GAZALI: O pravima i obavezama bratstva i druženja

Znaj da je bratstvo veza između dvije osobe, kao što je i brak veza između supružnika. Kako god brak podrazumijeva prava i obaveze koji se moraju poštivati kako bi brak bio valjan, a o tome smo opširnije govorili u Ihjau, poglavlje Adabu-n-nikah,[1] tako je i sa bratstvom i prijateljstvom. Bratstvo podrazumijeva obaveze u imetku, jeziku, samom sebi, srcu, a koje se manifestuje kroz praštanje, dove, iskren odnos, odanost, ne velikim obavezivanjem i zaduženjima. Sve ukupno tu je osam prava i obaveza.

PRVA OBAVEZA

O IMETKU

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Primjer dva brata je primjer ruku koje peru jedna drugu.” Uporedio je to sa rukama, a ne sa rukom i nogom jer ruke se međusobno potpomažu u ostvarenju cilja. Tako je i u bratstvu dvojice: ono će biti potpuno ako teže istom cilju. Tako djelujući, oni su kao jedan, što opet podrazumijeva savezništvo i u dobru i u zlu, sadašnjosti i budućnosti.

Bratsko pomaganje imetkom je trostepeno:

Najniži stepen je da svog brata tretiraš kao roba ili slugu, pa podmiruješ njegove potrebe od svog imetka.

I umjesto da mu daš prije no što zatraži od tebe, ti mu dopuštaš da to učini izlažući se poniženju što je krajnje podaštavanje tog bratstva.

Drugi je stepen da ga smatraš i odnosiš se prema njemu kao prema samom sebi i da budeš zadovoljan time što ćeš podijeliti s njim ono što imaš. Hasan, radijallahu anhu, kaže: “Bilo je i takvih koji su svoj ogrtač polovili sa svojim bratom;”

Treći i najviši stepen jeste da bratu daš prednost nad samim sobom, da njegovu potrebu rješavaš prije svoje. Ovo je položaj siddikuna (najiskrenijih) i najviši stepen ljubavi. Plod ovoga je i lično zalaganje i žrtvovanje.

Bilježi se da je jedna grupa sufija bila dovedena jednom od halifa. On je naredio da se pogube. Među tim sufijama je bio i Ebu Husejn Nuri, koji je pohitao do dželata kako bi bio prvi koji će biti smaknut. Kad su ga pitali zašto to čini, on je odgovorio: “Htio sam da moja braća uživaju u životu onoliko vremena koliko će trajati moje smaknuće.” Ovakav postupak Nurija je bio uzrok da svima bude oprošteno.

Ako se nisi pronašao ni u jednoj od ove tri skupine, onda znaj da stvarno prijateljstvo i bratstvo u tvojoj nutrini nije formirano, a ono što lično smatraš prijateljstvom i bratstvom jeste tek zvanično poznanstvo, koje nije priznato ni vjerom ni razumom.

Mejmun b. Mihran kaže: “Ko daje prednost ličnom uživanju nad bratstvom, takav neka se druži s onima koji su u mezarju.” Najniži stepen bratstva ni u kojem slučaju ne smije biti zadovoljavajući za one koji su iskreno vjeri predani. Bilježi se da je Utbe el-Gulam došao kući kod nekog čovjeka s kojim se bio zbratimio i rekao mu: “Trebaju mi od tebe četiri hiljade dirhema.” Čovjek mu reče: “Uzmi dvije hiljade.”

Utbe se okrenuo od njega i odlazeći mu rekao: “Dao si prednost dunjaluku nad Allahom. Zar te nije stid tvrditi bratstvo, a tako nešto govoriti?!”

Ko je na najnižem stepenu bratstva, on ne bi trebao sa svojim bratom sklapati dunjalučke poslove.

Ebu Hazim je rekao: “Ako imaš brata u ime Allaha, onda ga nemoj miješati u svoje dunjalučke potrebe.”

Ovdje je on mislio na bratstvo najnižeg stepena. Uzvišeni Allah kaže: “I koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih opskrbili udjeljuju.”[2]

Znači da su oni ortaci u imecima i ne zna se šta kome stvarno pripada. Bilo je i onih koji se nisu htjeli družiti s onim koji kaže: “Moja obuća” jer je sebi prisvojio nešto. Feth Mosuli je došao do kuće svoga brata u vjeri, koji je trenutno bio odsutan, pa je rekao služavki da mu iznese njegovu seharu, podmirio se onim što mu je trebalo i otišao. Robinja-služavka je obavijestila svoga vlasnika o onome što se desilo, pa joj je on rekao: “Ako si rekla istinu, u ime Allaha te oslobađam!” Sve to je bilo zbog radosti od Fethovog postupka.

Neki čovjek je došao Ebu Hurejri, radijallahu anhu, i rekao mu: “Hoću da se zbratimim s tobom, u ime Allaha!” Ebu Hurejre ga upita: “A znaš li ti koja su prava istinskog bratstva?” Ovaj reče: “Upoznaj me s njima.” Ebu Hurejre mu odgovori: “Da ne polažeš veće pravo na svoj dinar i dirhem od mene.” Čovjek reče: “Još nisam na tom stepenu.” Ebu Hurejre mu uzvrati: “Onda idi od mene!”

Ali b. Husejn je pitao jednog čovjeka: “Ima li među vama onih koji mogu staviti ruku u džep drugog ili njegov novčanik i uzeti novca koliko hoće, a da prethodno ne traži dozvolu?” Čovjek reče: “Nema.” Ali reče: “Onda vi niste prava braća!”

Neki ljudi su došli Hasanu, radiallahu anhu, i rekli mu: “Ebu Seide, jesi li klanjao?” “Jesam”, odgovori Hasan. Ljudi začuđeni rekoše: “Trgovci u čaršiji još nisu klanjali.” On reče: “A ko će vjeru mjeriti prema čaršijašima?! Čuo sam da je jedan od njih uskratio dirhem svom bratu u vjeri!” Rekao je to čudeći se takvom postupku.

