U okrilju mrtve noći, bez daška povjetarca, bez ikakvog pokreta, toliko mračne da se ne vide ni blistave zvijezde na nebu ni svjetiljke na zemlji, stanovnici Semerkanda mirno su počivali. Grad je spavao pod težinom tišine i tame, izuzev jednog čovjeka koji je izašao iz svog doma i žurno se zaputio u dubinu noći, ne zastajući niti se osvrćući. Kad stiže do vladarevog zamka, uspori i pogleda u zamak žarkim pogledom kojim bi, da je mogao, spalio zamak. Zatim ubrza korak kao da želi pobjeći od zamka i što brže stići do svoga cilja.
Odmakao je od grada i utonuo u gustu šumu obavijenu dvjema tminama: njegovom tminom i tminom noći… Kada stiže do stijene kod vrata hrama, zastade i malo uzmaknu, preplavi ga osjećaj straha i tegobe, strahopoštovanja prema tajnama koje je krio hram, o kojima su mu odmalena kazivali stariji. Bio je vitez nebranjene zemlje i junak mračnih bitaka, ali hram nije mejdan… Ako se na mejdanu suočava sa ljudima poput sebe, pa u hramu je snaga koju ne vidi i misterije protiv kojih njegova hrabrost ne može uraditi ništa… i nikada u njega nije ušao… U hramu su boravili samo starci koji su izvodili obrede i duhovne vježbe, i oni nikada nisu smjeli napustiti hram. Prema ovim vračima osjećao je istovremeno i divljenje i ljubav i strah. Dugo je stajao kod stijene oklijevajući da pokuca na vrata…
Kada je utonuo u tminu pećine, dugo je hodao dok ne ugleda starca bijele brade koji se ukaza kao da izlazi iz zemlje. Obuze ga strah, ali se smiri kada začu glas koji ga zove po imenu i poziva da ga slijedi. U tom trenutku dosjeti se da je taj starac zapravo čuvar hrama. Krenu za njim, dok mu je srce lupalo gledajući u tajne prolaze i odaje. Prođoše kroz dugi, okrugli podzemni tunel, koji su osvjetljavale bakarne, izgravirane svjetiljke iz kojih je izlazio plavi plamen bacajući čudne sjene na stenovite zidove. U podzemnim tunelima su kipovi (lažna božanstva), ružnih i strašnih lica, iz njihovih očiju izvire crvena svjetlost, lomeći srca silnika. A u tunelu su i otvori kroz koje ulazi zrak koji proizvodi jezivo zviždanje, poput glasanja jata sova. Hodnik ih odvede do soba uklesanih u stijenu, među kojima su se nalazile i odaje vračeva, koje niko ne vidi jer ne izlaze iz hrama, a malo koga uvedu kod njih. Oni su bili sudije i vladari zemlje, čija je riječ uvažavana, i niko se nije usuđivao da im se suprotstavlja, a da na njega ne padne prokletstvo strašnih „bogova“ hrama.
Ušavši u odaje vračeva, od silne zapanjenosti i strahopoštovanja, nije mogao posmatrati prostoriju ni gledati u vračeve i posjetioce… Jedva je razabirao riječi koje je tihim glasom izgovarao jedan svećenik. Kao kroz san, shvati da spominje slavnu prošlost Semerkanda, koju su srušili muslimani, uklonili njeno prijestolje, slomili njenu vojsku i preuzeli vlast i sud. Zatim nastavi da govori o planu koji je skovao kako bi pokvario njihov moral i vjeru, oslabio ih i među njih ubacio razdor… Pravi šejtanski plan od čijeg slušanja hvata jeza.
Zatim se svećenik okrenu i obrati direktno hrabrom ratniku: “Odlučili smo odgoditi realizaciju plana i staviti posljednju strijelu u tobolac, jer smo čuli da ovaj narod ima pravednog vladara, koji se nalazi u Damasku, pa smo odlučili da mu pošaljemo izaslanika, koji će mu izložiti našu žalbu i pojasniti mu našu nezgodnu situaciju, a zatim ćemo vidjeti šta će uraditi. Izabrali smo da ti budeš izaslanik, zbog tvog poznavanja arapskog jezika i hrabrosti tvojeg srca, pa da li pristaješ?” Kada on pristade, svećenik reče: „Idi, uz pomoć ’bogova’!“
Izađe iz hrama sa osjećajem ponosa, toliko poletan da mu je noćna tmina djelovala poput blještave svjetlosti. Osjećao je velikom blagodati ulazak u hram i razgovor sa svećenicima, smatrao je velikom čašću što su mu ukazali svoje povjerenje i dodijelili najvažniju misiju. Osjeti da je sloboda i čast zemlje Semerkanda u njegovim rukama, da je on njegov branitelj i zaštitnik. Poželio je da njega zaduže za rat protiv muslimana i protjerivanje iz njegove zemlje, a nije znao granicu njihove veličine i moći, nije znao da je cijela ova zemlja na jednoj strani njihove države i poput potkoljenice koja želi preći more. A kada bi se pomjerilo more, zapjenušalo i uzburkalo, iščupalo bi potkoljenicu iz korijena i u potpunosti je progutalo.
