Sujevjerne i inovjerne pogrebne radnje

Autor: Jusuf Džafić

Nažalost, među muslimanima, kako na našim prostorima, tako i u svijetu, danas su prisutni raznorazni praznovjerni i drugovjerni pogrebni (posmrtni) običaji koji nemaju utemeljenje u šerijatskom pravu. Razlog njihovog postojanja i opstajanja treba, prvenstveno, tražiti u nedostatku ilmihalskog (osnovnog islamskog) obrazovanja među širim muslimanskim masama. Porijeklo tih postupaka je šaroliko.

U nastavku ćemo navesti dvije najvažnije podjele dotičnih radnji. Tako imamo, s obzirom na način nastajanja, tri vrste neislamskih pogrebnih običaja:

1. predislamske običaje - one koji su predislamskog karaktera, tj. bili su dio običajnog prava muslimanske zajednice prije primanja islama;

2. nemuslimanske običaje - one koji su usvojeni prilikom kontakta muslimana sa nemuslimanskim zajednicama;

3. neislamske muslimanske običaje (iskrivljene muslimanske običaje) - one koji su nastali unutar muslimanske zajednice pogrešnim tumačenjem i razumijevanjem, tj. iskrivljavanjem islamskog učenja.

Spomenuti pogrebni običaji se mogu podijeliti, s obzirom na porijeklo, na sljedeće kategorije:

1. ehli-kitabijski običaji: hrišćanski i/ili jevrejski;

2. paganski (mušrički) običaji: staroslavenski, starogermanski, starogrčki, starorimski, staroilirski, starokeltski, starotračanski, staroarapski, hinduistički, animistički, šamanistički, šintoistički, čondoistički (čendoistički) itd.;

3. običaji drugih religija, životnih filozofija i rigidnih ideologija: bahaistički, alevijski (bektašijski), druski, budistički, taoistički, konfučijanski, nacistički, komunistički, itd.

Već smo naveli jedan broj zabranjenih i pokuđenih neislamskih pogrebnih radnji kroz prethodna poglavlja. Stoga ćemo u nastavku samo pobrojati ostale haram i mekruh neislamske običaje, koji su prisutni u našim krajevima, a vezani su za smrt i dženazu.[1]

1. Ako se sa krova neke kuće oglasi gavran, vrana, svraka, kukavica, sova ili neka druga ptica „vjesnica smrti“, to je znak da će u toj kući neko umrijeti.

2. Ako se sova pokazuje blizu kuće više puta kroz četrdeset dana, neko će umrijeti od ukućana. Dovoljno je da njeno glasanje čuje neko od ukućana, pa i osoba koja će preseliti.

3. Neobično glasanje divljih životinja se isto smatra predznakom smrti.

4. U slučaju da se domaće životinje neobično ponašaju, neko će od ukućana umrijeti.

5. Ako domaćin umre, stoci u štali će se ispremiješati lanci. To će se uraditi, kako bi se životinje zbunile, jer one predosjećaju smrt, pa bi od pomame mogle napraviti štetu, odnosno kako „hajvan ne bi poletio za mejtom“.

6. Predznak smrti je i kucanje „kudret sahata“ (sata sudbine) koje se može čuti četrdeset dana prije smrti, s vremena na vrijeme, sad ovdje, sad tamo.

7. Zvijezda padalica najavljuje nečiju smrt.

8. Smatrati da neko mora umrijeti, kada se useli u novu kuću. Kako niko ne bi umro, mora se uraditi sljedeće: Večer prije useljenja donijet će se pogača, mačka i Mushaf iz kojeg se učilo. Sve će se to ostaviti preko noći, kako bi se naredni dan sigurno moglo useliti u novu kuću. Dalje, ko može još i da napravi mevlud u novoj kući, neka ga na pravi, pa tek onda useli.

9. Snovi mogu biti predznaci smrti i preko njih čovjek može dobiti nagovještaj o času vlastite smrti. Među očitim predznacima smrti u snovima su: bol u zubu, ispadanje zuba, oranje ili pucanje zemlje, oštećenja na temeljima ili krovu kuće itd.

10. Ukoliko 13 ljudi sjedne za istu sofru (trpezu), jedan od njih će ubrzo preminuti.

11. Vjerovati da će bliska osoba čovjeku ubrzo umrijeti, ako on iskopa zmiju.

12. Kada se posadi djetelina, pa prema međi ostane nezasijano i tako ne iznikne u tom dijelu, nekome iz kuće se „presjekla nafaka“, tj. ostao je bez sreće, pa će umrijeti.

