Mostarska poruka, dana 26. Redžeba 1439.h.g./ 13. aprila 2018.godine Hutba o džihadu Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana, i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda a.s., poslanikove ashabe – prijatelje, i sve one koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin! ''…a ti podsjeti ili opomeni jer zaista podsjećanje ili opominjanje koristi vjernicima.''(Ez-Zarijat 55) Shodno tome, podsjećam sebe i vas da sam prošlog petka sa ovog časnog mjesta govorio o nužnosti usklađivanja svakodnevnog života i svih postupaka sa načelima Kur'ana Časnog.
Danas ću govoriti o jednoj temi koja je u javnosti prisutna u potpuno izobličenom smislu, pa čak i kod velikog broja muslimana ali i onih među muslimanima koji slove kao učeni ljudi.
Riječ je nečem što zovemo džihad.
U ovom vremenu sami muslimani su nanijeli veliku štetu islamu i muslimanima, i to zbog pogrešnog razumijevanja i predstavljanja islama, a time i jednog njegovog segmenta - džihada. I protivnici islama su nanijeli veliko zlo islamu. I jedni i drugi su to učinili zbog loših ili dobrih namjera. Vezano za ovu temu, i jedni i drugi tvrde, uprkos velikim međusobnim razlikama, da se islam širio sabljom. U njihovim tvrdnjama borba (zvana džihad) u islamu svela se samo na oružanu borbu koju u arapskom jeziku označava termin القتال .
U stoljećima nazadovanja i zaostalosti, termini gube svoje značenje, te dolazi do miješanja mnogih različitih riječi u okviru brojnih tema.
U krugovima pobožnih ljudi, ali ljudi čija je pobožnost nedovoljna (krnjava), borba zvana džihad se u potpunosti poistovjećuje sa oružanom borbom – القتال, što je pogrešno.
U arapskom jeziku, na kojem je objavljen Kur'an Časni, termin القتال označava oružanu borbu i on je potpuno jasan. Kada je riječ o terminu اَلْجِهَادُ ili اَلْمُجَاهَدَةُ oni označavaju ulaganje krajnjih napora na putu ostvarenja cilja trošenja i žrtvovanja sve svoje moći, te ulaganje napora (snage, sile) do tog stepena da se osjeća slabost i iznemoglost.
Termin الجهاد u Kur'anskom izrazu može se tumačiti kao nastojanje da se stigne do vrha ljudske djelotvornosti, ulažući što se može od motiva i povoda, crpeći pri tome sva moguća sredstva na putu ostvarenja željenog cilja.
Da bismo to još bolje razumjeli, ulaganje sve svoje moći i krajnjih napora (zadnjih atoma snage) na polju nauke nazivamo idžtihadom, a isto to samo na polju svakodnevnih životnih potreba nazivamo džihadom.
Oružana borba القتال samo je jedan od oblika borbe zvane džihad, jer borac u oružanoj borbi ulaže sve što je u njegovoj moći kako bi ostvario ciljeve koji stoje iza te borbe.
Prema tome, svaki borac u oružanoj borbi jeste mudžahid, ali svaki mudžahid nije nužno i borac u oružanoj borbi.
Oružana borba - القتال je propisana u Medini (poslije Hidžre) objavom riječi Uzvišenog Allaha koje glase: ''Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogne.'' (El-Hadždž 39)
S druge strane, borba zvana džihad propisana je još u Meki (prije Hidžre) i ako je, kao što je poznato, oružana borba u Meki muslimanima bila zabranjena.