Krenuo je na dugo putovanje: iz Semerkanda u Buharu, u Belh, u Herrat, u Kazvin, u Mevsil, u Haleb, u Damask… Svijet produktivnosti, civilizacije i slave, i zemlje pune kraljevina, svaka od njih veća od Semerkanda… A šta je Semerkand pored kraljevine Kisre i Kanova? Pa gdje je vlast Kanova i Kisre? Progutao ju je grad koji se krije između dvije vulkanske stijene, iza pijeska poluotoka. Ti gradovi koje je Muhammed protresao svojom rukom, pa rodiše junake koji se raširiše horizontima Zemlje i njenim kraljevstvima… I pijesak tih gradova iznjedri kao plod vrtove Šama, Iraka, Perzije, Horasana… Ove plodne, zelene zemlje koje nemaju kraja… I kada je god napredovao i vidio nešto novo u svijetu islama, njegova se duša ispunjavala strahom od susreta sa halifom… I jednog dana, nakon mjeseci putovanja, trgnu ga glas vodiča koji je uzvikivao “Damask“.
Ovo je Damask, centar zemlje, kapija svijeta… Ovdje je i pobožnost, i uzvišenost, i slava, i bogatstvo, i veličanstvo, i ljepota, odavde izlaze riječi kojima se pokorava dok se ne završe kod njegove zemlje, Semerkanda, i nastavljaju odatle dok ne stignu do još udaljenije zemlje, dok ne pređu Španiju. Ovdje je čovjek koji vlada onime čime nisu nisu nikada vladali ni Kajser, ni Kisra, ni Aleksandar, ni Kan… I onaj čijoj se naredbi ne suprotstavlja i govor ne odbija niko od planina Kine do mora tmina. Ali kako stići do njega? I kako da nepoznati stranac uđe kod njega? U njegovom srcu javi se očaj… Pitao je za konačište u kojem će se smjestiti, pa su ga poveli do mjesta u kojem će provesti noć. Pošto osvanu, izvadi svoju odjeću i obuče najljepšu koju ima, i izađe da susretne halifu… Priđe prvom čovjeku kojeg srete, želeći da ga priupita o zamku, pa ga obuze žestok strah, i uplaši se susreta sa čovjekom koji vlada polovinom Zemlje, sa onim u odnosu na čije kraljevstvo vlast velikog Šahin Šaha ne predstavlja nijedan vilajet, kojim vlada jedan od njegovih emira… Sjeti se kako su se lomila srca od straha zbog susreta sa Kisrom, i kako su kraljevi stajali na njegovim vratima, kako je on ubijao i zbog najmanje sumnje, i naređivao udaranje čovjeka koji bi rekao riječ koja mu se ne bi svidjela, ili koji bi došao u času u kojem bi bio neraspoložan i uskogrudan… Toliko ga obuze strah da dodirnu svoj vrat zamišljajući da ga udaraju i da odrubljuju glavu. Splasnu njegov entuzijazam, izgubi se hrabrost i poželje da se ne susretne sa halifom, poželje da se vrati svojoj zemlji dok je još zdrav i dok se nad njim nije nadvila nesreća u kojoj mu neće koristiti ni slava koju će postići, niti zemlja koju će osloboditi, niti vrač kojem će udovoljiti…
Udubljen u svoja razmišljanja, kretao se besciljno… Kad god bi ugledao neki veličanstveni i lijepi zamak u Damasku, pomislio bi da je to zamak halife, srce bi mu brže zalupalo… sve dok ne ugleda zamak kojem po ljepoti nije bilo ravnog, ogromnih vrata širine velike ulice, sa visokim, uzdignutim svodom na kojem su ornamenti i gravure, koji stoji na dva stuba od čistog mermera. Ljudi ulaze i izlaze, niko nikog ne pita za dozvolu, niti zabranjuje, pa se steče uvjerenje da je to halifin zamak. Ohrabri se i čvrsto odluči da uđe… Ali, kolebljivo zakorači. Kako mu niko ne priđe i ne zabrani ulazak, smiri mu se