13. Smatrati da Zemzem vodu (Abu Zemzem) samo trebaju da piju ljudi na samrti, jer je veliki grijeh ako se nakon konzumiranja Zemzem-vode nastavi živjeti. Stoga, kada dođe smrtni čas, Zemzem će se dati samrtniku kašikicom prije nego što izdahne. Pijenjem ove vode, samrtnik će se „oprati od svih grijeha“, što će mu olakšati umiranje.

14. Vjerovati da čovjek s mnogo grijeha na duši dugo i teško umire, jer ga „zemlja ne prima“.

15. Vjerovati da čovjek s malo grijeha na savjesti lahko umire.

16. Staviti Mushaf pored, iznad, ispred ili iza glave samrtnika ili mejta.

17. Staviti tespih na stomak muškog mejta.

18. Staviti na mejta jedan busen ili grudvicu zemlje koji će stojati tako na njemu sve dok se ne ponese da se ogasuli. Tada se taj busen ili grudvica zemlje moraju vratiti na mjesto odakle su uzeti.

19. Ako mejt ima nakostriješne dlake, bilo to kose, brade, obrva ili drugih dlaka po tijelu, u pupak će se zabosti igla.

20. Upaliti svijeću/svijeće kod mejta u noći u kojoj je umro, kako bi gorjela do jutra ili zore.

21. Upaliti svjetlo u kući mejta i ostaviti ga upaljenim sve do jutra ili zore.

22. Nekoliko dana na mjestu gdje je mejt ležao „držati svjetlo“, tj. u zdjeli pšenice ili brašna držati upaljenu svijeću. Poslije se pšenica, odnosno brašno, daje siromasima.

23. Kada se mejt okrene prema Kibli i pokrije čaršafom, donijeti u jednoj posudi brašna ili pšenice, zabosti u to svijeću i staviti iznad glave mejta. To će stajati tako sve dok se mejt ne iznese iz sobe, kada će se to udijeliti nekom siromahu.

24. Paliti svijeće sedam ili četrdeset noći (negdje čak i godinu dana) u kući mejta za njegovu dušu.

25. Držati upaljenim svjetlo u kući mejta sedam ili četrdeset dana (negdje čak i godinu dana).

26. Dijeliti svijeće prvih sedam ili četrdeset dana po mahali, naselju ili selu mejta, kako bi i drugi ljudi palili svijeće za dušu mejta.

27. Paliti vanjske svjetiljke ispred kuće mejta i u njegovoj aviliji 2-3 sedmice (negdje čak i godinu dana).

28. Donijeti u jednoj posudi brašna, mekinja i soli, sve to promiješati rukom mejta, a onda sve to staviti kao hranu stoci, s ubjeđenjem da će zbog toga hajvani davati u izobilju mlijeka, sira, masla, kajmaka i slično.

29. Ostaviti čašu vode na prozor da se mejt napije, ako je žedan preselio na ahiret.

30. Stavljati posudu sa vodom na prozor u kući mejta tri, sedam ili četrdeset noći (negdje čak i godinu dana), kako bi mejt imao šta da pije, kada njegova duša bude posjećivala kuću. Negdje se posuda prekrije komadom ćefina.

31. Stavljati posudu sa soli, brašnom, hljebom, halvom ili maslom na prozor u kući mejta tri, sedam ili četrdeset noći (negdje čak i godinu dana), kako bi mejt imao šta da jede, kada njegova duša bude posjećivala kuću.

32. Stavljati posudu sa vodom i/ili posudu sa soli, brašnom, hljebom, halvom ili maslom na sami mejtov kabur iz istih razloga.

33. Stavljati posudu sa vodom i/ili posudu sa soli, brašnom, hljebom, halvom ili maslom na mjestu gdje se mejt gasulio iz istih razloga.

34. Vjerovati da se voda u spomenutim posudama (na prozoru u kući mejta, na mejtovom kaburu, na mjestu gdje se mejt gasulio i sl.) smanjuje, jer je „mejt pije“, a ne isparavanjem.

35. Smatrati kako se mejtova duša vraća kući uoči Bajrama, uoči petka i uoči ponedjeljka, pa je lijepo u tim danima umijesiti pitu da maslo zamiriše, jer to raduje mejta.

36. Pokriti sva ogledala i sve ekrane u kući mejta tri, sedam ili četrdeset dana (negdje čak i godinu dana).

37. Ne paliti u kući mejta televizor ili radio tri, sedam ili četrdeset dana (negdje se praktikuje čak i tri mjeseca).

38. Ne usisavati, niti mesti kuću tri, sedam ili četrdeset dana.

39. Ne smije se šiti u mejtovoj kući, niti u komšiluku, koji podrazumijeva četrdeset kuća u svim smjerovima, jer je to grijeh, a onome ko ipak šije, trnut će ili drhtati ruke.