Čak je Poslanik a.s. u tom periodu svojim sljedbenicima zabranjivao i samo suprotstavljanje u znak samoodbrane pred onim Kurejšijima koji su ih proganjali. Opća borba zvana džihad propisana je u periodu kada nisu bile iscrpljene sve mogućnosti za unaprjeđenje društvenih prilika, te kada, i pored silnih poteškoća kojima je Poslanik a.s. sa sljedbenicima bio izložen u Meki, nije prijetio biološki nestanak, što je krajnja nužda kada je dozvoljeno poduzeti i oružanu borbu – القتال. To se u Medini desilo. Prijetio je biološki nestanak Muhammeda a.s. i njegovih sljedbenika, zbog čega su idolopoklonici i poduzeli pohode na Bedr, Uhud i Hendek, nakon čega je dozvoljena i oružana borba – القتال, i to opet kao krajnje sredstvo za osiguranje biološkog opstanka i normalnih društvenih uvjeta za život. Brojni su ajeti koji govore o borbi zvanoj džihad, a objavljeni su u mekanskom periodu objave i isti se nalaze u nekoliko mekanskih sura: El-Ankebut, En-Nahl, El-Furkan, Lukman.
Prema tome, borba zvana džihad propisana je još u Meki, a oružana borba - القتال tek u Medini.
Borba zvana džihad predstavlja cjelokupan sistem za izgradnju života u kojem bi ljudi bili odani i pokorni Allahu Uzvišenom i to na način obznanjivanja i ubjeđivanja, pa stoga ovaj vid borbe nikada ne prestaje.
S druge strane, oružana borba - القتال je iznimna situacija u određenom vremenu i prostoru shodno potrebi ili nuždi.
To znači da je oružana borba samo krajnje sredstvo, kao što je prženje rane krajnje sredstvo kako bi se zaustavilo krvarenje. Tako Uzvišeni Allah kaže: ''I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!'' (El-Bekare 190)
Nikada nije dozvoljeno prestati tragati za motivima borbe zvane džihad koji vode obožavanju samo Allaha pa makar se i cijela zemlja potčinila, ako se poštuju prava drugih. A kada je riječ o oružanoj borbi – القتال, ona je samo trenutna nužda. S druge strane, nužno je da u svakom mjestu i vremenu musliman razumije svoje propise kako ne bi izvršio nasilje nad bilo kim.
No, i pored toga, osnovna odrednica muslimana u odnosu prema drugim ljudima jeste miroljubivost, o čemu svjedoče riječi Uzvišenog Allaha koje glase: ''Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični!'' (El-Mumtehine 8)
Zato je vjerniku naređeno da se dobro spremi kada je riječ o borbi zvanoj džihad. A kada je riječ o oružanoj borbi - القتال, onda je tu potpuno dovoljna Božanska blagodat spuštena u takvoj prilici gdje im je On Uzvišeni dovoljan zaštitnik. Tako On Uzvišeni u Kur'anu kaže: ''... i vjernike je Allah borbe poštedio - Allah je, uistinu, moćan i silan…'' (El-Ahzab 25) Kada se ima pomenuto na umu, onda je jasnije zašto je Poslanik a.s. zabranio priželjkivanje susreta sa neprijateljem zbog oružane borbe. Uzvišeni Allah i kada je propisao oružanu borbu - القتال ukazao je na odnos ljudske prirode naspram iste (a ko je nije niko lišen) pa kaže: ''Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji!'' (El-Bekare 216) Islam je dozvolio borbu zvanu džihad protiv licemjera (dvoličnika, munafika) ali nije dozvolio da se oni ubijaju, osim u slučaju kada ugrožavaju opći sistem jednog društva. Uzvišeni Allah kaže: ''O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog!'' (Et-Tevbe 73). Jasno je i poznato da borba zvana džihad u ovom ajetu se ne odnosi na oružanu borbu - القتال. To jasno potvrđuje činjenica da se Poslanik a.s. licemjerima nije suprotstavljao oružanom borbom kao i činjenica da je odlučno odbijao zahtjeve nekih ashaba, poput hazreti Omera r.a., da se neke njihove vođe poubijaju, kao što je Abdulah ibn Ubejj ibn Selul.
