Preobražaj srca - cilj i smisao islamske nauke tesavvufa

• Postići će što želi onaj koji se očisti! (el-Eala, 15.)

• Ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima. (el-Hadždž, 46.)

• Uspjet će samo onaj koji je očisti (dušu)! (eš-Šems, 9.)

• A srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju. (er-Ra’d, 28.)

• Onome koga Allah želi da uputi, On srce njegovo prema islamu raspoloži. (el-En’am, 125.)

• Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklono islamu, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga. (Zumer, 22.)

Kada duhovno srce (kalb) ostane zapostavljeno i duhovno oboljelo, ono postaje plodno tlo za iskrivljene obrasce mišljenja i ponašanja. U takvom stanju čovjek je sklon površnim interpretacijama vjere koje vode ka fanatizmu i pretjerivanju, jer unutrašnjikompas nije pročišćen istinom (hakika) i iskrenošću (ihlas). Njegova percepcija vjere ostaje zatvorena, a srce nesposobno da primi svjetlo upute. U tom slučaju vjera (iman) se zadržava samo na jeziku, na nivou verbalnog iskaza i intelektualne tvrdnje, ali ne prodire do srca (kalb), gdje vjera postaje životna snaga, svjetlo i pokretač istinskog ćudoreda (ahlak). Takva vjera je poput sjene bez supstance, prisutna u formi, ali bez one dubinske stvarnosti koja oplemenjuje čovjeka i mijenja njegovo biće iznutra.

Takvi pojedinci, čija su srca ostala obavijena zastorima strasti i nepažnje, gube osjetljivost na opomene i ne posjeduju kapacitet za istinsku duhovnu transformaciju. Njihova nutrina postaje zatvorena za spoznaju i unutrašnje prosvjetljenje, pa duhovna suština islama i podsjećanje (tezkija) ne dopiru do njih. Nasuprot tome, u islamskoj tradiciji, od prvih generacija do velikana kasnijih stoljeća, jasno se ogleda jedan uzvišeni put (tarika) duhovnog odgoja. Put utemeljen na predanosti Allahu, na svjesnom odricanju od prolaznih zadovoljstava i varljive slave ovoga svijeta, te na postojanoj istrajnosti u ibadetu i zikru. Taj put nije bijeg od života, već njegovo pročišćenje i usmjeravanje, tako da svako djelo postane sredstvo približavanja Allahu i učvršćivanja srca na istini.

Tesavvuf, kao autentična islamska disciplina duhovnog odgoja i unutrašnje izgradnje, predstavlja put koji vjeru izdiže iz okvira puke intelektualne spoznaje i vanjske formalnosti, te je usmjerava prema živom iskustvu srca ispunjenog istinom, smirajem i blizinom Stvoritelja. Njegova suština nije samo u znanju ili obrednoj praksi, već u preobražaju čovjekove nutrine, gdje vjera postaje svjetlo koje oblikuje misli, osjećaje i djela. Ključna stepenica na tom putu jeste čišćenje i iscjeljenje srca od duhovnih bolesti, poput oholosti, licemjerja, zavisti i navezanosti za prolazno, jer tek oslobođeno srce može postati posuda za istinsku spoznaju (marifet) i trajni duhovni rast.

Iman u srcu predstavlja ishodište i temelj svake istinske duhovne preobrazbe. Prava vjera ne svodi se samo na vanjske obrede niti na puki verbalni iskaz, već započinje unutrašnjim prihvatanjem istine i pokornošću Allahu, u kojoj srce svjedoči ono što jezik izgovara. Tek kada srce postane vjerničko - mu’minsko, očišćeno i otvoreno, ono postaje prijemčivo za znanje, uputu i Božansku milost. Tesavvuf upravo na tom principu gradi svoj put, prepoznaje srce kao središte čovjekove duhovne zbilje i nudi metode kojima se ono čisti i usmjerava. Pored farzova koji su temelj vjerske prakse, tesavvuf naglašava trajno pokajanje (istigfar), učestalo donošenje salavata na Allahovog Poslanika , alejhisselam, zikrullah - kao stalno sjećanje i veličanje Stvoritelja, noćni namaz i druga dnevna ibadetska zaduženja (vird). Ove duhovne discipline nisu samo dodatni ibadeti, već lijekovi za srce koji ga pročišćuju od unutrašnjih bolesti, obnavljaju njegovu svježinu i hrane ga neprekidnom sviješću o Bogu, čineći ga sposobnim da nosi svjetlo imana.

Zapostavljanje duhovnog odgoja (tesavvuf, tesfijei kalb) ostavlja čovjekovu nutrinu nenaoružanom pred brojnim duhovnim opasnostima. Ono vodi ka devijacijama koje se mogu manifestirati kroz isključivost, formalizam ili svođenje vjere na niz mehaničkih rituala bez unutrašnjeg sadržaja. U takvom stanju iman ostaje na jeziku i u vanjskim formama, a ne prodire do srca gdje postaje izvor promjene karaktera i oplemenjenja ponašanja. Rezultat je vjera bez dubine, bez stvarnog smisla i bez one preobražavajuće snage koja mijenja čovjeka na bolje. Tesavvuf upravo tu djeluje kao nužan korektiv, on otvara srce da prima istinu, razvija sposobnost samorefleksije i osnažuje volju da se odupre prohtjevima i strastima koje odvode čovjeka od Allahovog zadovoljstva. Na taj način tesavvuf vraća vjeri njen izvorni smisao, da ne bude samo vanjski okvir života, nego unutrašnja snaga koja usmjerava svaki pokret i misao prema blizini Gospodara.

Sva ova nastojanja mogu se sabrati u jednu riječ, Bogobojaznost (tekva), koji u svojoj punini obuhvata najuzvišenije horizonte ljudskog postojanja, kako osjetilne, tako i duhovne. Tekvaluk nije samo apstraktna ideja, već cjelovit način življenja koji podrazumijeva ispravno vjerovanje (akida) kao temelj, plemenito ponašanje (ahlak) kao odraz unutrašnje čistoće, ispravno obavljanje ibadeta kao vid predanosti Allahu, te lijepo ophođenje sa ljudima kao praktičnu manifestaciju vjere u društvu. Na toj sveobuhvatnoj svijesti o Bogu počivaju i temeljna ljudska prava u islamu, jer srce ispunjeno tekvalukom nikada ne može činiti nasilje, nepravdu ili zulum. Suština i duh takvaluka je čišćenje i oplemenjivanje duše, proces kroz koji čovjek oslobađa svoju nutrinu od strasti i poroka, te je usmjerava prema iskrenosti, pokornosti i blizini Allahu.

Tesavvuf nije dodatak islamu, niti put rezervisan za odabrane, on je samo srž onoga što islam od početka jeste: put srca prema Allahu. On nas uči da vjera nije potpuna dok ne dodirne našu nutrinu, dok ne preobrazi naše misli, osjećaje i postupke. Srce koje se čisti zikrom, hrani istigfarom, prosvjetljuje salavatom i jača u noćnim ibadetima postaje srce koje zrači smirajem, razumijevanjem i ljubavlju. Takvo srce ne robuje prolaznome, već se uzdiže ka vječnome, ka Allahovoj blizini i zadovoljstvu.

U vremenu u kojem je čovjek opterećen bukom, nemirom i rastrzanošću, tesavvuf ostaje put tišine i sabranosti, put koji nas vraća nama samima i našem Gospodaru. Njegova ljepota je u jednostavnosti, a snaga u dubini misli, da svaki naš dah postane svjestan, svaka misao čista, a svako djelo protkano namjerom (nijjet) radi Allaha.

Onaj ko krene ovim putem ne dobija samo znanje, već mudrost, ne samo praksu, već preobražaj, ne samo vjeru, već život po vjeri. To je ono što tesavvuf čini nezamjenjivim, on nas podsjeća da je najveći ibadet upravo živo, budno i čisto srce, jer samo takvo srce može biti nosilac svjetla i prijemčivo za Allahovu milost.

Ljepotu duhovnog srca, objasnio je šejhu-l-islam Abdulkadir Gejlani, kaddesallahu ruhahu, u savjetu koji je dao svome sinu:

„Sine moj, ljepota srca je u strahopoštovanju prema Allahu (havf), ljepota pameti je u razmišljanju (fikr), ljepota duha (rūh) je u zahvalnosti (šukr), ljepota jezika je u šutnji (samt), ljepota lica je u ibadetu, ljepota namjere (nijjet) je u odbacivanju neprimjerenih misli (havatir), ljepota duhovnog srca (fuād) je ostavljanju zavisti (hased), ljepota duše (nefs) je u suprotstavljanju njenim željama, ljepota srčane tajne (sirr) je u strpljivosti, ljepota duhovnog stanja je u ustrajnosti u ibadetu (istikamet), ljepota duhovnog putovanja je u predanosti (teslimijjet), ljepota služenja je u uljudnosti (edeb), ljepota govora je u istinoljubivosti (sidk), ljepota puta (tarik) je u kompatibilnosti sa Šerijatom, a ljepota svega toga je u Allahovoj uputi i uspjehu od Njega!

Priredio: Ertan Č., dip. isl. nauka