Svjetski dan turske kahve

Tradicija ispijanja kahve

U svijetu se proizvede negdje oko 9,5 miliona tona zelene kahve. Nakon vode, kahva je najviše konzumirani napitak u svijetu, a nakon nafte i druga najprodavanija roba na svijetu s godišnjim izvozom od 15 milijardi dolara, pri čemu je više od 10 milona ljudi uključeno u neki dio lanca njezina uzgoja.

Oko 5.500 ljudi svake sekunde uživa u šolji instant kahve, ali to zadovoljstvo ispijanja omiljenog crnog napitka moglo bi biti dovedeno u pitanje, uslijed klimatskih promjena, bolesti biljaka, loše tehnike uzgoja i globalnog trenda selidbe u urbane krajeve iz ruralnih. Brazil je danas najveći izvoznik kahve u svijetu, a u tome ga slijede Vijetnam i Kolumbija. Zbog globalnog zagrijavanja, površine na kojima se uzgaja kahva mogle bi se smanjiti, što bi prouzročilo povećanje cijena (Rao Scott, Coffee Roasting, 2019).

Teološke rasprave

Kahva je napitak koji je i u muslimanskom i u kršćanskom svijetu svojom pojavom potaknuo teološke rasprave glede njegove dozvoljenosti za konzumiranje. Kada se prvi put pojavila u Osmanskoj Carevini, kahva je izazvala suprotstavljene reakcije uleme, budući da je to bila nova pojava, nepoznata u izvorima islama. Neki učenjaci su je zabranili vodeći se hipotezom da šteti zdravlju, da postoji mogućnost da opije, ali i činjenicom da u tome uživaju nevjernici. Simpatično je da su se i kršćani u Evropi snebivali piti kahvu zbog činjenice da je to nevjernički običaj, pa su zbog toga postavili pitanje svom najvišem autoritetu, papi. Osmanski učenjaci su zabranjivali kahvu i zbog neprilika koje je u državi izazivalo njeno konzumiranje, budući da su se zbog nje okupljali ljudi po kafanama, bavili besposlicom, tračevima, ali i pričom protiv vlasti.

Nipošto ne smijemo omalovažiti ove rasprave i fetve u vezi s kahvom, misleći kako je to puko gubljenje vremena, budući da rasprave i fetve ove vrste odražavaju i zabrinutost uleme da se ne bi počinilo nešto nedozvoljeno, neprilično muslimanu ili grijeh. Budući da je Allah stvorio čovjeka s nagonom za uživanjima i lijepim stvarima koje ostavljaju lijepe utistke u njegovoj duši, smiruju ga, opuštaju, aktiviraju i smiruju mu organe, te imajući na umu da mnogi ljudi, većinom bezobzirno, srljaju u sve vrste užitaka kako bi zadovoljili taj nagon i osjetili smirenje i ljepotu u duši i srcu, ne osvrćući se na pitanje dozvoljenosti ili nedozvoljenosti, ulema je pristupila pitanju dozvoljenosti konzumiranja kahve.

Postojala je bojazan uleme da je taj crni napitak od one vrste napitaka u kojima se uživa zbog njihovog opijajućeg svojstva, koje je zajedničko svojstvo i vjerom zabranjenom alkoholu. A u vjeri je poznato da je kategorički zabranjeno svako piće i svaka hrana koji opijaju, čak i u malim količinama.

Porijeklo kahve

Istraživači su složni glede toga da je kahva porijelom ili iz Afrike ili sa Srednjeg istoka. Neslaganje, u međuvremenu, postoji oko toga gdje se prvi put pila i kako se koristila.