40. Provući mejtu kroz prste određenu količinu novca radi „berićeta“.

41. Staviti zelenu granu u sobu u kojoj je mejt umro.

42. „Očistiti“ mjesto gdje je ležao merhum granom bejturana (slatki pelin, Artemisia annua L.), kako drugi ne bi tu ograjisali.

43. Skinuti sve zavjese bijele boje, jer se mejt „plaši bijele boje“.

44. Da ukućani izbjegavaju jelo i piće sve dok se ne obavi ukopavanje mejta.

45. Da se u kući mejta napravi halva, i da je zamiješa najmlađi muškarac, kako ne bi nestao porod u toj porodici.

46. Da halvu u mejtovoj kući napravi jedino dobro uvježbana žena, jer će u suprotnom mejt žaliti za dušom i ubrzo „povesti za sobom“ nekog od ukućana.

47. Halva se pravi, kako bi „mejtovoj duši zamirisala“.

48. Ako umre neoženjeni mladić, obavezno se mora napraviti halva u kući mejta, kako bi kuća uzmirisala i okrenula žalost na sreću.

49. Okrečiti sobu u kući u kojoj je mejt umro, jer kad je duša izlazila, uprskala je zidove krvlju koju ne vidimo.

50. Kada mejt umre, podbočiti njegovu kuću sa kočićem, pogotovo ako umre domaćin, kako se kuća ne bi „srušila“.

51. Ako umre domaćin kuće, staviti komade glogovog drveta, odnosno glogov kolac na četiri kućna ćoška.

52. Postaviti mejta na dušek i pokriti ga vezenim jorganom, kada umre, kako ne bi ozebao.

53. Pokriti lice ženskog mejta njenom kosom, da vatra ne prži lice.

54. Ne valja da trudnica gleda mejta, dijete će joj biti žuto.

55. Izbaciti iz kuće hranu koja je bila spremljena, odnosno piće koje je bilo nasuto u posuđe u trenutku kad je mejt preminuo.

56. Ugasiti vatru koja je gorila u kući u času kada mejt preselio na ahiret.

57. Kada mejt preseli, izvaditi iz kuće svu ljutu hranu i začine (biber, sol, ljuta paprika i sl.).

58. Ostaviti odjeću mejta neopranu do trećeg dana, vjerujući da će ga to zaštiti od kaburskog azaba (kazne).

59. Spaliti odjeću mejta.

60. Ostaviti neusisane i neometene prostorije u kući i pomoćnim zgradama sve dok se mejt ne iznese iz kuće, vjerujući da će se upotrebljavanjem usisivača ili metle „zamesti“ cijela porodica.

61. Ne kupati se sve dok se dženaza ne obavi.

62. Ne obavljati nikakve poslove oko kuće i na njivi sve dok se ne završi dženaza.

63. Vjerovati da cijeli komšiluk ne treba raditi nikakve poslove oko kuće i na njivi sve dok se ne obavi dženaza.

64. Zabranjivati da se hoda po prostorijama koje su iznad mejta, kako se on zbog toga ne bi „povampirio“, „vukodlačio“, „pričinjavao“, „prikazivao“ i sl. Stoga je najbolje mejta smjestiti na zadnjem spratu kuće.

65. Čuvati mejta sve dok se ne iznese iz kuće, kako ga ne bi preskočila mačka, odnosno bilo kakva životinja, jer bi se u tom slučaju mogao „povampiriti“, „vukodlačiti“, „pričinjavati“, „prikazivati“ i sl.

66. Dežurati kod mejta sve dok se ne iznese iz kuće iz raznoraznih drugih sujevjernih razloga (kako mejt ne bi ostao sam itd.).

67. Zahtijevati da prvu noć nakon ukopa imam prenoći u sobi u kojoj je mejt umro.

68. Iskupiti svu stoku ispred kuće, kako bi se mejt pronio kroz nju, vjerujući da poslije toga nijedno grlo neće uginuti, niti će ikako biti manjka u stoci.

69. Vjerovati da će još neko ubrzo umrijeti iz mejtove kuće ako, pri iznošenju mejta iz kuće, imam pogleda na kuću.

70. Kada se iznosi mejt, paziti da njegova glava prva izađe iz kuće.

71. Prilikom iznošenja mejta, ako je preselila glava kuće, glava treba zadnja izaći kroz ulazna vrata.

72. Kada se mejt iznosi iz kuće, spustiti ga na kućni prag radi nafake.

73. Kada se iznosi mejt iz kuće, treba paziti da se ne zakači prag, štok, vrata, zid ili slično, jer ako se to desi, mejt će „prikazivati“ ili neka strašila i strašiti ukućane. Postoje i razni praznovjerni postupci, kako postupiti u slučaju da se dotično zakači, da se spriječi da mejt „dolazi“.

