništva u sufijskom duhu.

Sistematsko širenje rifaijskog tarikata i osnivanje prve Rifaijske tekije u Istanbulu smatra se periodom 18. stoljeća. Prema historijskom izvoru Husejna Vassafa, „Sefine-i evlija“, rifaijski tarikat, koji je bio značajno prisutan u Iraku i arapskom govornom području, u Anadoliju je donio Mehmet Hadid Efendi (1756. g.), čime je započeo institucionalni razvoj tarikata na ovom području.

Utjecaj šejha Ebu’l-Huda Sejjadija

Poseban značaj u širenju Rifaijskog tarikata u Osmanskoj Anadoliji imao je šejh Ebu’l-Huda Sejjadi, k.s., koji je bio savjetnik sultana Abdulhamida II. Sultan je u Bešiktašu kupio stan i smjestio šejha sa porodicom, pružajući mu podršku u njegovim duhovnim i društvenim aktivnostima. Šejh Sejjadi je bio značajan saveznik sultana u politici očuvanja muslimanskog jedinstva, naročito u arapskim provincijama, gdje je Rifaijski tarikat služio kao sredstvo otpora vehabijskim pokretima, koji su imali tendenciju razjedinjavanja muslimana.

Tokom perioda ekonomske slabosti Osmanskog carstva, Abdulhamid II je naredio restauraciju turbeta Ahmeda er-Rifāʿīja u Basri, čime je naglašena važnost očuvanja kulturnog i duhovnog naslijeđa ovog tarikata. Šejh Sejjadi je bio i autor brojnih djela o adabu i lijepom ophođenju, napisanih na arapskom jeziku, te je aktivno branio ispravnost osmanskog hilafeta u vrijeme kada su vehabijski pokreti propagandno osporavali autoritet Osmanlija. Njegova intelektualna i filozofska djelatnost uticala je na učenjake i sejjide tog regiona, čime je postao ključna ličnost u očuvanju sufijske tradicije u periodu političkih i društvenih previranja.

Period nakon Ustavne monarhije i zatvaranje tekija

Nakon proglašenja Ustavne monarhije, Mladoturci su prekinuli kontakt između sultana i šejha Sejjadija, što je dovelo do njegovog prognanstva na otok Bujukada, gdje je umro 1909. godine. Iako je sahranjen prema vlastitoj oporuci ispred tekije u Bešiktašu, nakon eksproprijacije tekije njegov kabur je premješten u Halep, pored mezara njegovog oca.

Do 1925. godine, kada je došlo do zatvaranja tekija i zavija u Istanbulu, zabilježeno je da je u gradu djelovalo četrdeset rifaijskih tekija. Ovaj broj, unatoč kasnom sistematiziranju Rifaijje u Anadoliji tokom 18. stoljeća, pokazuje da je Sejjid Ahmed er-Rifāʿī i njegov duhovni put bio široko prihvaćen u Osmanskom hilafetu.

Rifaijski tarikat u Bosni i Hercegovini, historijski pregled

Historija islama u Bosni i Hercegovini i na širem balkanskom prostoru neraskidivo je povezana s historijom tesavvufa, odnosno s prisustvom i djelovanjem sufijskih redova (tarikata) na ovim područjima. Brojni historiografski izvori svjedoče da su sufije imale ključnu ulogu u procesu islamizacije, djelujući kao misionari, učitelji i posrednici između osmanske islamske civilizacije i lokalnog stanovništva.

Prema dostupnim podacima, postojanje tekija i poznatih šejhova poput Ajni-dedea i Šemsi-dedea prije samog osmanskog osvajanja Sarajeva predstavlja važan dokaz o ranoj prisutnosti sufijskih zajednica u Bosni. Ove činjenice potvrđuju široko prihvaćeno stanovište, kako u domaćoj, tako i u međunarodnoj historiografiji, da je sufijsko misionarstvo imalo presudan utjecaj na širenje islama u Bosni i Hercegovini. Ovaj proces nije bio izoliran fenomen, već je predstavljao dio šireg obrasca islamizacije Balkana putem duhovno-tesavvufskih pokreta koji su kombinirali vjersku pouku s praktičnim, kulturnim i humanističkim djelovanjem.

