HUTBA: Zašto ljudi žive u beznađu?

Mostarska poruka, petak, 24. safer 1440.h.g./ 02. novembar 2018.godine Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikove ashabe – prijatelje, i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin!

''...i pomažite se u dobru i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u griješenju i neprijateljstvu...''(Ez-Zarijat 55) ''Elif, lam, mim. To je Knjiga u koju nema sumnje. Ona je uputa bogobojaznim (onima koji o Allahu, Gospodaru svjetova svijest imaju i Koji im je stalno na umu: da ih vidi, čuje i zna sve o njima)''. (El-Bekare 1.-2.) Živimo u vremenu i na prostoru gdje su mnogi ljudi bez nade, bez elana i volje, bez težnje za dobrim ili boljim. I ne samo to, nego i bilo koji pokušaj da se ukaže na potrebu za dobrim ili boljim, da se ukaže na entuzijazam i volju, na nadu i težnju u bolje sutra nailazi na odbojnost. Zašto ljudi žive u beznađu? Zašto su se ljudi danas prepustili stihiji i bujici da ih nosi?

Zašto se ne okrenu izvoru i utoku života, izvoru nade i uspjeha, pitanja su o kojima moramo ozbiljno razmišljati, razgovarati i odlučne odgovore ponuditi, donijeti i uzeti. Odgovore na sva ova i slična pitanja nalazmo u Knjizi koja je uputa bogobojaznim, a u jednom od njenih dijelova Uzvišeni Allah je kazao:

''... od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje.'' (El-Ma'ide 15-16) Dakle, ljudima je pokazan put i dato uputstvo. Na njima je sada, tj. na nama je hoćemo li ići putem koji vodi boljem sutra, putem kojim se čine dobra djela, putem kojim se sreću dobri ljudi i vide lijepe stvari?! Putem na kojem se ne može vidjeti ništa nevaljalo i ružno. S druge strane, ako ne idemo tim putem koji vodi ciljevima koje mi želimo, ako se ne držimo uputa koje nam pomažu da dođemo do tih ciljeva desit će se upravo ono što se nama i dešava: beznađe, nezainteresovanost, nemar, nebriga, slabost, nemoć, poniženje, ugroženost isl. To je zato što ne nastojimo nikako ili nedovoljno nastojimo da steknemo zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, jer da to nastojimo On bi nas zasigurno izveo iz mraka ili tame u koji mnogi zapadoše, na svjetlo i put uspjeha na koji nam ukazuje i koji sigurno obećava. Nema napretka bez rada i ulaganja truda, niti ima promjene stanja u kojem se nalazimo bez promjene nas samih. Pitamo li se svi mi koliko smo iskreni da bi mogli očekivati iskren odnos drugih prema nama? Pitamo li se koliko smo pošteni i korektni prema drugima da bi mogli očekivati pošten i korektan odnos prema nama? Pitamo li se koliko smo otvoreni za pružanje pomoći drugima kako bi drugi pružili i nama pomoć kada nam zatreba? Pitamo li se zašto su nam džamije prazne, a neke od njih i zatvorene? Pitamo li se zašto nam imami nekada i sami klanjaju u džamiji? Pitamo li se zašto je prije dvadesetpet godina porušeno 645, a devastirano 380 džamija? Pitamo li se kako i zašto je poubijano i silovano toliko naše braće i sestara, ali i naših sugrađana? Nečiji neiskren, nepošten i nekorektan odnos ne umanjuje potrebu i obavezu nas samih, svakog pojedinca da budemo iskreni, pošteni, korektni, dobri isl. Naše ostavljanje namaza i nedolazak u džamiju nema opravdanja bez obzira ko dolazio il' ne dolazio u džamiju, ko klanjao il' ne klanjao? Bilo čija nebriga za džamijom neopravdava našu nebrigu za džamijom. Rušenje džamija, ubijanje nedužnih, silovanje i maltretiranje nemoćnih ne opravdava rušenje, ubijanje i skrnavljenje drugog i drugačijeg. Uzvišeni Allah je kazao: ''O vjernici, brinite se o sebi...'' (El-Ma'ide 105.) A kada se budemo brinuli o sebi i svome, bit ćemo iskreni, pošteni, korektni i odgovorni; bit ćemo klanjači i postači, bit ćemo vrijedni, radini i darodavni; bit ćemo od onih koji čuvaju svoje jer ga vole, koji poštuju tuđe kako bi i njegovo bilo poštovano. No, da bismo to ostvarili i postigli potrebno je:

- imati na umu nagradu koja je obećana za svako dobro koje neko može uraditi, da je to istina i da će čovjek to imati na Sudnjemu danu; i

- imati na umu kaznu koja je obećana i najavljena onima koji siju belaj, smutnju i nerede, onima koji rade loša djela.

A da bi smo imali ovo dvoje na umu, ne smijemo se predavati razmišljanju o troje:

- razmišljati o siromaštvu pa da nam se poveća zabrinutost i pohlepa;

- razmišljati o nepravdi i onome ko čini nepravdu jer će nam se srce samo rasplamsati, povećati mržnja i produžiti njeno trajanje;

- razmišljati o dugom opstanku na dunjaluku pa da nam se nebi omililo skupljanje imetka i bogatstva zbog čega bi stalno odlagali izvršenje potrebnih nam poslova. I na kraju, danas se mnogo pa i previše govori:

o lopovlucima, poštenju i nepoštenju, iskrenosti i lažima, moralu il' nemoralu čime su ljudi jako mnogo opterećeni. Svoju moralnost možemo staviti na vagu kroz deset stvari:

1. kroz čistotu prsa ili duše, 2. darežljivost u imetku, 3. iskrenost jezika, 4. poniznost duše, 5. strpljenje u teškim trenucima, 6. plač u samoći zbog samopreispitivanja, 7. dobročinstvo prema svim stvorenjima, 8. samilost prema vjernicima, 9. razmišljanje o svemiru, i 10. uzimanje pouke iz svega što se događa. Ovo je moj poziv meni i vama da se svi preispitujemo do sljedećeg petka, što je u nama dobro pa da s time nastavimo, a što je loše i nevaljalo pa da se odmah pokajemo samo dragom Bogu i s tim lošim prekinemo, te s drugima da se neopterećavamo i ne dozvolimo da bilo čije nevaljaštine na nas ostave traga. Allahu, olakšaj nam put samokontrole i samopreispitivanja i pokaži nam put spasa. Amin! Amin! Amin! Nazif ef. Garib

#hutba #NazifefGarib #Zaštoljudiživeubeznađu