74. Kada se iznosi mejt iz kuće, treba paziti da se ne zakači prag, štok, vrata, zid ili slično, jer će to donijeti neku nesreću (belaj) ili novu žalost.

75. Kada se ženski mejt iznosi iz kuće, učiti tekbire i druge zikrove i učenja, pogotovo to činiti zajednički.

76. Staviti na mejta nož, srp, makaze, košulju (ako je mejt muško), platno (ako je mejt žensko), peškire, pare i slično prije nego što se mejt iznese iz kuće. Dotično se ne vraća kući, već nož, srp i makaze ostaju u gasulhani, a košulja, platno, peškiri, pare i slično idu gasalu.

77. Smatrati da se osoba koja kroji ćefine ne smije služiti makazama ili nožem, niti praviti čvorove, jer će se upotrebom makaza ili noža „prerezati“ bereket u porodici, a postojanjem čvorova će porodična sreća biti „svezana“. Dakle, ćefini se ne smiju rezati, već se deru.

78. Ćefini se nikada ne mjere metrom, već rukom.

79. Kada se ugasi vatra na kojoj je grijana voda za gasuljenje, pratiti na čiju će kuću ići dim, jer će u toj kući neko uskoro umrijeti.

80. Skupiti vodu kojom je mejt ogasuljen, kako bi se ta voda dala: mejtovim ukućanima, kako im mejt ne bi „izlazio na san“; posvađanim supružnicima, kako bi upostavili bračnu harmoniju; pijanici, kako bi ostavio alkohol itd. Najgore jeste što se ovo čini tajno, putem kuhanja kahve ili spravljanja hrane na toj vodi od gasula.

81. Koristiti vodu od gasula za liječenje raznih oboljenja (npr. neplodnost), posebno onih kožnih.

82. Umiti lice vodom od gasula, kako bi nestao strah, ako se čovjek boji smrti.

83. Pokvasiti vrat vodom od gasula, kako bi se mejt što prije zaboravio i prežalio.

84. Koristiti vodu od gasula za razne sihre (vradžbine).

85. Koristiti ostatak sapuna koji je korišten pri gasulu mejta kao lijek, ako je mejt ogasuljen u utorak.

86. Općenito upotrebljavati ostatak sapuna koji je korišten za gasuljenje mejta.

87. Zaklati ovna i prenijeti istog preko tenešira, na kojem leži ogasuljen i u ćefine umotan mejt, vjerujući da će se time povećati bereket u sitnoj stoci.

88. Prelomiti mali prst na ruci umrlom muškom djetetu koje je preselilo neosunećeno, dok je na teneširu (kako ga ne bi meleki kaznili ili iz nekih drugih praznovjernih razloga).

89. Prelomiti mali prst na ruci umrlom ženskom djetetu koje je preselilo, a nije imalo probušene uši za minđuše, dok je na teneširu (kako ga ne bi meleki kaznili ili iz nekih drugih praznovjernih razloga).

90. Ako je mejt bio neoženjeni mladić koji je nosio perčin, perčin ne umotati u ćefine, već ga pustiti da visi niz nosila, tj. tabut, kako bi ljudi vidjeli da se nosi neoženjen mladić.

91. Ako je mejt imao perčin, odrezati ga prije gasuljenja, jer se zmije i druge štetočine mogu sakriti u perčin i onda mejtu ispiti oči. Inače, danas rijetko ko od muškaraca nosi perčin, tako da su zadnja dva običaja možda i nestala.

92. Dotaći petu mejta, kao lijek za štitnu žlijezdu.

93. Vjerovati da se mejt ne smije vidjeti poslije gasula.

94. Smatrati da se umrli ponose svojim ćefinima i međusobno hvale skupocjenošću svojih ćefina, te da ismijavaju mejta koji ima skromne ćefine.

95. Zabosti u mejtove ćefine glogov trn da se merhum ne bi „povampirio“, „vukodlačio“, „pričinjavao“, „prikazivao“ i sl.

96. Staviti pored mejta, tačnije pored njegovih ćefina vunene gaće i vunene čarape, kako ne bi ozebao.

97. Staviti pored mejta, tačnije pored njegovih ćefina „selame“, tj. poklone za komšije koje su preselile na ahiret: zimske gaće, kahvu, šećer, mobilni telefon i slično.

98. Staviti u ćefine ženskog mejta, među noge onoliko krpa koliko je žena rodila djece za života, da se, navodno, ne vidi stidno mjesto.