duša… Kad pogleda gdje je ušao, izgubi se u beskrajnom prostranstvu građevine prekrivene čistim mermerom, sjajnim poput ogledala, okruženu visokim zidovima. Nije nikada vidio veću građevinu od ove, dekorisanu najčudesnijim ornamentima i gravurama, a u sredini polja veliki bazen iz kojeg izvire voda, na kojoj se prelamaju sunčevi zraci… Čudesan prizor… Iz ovog prostranstva pređe u prostoriju koja je isto tako bila prostrana, nadvijenu svodovima i lukovima koje su podupirali mermerni stubovi… Krov su ukrašavali srebreni lanci na čijim su krajevima visile svjetiljke. Hodao je tako između ljudi, zapanjen, ne znajući šta da radi… Dok je tako razgledao sudari se sa čovjekom koji je čas stajao, a čas sjedio, spominjući Allahovo ime… Čovjek se okrenu desno i lijevo, pogleda u njega i vidjevši da je stranac, upita ga može li mu pomoći. On se iskreno obrati čovjeku i reče mu da je došao iz svoje zemlje da sretne halifu. Čim je to izgovorio, pomisli da će se čovjek zaprepastiti što je halifu spomenuo bez veličanja i slavljenja i da ga odvesti do policije koja će ga baciti u tamnicu… Međutim, čovjek mu mirno i spokojno reče:
„Hoćeš li da ti pokažem njegovu kuću?“ „Zar ovo nije njegova kuća?“ – upita izaslanik. „Ne, ovo je Allahova kuća, ovo je džamija… Da li si klanjao?“ – smiješeći se reče mu čovjek.
Klanjao? A kako da klanja, a on je u vjeri Semerkanda, vjeri o kojoj ne zna ništa, izuzev onog hrama prepunog tajni i i strašnih “bogova” ružnih i strašnih lica… Počeo je razmišljati… Gdje je ova bogomolja u odnosu na njegov hram koji je skriven duboko u unutrašnjosti zemlje, i gdje je ovaj nur i ova ljepota u odnosu na one tame i grozotu? Tada prvi put u svom životu posumnja u svoju vjeru u kojoj je odgojen. Kada mu čovjek čovjek ponovi svoje pitanje, on odgovori: “Ne, nisam klanjao, niti znam šta je namaz…“
Tada ga čovjek upita:
„A koja je tvoja vjera?“
„Ja sam na vjeri svećenika Semerkanda.“ – odgovori izaslanik. „A koja je njihova vjera?“ – opet upita čovjek. „Ne znam!“ – iskreno odgovori izaslanik. „A ko je tvoj Gospodar?“ – ponovo upita čovjek. „Bogovi strašnog hrama.“ – reče izaslanik. „A da li ti daju kada ih za nešto zamoliš? Da li te izliječe kada se razboliš?“ „Ne znam…“
Ovaj čovjek shvati da Semerkanđanin živi u zabludi i neznanju, pa u ovo prazno srce ubaci osnove istinske vjere, sa svom njenom jasnoćom, sažetošću i ljepotom, i ne prođe više od sata a ovaj izaslanik vračeva Semerkanda postade mu’min u Allaha i Njegovog poslanika Muhammeda, kojim je Allah učinio Arape vođama svijeta, iako su prije toga bili u jasnoj zabludi… Zatim mu čovjek reče: “Ustani sada, da ti pokažem halifinu kuću, iako je ovo čas kada se brine o svojim ličnim problemima i problemima svoje porodice…”
Pratio ga je i razmišljao o ljepoti ove vjere i njenoj uzvišenosti, a koprena sa njegovim očiju je nestala, pa je sada spoznao tajnu ovih osvajanja i ove moći kojoj ništa parirati ne može. Gdje je ova jasna, otvorena vjera koja svakog svog sljedbenika pravi “svećenikom”, i čovjekom vjernikom, u odnosu na onu nepoznatu, skrivenu vjeru? Gdje!?… Izađe iz mesdžida kroz druga vrata, i toliko ga zbuniše riječi čovjeka koji je, pokazujući na vrata od drveta, bez boje i gravura, govorio: “Ovo je njegova kuća!”