Neki čovjek je došao Ibrahimu b. Edhemu koji se spremao na put u Bejtul-Makdis i rekao mu: “Želim da ti budem saputnik.” Ibrahim mu reče: “Može pod uvjetom da imam veće pravo na tvoje stvari od tebe samoga.” Čovjek odgovori: “Ne mogu pristati na to.” Ibrahim mu uzvrati: “Sviđa mi se tvoja iskrenost.” Inače, Ibrahim b. Edhem kada bi s nekim putovao nikad mu se ne bi suprotstavljao, a družio se samo s onim s kojim se slagao. Jednom ga je pratio čovjek koji je pravio remenje na obući. U jednom konaku je neki čovjek Ibrahimu b. Edhemu dao popare. Ibrahim je otvorio prtljag svog pratioca i uzeo svežanj remenja. To je stavio u zdjelu u kojoj je bila popara i vratio čovjeku. Kada se vratio njegov pratilac, pitao ga je: “Ibrahime, gdje je remenje?” Na pitanje mu je uzvratio pitanjem: “Šta misliš koliko bi koštala popara koju sam pojeo?” Pratilac reče: “Mogao si mu dati dva ili tri remena.” Ibrahim reče: “Halali i biće ti oprošteno.”

Drugi put je (nešto) dao jednom pješaku pratiočevog magarca, a da ga nije pitao za to. Kada je to vidio njegov pratilac, prešutio je i nije ga ukorio. Ibn Omer, radijallahu anhu, kaže: “Jednom od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba kao hedija bila je poslana ovčija glava. On je rekao: “Mom bratu, tom i tom, ovo je potrebnije od mene.” Potom je glavušu poslao njemu. Taj je glavušu proslijedio drugom, a ovaj trećem i tako dok glavuša ponovo nije došla onom prvom, nakon što je bila kod sedmerice.

Bilježi se daje Mesruk bio zadužen velikim dugom, a i njegov prijatelj Hajseme je imao velik dug. Mesruk je otišao i podmirio dug Hajseme, a da ovaj to nije znao. U isto vrijeme Hajseme je podmirio Mesrukov dug, a da Mesruk za to nije znao.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zbratimio Abdurrahmana b. Avfa i Sa’da b. Rebia, radijallahu anhuma, Sa’d mu je dao prednost i u imetku i lično nad sobom. On mu je rekao: “Sa’de, neka te Allah blagoslovi u obome.”[3] Onda je on njemu ukazao prednost u istome. To je uzvraćanje dobročinstva i kao da ga je i primio, a davanje prednosti je u početku i ono je bolje od uzvraćanja.

Ebu Sulejman Darani kaže: “Kada bi čitav dunjaluk bio moj i kad bih mogao time usrećiti nekog od svojih prijatelja, odrekao bih se dunjaluka u korist prijatelja.”

Ebu Sulejman Darani je također rekao: “Kad zalogajem nahranim jednog od svojih prijatelja, osjetim takvu slast kao da sam to lično okusio.”

Vrijednost trošenja na prijatelje

Udjeljivanje prijatelju je mnogo vrednije nego dati sadaku siromašnim. Hazreti Alija, radijallahu anhu, kaže: “Da dam dvadeset dirhema svom bratu u ime Allaha, draže mi je nego podijeliti stotinu dirhema siromasima.”

Isto kaže: “Da spremim sofru i za nju okupim svoje prijatelje, draže mi je nego osloboditi roba.”

U svemu se treba povoditi za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. On je jedne prilike sa jednim od ashaba ušao u šumu. Tu je otkinuo dva misvaka, jedan je bio kriv, a drug prav. Pravi je pružio svom ashabu, a sebi ostavio krivi. Tad ashab reče: “Allahov Poslaniče, Allaha mi, ti si preči da uzmeš pravi misvak od mene.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori mu: “Nema čovjeka koji s drugim čovjekom podijeli društvo, makar i kratak dio dana, a da neće biti pitan o tom druženju i da li je ispunio obavezu ili nije.”[4] Rečenim je istakao da je davanje prednosti prijatelju jedna od obaveza prema Allahu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike otišao je do bunara kako bi se okupao. Huzejfe b. Jeman je uzeo ogrtač i njime zaklonio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok ne završi s kupanjem.

Kasnije je Huzejfe pošao da se okupa, a Poslanik je uzeo ogrtač kako bi ga zaklonio od ljudi. Huzejfi to nije bilo drago, pa je rekao: “Žrtvovao bih za tebe i oca i majku, Allahov Poslaniče, nemoj to činiti.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tome nije pridavao pažnju, nego ga je zaklonio ogrtačem dok nije završio s kupanjem.[5]

Bilježi se da su Malik b. Dinar i Muhammed b. Vaši ušli u Hasanovu kuću dok je on bio odsutan. Muhammed b. Vaši je našao korpu s hranom u Hasanovom dulafu i počeo jesti. Malik mu reče: “Strpi se dok dođe gazda kuće.” Muhammed se nije obazirao na njegove riječi, nego je nastavio s jelom. Malik je bio boljeg ahlaka i uviđavniji od njega. Kada je Hasan ušao, rekao je: “Malik, mi se nismo ustezali jedan od drugog dok se nisi pojavio ti i tebi slični.” Ovim je naglasio da se komocija i sloboda u kući prijatelja podrazumijeva te da predstavlja odraz istinskog prijateljstva. Kako da bude drugačije, kad Uzvišeni Allah kaže: “...ili u onih čiji su ključevi u vas ili u prijatelja vašeg; nije vam grijeh da jedete zajednički ili pojedinačno.”[6]

Ljudi su davali ključeve kuće svojim prijateljima i prepuštali im da se u kućama ponašaju kako žele. Čovjek se ustručavao jela samo iz bogobojaznosti, sve dok Allah nije objavio ovaj ajet i dozvolio ljudima da se opuste u kućama svoje braće i prijatelja.

DRUGA OBAVEZA

LIČNO POMAGANJE

Potrebno je priticati u pomoć i podmirivati potrebe prijatelja prije nego to zatraži od nas i prije nego podmirimo vlastite potrebe. I ova obaveza je višestepena kao obaveza s imetkom.

Najniži stepen predstavlja ona pomoć koja se pruža tek onda kada bude zatražena, ali radosno i bez prigovora.

Jedan od učenih je rekao: “Kad zatražiš nešto od svog brata pa se on ne odazove, zatraži ponovo jer je možda zaboravio, a ako se ponovo ne odazove, onda mu prouči tekbir i ovaj ajet: ‘Allah će umrle oživjeti’.”[7]

Ibn Šibrime je jednom od svojih prijatelja učinio veliku uslugu pa mu ovaj donio poklon. Ibn Šibrime reče: “Uzmi to, Allah ti se smilovao! Kad zatražiš nešto od svog brata, a on se ne potrudi da to odradi, ti se abdesti, prouči mu četiri tekbira i smatraj ga mrtvim.” Džafer b. Muhamad je rekao: “Trudim se da podmirim potrebe onih koji mi nisu dragi iz straha da ih odbijem i da mi se poslije nikad ne obrate.” Ako je bio ovakav s onima koji mu nisu dragi, kakav je tek bio s onima koji su mu prijatelji i koje je volio?! Među dobrim prethodnicima je bilo takvih koji su izdržavali porodicu svog brata, i četrdeset godina nakon njegove smrti. Obavljao je sve njihove potrebe, obilazio ih svakodnevno, pomagao ih novčano, tako da ukućani nisu osjetili nedostatak domaćina, osim što ga nije bilo lično među njima. U nekim slučajevima su ukućani umrlog imali više nego dok je domaćin bio živ. Jedan je svakodnevno dolazio na vrata svoga brata i pitao: “Imate li kakvu potrebu, treba li vam ulja ili soli? Treba li vam bilo šta?”

Neki su, opet, pomagali svog brata, a da on i ne zna za to. Ovakav postupak zorno svjedoči bratsku samilost i saosjećajnost. Ako bratstvo u ime Allaha, nije proizvelo saosjećajnost prema bratu kao prema samom sebi, onda nema dobra u takvom čovjeku.

Mejmun b. Mihran kaže: “Ko ti nije koristio kao prijatelj, ne boj se ni njegovog neprijateljstva.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Uistinu, Allah ima svoje posuđe na zemlji, a to su srca. Najdraže su mu one posude koje su najčišće, najčvršće i najtanje. Čiste su od grijeha, čvrste su u vjeri i tanke (nježne) prema braći.”[8]

Ukratko, bratova potreba ti treba biti važna kao i lična, ili čak preča. Trebaš voditi računa o njegovim potrebama i ne zanemarivati ih, kao što vodiš računa o svojim. Trebaš ga poštedjeti toga da ti se obrati za pomoć i pomoći mu na takav način kao da i ne znaš da si pomogao ne smatrajući da ti nešto duguje, a sve to uz nastojanje da ga ubijediš kako je sve to što si učinio sasvim normalno. Ne trebaš se ograničiti samo na podmirivanje potreba, nego ćeš se, u početku, truditi da ga počastiš dajući mu prednost nad djecom i rođacima.

Hasan, radijallahu anhu, govorio je: “Naša braća su nam preča od naših supruga i djece jer nas supruge i djeca podsjećaju na dunjaluk, a braća nas podsjećaju i podstiču na ahiret.” Drugom prilikom je rekao: “Ko opremi svog brata i isprati mu dženazu, Allah će tome odrediti meleke na Kijametskom danu koji će izaći ispod Arša i sprovesti ga u Džennet.”

U jednoj predaji stoji: “Čovjek ne posjeti svog brata iz želje da ga vidi i sretne, a da melek za njim ne poviče: ‘Dobar li si, pa neka ti Džennet bude prijatan i dobar!’“

Ata kaže: “Svoju braću potražite u tri slučaja: ako su bolesni - posjetite ih, ako su zauzeti - pomozite im, a ako su zaboravili - podsjetite ih.

Bilježi se da se Ibn Omer, radijallhu anhu, okretao lijevo i desno u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je on upitao za razlog. Ibn Omer reče: “Zavolio sam jednog čovjeka, pa ga gledam, ali ga ne mogu vidjeti.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ako zavoliš nekog, pitaj ga za ime i ime oca, te gdje stanuje, pa ako je bolestan - posjeti ga, a ako ima puno posla - pomozi mu.” U drugoj predaji stoji: “...i za ime djeda i porodice.”[9]

Ša’bi kaže za onog čovjeka koji se družiti s nekim, pa kad bude upitan o njemu, odgovori - “Znam mu lice, ali ne znam imena” - da je to poznanstvo mrtvih.

Ibn Abasa, radijallahu anhu, pitali su: “Koji ljudi su ti najdraži?” On odgovori: “Sagovornici.” I rekao je: “Čovjek ne dođe tri puta na moje predavanje, ne tražeći ništa od mene, a da ne znam koliko mu treba od dunjaluka.”

Seidb. As je rekao: “Prema sagovorniku osjećam tri obaveze: kad se približi - da mu iskažem dobrodošlicu, kad govori - da se okrenem prema njemu i pažljivo ga slušam i kada htjedne sjesti - da mu napravim mjesto.”

Uzvišeni kaže: “...a samilosni među sobom”,[10] naređujući ukazivanje počasti i saosjećanja.

Potpuno saosjećanje je onda ako se ne osami s ukusnim jelom ili ako ne ode na veselje bez prijatelja, nego mu je teško zbog rastanka s njim i samoća mu smeta.

TREĆA OBAVEZA

DA SE NEKADA ŠUTI, A NEKADA GOVORI

Šutnja je obavezna kada je riječ o (bratovim) mahanama, bio on prisutan ili ne, čak, je dužnost pretvarati se da ih ne primjećuje. Neće ga ispravljati kada govori, neće se činiti pametniji od njega niti će se s njim nadmetati. Neće ga uhoditi niti se o njemu raspitivati. Ako ga sretne na putu, neće ga pitati kuda je krenuo i šta je naumio jer će mu, možda, biti teško odgovoriti na to ili će morati slagati. Potrebno je da sakrije i očuva povjerene tajne i da ih nikad nikome ne kaže, čak ni najbližim prijateljima, da ih ne otkriva čak ni onda ako bi došlo do raskida prijateljstva jer bi to predstavljalo iskvarenost srca i duše. Treba se ustegnuti i od toga da ružno govori o prijateljima svog brata, njegovoj porodici i djeci i da ne prenosi ružan govor drugih o njegovoj porodici jer onaj ko ti je ružno pričao o drugom, i drugome će o tebi. Enes, radijallahu anhu, rekao je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi nikome iznosio ono što mu ne bi bilo drago.”[11]

Uvreda prvo dolazi od onog od koga smo čuli nešto, a tek onda od onog ko je to izrekao. Potrebno je da mu prenese pohvalu koju je čuo jer će prvo biti zadovoljan onim koju je prenio, a potom i onim ko je izgovorio pohvalu. Sakriti pohvalu je jedan vid zavisti. Uopćeno, potrebno je da se ustegne od svog ružnog govora, općeg ili posebnog, osim ako se radi o preporučivanju dobra, a odvraćanju od zla te ne može naći nikakvog opravdanja za šutnju. U tom slučaju neće pridavati pažnju što se to neće svidjeti njegovom prijatelju jer je to u suštini dobročinstvo prema njemu, mada na prvi pogled djeluje kao uvreda.

Otkrivanje bratovih ružnih osobina ili onog što je ružno u njegovoj porodici predstavlja ogovaranje (gibet), a gibet je haram za svakog muslimana. Od toga će te odvratiti dvije stvari:

Prva - da preispitaš samog sebe, pa ako kod sebe nađeš nešto što je pokuđeno, onda prema sebi zamisli i svog brata. Zamisli da ni on nije kadar da se oslobodi određenog nedostatka, kao što ni ti nisi u stanju da očistiš sebe. Nemoj mu prigovarati i zamjerati mu tu jednu negativnost. Pa postoji li savršen čovjek? Sve ono što ti ne ispunjavaš prema Allahu, ne očekuj da tvoj brat ispuni prema tebi jer ti ne polažeš veće pravo na svog brata, nego što Allah polaže na tebe; druga stvar je da znaš i da budeš svjestan činjenice da ako bi tražio čovjeka bez mahane, morao bi napustiti sve ljude i ne bi mogao imati nikog za prijatelja. Svaki čovjek ima i mahane i vrline, a ako vrlina ima više nego mahana, onda je to ispravno i takav je preporučen za druženje. Vjernik će kod svog brata uvijek vidjeti samo dobre osobine kako bi se u srcu ukorijenilo poštovanje i ljubav, a munafik u ljudima vidi samo mahane i nedostatke. Ibn Mubarek kaže: “Vjernik traži opravdanja, a munafik krivice.” Fudajl kaže: “Ljudski je oprostiti bratu njegove pogreške.”

Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Tražite da vas Allah sačuva lošeg komšije koji ako vidi dobro, sakrije ga, a ako vidi šta ružno, obznani ga.”[12]

Nema čovjeka koji se ne može omiliti ili ogaditi zbog svojih osobina. Bilježi se da je neki čovjek pohvalio drugog pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Sutradan ga je pokudio. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče mu: “Jučer si ga hvalio, a danas ga kudiš.” Čovjek se pošao pravdati: “Jučer sam o njemu rekao istinu, tako mi Allaha, a ni danas nisam slagao. Jučer me je zadovoljio, pa sam o njemu rekao ono najbolje što znam, a danas me rasrdio, pa sam naveo najgore što znam.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zaista se riječima može opsihriti.”[13] Toliko mu je to bilo odvratno da ga je uporedio sa sihrom. Zbog toga u drugoj predaji stoji: “Raskalašen govor i govorljivost su dva ogranka munafikluka (licemjerja).” U drugom hadisu stoji: “Allah vam je pokuđenim učinio slatkorječivost.”[14]

Šafi je, poučen navedenim hadisima, rekao: “Nema nijednog muslimana da se pokorava Allahu, a da Mu nekad i ne pogriješi, niti ima ijednog muslimana koji griješi Allahu, a da mu se nekad i ne pokori. Čija je pokornost veća od griješenja, to je pravednost.”

Ako je nešto ovako okarakterisao kao pravednost, a znamo da se radi o Allahu i obavezama prema Njemu, tada je najpreče da i ti tako posmatraš sebe i svoje bratstvo.

Kako god si obavezan jezikom ćutati o bratovim lošim osobinama, isto tako moraš i svoje srce natjerati da šuti i miruje u lošem mišljenju o njemu. Loše mišljenje o bratu je gibet srca (srčano ogovaranje) koje je, također, zabranjeno pa bratov postupak nemoj tumačiti kao loš sve dok za taj čin možeš naći neko opravdanje i u njemu vidjeti bilo šta dobro. Ako se u potpunosti uvjeriš i lično vidiš bratov grijeh pa ne mogneš to opravdati, onda se potrudi da ono što si vidio opravdaš zaboravom, onoliko koliko je to moguće. Ovdje se razaznaju dva principa: pronicljivost ili intuicija - ona se oslanja na spontani doživljaj viđenog čina koji se ne može odbaciti, i predrasuda - sklonost negativnog pristupa čovjeku, sve dok on ne uradi nešto što se može protumačiti dvojako. Tvoj negativan pristup te tjera da mu pristupaš sa predrasudama bez valjanog opravdanja za to. To je nutarnji grijeh prema čovjeku, što je haram svakom vjerniku jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Allah je zabranio svakom vjerniku krv, imetak i obraz drugog vjernika i da o njemu imaš negativno mišljenje.”[15]

U narednom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, eksplicite zabranjuje sumnjičenje: “Strogo se čuvajte sumnjičenja jer je sumnjičenje najlažniji govor.”[16] Znajući da sumnjičavost tjera na špijuniranje i uhođenje, kaže: “Ne uhodite jedni druge, ne špijunirajte, ne prekidajte odnose i ne zavađajte se, nego, Allahovi robovi, budite braća.”[17]

Prikrivanje sramote i neprimjećivanje sramnih djela je odlika pravih vjernika. Dovoljno ti je kao dokaz za nužnost pokrivanja tuđe sramote i otkrivanja lijepog to što je Allah u dovi opisan kao takav, pa Ga zovemo: “O Ti, koji lijepo prikazuješ, a ružno pokrivaš.” Allah je zadovoljan onima koji nastoje primijeniti u svojoj praksi neka od Njegovih svojstava. On je Onaj Koji mnoge sramote pokriva, Koji mnogo grijeha prašta, koji prelazi preko ružnih postupaka Svojih robova. Zbog čega ti ne bi oprostio nekom ko je kao ti, ili iznad tebe i ko je u svakom slučaju rob, a nisi ga stvorio. Isa, alejhis-selam, pitao je svoje havarijjune: “Šta bi vi uradili kada biste vidjeli da je vaš brat zaspao, a vjetar ga otkrio?” Oni rekoše: “Pokrili bismo ga.” Isa, alejhis-selam, reče: “Ne, nego bi otkrili njegova sramotna mjesta.” Oni rekoše: “Subhanallah, ko bi tako nešto učinio?” On reče: “Neko od vas čuje ružno o svom bratu, a onda tu vijest proširi još nadodajući.” Znaj da se tvoj iman neće upotpuniti sve dok ne budeš želio svome bratu ono što želiš samome sebi. I u okviru najnižeg stupnja bratstva trebaš se ophoditi prema bratu onako kako bi volio da se drugi ophode prema tebi.

Nesumnjivo sve ukazuje na potrebu sakrivanja tuđe sramote, mahana, a i tuđih nevolja. U suprotnom, pojačali bi se srdžba i jaz. Kako onda neko može očekivati od drugog ono što ne misli njemu niti se trudi da to pokaže. Teško li se takvom!

Uzvišeni Allah kaže: “Teško onima koji pri mjerenju zakidaju, koji punu mjeru uzimaju kad od drugih kupuju, a kad drugima mjere na litar ili na kantar - zakidaju.”[18]

Svaki onaj koji očekuje da se ljudi s njim ophode bolje nego što on sebi može dopustiti u ophođenju s njima, potpada pod one koji su spomenuti u ovim ajetima. Osnov želje za otkrivanjem sramote ili nepotpuno njeno prikrivanje jeste bolest pokopana u čovjekovoj nutrini, a to su mržnja i zavist. Onaj koji je sklon mržnji i zavidnosti puni svoju nutrinu raznim nevaljalštinama, pa ih krije i taji u sebi i ne otkriva ih dok mu se za to ne ukaže prilika, a čim mu se ukaže prilika, pucaju sve veze, nestaje stida i iz njegove nutrine pokulja zatomljeno zlo. Kada kod nekoga otkriješ mržnju i zavist, prekid veze s njim ti je najpreči.

Jedan od mudrih je rekao: “Javni ukor je bolji od skrivene mržnje. Onaj koji mrzi je bolji ako je podalje od njega. Ko u svom srcu nosi negativni naboj prema muslimanu, njegova vjera je slaba, on je u opasnosti, srce mu je iskvareno i takav nije podoban za susret s Allahom.”

Abdurrahman b. Džubejr prenosi od svog oca da je rekao: “U Jemenu sam za komšiju imao židova koji mi je govorio o onome što ima u Tevratu. Jednom prilikom, vrativši se sa putovanja, došao mi je komšija, pa sam rekao: ‘Allah je među nas poslao Vjerovjesnika koji nas je pozvao u islam i prihvatili smo ga. Dostavio nam je Knjigu koja je potvrda Tevrata’. Židov reče: ‘Tačno govoriš, ali vi nećete biti kadri provesti ono s čime vam je on došao. Mi znamo njegove osobine i osobine njegovog ummeta iz Tevrata. Tamo stoji da nije dozvoljeno ni jednom čovjeku da pređe preko praga svojih vrata u srcu noseći bilo kakvu ružnu pomisao o svom bratu muslimanu’.” Zbog toga je dužnost muslimana da sakrije povjerenu mu tajnu. Ako bi i čuo, trebao bi to zanijekati, makar tajna bila i lažna. Istina nije obavezna u svakoj situaciji. Kako god je čovjeku dopušteno da sakrije svoje mahane i ružne osobine i svoje tajne, tako je isto potrebno da sakrije mahane i tajne svog brata. Ako bi trebalo i slagati, to je potrebno učiniti, ako se radi o bratu muslimanu. On treba da se postavi na mjesto svog brata jer njih dvojica su kao jedno, ali u dva tijela. Ovo je srž bratstva. Isto tako, ne bi se trebao svojim postupcima pred bratom pokazivati drukčijim nego što jeste i tajna djela neće javno praktikovati jer prijateljevo upoznavanje kroz njegova djela je isto kao i vlastito upoznavanje kroz svoja djela.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko sakrije sramotu svoga brata na dunjaluku, Allah će sakriti njegovu i na dunjaluku i na ahiretu.”[19]

U drugoj predaji stoji: “Kao da je živu zakopanu djevojčicu iz mezara spasio.”[20] (Bilježi se cijeli niz hadisa koji obavezuju na čuvanje tajne u kojima) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada čovjek govori nešto, a onda se obazre oko sebe, onda je to povjerena tajna.”[21] Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također, rekao je i ovo: “Svaki razgovor je povjerljiv (tajna) osim u tri slučaja: sabesjednik koji govori o prolijevanju krvi na nedopušten način, onaj u kojem se govori o sramotnim (intimnim) dijelovima tijela i u kojima se poziva na blud, te onaj u kojem se govori o prisvajanju tuđeg imetka.”[22]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “(Kada se) dvojica sastanu u povjerenju, zabranjeno je da jedan od njih kaže (otkrije) ono što bi drugom bilo mrsko.”[23] Pitali su jednog učenjaka: “Kako ti čuvaš tajnu?”

On odgovori! “Ja sam mezar za tajnu.” U narodu su poznate izreke koje, također, upućuju na vrijednost čuvanja tajne: “Prsa dobrih ljudi su mezarja tajni.” ili: “Srce ahmaka je u njegovim ustima, a jezik razboritog je u njegovom srcu.”

Ahmak ne može sakriti ono što je u njemu pa ga otkriva, a da nije ni svjestan toga. Navedeno nas nedvojbeno upućuje na nužnost izbjegavanja ahmaka, susretanja s njima pa čak i samog viđenja s njima.

Jednog čovjeka su pitali: “Kako čuvaš tajnu?” On je odgovorio: “Ono što mi se kaže, zaboravim, a ako me neko pita, tražim da mi se zakune da neće širiti dalje.” Drugi je rekao: “Sakrijem tajnu, a onda sakrijem i činjenicu da je krijem.” Ibn Mu’tezz o tome kaže:

Neko mi se povjeri želeći da sakrijem,

u grudi tajnu spremili pa mezar postaše

Drugi, želeći da nadopuni Ibn Mu’tezza, kaže:

Tajna u meni nije kao u mezaru

jer vidim da umrli čeka proživljenje

Tajnu zaboravim ko da nikad za nju

ni trenutka nisam znao

Kada bih dozvolio da tajnu otkrijem,

povjerene tajne ne bih se sjetio

Jedan je povjerio neku tajnu svom bratu i upitao ga: “Jesi li upamtio?” A on odgovori: “Ne, zaboravio sam.”

Ebu Seid Sevri je rekao: “Ako hoćeš s nekim da se zbratimiš, potrudi se da ga razljutiš, a onda mu pošalji nekoga ko će ga pitati o tebi i tvojim tajnama, pa ako o tebi govori dobro, a sakrije tvoje tajne, onda se druži s njim.” Ebu Jezida su pitali: “S kim od ljudi se družiš?” On odgovori: “S onim koji o tebi zna ono što zna i Allah, a zatim to sakrije kao što je i Allah sakrio.” Zunnun kaže: “Nema nikakva dobra u druženju s onim koji ne želi i ne voli da ti budeš čist od mahane.”

Onaj ko otkriva tajnu onda kada je srdit, taj čovjek je prezren jer sakriti tajnu u zadovoljstvu, to je svojstveno svakom razumnom. Jedan mudrac je rekao: “Nemojte se družiti s onim koji se prema tebi mijenja u različitim stanjima: srdžbi, zadovoljstvu, pohlepi i strasti. Iskreno bratstvo mora biti postojano bez obzira na navedene promjene. Zbog toga je pjesnik stihom rekao:

Plemenitog vidiš i srdžba kad ga zadesi

kako ružno krije, a lijepo govori

A prezrenog vidiš i u svem zadovoljstvu

kako lijepo krije, a ružno na sve strane širi

Abbas je govorio svom sinu Abdullahu: “Vidim da te ovaj čovjek (Omer, radijallahu anhu) ističe nad starijim od tebe, pa upamti od mene pet stvari: nikad mu ne otkrivaj tajnu koja ti je povjerena, nikad nikog ne ogovaraj kod njega, nemoj da ikad od tebe iskusi laž, nikad mu ne odbij zapovijed i nemoj ga nikad izdati.”