Predanja su, uglavnom, vjersko-sufijske provenijencije. Neka predanja, koja se prenose u vezi s tim, naglašavaju da je šejh Ebu 'l-Hasen eš-Šazili (pr. 1258) bio prvi koji je koristio kahvu kao piće, te se zbog toga u literaturi koju smo koristili naziva „pirom kahvedžija“. Međutim, kada se pogleda djelo Abdulkadira el-Džezairija (pr. 1568) 'Umdetu 's-sahve fi hilli 'l-kahve, koje se smatra najstarijim djelom koje je do nas došlo u vezi s predmetnom temom vidi se da je to pogreška; ne radi se o tom šejhu eš-Šaziliju, već o jednom Jemencu, Aliju b. Omeru, koji je preselio 1418. godine i koji je bio jedan od prvih koji su pili kahvu. Izgleda da je ta legenda u vezi s eponimom šazilijskog derviškog reda potekla greškom Hadži Halife. Isto tako, u leksikonu zabranjenih i pokuđenih stvari Ed-Dureru 'l-mubaha fi 'l-hazr ve 'l-ibaha, šejha Halila b. Abdulkadira eš-Šejbanija en-Nahlavija (pr. 1931), navodi se da je Jemenac, šejh Ebu Bekr b. Abdullah eš-Šazili, poznat kao El-'Ajderus (pr. 1582), bio prvi koji je pio kahvu zbog toga što bistri um i tjera san, a što pomaže bdjenju i ibadetu. Sljedstveno tome, uočava se da se ne radi o eponimu šazilijskog derviškog reda. (Bostan, I. 2003. „Kahve“, İslām Ansiklopedisi, sv. XXIV; Arendonk, C. „Kahwe“, The Encyclopaedia of Islam, New Edition, vol. IV, 1997)

Kahva se prvenstveno koristila u Abesiniji (današnja Etiopija i dijelovi Eritreje), ali kao zrnevlje koje se jelo, da bi se potom proširila po Jemenu među pripadnicima tesavvufa, zbog činjenice da otrežnjuje i rastjeruje san, a odatle se u XVI vijeku počela širiti muslimanskim svijetom. Onomad je bila poznata u Mekki, Istanbulu i Egiptu, da bi se vijek kasnije počela koristiti u Evropi. Ova činjenica ukazuje na to da je kahva bila trgovačka roba koja se prevozila s istoka na zapad. Kod Osmanlija se prvi put čulo za kahvu za vrijeme sultana Selima Javuza (1512-1520), najvjerovatnije zbog toga što je u njegovo vrijeme došlo do osvajanja arapskih zemalja, a 1521. godine, za vrijeme Sulejmana Kanunija (1520-1566), prodrla je u Carstvo. Već u vrijeme Selima II (1566-1574) i Murata III (1574-1595) u Istanbulu je bilo oko 600 kafana (Kömeçoğlu, „Homo ludens ve homo sapiens arasinda kamusallik ve toplumsallik: osmanli kahvanleri“, Osmanlı Kahvaneleri: Mekan, Sosyalleşme, İktidar, 2017)

Kahva u Osmanskom carstvu

Iz osmanskih izvora zaključujemo da se kahva počela konzumirati u Osmanskoj Imperiji tokom druge polovine XVI i prve polovine XVII vijeka. Naime, ukoliko se pogledaju hronike Selaniki Mustafa-ef., Mustafe Naime, Mustafe Alija, Katiba Čelebija, Hezarfena Husejn-ef., Hafiza Husejna Ajvansarajija, Evlije Čelebije, Ibrahima Pečevije i Defterdara Sari Mehmet-paše, to se može zaključiti. Ovdje možemo navesti citat iz hronike Ibrahima Pečevija: „Do 962. godine (1554) u prijestolnici Istanbulu, kao ni u čitavoj Anadoliji i Rumeliji, nije bilo kahve ni kafana. Početkom spomenute godine došao je iz Halepa jedan čovjek, zanatlija, po imenu Hakem, zajedno s jednim uglednim čovjekom iz Damaska, po imenu Šems, i oni su u Tahtakaleu otvorili po jedan veliki dućan i počeli prodavati kahvu.“

Kafane se u XVI vijeku nalaze i u Homsu (1559), Halepu, Šamu i Jerusalemu (1565) i u Egiptu (1567). To se saznaje iz jednog fermana koji je 1567. godine upućen kadiji Galate u Istanbulu kojim mu se naređuje zatvaranje kafana i mejhana. To je bila prva zabrana. Druga je uslijedila u vrijeme sultana Ahmeda I zbog toga što se vojska u njima počela okupljati. Isti sultan je vremenom dozvolio da se ponovo otvore. Treća je bila za vrijeme sultana Murata IV, ali nije zaživjela zbog toga što je kahva već bila prešla u naviku (Krstić, N. „Mustafa ibn Muhammed al-Aqhisari (Pruščanin): Rasprava o kafi, duhanu i opojnim pićima“, Prilozi za orijentalnu filologiju. XX-XXI, 1974)

Sama pojava kahve izazvala je velika razilaženja među ulemom, a što priznaje i Pečevija (Pečevija, Ibrahim, Historija 1520-1576, sv. I, 2000). Godine 1543. jedan brod natovaren kahvom pristao je u luku Tophane. Šejhul-islam Ebu Su'ud-efendija je naredio da se prospe. To pokazuje da je kahva tada bila poznata i da se trošila. Vijest o tom događaju je prenio i Katib Čelebi u djelu Mizanu 'l-hakk fi ihtijari 'l-ehakk (1067/1657). Kao razlog zabrane kahve navodi da je u fetvi stajalo da je kahva zabranjena zbog toga što se prži dok se ne ugljeniše i zbog toga što se pije na mjestima okupljanja na kojima findžan kruži od ruke do ruke. Zapravo, iz jedne fetve da se nazrijeti da spomenuti šejhul-islam izgleda nije bio toliko protiv same kahve, koliko protiv kafana, okupljanja i provođenja vremena u njima. Naime, upitan je šta po šerijatu zaslužuje osoba koja odlazi u kafanu i koja sa sljedbenicima strasti formira odvojene sjedaljke, provodi vrijeme u igranju šaha, tavle i bavljenjem sličnim bespotrebnim stvarima i pričama, koja nema na umu da je to zabranjeno i koja vjeruje da je kahva halal, pa je odgovorio da zaslužuje prokletstvo Uzvišenog Allaha, plemenitih meleka i svih muslimana (Karagöz, F. G. „17. züzyilda mühimme defterleri ve ayntâb/antep şer‘iye sicilleri örneklerinde kahvehânelerin kapatilmasi ve tütün yasaklarinin uygulanmasi“, Hacettepe HFD, 10, 506, 2000).

Moguće da se vodio fikhskim pravilom da je haram sve što vodi u haram. Isto tako, ne treba previdjeti ni činjenicu da su kafane mjesta na kojima se ljudi sastaju, razmjenuju ideje i poglede, a što može dovesti do rađanja različitih učenja i pravaca, od kojih mnogi mogu štetiti vjeri i državi. Fetve Ebu Su'ud-ef. o zabrani kahve je komentarisao i Mustafa Pruščak i kazao da nije ispravno zabranjivati kahvu jer ne postoji ništa što ukazuje na njenu zabranu (Krstić, 1974).

Korisno je navesti da je i glavni liječnik sultana Kanunija izjavio da je kahva pozitivna po zdravlje. Ovaj podatak nam ukazuje da je, najvjerovatnije, vlast naginjala zabrani kahve zbog toga što su se zbog nje okupljali ljudi po kafanama, među kojima i vojska i uposlenici u državnim institucijama, i što je dovodilo do stvaranja buna i nemira, te su po osnovu toga i zvanične muftije donosile fetve koje su zabranjivale kahvu. Neki učenjaci, međutim, koji nisu predstavljali zvaničnu ulemu, kao što je, primjerice, Kadizade, zabranjivali su kahvu zbog toga što je ona, po njima, predstavljala novotariju i haram jer se posredstvom kafana čine grijesi i harami, kao što su ostavljanje namaza, ogovaranje, slušanje pjesmi i muzike, a sve ono što vodi u haram je po sebi haram (Durmus, Ali, Osmanlı Hanefierinin Hanefiliğe Eleştirisi: Kadizadeliler Hareketi, 2021)

Katib Čelebi navodi da je kahva bivala čas zabranjivana, a čas dozvoljavana, sve do 1000. hidžretske godine (1591-1592). O tome veli:

„Kafane su ponekad otvarane, ponekad zabranjivanje. To je trajalo godinu. Nakon hidžretske 1000. godine odustalo se od zabranjivanja i tako se pila na svakom mjestu, na početku svake ulice otvarana je po jedna kafana. Zbog pripovjedača i pjevaljki ljudi su izgubili snagu, posao i prihod su prestali.“

Spomenuto ukazuje na to da su kahva i kafane bili predmetom sporenja od polovine do kraja XVI vijeka. Postoje dva razloga sporenja: vjerski i ovosvjetski. Što se tiče vjerskih, učenjaci su smatrali da je to nešto novo (bid'at) i sumnjivo te da je zbog toga potrebno izbjegavati jer je haram per se. Drugi razlog predstavlja njihovo uvjerenje da se prženje kahva dovodi do ugljenisanja, što je štetno po zdravlje, a šerijat naređuje izbjegavanje svega što zdravlju šteti. Treći razlog jeste to što narod, pijući kahvu, čini razna nemoralna djela poput pričanja besposlica i sl. Četvrti razlog je to što pijenje kahve i kruženje findžana podsjeća na kruženje vina u mejhanama, a šerijat zabranjuje oponašanje nevjernika i grešnika. Što se tiče ovosvjetkih razloga, moguće je da se zatvaranjem kafana i zabranom kahve željelo spriječiti okupljanje besposličara i lopova, javljanje nemorala i aktivnosti koje su usmjerene protiv države .

Ovdje možemo spomenuti i za nas bitnu činjenicu u ovome kontekstu, koja se odnosi na naredbu sultana Kanunija da se napišu neke pripovijetke i hikaje za posjetioce kafana s ciljem da im se skrene pažnja s političkih, društvenih i ekonomskih pitanja (Kömeçoğlu). Također, jedan od veoma važnih, ako ne i presudnih, razloga za zabranu kafana jeste njihova opasnost po bezbjednost. Naime, Sultan Murat IV (1623-1640) je zabranio duhan, kafane i kahvu, izdavši ferman u kojem je zaprijetio da se najstrožije kazne oni koji budu i dalje sijali duhan te prodavali duhan i kahvu i naredio da se poruše sve kafane zbog požara koji je izbio 1633. godine, uslijed kojeg je izgorjela petina Istanbula. Kahva je ovim putem bila sekundarna stvar koja se zabranjivala, dok je primarna stvar zabrane bio duhan, budući da se duhanilo uz ispijanje kahve. Požar je buknuo uslijed pušenja duhana. Štaviše, bilo je naređeno da se pobiju oni koji nisu poštovali tu naredbu, zato što se smatraju pobunjenicima protiv države.

No, kako rekosmo, ta zabrana nije zaživjela jer se kahva već bila odomaćila u mnogim dijelovima Imperije, ali i zbog toga što su prihodi od kahve punili državni budžet. Sultanov ferman se zasnivao na fetvi šejhul-islama Ahizadea Husejn-ef. (Krstić 1974: 73; Durmuş 2021: 336). Hroničar Naima navodi da je zabrana imala odgojnu funkciju (Bostan 2001: 203).

U najvećem broju slučajeva fetve nisu izdavane jer je kahva bila per se haram, eo ipso da se zaključiti da su uglavnom izdavane fetve te vrste jer se željelo spriječiti podizanje protiv države i širenje besposlice.