„Ovo!?“ Zar je moguće da halifina kuća bude toliko neugledna u odnosu na kuće običnog naroda iz njegovog kraljevstva, a prošao je pored njih i vidio ljepotu i veličanstvo? Pogleda u čovjeka misleći da se izigrava sa njim, ali kada vidje da je ozbiljan, ostavi ga sumnjajući u istinitost njegovih riječi. Došavši do neugledne kuće, ugleda čovjeka kako popravlja zidove kuće zemljom, i ženu kako mijesi… Okrenu se i stiže onog čovjeka i, ogorčen i ljut, reče mu: “Šta ti je, što me obmanjuješ i izigravaš se sa mnom? Ja te pitam za halifinu kuću, a ti me vodiš kući grnčara?” Čovjek ga upita: “A ko je grnčar?”, a on odgovori: “Vlasnik kuće!“, i ispriča mu ono što je vidio.
Saslušavši ga, čovjek mu reče: “Teško tebi! Vallahi, ovo je emirul-mu’minin, onaj iznad kojeg nema niko osim Allaha, a ova žena… Zar ne znaš ko je ova žena? Ovo je žena halife Omera i kćerka halife Abdulmelika, i sestra dvojice halifa Velida i Sulejmana, i sestra Hišama i Jezida, koji će biti halife. Ovo je najslavnija žena među Arapima, a vođa pravovjernih najudobnije živi i ima najviše dobara, ali vodi porijeklo od Omera ibnul-Hattaba i to je rezultiralo onim što ti vidiš. Vrati se, pokucaj na vrata i iznesi mu svoju žalbu, i ne boj se, jer, vallahi, on nije vladar silnik, niti sudac gordi, već je Allahov rob, ponizan, lahak i blag, pa kada vidi tuđi hakk, ispoštuje ga u potpunosti, a kada se rasrdi radi Allaha, njegovu srdžbu prate oluje i gromovi… Idi, postojano.
Izaslanik se okrenu i nastavi prema halifinoj kući, spotičući se, u duši su mu se smjenjivali osjećaji: čas se u raspali vatra entuzijazma pa zakorači, a zatim je oduvaju vjetrovi sumnje pa zastane… U tom trenutku pomisli na vladare u svojoj zemlji, na sve te čuvare na zamkovima, vratare na kapijama, isukane sablje i spremna koplja, a zatim vidje ovu kuću, kuću vođe pravovjernih, kako je čuo da ga nazivaju, pa mu se poveća sumnja… On je znao vladara koji vlada silom i podanike koji se pokoravaju iz straha, a što se tiče pravednog vladara i pokornosti iz ljubavi, pa to je nešto za što se nije znalo u njegovoj zemlji… Naposljetku opet pomisli da se onaj čovjek izigrava sa njim, pa se vrati i kada ga sustiže, reče mu: “Allahom te molim, o čovječe, da li je ova kuća dom vođe pravovjernih?”
Čovjek mu odgovori: “Da, tako mi Allaha, ovo je njegov dom… ovo je dom čovjeka kojeg je kur’anski šerijat učinio nasljednikom kruna četverice kraljeva: Kisre (Persijskog vladara), Kajsera (Cezara), Faraona i Kana (Vladara istočnih zemalja)… Kako je njegova glava bila iznad njihovih kruna, nije pristajalo ništa drugo osim turbana, krune Arapa… Ovo je kuća čovjeka za kojeg se skupljaju plodovi Zemlje, mjeri se zlato, koje on objeručke daje onome ko ga zaslužuje, i sirotinji daje dragulje, potrebnima dijeli bisere, a njemu i njegovoj porodici ne ostaje ništa… Jer, njegova je duša veća od toga da je ispuni svi dunjalučki dragulji i zlata, ona je veća od dunjaluka! Zato je njegova duša prezrela dunjaluk i teži ka nečemu što je veće od njega: ka Džennetu! Nije napustio život i njegove blagodati da bi otišao u pećinu na nekom brdu i odvojio se od ljudi, ili u džamiju gdje bi dozivao Allaha, to bi tada bio samo jedan pobožnjak više, o čemu ima i hadis, niti na njega utječe oholost, već se on suzdržao od dunjaluka, dunjaluk mu je u ruci, ali ne i u srcu. Jedinstven je na svijetu, i njemu pripada komanda ovog svijeta. U njegovoj ruci je moć da red uspostavi ili da nered posije. Nalazi se u centru mora a da se nije pokvasio, i u plamenu a da nije izgorio, asketa je, ali u njegovoj se glavi nalazi mudar razum, u prsima junačko srce, a u ustima rječit jezik, pa razumom upravlja ovim velikim carstvom, njegovim sudstvom, i bogatstvom, i spoljašnjim i unutrašnjim oslovima, mirom i ratom, kao što je i vojskovođa, i muftija, i učitelj.
Uredio je carstvo na najljepši i najpotpuniji način, pa se ustabili sigurnost, utihnuše revolti, sjedoše demostranti koji protiv vlasti ustaju, umiriše se pakosnici protiv Emevija, pomiri se Misrijac sa Jemencem, arapi i stranci, udružiše se među stvorenjima vuk i jagnje… Svojim se srcem suočavao sa događajima vremena, pa se od njega odbiše događaji kao što se talasi odbijaju od obalskih stijena, i svojom rječitošću napravi od uzvišene mudrosti vječitu književnost.
Onoga jutra kada je bio primoran postati halifa, čuo je zvuk od kojeg se trese zemlja, a taman je odlazio sa dženaze vođe pravovjenih Sulejmana, pa upita: “Šta je ovo?“ Rekoše: “Jahalice hilafeta ti dolaze da njima upravljaš, sa sedlima ukrašenim zlatom, protkanim draguljima.“ On reče: “Šta će to meni? Sklonite to od mene i dajte mi moju mazgu!“, i naredi da se sve to proda i da taj novac ode u državnu blagajnu. Dovedoše njegovu mazga i on uzjaha, a policajac dođe, idući ispred njega sa kopljem. Omer mu reče: „Bježi od mene, šta ćeš mi ti? Ja sam samo čovjek, među muslimanima…“ I krenu tako među ljudima, jašući svoju mazgu, bez parade, bez koplja, bez zastave, bez bubnjeva, čovjek koji vlada Endelusom, i Marakešom, i Alžirom, i Tunisom, i Tripolijem, i Misrom, i Hidžazom, i Nedždom, i Jemenom, i Sirijom, i Palestinom, i Jordanom, i Libanom, i Irakom, i Perzijom, i Jermenijom, i Afganistanom, i Buharom, Sindom, i Semerkandom…
Išao je tako, a i ljudi pred njega, sve dok ne uđe u mesdžid, pa stade na minber i reče: „O ljudi! Ja sam iskušan ovom stvari bez svoga mišljenja, bez svoga traženja, bez izglasavanja od strane muslimana, pa ja skidam svoju prisegu sa vaših vratova, i vi birajte za sebe.“ Tada svi ljudi povikaše u jedan glas: „Mi smo tebe izabrali i tobom smo zadovoljni!“ Tada se zaputi ka El-Hadri, a šta je El-Hadra? Džennet na Zemlji, na kojem je sakupljeno sve blago i rijetkosti, zamak čije veličanstvo obuhvata kraljevsku gozbu, i skupinu palmi, i korice sablji i veliku salhu, pa naredi da se to prekrije i sakupi, da se svi tepihi i jastuci saviju, rijetkosti i riznice da se odnesu i da se sve to proda, pa da se novac stavi u bejtul-mal, i tada je otišao svojoj kući.
Misleći da je on otišao svojoj kući da bi u njoj zikrio tesbih i tehlih, ljudi rekoše: ’On je dobar čovjek, ali vlast imaju oni koji su za nju kompetentni, i vlast ne održava osim jak i pouzdan, sin dunjaluka.“ Međutim, halifa napisa i svim pokrajinama odmah posla dekret koji sadrži ustav bez kojeg ne opstoji vlast. Od tog trenutka, ljudi su znali da je njihov halifa zahid na dunjaluku, ali da je također i sin i otac dunjaluka…
Sve to uradio je u vremenu od zore pa do ranog jutra, a zatim je otišao da odspava kajlulu. Njegov sin Abdulmelik, zatekavši ga da spava, rekao je: ’O vođo pravovjernih, šta želiš da uradiš?’ ’Da odspavam kajlulu, o sinčiću moj’, reče on. Na to mu sin reče: ’Da odspavaš kajlulu a ne da ispravljaš nepravde?’ Halifa reče: ’O sinčiću moj, ja sam probdio prošlu noć u vezi onoga što se desilo sa tvojim amidžom Sulejmanom, i pošto klanjam podne-namaz, ispravljat ću nepravde.“ Sin mu na to reče: ’O vođo pravovjernih, otkud znaš da ćeš živjeti do podne?’ Tada halifa ustade i posla svog telala da doziva: ’Kome je učinjena kakva nepravda neka je prijavi, ja ću mu pomoći da ostvari svoje pravo kod mene, moje porodice i kod svih ljudi.’
I uradio je više nego što je rekao! Da, stranče, ovo je kuća vođe pravovjernih, pa neka te ne obmane njena malenost i skučenost, i neuglednost njenih vrata i zidova. Ona nema stražara niti vojske na svojim vratima, i doista je ova kuća plemenitija od svakog zamka na zemaljskoj kugli, pa idi ka njoj i ne boj se!” Izaslanik se opet vrati i približivši se kući, začu galamu djece. Jedno dijete povrijedilo je drugo, a halifa je izašao iz kuće i uzeo u naručje oboje djece. Ugledavši halifu, izaslanik reče: „Ja imam jednu žalbu, o vođo pravovjernih.“ Na to mu halifa reče: „Ostani na tom mjestu dok se ne vratim“, a zatim uđe u kuću noseći dječake. Izaslanik ču glas žene koja povika: “Moj sin!”, i shvati da je to majka povrijeđenog djeteta. U kuću uđe jedna žena niskog rasta i, ugledavši drugo dijete, reče:
„Moj sin.“
Kako je čuo njihov razgovor, izaslanik saznao da je sin vođe pravovjernih izašao da se igra sa djecom, pa ga je povrijedio sin ove žene.
Ona reče: “Smilujte mu se, on je siromašno siroče…” Na te riječi, raznježi se izaslanikovo srce i ražalosti se što će pred njom kazniti njenog sina, jer on je dijete koje nema grijeha i koje neće biti pitano za ono što je uradilo.
Tada joj reče vođa pravovjernih: “Zar nema primanja?“
Ona reče: “Ne.”
Halifa reče: “Upisat ćemo ga u potomstvo.“
Žena izađe zahvalna, doveći Allahu, a Semerkanđanin ču Fatimu bint Abdulmelik kako srdito kaže: “Allah to uradio sa njim ako ga povrijedi drugi put!” Na to halifa reče: “Vi ste ga uplašili.”
Halifa izađe i pozva Semerkanđanina. Kada mu izaslanik priđe, halifa ga upita o razlogu dolaska, a izaslanik se požali na Kutejbu i reče da je Semerkand osvojio na prevaru bez poziva u islam, bez objave rata i njegovog oglašavanja.
Na to halifa reče: “Tako mi Allaha, naš Vjerovjesnik nije nam ni naredio ni dozvolio nepravdu, već nam je Allah naredio pravdu i prema muslimanima i prema nemuslimanima. Dječače, dodaj mi pero i papir!“ Dječak donese papir veličine dva prsta i halifa na njemu napisa nekoliko redova, stavi pečat, a zatim mu reče: “Uzmi ovo i ponesi vladaru grada!”
Na povratku u rodnu zemlju, izaslanik je pri svakom ulasku u neki grad, ušao u džamiju, stao u saff, rame uz rame sa bratom u islamu, okrenut u pravcu kible, srca ispunjenog imanom, slaveći i veličaju Allaha… Osjetio se članom ove velike zajednice, spoznao je veličanstvo i slast islama, u kojem klanjače predvodi jedan od običnih ljudi, u kojem nema svećenstva niti proroka, u kojem ljudi klanjaju u svakoj zemlji i ne posjeduju hramove i kipove, staju svi zajedno u jednom saffu, bez razlike između velikog i malog, podređenog i nadređenog! Osjetio je veličinu ovog kruga u kojem oko Kabe zajedno kruže i radnik i dužnik, i u blagostanju i u tuzi… Prolazeći kroz gradove i kroz sela, vidio je Allahove robove, pobožnjake u noćnim tminama, a junake danju, kako skrušenih srca, pogleda i tijela stoje pred Gospodarom svih svjetova, ni cijeli im dunjaluk ne može pažnju oduzeti, sa svim njegovim slastima i bolima, dobrom i zlom.
Sada mu ovo putovanje kroz prostrani svijet islama nije padalo teško, zato što je to sada postao i njegov svijet. Na ovom putu nije osjetio ni tjeskobu ni umor, jer je on, poslije svakog namaza, u džamiji, u svakom gradu kroz koji je prošao, nailazio na ponekog ko bi ga pitao o njegovom stanju, pa kada bi saznao da je stranac poveo bi ga svojoj kući, lijepo ga ugostio i ponudio svoju pomoć. Uporedio je svoj dolazak kada je bio nevjernik, i svoj povratak sada kada je musliman, kako je nekada osjećao veliku razdaljinu, dužinu puta, bol stranca, a sada uživa u blagodatima, biva nošen na ramenima braće, spoznaje tajnu džamije i ljepotu ove vjere!
Stigao je do hrama, ali ga ovog puta nisu plašili njegovi kipovi niti svjetiljke, niti se njegovo srce ispunilo jezom zbog njegovih tajni… Islam mu je odagnao tamu, pa je vidio istine života i razlučio ih od obmana, znajući da ovi kipovi koje su oni isklesali svojim rukama i nazvali ih bogovima ne mogu korist donijeti, niti štetu otkloniti, niti sebe mogu od udarca sjekire ili plamena vatre odbraniti. Ali, on je sakrio svoj islam, i zakucao na vrata. Vračevima, koji su mislili da ga više nikada neće vidjeti, ispričao je sve ono što je vidio, tako da im skoro oči ispadoše zbog zapanjenosti… Uvjeriše se da im je došlo olakšanje, pa mu narediše da odnese zapečaćeno pismo namjesniku grada. U njemu se nalazila naredba halife da se postavi kadija pred kojim će se parničiti vračevi Semerkanda sa nasljednikom Kutejbe, pa u čiju se korist presudi, ta će se presuda izvršiti.
Namjesnik se pokorio i imenovao im kadiju, Džemi’a ibn Hadira el-Badžija, i odredio termin za suđenje. Kada se vratio Semerkanđanin, izvijestio je glavnog vrača o toj odluci, a njemu lice potamnje… misleći da je to suđenje samo novo poglavlje u knjizi varanja od strane muslimana…
…Došao je obećani dan… Stanovnici Semerkanda dođoše iz svih krajeva, dalekih i bližih, i dođoše vračevi koji su sve do tada bili skriveni i koje niko nije vidio, i dođe vojskovođa osvajač koji je naslijedio Kutejbu, a sudnica bijaše u džamiji…. Svi sjedoše čekajući kadiju.
Vračevi nisu imali nikakvu nadu… a čemu da se nadaju? Da im presudi kadija musliman kako treba otjerati muslimane iz Semerkanda? Da im presudi za njih, koji su bespomoćni, koji su u drugoj vjeri, kojima nije ostala nikakva moć niti snaga? I protiv koga da presudi? Protiv nasljednika trijumfalnog vojskovođe osvajača, od koga ni većeg ni trijumfalnijeg zemlja istoka nije vidjela? Aleksandra Arapa: Kutejbe? Srca su lupala iščekujući najčudnije suđenje za koje su uši historije ikada čule… Pogledi su bili uprti u vrata džamije kroz koja je trebalo da uđe sam kadija, na čiji je vrat okačen najveći emanet koji se može okačiti na vrat kadije, onaj koji je bačen pred mlinski kamen… Ovdje je korist njegovog ummeta i vođstva njegove države, i veliki grad nad kojim se zavijorio bajrak islama i kojeg su osvojili pripadnici islama, ali tamo su istina i čast… To je klizavica za noge kadija, i test savjesti…
Naš junak, Semerkanđanin, čitao je sa lica svojih sugrađana i vračeva znakove sumnji i podozrenja, kao što čovjek čita otvorene stranice pred sobom. Što se njega tiče, i što se tiče muslimana, oni nisu sumnjali niti je u njihovim srcima bilo podozrenja po pitanju toga da su istina i čast iznad koristi domovine. A šta je domovina? Domovina muslimana je njegova vjera, pa gdje god mujezin uči Allahu ekber, tu je njegova domovina… i njegova borba je borba za istinu, pa kada dođe istina, nestane svaka laž, makar u njoj bilo koristi za ummet i veliki plijen.
Na vratima se pojavi čovjek koji izgleda poput beduina, mršav i slabašnog tijela, blijed, na njegovoj glavi umotan turban, a iza njega dječak. Sjede na zemlju podvijenih nogu, a dječak stade pored njega. Zar je ovo čovjek koji je došao da sudi nasljedniku velikog Kutejbe i njegovom vođi i koristi njegove države? Ovo je kadija muslimana?
U dušama vračeva iščeznu i zadnji tračak nade…
Dječak prozva vođu po imenu, vez titule, niti nadimka, pa on dođe i sjede pred njega, a zatim prozva glavnog vrača pa mu dade da sjedne pored emira. Suđenje je počelo.
Kadija se tihim i slabim glasom obrati vraču:
“Šta imaš da kažeš?“ “Uvaženi vojskovođa Kutejbe bin Muslim osvojio je naš grad na prevaru, bez objave rata i poziva u islam.“ – reče vrač. “Šta ti imaš da kažeš?“ – obrati se kadija vođi. “Allah dao dobro kadiji, u ratu postoje varke, a ovo je veliki grad koji je Allah preko nas spasio od kufra i dao ga muslimanima u nasljedstvo.“ – reče vođa. “Da li ste njegove stanovnike pozvali u islam, pa zatim ponudili davanje džizje, pa tek onda borbu?“ – upita kadija vođu. “Ne.“ – odgovorio vođa. “Ti si potvrdio, i doista je Allah pomogao ovaj ummet samo slijeđenjem vjere i klonjenjem prevara, i mi, tako mi Allaha, nismo izašli iz naših kuća osim radi borbe na Allahovom putu. Nismo izašli da bismo vladali zemljom niti da bismo u njoj bili nadređeni bespravno. Presuđujem da muslimani izađu iz grada i da ga vrate njegovim stanovnicima, a zatim da ih pozovu u islam, pa onda da objave rat protiv njih.“ – izreče kadija svoju presudu.
Vračevi i stanovnici Semerkanda, iako su jasno i glasno čuli presudu, nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima, i pomisliše da je to san… Nepomično su sjedili na svojim mjestima, a većina njih uopće nije ni primijetila da je suđenje završeno i da su kadija i emir otišli. Naš junak, Semerkanđanin musliman, pogledao je u lice glavnog vrača, i osjetio je da je svjetlo istine obasjalo njegovo srce, koje je omekšala osama i promišljanje. Vrač je posmatrao svoj svijet koji je tako dugo volio i prednost mu davao, pa vidio da je tjeskoban i usamljen… pogledao je u svijet islama, i zapazio da je plodan, prostran, osvijetljen dobrom, pravdom i ljepotom. A šta je njegov svijet? Tamna pukotina usred gluhe pustinje, do koje ne dopiru sunčevi zraci niti svjetlost mjeseca, niti cvijet proljeća, niti ljepota slave, niti veličanstvo imana.
Zasija svjetlost u njegovom srcu i vidje da je njegova vjera poput ovog hrama.. Pa gdje je ovaj hram u odnosu na hram islama, a to je čista zemlja koja se prostire sve dok ne stigne do gradova za koje nije ni čuo… Gdje je tjeskoba idolopoklonstva u odnosu na prostranost islama? Gdje je tmina idola u odnosu na svjetlost islama? Gdje je niski krov idolatrije u odnosu na visoko nebo islama? Zanegirao je svoju vjeru i izašao iz hrama, iako mu je zabranjen izlazak iz njega, i nikada se tamo neće vratiti! Zar da se dijete vrati u utrobu svoje majke pošto je vidjelo svjetlost dana i prostranstvo svemira? Zar da se drugi put vrati tim božanstvima strašnih i jezivih lica pošto je spoznao Gospodara svih gospodara i Tvorca svih stvari? Ne! Umrla je vjera hrama, pa da li ima povratka za ono što je prošlo? Da li ima povratka za juče koje je proteklo?
Prošli su sati, a zrak je duvao uporedo sa zvukom koji su ispuštali rogovi, podrhtavajući zbog zvuka doboša, pa baci pogled – kada vidje zastave kako se vijore na krajevima bližih horizonata i upita:
“Šta se događa?“ “Sprovela se presuda i vojska se povukla.“ – rekoše mu.
Ovu vojsku kojoj u lice nije moglo stati ništa od grada Jesriba do Semerkanda, koja je zbrisala vojske Kisre i Kajsera i Haqana, vratila je riječ slabašnog starca tihog glasa, uz kojeg nije bilo nikog osim dječaka, poslije suđenja koje nije trajalo osim nekoliko minuta? Ali ona će upozoriti i vratiti se borbi, a da li će Semerkand imati snage za ono za šta su bili slabi svi kraljevi? Da li će stijene ovog hrama odvratiti nadolazeće valove istine, i da li će njegova tama natkriti svjetlo islama?
Ne! Allah je presudio da zora zbriše zastor noći… Svijet je obasjao novi dan, pa se neće kriti od svjetlosti ovog dana u tmini hrama… Bivši vrač priđe i upita svoje drugove:
– Šta vi kažete?
Na to Semerkanđanin musliman reče: „Što se mene tiče, ja sam posvjedočio da nema istinskog božanstva mimo Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.“ Tada i vrač reče: „I ja svjedočim.“
Semerkandom se prolomiše tekbiri. Muslimanska vojska se vrati u muslimanski grad, u kojem nije bilo ni nadređenog ni podređenog, ni pobjednika ni pobijeđenog, već su svi postali braća u ime Allaha, bez prednosti Arapa nad nearapom, niti jakog nad slabim, osim u bogobojaznosti i dobru. Semerkand je sav ušao u islam i nikada iz njega neće izaći, inšaAllah.
Priča iz djela ‘Kazivanja iz historije’ – Šejh Ali Et-Tantavi, Prijevod: Muhammed (Ersan) Grahovac