99. Staviti u međunožje ženskog mejta devet slojeva ćefina koji se zovu „tahrir beze“.

100. Ako mejtov prsten (burma i sl.) koji je skinut sa ruke nije opran vodom, odnosno ako se skine prije nego što ga gasal umokri, može se koristiti da se „ogledne“ njime, tj. pogleda neko kroz „mrtvačku burmu“ i onda radi „kako mu se namigne“: profesor, da mu se pomuti pamet, pa student prođe ispit; momak, da izgubi pamet od ljubavi za djevojkom itd.

101. Ukoliko mejtov prsten (burma i sl.) nije opran vodom od gasula, može se koristiti za liječenje raznih bolesti.

102. Koristiti konac sa ćefina da se liječi mokrenje djeteta u krevetu.

103. Odsjeći sveze sa ćefina i koristiti ih za razne sihre (vradžbine), npr. za „čuvanje“ braka.

104. Da se ženski dio porodice okupi oko mejta, dok je u avliji, prije nego se dženaza ponese.

105. Zapaliti komad ćefina ili neke druge tkanine od lične garderobe mejta i to staviti ispod tabuta mejta, dok je u avliji kuće, da to tako „odgori“, kako se mejt ne bi prikazivao, kako neko ne bi ograjisao ili iz nekog drugog razloga.

106. „Zagasiti“ mjesto u avliji, tj. zapaliti papir na mjestu u avliji gdje je bio mejt postavljen, kako se ne bi mejt prikazivao na tom mjestu ili kako neko ne bi ograjisao.

107. Staviti žeravicu na avliju mejtove kuće, kako se mejt ne bi prikazivao ili neko ne bi ograjisao.

108. Razbiti bokal ili nešto drugo od stakla, kada se ponese dženaza, kako bi se na toj nesreći i žalosti sve završilo.

109. Prosuti vodu, kada se ponese dženaza, kako bi voda „odnijela“ nesreću i žalost od kuće mejta.

110. Kada se ponese dženaza iz kuće, „vodom se krati“ - svi prisutni prskaju vodom iz bokala, uz riječi: „Halali! Ja halalim sve tebi, ti meni!“ Oni koji ne prate mejta, uče tekbire, kada se ponese dženaza.

111. Smatrati da je tijelo dobrog čovjeka lahko, a tijelo lošeg čovjeka teško, kada se nosi na tabutu.

112. Da dijete ne umre u utrobi majke, trudna žena treba uzeti ekser sa nosila, tj. tabuta. Od tog eksera usred noći neko mora skovati nekoliko halki (prstena). Te halke trudna žena će nositi sa sobom sve dok ne rodi. Kada rodi, treba te halke prišiti djetetu na kapicu, kako prikaze, sihirbazice (vještice), more (aveti koje napadaju dijete u snu) i slično ne bi ugušile bebu.

113. Vjerovati da se kabur za žensko kopa dublje, jer je „ženskinje više grešno“.

114. Ne ukopavati mejta, gdje je nekada bio kabur, pod izgovorom: „Gdje će on ležati tamo gdje je neko već ležao?!“

115. Ne ostavljati kabur sam kad se iskopa sve dok se ne donese mejt.

116. Poredati alat kojim se kopao mezar preko mezarja sve dok se ne počne ukop.

117. Praviti tzv. dženetsku sobu - ložu od drveta koja se obloži najlonom i u koju se stavi mejt.

118. Staviti jedan grumen zemlje ispod glave mejta u kabur prije zatrpavanja, da može da „podrigne, kada mu duša izađe“.

119. Nakon što se poredaju daske na tabut, prelomiti pritku, te je staviti preko dasaka.

120. Staviti u kabur preostale daske, upore na kojima se nosi tabut, te prut ili konac kojima se mjeri dužina mejta, pod izgovorom: „To je njegovo, neka ide sa njim.“

121. Kada se redaju daske na tabut, gledati da se svaka rupica i svaki razmak zatvore. Kako bi se zatvorile rupice i razmaci, reda se busenje, kamenčići, tanke daščice, a u nekim mjestima se čak daske povezuju pur pjenom.

122. Staviti plastične kesice sa zemljom sa Arefata na koju je proučena sura El-Mulk (Tebareke) ili kamenčić sa Arefata u četiri ćoška kabura.

123. Pomaknuti umrlo dijete tri puta naprijed, kada se spušta u kabur, kako mu mati ne bi postala nerotkinja.

124. Pomaknuti mejta tri puta naprijed, kada se spušta u kabur, što je preuzeto od hrišćana.

125. Prilikom zakopavanja mejta ne uzimati lopatu iz ruke, nego je prvi treba baciti na zemlju, a drugi je uzeti sa zemlje, kako žalost ne bi prešla na njegovu porodicu. Zato treba kazati: „Baci lopatu!“, umjesto: „Daj mi lopatu!“.