Ša’bi, kao svoj komentar, kaže: “Svaka od ovih pet uputa vrijedi kao hiljadu drugih.” U to spada i neizricanje sumnje te odbrana onog o čemu govori tvoj brat. Ibn Abbas kaže: “Nemoj se raspravljati s glupakom, pa da ti naudi, niti s blagim pa da te ostavi.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko napusti raspravu kad nije u pravu, bude mu napravljena kuća u džennetskoj mahali, a ko ostavi raspravu onda kad je u pravu, bude mu izgrađena kuća u najodabranijem dijelu dženneta.”[24]

Nagrada nužno slijedi kada se rasprava ostavi i onda kada nisi u pravu, a veća je nagrada za ono što je dobrovoljno jer šutnja onda kad si u pravu je mnogo teža, a nagrada je sukladna učinjenom naporu.

Najveći uzrok mržnje među braćom jeste raspravljanje i nadmetanje koji opet mogu biti stvarnim uzrokom prekidanja odnodsa i svađe. Prekid veze obično počinje zbog različitog mišljena, potom zbog različitog govora, a može završiti i fizičkim obračunom, nakon čega dolazi do razlaza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ne okrećite se jedan od drugog, ne srdite se jedan na drugog, ne zavidite jedan drugom i ne prekidajte međusobne odnose, nego, Allahovi robovi, budite braća. Musliman je muslimanu brat: ne nanosi mu nepravdu, ne uskraćuje mu njegova prava i ne ponižava ga. Čovjeku je dovoljno zla to što nipodaštava brata muslimana.” [25]

Najveće obezvređivanje bratstva predstavlja rasprava jer onaj ko drugom uzvraća govor, poistovijetio se s neznalicom i ahmakom, ili s onim koji ne razumijeva i nije kadar razumjeti stvarnost, a sve to uzrokuje osjećaj poniženja i tjeskobe u grudima. U hadisu koji se bilježi od Ebu Umame Bahilija stoji: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike izašao je među nas dok smo se rasprvljali. Rasrdio se i rekao: ‘Ostavite raspravu zbog malo dobra u njoj. Ostavite raspravu zbog male koristi od nje jer ona prouzrokuje neprijateljstvo među braćom?’“[26]

Jedan od učenih je rekao: “Ko se svađa i raspravlja sa svojom braćom, njegov ugled i čast propadaju i nestaju.” Abdullah b. Hasan je rekao: “Strogo se čuvaj rasprave jer time nećeš uništiti ideju dobrog niti zlo opakog.” Jedan od dobrih prethodnika je rekao: “Najslabiji insan je onaj koji se ne trudi da nađe iskrenog prijatelja, a od njega je samo gori onaj koji sebi dopusti da izgubi stečenog prijatelja.” Rasprava nužno uzrokuje gubljenje prijatelja, a ponekad uzrokuje i neprijateljstva. Hasan, radijallahu anhu, kaže: “Ne traži neprijateljstvo nekog čovjeka u zamjenu za ljubav hiljade drugih ljudi.”

Uopćeno, na raspravljanje potiče želja za isticanjem ugleda i većeg znanja, te ponižavanje drugog dokazivanjem njegovog neznanja, što opet objedinjuje oholost, ponižavanje i vrijeđanje drugog smatrajući ga neznalicom i ahmakom. Navedeno jeste ono što prouzrokuje neprijateljstvo pa gdje je tu mjesto za prijateljstvo i bratstvo?

Ibn Abbas, prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ne nadmeći se sa svojim bratom, ne šali se s njim pretjerano i ne daji mu obećanje koje nećeš ispuniti.”[27]

(Potičući na lijep manir) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ne pridobijate ljude svojim imetcima, nego težite tome da ih pridobijete svojom otvorenošću i lijepim ahlakom.”[28]

Poticanje i prihvatanje rasprave je u suprotnosti sa lijepim ahlakom, a naši dobri prethodnici su se do te mjere klonili raspravljanja da su rekli: “Kad svom bratu kažeš: ‘Kreni!’, a on upita: ‘Gdje?’, nemoj se s njim družiti jer je trebao krenuti bez pitanja.” Ebu Sulejmen Darani kaže: “Imao sam brata u Iraku kojeg sam posjećivao s vremena na vrijeme. Kad god bih ga posjetio, rekao bih mu: ‘Daj mi od svog imetka nešto.’ On bi pred mene bacio svoju kesu s novcem i uzimao sam koliko sam htio. Jednom sam mu došao i rekao: ‘Treba mi nešto novca od tebe.’ On upita: ‘Koliko hoćeš?’ Tim pitanjem je iz mene iščezla slast bratstva koju sam osjećao u srcu.”

Drugi kaže: “Kad od svog brata zatražiš novac, a on te upita: ‘Šta ćeš s njim?’, znaj da je pitanjem iznevjerio obavezu bratstva.”

Znaj, isto tako, da su stubovi bratstva podudarnost u govoru, djelu i međusobna samilost. Ebu Osman Hajri kaže: “Složnost među braćom je bolja i vrednija od samilosti među njima.” I tako je kako veli.

ČETVRTA OBAVEZA

GOVOROM ISTICATI POZITIVNO

Govor (vrlo često) može biti i obavezan. Isto kao što pravila bratstva često obavezuju na šutnju - kada su evidentne tuđe negativnosti - tako, još više, ističu i potrebu da se govori o uočenim (bratovim) vrlinama.

Onaj kome je šutnja dovoljna može se družiti i sa stanovnicima mezarja, jer je smisao učešća u bratstvu međusobna pomoć, a ne puko izbjegavanje mogućeg uznemiravanja. Sama šutnja znači neuznemiravanje, a da bi se brat oraspoložio, potrebno je razgovarati s njim i to o temama koje on voli. Ako ga muči neki problem, razgovarat ćemo s njim suosjećajući sa njegovim brigama.