Početkom XVII vijeka kahva se počinje piti i na dvoru, te tako taj običaj pijenja kahve postaje rasprostrenjen. Godišnje je iz Jemena dolazilo u Egipat oko 5 tona kahve, od čega je polovina dopremana za Istanbul. Godine 1775. 43 broda s 432 tone kahve su uplovili u Izmir, godinu dana nakon Sporazuma u Kučuk Kajnardži, kada su pomorski putevi postali bezbijedni (Bostan 2001: 204-205).

Kahva u Bosni i Hercegovini

Hamdija Kreševljaković navodi da je prva kafana u Bosni postojala u Sarajevu 1592. godine, a što odgovara godini za koju Katib Čelebi navodi da je u njoj kahva bila dozvoljena. Druga kafana u Bosni je postojala u Banjoj Luci, s početka XVII vijeka. Iz jedne vakufname, koja je sastavljena 21. maja 1617. godine, saznajemo za kafedžiju h. Huseina koji je potpisan kao svjedok. Prema tome, Banja Luka je imala kafanu prije Pariza (1671) i Beča (1683) (Kreševljaković, H. Izabrana djela II, 1991). Prva kafana u Engleskoj je otvorena 1645. godine, da bi ubrzo Engleska imala 300 kafana. S obzirom na činjenicu da kahva potiče iz muslimanskih zemalja, neki vjerski zanesenjanci su tražili od pape Klementa VII da zabrani konzumiranje ovog pića jer su ga smatrali vražjim i pićem nevjernika. Međutim, papa je, prije zabrane, probao kahvu, oduševio se njenim okusom i aromom i tako odustao od zabrane. Tadašnja cijena kahve bila je veoma visoka jer su bile dostupne male količine, stoga je bila najviše popularna među aristokratijom (Colonna-Dashwood, The Coffee Dictionary, 2017).

Osman Asaf Sokolović, u svojoj studiji o pjesniku Aga-dedeu iz Dobora, navodi da se iz njegova spisa razumijeva da je početkom XVII vijeka u Posavini bio razvijen bujan kulturni život, a ponajviše zahvaljujući dervišima, te da se „pila kahva (to je jedan od prvih spomena kahve u našim krajevima), raspravljalo o književnosti i mističnoj filozofiji“ (Sokolović. O. A. „Pjesnik Aga-dede iz Dobor-grada o svome zavičaju i pogibiji Osmana II“, Anali GHB, 1972).

Sufije su, najvjerovatnije, pile kahvu zbog toga što ih je držala budnima, a što im je odgovaralo zbog obavljanja ibadeta, ali i zbog činjenice da su noću bdjeli. Čak i Mustafa Pruščak u svom traktatu navodi riječi Ragib-ef. kojima on hvali kahvu: „A kafa, pa ona je nježna biljka, plemenita stvar i nešto uzvišeno. Allah je učinio da se ona pojavi preko jednog bogougodnika (evlije) i rasprostranio je među svietom i učenim ljudima i učinio je omiljenom, a ona i zaslužuje da bude omiljena, zbog pohvalnih osobina i uzvišenih svojstava koja se nalaze u njoj: razbija san, otklanja brige, podstiče na pobožnost, izaziva želju za bogougodnom pokornošću, razlaže jelo, vari hranu, zagrijeva organizam, razlaže hrđave smjese i ima druga odlična svojstva i zato je dozvoljena kao hladna voda“ (Krstić 1974: 93-94).

Trradicija konzumiranja kahve kao i religijske rasprave potaknute njenom pojavom, što možemo vidjeti kroz ovaj historijski pregled, otkrivaju dio tajne duboke ukorijenjenosti fenomena kahve i u svakodnevnici savremenog čovjeka, bez obzira da li je konzumirao manje, više ili nikako.

Dženan Hasić