126. Ubaciti u kabur kutije cigara, ako je mejt volio pušiti, da mu se „nađe“.

127. Staviti u kabur predmete koje je mejt volio ili oporučio da stave sa njim (raznu hranu, kahvu, novac, džezvu, findžane, cigare, šibicu, upaljač itd.), kako bi ih mogao „koristiti na onome svijetu“. Zabilježen je i slučaj da je u kabur sa jednim dječakom, koji je tragično nastradao na biciklu, spušten bicikl, pumpa i lopta.

128. Ubaciti u kabur peškire da se mejt može obrisati kad se abdesti.

129. Ubaciti u kabur odjeću da se mejt može presvući.

130. Vjerovati da se žena mora obavezno kopati pored svojeg muža, kako bi mu bila žena i na ahiretu, tj. kao da se radi o krevetu. Stoga, ukoliko bude ukopana pored nekog drugog muškarca, kao da je „legla u krevet pored tuđeg čovjeka“.

131. Smatrati da će neko blizak mejtu uskoro umrijeti, i to već za dan ili dva, ako on pokisne dok ga nose u gasulhanu ili u mezarje.

132. Vjerovati da ako pokisne kabur prije ili neposredno poslije ukopa, da će nakon kratkog vremenskog perioda umrijeti još neko iz bliže ili dalje porodice.

133. Smatrati da ukoliko se mezar poprska vodom nakon ukopa, kako niko neće ubrzo umrijeti iz porodice i rodbine.

134. Da otac, majka, sin, kćerka, brat, sestra, suprug, supruga ili neki drugi rođak uzme grumen zemlje sa kabura i ponese sa sobom, kako bi mejta što prije zaboravio i prežalio.

135. Da jedna osoba stane na izlasku iz mezarja poslije dženaze sa lavorom vode i peškirom, kako bi se oni koji izlaze mogli umiti i obrisati, da se tuga i nesreća ne prenose dalje na druge.

136. Nakon što se obavi dženaza, na izlazu iz mezarja, dijeliti, svima onima koji su klanjali, kesu sa neparnim brojem stvari, uglavnom hrane. U te kese se svašta stavlja: lepine, ćevapi, halva, paradajz, mladi luk, neka voćka, neki slatkiš, sok, cigare, šibice, pa čak i alkohol, ako ga je merhum volio piti za života.

137. Prilikom vraćanja sa dženaze nakon ukopa, ne okretati se više kaburu, kako ne bi čovjeka opekla vatra iz njega.

138. U slučaju da je mejt preselio prije ulaska u pubertet, tj. prije šerijatskog punoljetstva, na mezar će se objesiti zelena zastava, ako je bio muško, odnosno crvena zastava, ako je bio žensko.

139. Ako je mejt bio neudata djevoka, pobosti više glave mezara štap i na njega staviti crvenu mahramu (prije je to bila aspurlija - tanka crvena mahrama). Štaviše, te crvene mahrame treba mijenjati svake godine.

140. Zavezati na nišan mahramu.

141. Dobro i temeljito očistiti obuću pri povratku sa dženaze, jer je loš znak da zemlja sa mezarluka završi negdje u avliji ili kući.

142. Nakon dženaze ne ići odmah kući, već prvo otići u kafić na kahvu, da se ne donese nesreća u porodicu.

143. Pri povratku sa dženaze, sjesti ispred kuće na neki kamen, panj ili slično kako se žalost sa dženaze ne bi „donijela“ u kuću, već da ide u zemlju.

144. Ukoliko mejt bude neoženjeni mladić ili neudata djevojka, pratioci dženaze će nositi svadbene mahramice, kao svatovi, jer mu je dženaza ujedno i svadba.

145. Neoženjenom momku se na prednji dio tabuta stavlja fes, a neudatoj djevojci njeno ruho (oprema za udaju). Ako djevojka ima sestru, ona dobija ruho prije spuštanja tabuta u kabur, a ako nema sestru, onda se ruho podijeli, isto prije spuštanja.

146. Okititi mahramama, čevrmama (vezenim mahramama), cvijećem i sličnim dženaze, tj. tabute neoženjenih mladića, neudatih djevojaka, pa čak i siromaha.

147. Ako mejt umre u srijedu ili subotu, zaklat će se kurban, kako ne bi ubrzo preminuo još jedan član porodice.

148. Ukoliko iz iste kuće, iz jedne uže porodice, u razmaku manjem od godinu dana umru dvije osobe, sa drugim mejtom se ukopava živi pijetao, kako bi bio treća žrtva - mejt i zaustavila se dalja smrt u kući. Prema drugom tumačenju, ako umru dva člana iste porodice u kratkom periodu, onda se zakolje pijetao i prebaci preko krova kuće. Tamo gdje pijetao padne, tu se zakopa, kako se ne bi dalje „gasili životi u toj porodici“.