Zanimljivo svjedočanstvo o duhovnom kontinuitetu između srednjovjekovne Bosne i osmanske islamske tradicije čuva se u usmenom predanju o „svetom štapu“ kojeg je, prema predaji, posljednji bosanski did (duhovni poglavar starobosanske crkvene zajednice) predao prvom mevlevijskom šejhu tekije na Bentbaši u Sarajevu. Ovo predanje, koje bilježi Rusmir Mahmutćehajić u djelu Dobra Bosna, simbolično označava duhovnu tranziciju, prijenos autoriteta i duhovnog vodstva sa starobosanske duhovnosti na islamski, sufijski oblik religijskog izraza.

Tokom osmanskog osvajanja Bosne i u periodu nakon njega, sufije su odigrale centralnu ulogu u prihvatanju islama među širokim slojevima stanovništva. Njihova djelatnost obuhvatala je ne samo islamsko misionarstvo, nego i obrazovanje i očuvanje moralnih normi zajednice. Na taj način sufijski redovi postali su ključni instrument u oblikovanju vjerskog identiteta lokalnog stanovništva. Imami odgoja, mutesavvifi, bili su fundamentalni kanal širenja islama u Bosni. Oni su kroz svoje tarikate i tekije oblikovali ne samo vjerski život, već i kulturološku i umjetničku dinamiku bosanske sredine. Njihova uloga u društvu je višestruka, oni su prosvjetitelji, moralni vodiči i kulturni centri, što potvrđuje značaj sufijskih redova u formiranju kolektivnog identiteta bosanskog muslimanskog stanovništva.

Proces institucionalizacije sufizma u Bosni i Hercegovini započinje neposredno nakon osmanskog osvajanja Bosne i Huma u drugoj polovini 15. stoljeća. Ovaj period obilježen je ubrzanim formiranjem tekija – sufijskih centara duhovnosti, obrazovanja i društvene solidarnosti – koje su predstavljale jezgro širenja islamskog učenja i kulture među lokalnim stanovništvom.

Prema istraživanjima Hasana Husedžinovića, ubrzo nakon uspostavljanja osmanske vlasti u Bosni „osnovane su brojne tekije različitih tarikata: dvije bektašijske, tri mevlevijske, četiri kadirijske, četrnaest nakšibendijskih, jedna rifaijska i deset halvetijskih“. Ovi podaci svjedoče o izuzetnoj duhovnoj raznolikosti i pluralizmu sufijskih tradicija koje su djelovale u ranom osmanskom periodu na bosanskom tlu. Sufijske zajednice, iako različitih silsila (duhovnih loza), dijelile su zajednički cilj, duhovno usavršavanje, misionarski rad i društvenu koheziju kroz instituciju tekije. Na osnovu dostupnih historijskih izvora, s visokim stepenom pouzdanosti može se utvrditi da je prva tekija u Bosni osnovana 1462. godine, i to zaslugom Isa-bega Ishakovića, osmanskog sandžak-bega i utemeljitelja grada Sarajeva.

Shodno ovome, dolazak rifaijskog tarikata u Bosnu prate vijesti o ranom osmanskom širenju poslije 1463. godine, ali ovaj se red nikada nije naročito učvrstio. Prema dostupnim turskim i osmanskim izvorima do kojih sam mogao doći, rano prisustvo Rifaʿijskog tarikata na prostoru Bosne je historijski skromno i fragmentarno. Za razliku od npr. nakšibendijskog, kadirijskog ili mevlevijskog tarikata, Rifaʿijski nije izgradio jaku, trajnu mrežu tekija. Enciklopedijski pregled Rifâiyye (TDV İslâm Ansiklopedisi), daje opširan prikaz reda, njegovih šejhova i geografskog širenja (Irak, Sirija, Arabija, Egipat, Tunis, itd.), ali u odnosu na Balkan ne navodi se eksplicitno institucionalna prisutnost u Bosni. Putopisac Evlija Čelebi (1611.-1682.) u djelu Seyahatnâme, detaljno opisuje tekije u Bosni u 17. st. i navodi imena i položaje mnogih tekija i dergâha. Studije koje su interpretirale njegov tekst spominju mnogobrojne tekije u Sarajevu i Bosni, ali iz Čelebijevog opisa ne proizlazi kao jasan i verificiran zapis o velikoj, samostalnoj rifaijskoj tekiji u Bosni (često on identificira tekije po imenima osnivača i tarikatima najrasprostranjenijim u Bosni: Nakšibendi, Kadirî, Mevlevî, Bektaşi). Došavši u Sarajevo sa ushićenjem govori o njegovim tekijama:

U Sarajevu ima 47 derviških tekija. Mevlevijska tekija nalazi se na obali Miljacke, na mjestu divnom kao rajska bašća. To je vakuf – tekija reda Dželaluddina Rumije. Ima dvoranu za obrede derviša (semahana), sobu za razgovor (mejdan) i 70-80 prostranih derviških ćelija s galerijom, gdje derviši sviraju (mutreban), s kuhinjom (imaret) i trpezarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama Bog udovoljava. Starješina njezinih svirača (najzen-baši) kaligraf derviš Mustafa ima prekrasan rukopis. Tu su još tekije: Šejh Mustafina, Abdulkadira Gilanije, halvetiska tekija i tekija Bistrigi Ibrahim efendije…”

Ovo ne isključuje se mogućnost ne-dokumentiranih tekija, jer u osmanskoj praksi mnoge manje tekije i zavije nisu imale opsežne vakufske fondove te mogućnost stapanja tekije u drugi sufijski tarikat.

Rifa’ijska tekija na Donjoj Širokači

O ovoj tekiji nalazimo pomen jedino kod Sejfudina Kemure, koji daje slijedeće podatke, “Više ove džamije (Kara-Ferhadove džamije na Donjoj Širokači) bijaše jedna rifai’jska tekija, a u njenom dvorištu bijahu ukopana dvojica šejhova, ali na žalosti i nesreću, ona se preokrenu u kuću, a grobove poravniše.” U predaji se navodi da je jedna rifa’ijska tekija bila i na mjestu poznatom kao Babića bašča, iz koje su derviši, pri najavi bilo kakvih nereda i nemira, znali izići i javno učiniti idžru (burhan, zarf), te tako obeshrabriti potencijalne napasnike, a Bašeskija spominje i šejh Alijinu tekiju, nekih dvije stotina metara od Careve džamije prema At mejdanu (otprilike na mjestu na kojem su relativno nedano otkopani temelji Bakr-babine džamije iz 1544. godine, uvakufivši za njeno održavanje deset dućana u čaršiji; sudeći temeljem imena časnog utemeljitelja džamije nije isključeno da su ova dva objekta identična, odnosno da je šejh Alijina tekija bila na mjestu ili uz Bakr-babinu džamiju).

Tarikatski centar u Bosni i Hercegovini

U savremenom dobu tarikatski centar je jedinstvena i autonomna institucija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja okuplja pripadnike ehli-sunnetskih derviških redova a nadležan je za zikir i iršad. Članom 77 Ustava Islamske zajednice definirano je da se u okviru Islamske zajednice organiziraju tarikatski redovi u skladu sa Šerijatom i pravilima tarikata. Organizacija tarikatskih redova u okviru Islamske zajednice, njihov status i djelatnosti, shodno prethodnom stavu, uređuju se posebnim aktom kojeg donosi Sabor. Tarikatski centar u Bosni i Hercegovini predstavlja posebno organiziranu instituciju unutar Islamske zajednice, osnovanu s ciljem očuvanja, razvoja i promocije sufijske tradicije. Centar djeluje kao koordinacijsko i administrativno središte za derviške redove (tarikate) prisutne na teritoriju Bosne i Hercegovine, osiguravajući njihovo djelovanje u skladu sa ehli-sunnetskim pravcem, hanefijskim mezhebom. maturidisjkim akaidom i tradicionalnim usulom pojedinog tarikata. Centar je formiran s ciljem da objedini aktivnosti sufijskih zajednica, olakša njihovu međusobnu koordinaciju, te osigura standardizirano i naučno utemeljeno provođenje vjerskih, prosvjetnih i moralno-duhovnih aktivnosti. Centar omogućava očuvanje sufijskog identiteta i kulturne baštine unutar bosanske muslimanske zajednice. Tarikatski centar u Bosni i Hercegovini predstavlja ključnu instituciju za kontinuitet sufijske tradicije, duhovno obrazovanje muslimana i očuvanje kulturno-religijskog identiteta bosanskih muslimana u savremenom društvu.

Izvori: