Hutba: Bez jedinstva nema napretka
- Hanefijski mezheb
- Nov 9, 2018
- 4 min read

Mostarska poruka, petak, 01. Rebiu-l-evvel 1440.h.g./ 09. novembar 2018.godine Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikove ashabe – prijatelje, i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin! ''... zaista Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda sve dok on ne izmijeni samoga sebe...''(Er-Ra'd 11.) U prošloj svojoj poruci govorio sam o stanju beznađa koje je zadesilo mnoge ljude u našoj domovini, i to kroz niz pitanja koja bi smo morali postaviti sebi, tražiti valjan odgovor na njih, a potom raditi što je potrebno kako ne bi ponovo postavljali sebi ta ista pitanja. Koliko smo, zaista, o njima razmišljali i jesmo li šta u životu promijenili na bolje u proteklih sedam dana, pitanje je koje danas postavljam sebi i vama. I na ovo pitanje odgovor dajmo samo sebi, pogledajmo gdje smo, kuda i kako dalje. Izlaz postoji samo ga treba naći. Danas je dvadestpet godina od rušenja simbola ovog grada i države Bosne i Hercegovine, rušenja simbola koje je zgrozilo civilizovani i normalni svijet. Barem je Međunarodni sud pravde u Hagu utvrdio da je Stari most srušen djelovanjem agresora čime je otklonjena svaka sumnja od toga ko je stvarni rušilac Starog mosta. Prisjetimo se još jednom tog 09. novemra 1993. godine, a posebno onih koji su tog dana bili u ovom gradu, prisjetimo se prvih trenutaka po dobijanju vijesti o rušenju Starog mosta! Nisu li mnogi pomislili ''Bože, ima li spasa i nade''. To je bilo veliko iskušenje. Ali, odgovor na ovu našu dilemu je bio pred nama. Koliko smo mi bili s tim odgovorm upoznati i koliko smo vjerovali u to, drugo je pitanje. A da je u nama bilo vjere, potvrđuje snaga branilaca Mostara, koji ne dozvoliše dušmanima, agresorima i rušiocima svega civilizovanog, ne dozvoliše im da unište ovaj grad. Kao da su od nekud čuli glas Božanske poruke: ''...a nije li Allahova pomoć blizu...'' (El-Bekare 214.) - koja ih je prenula iz bezvjerice. Potom kao da su čuli glas druge Božanske poruke: ''One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine!'' (Ankebut 69.), poruke, koja im je ojačala vjeru, ulila snagu i podarila nadu u uspjeh. Mnogo je sličnih situacija iz tog vremena. Jesmo li svjesni kako ih preživjesmo? Jeli to rezultat direktne Božanske moći kojom nas je Dragi Bog oslobodio tadašnjih nedaća, ili je to bio rezultat našeg truda i napora potpomognut Božanskom moći? Na Božansku moć i određenje se ne možemo izvlačiti i u tome opravdanje za svoje propuste tražiti. Duboko vjerujem, da smo tada težili onomu čemu teži svaki čovjek, a to je savršenstvo na ovom svijetu i Allahova blizina na budućem svijetu. Islam, da bi ostvario te ljudske težnje, ukazao je na prirodan, jasan put ka dosegu najljepših vrlina i osvijetlio cilj kojem čovjek teži. Da bi se ostvario ovaj cilj potrebno je mnogo vjere, ljubavi, volje i napora. Mnogi zastaju, skreću, umorni odustaju, ali i mnogi idu hrabro do cilja. Ništa se veliko nije postiglo na lahak način. Pobjeda koja dolazi iza napornog rada, mnogostruko je slađa i draža od one koja bi, eventualno, došla bez većih napora. Izuzetno bitan segment života jedne zajednice jeste jedinstvo. Tih teških dana, vjerovatno, nismo bili ni svjesni njegove važnosti koliko smo mu težili. Jedinstvo, ili težnja za jedinstvom, podrazumijeva uspostavu sistema vrijednosti gdje se tačno zna šta ko radi i za što ko odgovara. Samo takvo društvo može ostvarit težnje kojima ide i stremi svaki čovjek. Bez jedinstva nema ni napretka, a Bogami, niti spasa. Niz uputa islama jasno i nedvosmisleno ukazuje na to, počev od odnosa čovjeka prema Bogu Uzvišenom kroz namaz, post, zekat i hadž; preko najmanje ljudske zajednice, putovanja dvojice ljudi, o čemu Poslanik a.s kaže u značenju: ''I kada dvojica putuju neka sebi odrede jednog za vođu.'' – pa sve do općeg jedinstva o kojem poslanik a.s. veli da je Allah Uzvišeni uz složnu zajednicu. A da bi se jedinstvo ostvarilo, neophodno je poštivanje ustanovljenih normi koje vode ka njemu. Bitna stvar za uspostavu jedinstva jeste međusobno poštivanje i uvažavanje. Svakako, da su svi oni koji su uspjeli u životu i tako obilježili našu povijest, ovo imali na umu, spominjali na jeziku i praktikovali u životu. Možda ne direktno, ali ipak na neki način, smatram da u prilog ovoj tvrdnji ide i izreka Muhammeda a.s. u kojoj se kaže: ''Nije od nas ili ne pripada nama onaj ko nema samilosti prema mlađima i poštovanja prema starijima.'' Putevi za ostvarenje jedinstva, a time i sreće na ovom svijetu su mnogi. Što više ka njemu težimo sve nam se više otvaraju vidici i mogućnosti za njegovu uspostavu, ali i sve više osjećamo zadovoljstvo u tim našim naporima koje ulažemo za dobrobit svih. Na kraju, ne mogu, a da ne podsjetim! Uvijek i u svemu čovjek kao pojedinac je faktor. Od njega sve kreće i dobro i zlo. Nekoliko pojedinaca čini skupinu, zajednicu, stranku isl. Ako je to skupina čestitih i dobrih pojedinaca onda će njihovo dobro i čestitost obasjati i ostale u njihovom okruženju. A to je ono što Uzvišeni Allah kaže: ''O vjernici brinite se o sebi, neće vam štetiti onaj ko je u zabludi ako ste vi na Pravom putu...'' (El-Ma'ide 105.). Naša borba u odbrani od dvostruke agresije je primjer toga. To je najsvjetlija tačka u tmurnoj evropskoj povijesti 20-tog stoljeća. Armija Republike Bosne i Hercegovine je naš ponos. Ona to mora biti. Moramo biti ponosni što naša Armija na genocid nije odgovorila genocidom, što na silovanja nije odgovorila silovanjima, što na progone nije odgovorila progonima. A kada je riječ o pojedinačnim slučajevima, pa neka odgovara svako za svoja nedjela! Budimo zahvalni Allahu što nas je obdario islamom, što nas je uzdigao iz tmine nasilja na svjetlo borbe za pravdu. Molim Uzvišenog Allaha da nas učvrsti u jedinstvu istine islama, da nas uputi Pravim putem, da nas učini borcima za pravdu i poštenje, da budemo uzor u dobru svijetu oko nas. Amin! Nazif ef. Garib