149. U slučaju da u kratkom vremenskom razmaku u istoj porodici presele dva člana, zaklati kurban (ovna ili kravu), pijetla ili janje, u zamjenu za treći smrtni slučaj.

150. Vjerovati da ukoliko u kraćem vremenskom intervalu iz iste kuće ili iz istog komšiluka premine dvoje ljude, ubrzo će umrijeti i neko treći.

151. Izbjegavati meso i druga ukusna jela dok traje žalost za mejtom.

152. Izbjegavati koristiti noževe i viljuške tokom sofri na određene dane od ukopa mejta (na dan ukopa, na treći dan od ukopa, na sedmicu, na četeresnicu, na 52. dan, na polugodišnjicu, na godišnjicu od preseljenja), vjerujući da se tako mejt „bode“.

153. Da na spomenutim soframa bude neparan broj tanjira i drugog posuđa sa jelima i pićima (npr. tri tanjira supe, tri tanjira pite, tri tanjira sarme, tri tanjira kolača i na kraju tri zdjele voća).

154. Ostatak sa sofre poslije dženaze ili podijeliti sirotinji ili sve spakovati u kesu i baciti u vodu, jer „ne valja“ ponovo to vraćati u kuću.

155. Ne smije se plakati za umrlim, a ako se plače, ne treba dozvoliti da suze kapaju na zemlju.

156. Žaliti za mejtom čitavu godinu dana, pri čemu izbjegavati nakit i lijepu odjeću.

157. Da žena „čuva četeresnicu“, tj. ne smije izlaziti četrdeset dana iz kuće zbog smrti muža.

158. Ograničiti primanje saučešća samo na tri dana.

159. Ne okretati obuću onima koji dođu na žalost, kako se inače radi kod nas (da bi gostu bilo lakše obući se pri izlasku iz kuće).

160. Prilikom ispraćanja gosta koji je bio na žalosti, ne smije se reći: „Dođi!“, kako je kod nas običaj reći, vjerujući da se time gost poziva na novu žalost.

161. Poslije dženaze ići pravo svojoj kući i ne svraćati nikome, jer se time se priziva smrt u toj porodici kojoj se ode.

162. Nakon boravka u kući mejta ići pravo svojoj kući i ne svraćati nikome, jer se time priziva smrt nekog od ukućana dotične kuće u kojoj se uđe.

163. Svezati kašiku kojom je mejta jeo za života na šljeme (vrh) krova određeni broj dana (tri dana, sedam dana ili četrdeset dana), kako se nesreća i žalost ne bi proširili na druge kuće u komšiluku.

164. Da drugi muslimani „prihvate“ mejtove grijehe sa ili bez nadoknade, novčane ili neke druge materijalne.

165. Obilaziti kabur četrdeset dana od ukopa i pritom učiti nešto iz Kur'ana.

166. Ostavljati hranu i piće na kabur.

167. Posipati vodu na kabur pri zijaretu, kako bi se Allahova milost spustila na mejta.

168. Vjerovati da trudnice ne smiju ići na mezarja, jer će dijete biti podložnije urocima i sihrima (vradžbinama).

169. Klati kurbane kod kabura.

170. Ubacivati pare u turbeta.

171. Lijepiti kamenje i pare na kabure i turbeta.

172. Vezivati krpe na kabure i turbeta.

173. Ostavljati vodu kod kabura i u turbeta, kako bi se mejt mogao abdestiti.

174. Ostavljati peškire kod kabura i u turbeta, kako bi se mejt mogao obrisati nakon uzimanja abdesta.

175. Kačati tespihe na kabure i u turbeta, kako bi mejt mogao zikriti nakon namaza, ali i općenito.

176. Ostavljati mushafe u turbeta, kako bi mejt mogao učiti Kur'an.

177. Donositi odjeću na kabure i turbeta, da se mejt može presvući.

178. Paliti svijeće na kaburima i turbetima, poglavito kabura i turbeta evlija, kako bi Allah, dž.š., ispunio „murad“ (želju) onoga koji je zapalio svijeću.

179. Uzimati kišnicu sa kaburova i koristiti je kao ljekovitu vodu za razna oboljenja, posebno kožna.

180. Uzimati kišnicu sa kaburova za raznorazne sihre (vradžbine).

181. Uzimati zemlju sa kaburova i koristiti je kao lijek za razna oboljenja, poglavito kožna.

182. Uzimati zemlju sa kaburova za raznorazne sihre (vradžbine).

183. Kad osoba ima bradavice na rukama, treba otići do mladog kabura (svježeg) i potrati ruke sa tom zemljom. Kad se bude vraćala, ne smije se okretati. Na takav način će izliječiti bradavice.

184. Ko ima problem sa bradavicama, neka odlomi komad nišana i njime trlja bradavice.

185. Smatrati da se mezarje ne treba ograđivati ogradom, jer će u tom slučaju mejti biti kao u logoru ili zatvoru.

186. Smatrati da se pri čišćenju snijega sa puta ne treba očišćeni snijeg sklanjati u mezarje, jer se time uznemiravaju mejti.

187. Tavafiti oko kabura i turbeta vjerovjesnika i evlija.

188. Puziti, poklanjati se (ruku činiti) i padati ničice na tlo (sedždu činiti) pred kaburima i turbetima vjerovjesnika i evlija.

189. Smatrati da ne valja „predavati rahmet u noći“, tj. noću spomenuti u priči izraz „rahmetli“ uz nečije ime, jer se time priziva smrt.

190. Ako osoba čuje plakanje po noći, to je riječ o ljudima koji su u ratu poginuli, pa ih treba naći, ukopati i klanjati im dženazu, da to prestane.

191. Vjerovati da dijete ne smije dobiti ime nekog čovjeka koji je poginuo ili preminuo (npr. šehida, oca, djeda, amidže i drugih predaka), jer bi moglo imati posljedice, pa čak i mlado umrijeti.

192. Odnijeti u džamiju ili neki drugi vakufski objekat svijeću i zapaliti je, kako bi se mejtu osvijetlio kabur. Inače, ovdje se radi o iskrivljenom pohvalnom običaju. Naime, nekada, prije elektrifikacije, u džamiju i druge vakufske objekte su se nosile razne svijeće i prateći predmeti radi osvjetljenja džamijskih prostorija: mum (obična svijeća), mukava (velika svijeća), čirak (svijećnjak) i kandilj (uljanica).[2]

Na kraju, treba naglasiti da narod ovih krajeva ima dosta lijepih pogrebnih i posmrtnih običaja, utemeljenih u Kur'anu i Sunnetu. Neke od tih radnji smo već spomenuli, što izravno, što neizravno. Međutim, zbog skučenosti prostora ne možemo se detaljnije posvetiti dotičnoj tematici.[3]

---

[1] Podatke o sujevjernim i inovjernim pogrebnim i posmrtnim običajima među muslimanima naših krajeva (Bošnjaci, Romi, Albanci) nismo samo prikupili iz relevantne literature (koja će, inače, biti navedena u bilješci na kraju ovog poglavlja). Naime, s ciljem pravljenja što detaljnijeg i što obuhvatnijeg popisa dotičnih radnji, konsultovali smo, kako uživo, tako i on-line preko Facebook-a, dobar broj efendija, vjeroučitelja, muderrisa, muallima, gasala i običnih muslimana širom bivše Jugoslavije. Naravno, dio podataka je zabilježen iz autorovog skromnog životnog iskustva.

[2] Vidi detaljnije o sujevjernim i inovjernim pogrebnim radnjama kod nas: Sinanuddin Sokolović, Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana, Sarajevo, 1985?, str. 71-75; Vehbija Hodžić, Sujevjerje - ostaci mnogoboštva (širka), Takvim 1967, str. 104-107; Šefik Kurdić, Islamski bonton, Islamska pedagoška akademija, Zenica, 2003, str. 340-343; Safet Kuduzović, Pravni propisi dženaze-namaza, Emanet, Zenica, 2004, str. 139-143; Antun Hangi, Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, Naklada Danijela A. Kajona, Sarajevo, 1907, str. 110, 209, 235; Enver Mulahalilović, Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, IZ u R BiH - Ured Rijaseta u Istanbulu, Istanbul 1995, str. 108-129 (passim); Amela Dedić, Porijeklo Roma i običaji vezani za smrt kod bijeljinskih i zeničkih Roma muslimana, Novi Muallim, 81/2020, str. 77-87; Danijela Križanec-Beganović, Pogrebni običaji Bošnjaka u Mahali kod Breze - običajne prakse i vjerski propisi, Studia Mythologica Slavica, 20/2017, str. 233-253; Jusuf Džafić, Sujevjerni i inovjerni pogrebni običaji na našim prostorima, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, 2021, sv. 83, br. 11-12, str. 943-961.

[3] Vidi o lijepim pogrebnim običajima kod nas: Antun Hangi, Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 221-242; Enver Mulahalilović, Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 108-129.