Solidarnost i kolektivna odgovornost su jedne od najznačajnijih karakteristika ove uzvišene vjere, i prisustvo tog fenomena moguće je primijetiti u svakom mjestu, gradu ili selu, manjoj ili većoj zajednici, u kojima je zastupljeno istinsko poimanje islama.
Islam neće ostvariti svoj puni smisao kod vjernika osim ako on lično ne postane nerazdvojivi dio tog kolektiva. Ako se jedan dio mreže tog kolektiva potrese, uzdrmat će se i njeni ostali dijelovi. Shodno tome, islam nipošto ne dopušta ograničavanje kontrole, isključivost i posvećivanje pažnje samo sebi, kao kada bi neko rekao: Allah me je obavezao da vodim računa samo o sebi, pa ako bih ja bio na pravom putu, ne brine me to što su ostali ljudi u zabludi. Allahu ću račun položiti samo za sebe, i za način mog ophođenja prema sebi. Ova vjera, koju nam je Uzvišeni objavio preko Svojih poslanika i vjerovjesnika, kreće se u potpuno suprotnom pravcu od ovog navedenog.
Kako i ne bi, kada je naš Poslanik Muhammed, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu kazao: „Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado.“, a zatim pobrojao slojeve i kategorije ljudi da bi svakome od njih podijelio odgovornosti koje im je Uzvišeni Allah povjerio.
Dužnosti čovjeka, koje je Allah savršeno uredio, zastupljene su na različitim poljima njegovog djelovanja. Tako je čovjek prvenstveno odgovoran prema sebi i svom biću, zatim prema svojoj porodici i svima onima koji pod njegovim okriljem žive. Na trećem mjestu, on ima obavezu prema svojim prijateljima, bližoj i daljoj rodbini, a potom, shodno mogućnostima i mjeri u kojoj mu njegov ugled može pomoći, odgovoran je prema narodu iz svog mjesta i okruženja.
Na koncu, ukoliko je čovjek vladar ili učenjak, domet njegove odgovornosti seže do cjelokupne zajednice u kojoj živi. Na taj način se širi mreža odgovornosti koju je Allah, dž.š., uspostavio među svojim robovima. Prema tome, nemoguće je da se u jednoj muslimanskoj zajednici desi da čovjek, koji za sebe tvrdi da je iskren vjernik, izađe iz polja pomenutog spleta obaveza i iste svede isključivo na sebe i svoj lični ego.
Pogledajte slučaj Poslanika, s.a.v.s., kada mu je stigla Objava. Uzvišeni Allah ga je, prije svega, obavezao da vjeruje u sebe, da bude ubijeđen da je on uistinu poslanik kome se objavljuje. Tek nakon što je Muhammed, s.a.v.s., ispunio zadatu dužnost prema sebi, Allah je zatražio od njega da tu obavezu prenese na svoju porodicu i najbližu rodbinu. Odmah ih je sakupio i svakome od njih kazao: „O Beni Abul Muttalib, spasite svoje duše od vatre, jer vam ja kod Allaha ne mogu ništa pomoći. O Beni Hašim, spasite svoje duše od vatre, jer vam ja kod Allaha ne mogu ništa pomoći. O Fatima, kćeri Muhammedova, spasi svoju dušu od vatre, jer ti ja od Allaha ne mogu ništa dati osim rodbinske veze koju ću održavati“ tj. veliku ću joj pažnju posvećivati onoliko koliko to budem u mogućnosti.
Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ispunjavao svoju odgovornost prema porodici, djeci i rodbini, a onda je njen djelokrug proširio i na ostale ljude pozivajući ih Allahu, dž.š. Poslušajte kur'anske riječi koje često učimo, a u kojima Uzvišeni Allah veli: „O vi koji vjerujete, sebe i svoje porodice čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“ (Tahrim, 6) Zaista je ovo govor od kojeg srce od straha u pete silazi kada čovjek duboko razmisli o značenju ovog ajeta. „O vi koji vjerujete, čuvajte sebe i svoje porodice...“ vaše supruge, sinove, kćeri; „čuvajte sebe i svoje porodice od vatre“ Na pitanje koje i kakve vatre, Uzvišeni Allah daje odgovor odmah u nastavku ajeta pa kaže: „vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti.“ Zamislite koja je to vatra čije je gorivo kamen, koja, umjesto da se zapali drvetom, kao što je kod nas slučaj, gori od tvrdog kamena; „I o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršavati.“
Zbog čega ovakva prijetnja i zastrašivanje? Da li je to išta drugo osim opomena onome ko zaboravlja svoju odgovornost prema porodici i djeci, a s druge strane tvrdi kako je izvršavanjem obaveza prema sebi ispunio i dužnost prema Allahu: hadžija je, posti mjesec ramazan, uči dnevno džuz ili dva Kur'ana, svakog jutra i večeri tespihom zikr čini? Tom čovjeku postavljam pitanje: Gdje u svemu tome leži hakk (pravo) tvoje porodice koje ona ima kod tebe? Šta je s tvojim sinovima i kćerima? Misliš li da će te Allah lišiti odgovornosti prema njima šefa'atom tog tespiha čije bobice konastantno prebrojavaš? Zar niste pročitali govor Uzvišenog gdje kaže: „Mi ćemo zaista mrtve oživjeti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali.“ (Jasin, 12) Da li ste ikada zastali kod ovog dijela ajeta: „Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili.“? To znači da Uzvišeni Allah savršeno poznaje i preko Svojih meleka bilježi sva djela koja je čovjek činio i iza sebe ostavio. Međutim, pored toga, ukupan račun i prebrojavanje dobrih i loših djela čovjeka se ipak ne prekida, jer mu ih Uzvišeni Allah, i nakon njegove smrti, bilježi, u zavisnosti od djela koja je on ostavio iza sebe. Ta djela su njegova djeca, sinovi i kćeri.
Koliko je samo ljudi zakopano ispod zemlje čije je lično djelovanje na dunjaluku prekinuto, ali su njegove stranice još uvijek ostale otvorene za posebnu vrstu djela koja se na njima bilježe. To su, kao što smo rekli, ona djela koja je čovjek ostavio iza sebe, djela njegove djece. Pa neka svako od nas pazi, kada bude odlazio sa ovog svijeta, kako i u kakvom stanju će iza sebe ostaviti svoje potomstvo i djecu. Ako ih bude pravilno odgajao i podizao u svjetlu Allahove vjere i Njegovog zadovoljstva, pa im kazao: Ispunio sam svoje obaveze prema vama i odgojio vas onako kako je to moj Stvoritelj od mene tražio; a onda napustio ovaj svijet i nastanio se u kaburu, Uzvišeni Allah će mu, kao umrloj osobi, neprestano slati sevape za sva dobra koja njegova djeca budu činila, jer se nagrada za dobro djelo piše prvo roditeljima prije nego njegovom počinitelju. S druge strane, ukoliko se čovjek bude nemarno odnosio prema djeci, pa svoju mušku ostavi da se zabavlja i luta tminama ovog varljivog svijeta, a žensku kao lahak plijen i zalogaj prepusti šejtanima; ako im dopusti da zaborave na Allaha gubeći se i gušeći u vrtlozima nemarnosti i bezobzirnosti, zatim u onome o čemu danas nerijetko možete slušati i gledati, sve češćem prikazivanju golotinje i kiča kojeg je Uzvišeni Allah zabranio, između tog čovjeka i izvršenja njegove dužnosti prema svojoj djeci, ispriječit će se nešto što on zove ljubavlju i saosjećanjem prema njima. Ali koja je to ljubav, ako će baš ona biti uzrokom Allahove srdžbe i kazne, kako prema djeci, tako i prema njihovim roditeljima?
Upravo je to značenje Allahovih riječi: „Mi ćemo zaista mrtve oživjeti i Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili; sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali.“ Bez obzira što čovjek, koji tako postupa, redovno klanja, posti, hadždž obavlja i zikr čini, od momenta kada se bude našao u svom kaburu, osjetit će kako se tovari grijeha postepeno svaljuju na njega. Znajmo da izvor tih grijeha potiče od njegove djece koja je skrenula sa pravog puta i otišla na stranputicu i zabludu.
Vrlo je bitno da musliman bude svjestan činjenice da je islam vjera međusobne solidarnosti i kolektivne odgovornosti. Uzvišenom Allahu, dž.š., će svaka osoba račun položiti, kako za sebe, tako i za svoju porodicu, prijatelje, komšije, kao i za sve one prema kojima je čovjek imao određenu vrstu uticaja i moći.
Kada bi muslimani izvršavali deseti dio obaveza koje Allah od njih zahtijeva, stanje muslimanske zajednice bi se, u svakom vremenu i prostoru, popravilo. Pa tako naprimjer, vladar koji bi želio poboljšanje i napredak društva, ne bi naišao, pri nemogućnosti realizacije tog plemenitog cilja, na bilo kakvu prepreku. Isti je slučaj i sa onim koji bi htio naštetiti zajednici. U takvom ambijentu i atmosferi, taj vladar jednostavno ne bi mogao ostvariti svoje loše namjere. Dakle, niti bi onaj koji želi nered, mogao nered činiti, niti bi se onome koji želi uspjeh i dobrobit društva, moglo ispriječiti bilo šta na putu sprovođenja tog plana.
Nažalost, mnogi muslimani se danas neodgovorno i nemarno odnose prema ovoj dužnosti i ne izvršavaju obaveze koje im Allah, dž.š., naređuje. Neko od nas misli, ako samo bude sjedio u svojoj kući siguran i zadovoljan, učio Kur'an, zikrio, ibadetio i obavljao ostala djela koja se isključivo odnose na njega kao pojedinca, da ga Allah neće pitati za njegov evlad.
Zar takvom insanu nije poznat vjerodostojan hadis o Sudnjem danu, kada čovjek, sjećajući se svojih dobrih djela koja je činio, bude stajao na mjestu suđenja. Tog momenta će se sa njim njegova vlastita djeca parničiti i prepirati, i žaliti se Allahu na njega govoreći: „Gospodaru naš, uzmi naš hakk (dio) od ovoga koji nas nije savjetovao onda kada si mu naredio da nas savjetuje, koji nam nije zapovijedao onda kada si mu naredio da nam zapovijeda, koji nas nije odgojio onda kada si mu naredio da nas odgaja.“ „Gospodaru, zapovijedao sam im i naređivao, ali nisu bili poslušni. Od svoje kćerke, koja je napunila 16 godina sam tražio da se pokrije, ali je ona to odbila.“ Od ovakvih i sličnih odgovora roditelja tada neće biti nikakve koristi .
To je bezvrijedan i ništavan govor koji je neprihvatljiv za za nas, a pogotovo za našeg Gospodara koji nam je povjerio dijete koje se u prirodnoj vjeri, islamu, rodilo. Allah te je zadužio da ga paziš i podižeš od trenutka kada mu majku budeš birao i ženio, a ne od vremena njegovog rođenja. Obavezao te je da program njegovog odgajanja započneš još od časa samog razmišljanja o braku, zatim od doba kada se ono rodi, pa sve do njegove mladosti i samostalnosti. Da si u svakom od ovih perioda obavio osnovne i elementarne odgojne obaveze prema djeci, koje od tebe Uzvišeni iziskuje, primijetio bi da je tvoj sin bolji od tebe, i primijetila bi da je tvoja kćerka bolja i privrženija vjeri više nego ti. Jer, svako dijete se rađa u fitri (prirodnoj urođenoj vjeri islamu), i ti si, kao roditelj, onaj koji ga odvraća sa pravog puta. Kad ono odraste i već stasa u mladića ili djevojku, a grana njihove naravi i prirode se osuši, ti se tek tada sjetiš da si ih obavezan uputiti i odgojiti. Na tvoju nesreću, šejtani su te u tome pretekli. Dijete su ti odgojili na svoj, šejtanski, način i ubacili ga u lažnu i iskrivljenu mašinu i matricu. Pa kako poslije ispraviti loše i krivo odgojeno i podignuto?! Kako smekšati nešto što je pogrešnim putem očvrsnulo i otvrdnulo?!
„Vrijeme je prošlo, a ti si zgodnu priliku propustio“ – kako jedan arapski primjer veli. Nećeš se sutra na Sudnjem danu pred Allahom Uzvišenim sačuvati i spasiti ovog teškog bremena odgovornosti kojeg nosiš, a zaista je sutra, za onoga ko ga svakog časa očekuje, blizu. Rekoh vam ovo i molim Gospodara da nam oprosti naše grijehe.
(Hutba r. Šejha Muhammeda Se'ida Ramadana El-Butija održana 21.06.1985.)
Prevod i obrada: Aldin Šahbazović
(mudrost.ba)