Ono što brata rastužuje treba osuditi govorom te jednovremeno i djelom to potvrditi, a ono što brata uveseljava treba govorom pohvaliti i podijeliti s njim radost. Smisao pravog bratstva jeste saživljavanje i u dobru i u zlu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada neko od vas zavoli svoga brata, neka mu to i kaže.”[29]

Preporučio je iskazivanje ljubavi govorom jer to pridonosi povećanju ljubavi. Ako si nekom potvrdio da ga voliš, on će ti to, bez sumnje, na svoj način naklonošću uzvratiti. Tako isto, zbog saznanja da neko tebe voli, povećat će se i tvoja ljubav prema njemu. Vjera preporučuje i ističe kao pozitivnu međusobnu ljubav vjernika. To je jasno istaknuto u hadisu u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Razmjenjujte poklone - voljet ćete se!”[30]

Nazivati brata njemu najdražim imenima, bilo da je prisutan ili odsutan, spada također u međusobnu ljubav. Omer, radijallahu anhu, kaže: “Tri stvari priskrbljuju bratsku ljubav: da ga pri susretu prvi poselamiš, da mu napraviš mjesto na sijelu i da ga zoveš imenima koja su mu najdraža.” Poželjno je također da brat ističe pozitivne osobine svoga brata u koje se uvjerio i da ga hvali pred onima koji će to znati cijeniti. To je jedan od najvrednijih postupaka kojim se može priskrbiti bratska ljubav. Pri tome se također može hvaliti bratova porodica, djeca, njegov posao i postupci, njegova razboritost, ponašanje, lijep manir, odijevanje, držanje pri hodu, rukopis, kosa, frizura, i sve ono što bi on rado čuo, naravno, bez laži i pretjerivanja. Poželjno je sve bratove stvarne vrline dodatno i uljepšati. Još efektnije od pobrojanog jeste prenošenje bratu svih pohvala koje su se o njemu čule, pokazujući pri tom radost jer je prešućivanje i skrivanje tih saznanja čista zavist. U priskrbljivanje bratske ljubavi spada i zahvaljivanje bratu na uslugama koje je napravio, čak i na onom što je bio naumio da učini, a nije uspio to u potpunosti provesti.

Alija, radijallahu anhu, kaže: “Ko ne zahvali bratu na lijepoj namjeri, neće mu zahvaliti ni na lijepom postupku.”

Priskrbljivanju bratske ljubavi vanredno doprinosi zauzimanje za brata u njegovom odsustvu, bez obzira na to koliko se negativno o njemu govorilo, direktno ili indirektno. Štititi i pomagati brata je bratska obaveza. Treba se suprotstaviti onome ko ružno govori o bratu i ukoriti ga. Šutnja može uzrokovati tjeskobu u prsima i teret na srcu zbog neispunjena bratske obaveze.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s razlogom je dva brata uporedio sa dvije ruke koje jedna drugu peru, zbog potrebe da brane i zastupaju jedan drugog.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Musliman je muslimanu brat; ne nanosi mu nepravdu, ne ponižava ga, niti mu šteti ugledu.”

Ponižavanje i narušavanje ugleda je zapostavljanje časti, a povreda obraza i časti je ružna poput kidanja nečijeg mesa. Kakav je to brat koji bi mirno promatrao kako mu brata razdiru psi, a da ga pri tom ne pokuša zaštititi i odbraniti. Povreda časti je za čovjeka teža od kidanja mesa. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, to poredi sa jedenjem lešine pa kaže: “Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svoga - a vama je to odvratno.”[31]

Melek koji u snu prikazuje ono što ruh vidi u Levhi-Mahfuzu, na slikovit način ogovaranje prikazuje kao jedenje lešine, pa onaj ko usnije da jede lešinu u stvarnosti ogovara ljude. Poruke koje melek sna šalje snivaču odnose se na dušu, a ne na fizičko tijelo. Odbrana napadnutog brata i prijekor onima koji ga ogovaraju dužnost je svima koji su u iskrenoj bratskoj vezi.

Mudžahid veli: “Svoga brata, ako je odsutan, ne spominji osim onako kako bi ti volio da on tebe spominje u tvom odsustvu. U odnosu na njega poslužit će ti dva mjerila. Prvo: zamisli da se ono što se govori o tvom bratu govori o tebi i šta bi ti volio da tada tvoj brat kaže. Zato ćeš se prema onome ko negativno govori o tvom bratu postaviti onako kako bi volio da se tvoj brat postavi prema njemu kada bi ovaj govorio o tebi. Drugo: zamisli da tvoj brat također prisustvuje sijelu, da je zaklonjen iza zida i da može čuti ono što se govori, uključujući i tvoj govor i da je uvjeren da ti ne znaš za njegovo prisustvo. Ono što bi te dodatno podstaklo da staneš u njegovu odbranu kada je on pored tebe, neka ti također bude podsticaj kada je on odsutan.”

Jedan od učenih je rekao: “Kada se povede razgovor o mom bratu u njegovom odsustvu i kad se spomene neka njegova mahana, zamislim da on sjedi pored mene, pa onda o njemu govorim samo ono što bi i on volio da čuje.” Neko od učenih je također rekao: “Ako se govori o mom odsutnom bratu, zamislim sebe u njegovom liku, pa onda o njemu govorim samo ono što bih volio da se i o meni kaže.” Ovo je iskreni i potpuni islam - željeti bratu ono što se želi sebi.

Ebu Derda je posmatrao dva bika kako upregnuti u jaram oru. Jedan od njih je zastao da se počeše pa je zastao i drugi. Tada je Ebu Derda zaplakao i rekao: “Ovako je i sa braćom u ime Allaha. Zajedno rade u ime Allaha, pa ako jedan zastane, drugi mu se pridruži. Samo slogom se ostvaruje iskrenost, a ko je neiskren u bratstvu, taj je licemjer (munafik).”

Iskrenost (ihlas) jeste poistovjećenje javnog i tajnog, jezika i srca, društva i osamljenosti.

Nesklad ili različitost bilo čega spomenutog umanjuje ljubaznost, a to predstavlja zamku i prepreku na putu vjernika. Ko nije kadar savladati ovaj nesklad, bolje mu je da se izoluje, nego da se druži i bratimi. Dužnosti i obaveze bratstva su težak teret koji se može podnijeti samo uz ogroman trud. Nagrada za to je bez sumnje velika i zaslužit će je samo onaj ko je strpljiv i ustrajan. Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ebu Hurejre, budi dobar komšija svom komšiji - bit ćeš musliman, budi dobar prijatelj onome ko se s tobom druži - bit ćeš vjernik.”[32]

Pogledaj, vjerovanje (iman) je produkt druženja, a pokoravanje (islam) jeste produkt komšiluka. Razlika između vrijednosti imana i vrijednosti islama odgovara razlici između obaveza komšiluka i obaveza druženja. Druženje podrazumijeva mnoge obaveze u različitim situacijama, i to trajne obaveze koje nikada ne prestaju, dok komšiluk podrazumijeva obaveze u određenim uvjetima i to su ograničene obaveze.