Sve ovo potvrđuje da korišteni oblik borbe zvani džihad u borbi protiv licemjera ustvari je borba bez prolijevanja krvi, u kojoj se koriste sva raspoloživa sredstva protkana mudrošću, ili su obavijena velom mudrosti. To je oblik borbe poput onog što savremena politička misao naziva ''hladnim ratom'' gdje se ne prolijeva krv bez obzira koje se ''oružje ili oruđe'' koristilo. Jer, cilj borbe protiv licemjera jeste nastojanje da ih se urazumi ili da ih se pokaže javnosti, te razotkriju njihove zavjere i tako njihove tajne izlože stubu srama. To je i učinjeno objavom sure Et-Tevbe koja se još zove ''El-Fadihatu الفاضحة'' – ona koja razotkriva sramotu tako da nakon toga muslimani ne bi nasjedali na njihove laži.
Razmišljanje o ajetima časnog Kur'ana, te isčitavanje životopisa Poslanika a.s., koji predstavlja praktičnu primjenu Kur'ana, potvrđuje da je polje borbe zvane džihad mnogo šire od same oružane borbe - القتال. Poboljšanje odgoja i obrazovanje, razvijanje u idejnom i političkom smislu, postizanje djelotvornosti u izgradnji kvalitetnijeg života, iskorjenjivanje pojava pa čak i uzroka slabosti, stvaranje istinskih vrijednosti na polju ukazivanja prednosti pozitivnim idejama i službi prava čovjeka kroz ogranke vjere i razne sfere života, jeste ogroman prostor na polju borbe zvane džihad.
A kada je riječ o oružanoj borbi – القتال, njen prostor je veoma sužen i to na određena i posebna stanja oružanog sukoba. Sva ta stanja su samo izuzetak gdje je dopuštena oružana borba - القتال. Oni koji zavrjeđuju oružanu borbu jesu izuzeci u odnosu na one koji imaju pravo na miroljubiv odnos. Okolnosti oružane borbe ostaju ograničene na mjesto i vrijeme. Čak i onda kada je muslimanima oružana borba dozvoljena, musliman se u takvoj borbi kreće isključivo u okvirima dozvoljenog i to vrlo oprezno kako ne bi zapao u formu borbe kakva je pravno zabranjena.
Tako nije dozvoljeno (ni u oružanoj borbi) ubiti onoga ko se preda, niti onoga ko prihvati islam, niti proganjati onoga ko bježi, niti sakatiti (bilo ubijenog ili zarobljenog), niti uništavati vrijednosti zemlje kao što je uništavanje neprijateljske imovine (poput stambenih, privrednih ili vjerskih objekata, usjeva isl.) osim u krajnjoj nuždi.
Borba zvana džihad ima šire područje jer se proteže kroz sva vremena, obuhvata sva mjesta i odnosi se na sve ljude. Mnogo je više načina za uključivanje u ovaj oblik borbe od samog oružanog oblika borbe. Najznačajniji oblik borbe zvani džihad jesu materijalna dobra jer se posredstvom njih odgajaju pojedinci, pomaže ostvarenje prava ljudi i njihovih potreba, iznalaze veliki projekti koji koriste plodove zemlje za njenu izgradnju u oblasti poljoprivrede, industrije, trgovine, lova i ribolova, stočarstva... Imetak i život se u Kur'anu zajedno spominju na dvanaest mjesta. Na jedanaest mjesta prvo se spominje imetak jer je za borbu zvanu džihad potrebniji imetak (materijalna dobra) od samih ljudi. S druge strane, samo se na jednom mjestu u Kur'anu ljudski život spominje ispred materijalnih dobara. To je zato jer spominjanje ljudskog dolazi u kontekstu oružane borbe, a istoj su potrebniji ljudi od materijalnih dobara. Prirodno da je ljudski život vrjedniji od njegovih materijalnih dobara pa je stoga Uzvišeni Allah i započeo obraćanje (u ovom ajetu) s onim što je vrjednije. Ovo je široka i bitna tema, pa ću o nekim aspektima ove teme govoriti, ako Bog da, i druge hutbe. Molim Uzvišenog Allaha da nam omili i osnaži našu vjeru; da ona bude iskrena i čista. Amin! Ovu hutbu sam održao, prije 6 godina, 20. Rebiu-l-ahira 1433.h.g. 20.04.2012.g. u Karadozbegovoj džamiji, a poruka je tako živa i aktuelna. Nazif ef. Garib