U obaveze druženja spadaju podučavanje i savjetovanje jer bratova potreba za znanjem nije ništa manja od potrebe za imetkom. Ako si bogat znanjem, onda ga i bratu moraš pružiti, i uputiti ga u ono što mu može donijeti i vjerske i svjetovne koristi. Ako ga podučiš i uputiš, a on se ne vlada po naučenom, dužan si ga posavjetovati i to tako što ćeš ga podsjetiti na posljedice koje nosi taj čin i na koristi od ostavljanja tog grijeha.

Zaplašit ćeš ga onim što mu je mrsko na dunjaluku i na ahiretu kako bi ga odvratio od grijeha. Upozorit ćeš ga na njegove mahane i učiniti mu odvratnim ono što je negativno, a pohvaliti i uljepšati ono što je pozitivno. Neophodno je brata upozoravati nasamo. Upozoravanje u prisustvu drugih je ukor i pogrda, a upozoravanje nasamo je samilost i savjet.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Vjernik je ogledalo vjerniku”,[33] što znači da vidi kod druga ono što nije kadar sam primijetiti kod sebe, pa se tako okoristi pošto spozna i svoje mahane. Kao što se čovjek okoristi ogledalom kako bi uočio ono što kvari njegov fizički lik, tako se isto okoristi svojim bratom kako bi otkrio svoje mahane.

Imam Šafi kaže: “Ko svoga brata posavjetuje tajno, koristio mu je i ukrasio ga, a ko ga posavjetuje javno, pokudio ga je i ponizio.”

Mis’ar je bio upitan: “Voliš li onog ko priča o tvojim mahanama?”, pa je odgovorio: “Ako mi ukaže na mahane nasamo - da, a ako to uradi u prisustvu drugih, onda ne.” Istinu je rekao. Javno ukazivanje na grešku prouzrokuje nelagodu.

Uzvišeni Allah će na Kijametskom danu vjernika koriti zbog njegovih grijeha pod Svojim okriljem i njegove grijehe će mu predočiti iza zastora. Kitab njegovih djela dat će melekima zapečaćen pa će ga oni okružiti i otpratiti do Dženneta. Kada se približi džennetskim vratima, pružit će mu kitab da ga sam pročita. Što se tiče grešnika, njihov obračun će se dešavati u prisustvu drugih ljudi. Oni će biti prozvani pred svima, a njihovi organi će govoriti o grijesima koje su počinili, i to će dodatno povećati njihovu žalost i sramotu. Utječemo se Allahu od poniženja na Dan velikog izlaganja!

Razlika između sramoćenja i savjetovanja je u javnosti i tajnosti, kao što je razlika između mudrosti i podmuklosti u porivu koji podstiče na tajnovitost. Ako si nešto sakrio zbog spasa svoje vjere ili zbog toga što smatraš da je za tvog brata bolje da tajiš, onda si mudar, a ako si sakrio radi lične koristi i prohtjeva kako bi zaštitio svoj ugled, onda si podmukao.

Zunnun kaže: “Sa Allahom održavaj vezu pokoravanjem, sa ljudima savjetovanjem, sa samim sobom i svojim nefsom suprotstavljanjem, a sa šejtanom otvorenim neprijateljstvom.”

Možda se pitaš kako to da savjetovanje kojim se ukazuje na mahane može biti obaveza prema bratu, ako znamo da ono može izazvati odbojnost i udaljavanje. Znaj da se odbojnost prema druženju javlja kada se bratu spomenu mahane kojih je i sam svjestan.

Upozoravanje na mahane kojih neko nije svjestan rezultira bliskost srca, i to srca onih koji su razumni jer se ahmak neće ni obazrijeti na ovu vrstu upozorenja.

Onaj ko ti skrene pažnju na neku lošu osobinu ili na neki tvoj ružan postupak kako bi te podstakao da se toga oslobodiš jeste poput onoga ko te upozorava na blizinu otrovne zmije ili škorpije koje ti mogu ugroziti život. Ako pak osjetiš mržnju i odbojnost prema onom ko te upozorava, to je znak tvoga ahmakluka.

Na loše osobine treba gledati kao na zmije otrovnice i škorpije jer loše osobine u ahiretskim mjerilima bivaju (za čovjeka) pogubne - one ranjavaju i truju srce i dušu. Bol koju uzrokuju pomenute loše osobine mnogo je jača od fizičke boli jer je osnova od koje su stvorene rasplamsala Allahova vatra koja do srca dopire.

Zbog svega pomenutog Omer, radijallahu anhu, tražio je od svoje braće da ga obasipaju poklonima upozorenja govoreći: “Neka se Allah smiluje onom čovjeku koji svome bratu daruje poklone u vidu ukazivanja na njegove mahane.” Kada mu je jednom došao Selman, Omer, radijallahu anhu, dočekao ga je pitanjem: “Šta si o meni čuo a da ti se ne sviđa?” Selman je nastojao izbjeći odgovor.

Budući da je hazreti Omer bio uporan ovaj je rekao: “Čuo sam da imaš dvije odore, jednu dnevnu i jednu noćnu, i čuo sam da imaš dva umaka za jedan obrok.” Omer, radijallahu anhu, dodade: “Računaj da sam to dvoje već napustio! Ima li još nešto?” “Nema više ništa”, odgovori hazreti Selman.

Huzejfe Mer’aši napisao je Jusufu b. Esbatu pismo u kojem je pisalo: “Čuo sam da si prodao vjeru za dva novčića. Pitao si mljekara koliko košta njegova roba, a kada ti je odgovorio šestinu (dirhema), ti si mu ponudio osminu. Mljekar je pristao na tvoju cijenu, a dobro te je poznavao. Skini s lica masku nemarnosti i probudi se iz obamrlosti! Znaj da onaj ko uči i proučava Kur’an Časni, a ne ostavi dunjaluk, nego mu čak daje prednost, nije siguran od toga da neće biti svrstan među one koji se ismijavaju Allahovim ajetima.”

Allah Uzvišeni opisuje lažljivce kao one koji mrze da ih drugi savjetuju: “Ali vi ne volite one koji opominju.”[34]

Ako procijenimo da nečija narav teži ustrajavanju u određenom negativnom postupku, bolje je odustati od opominjanja.

Sve ovo o čemu smo govorili odnosi se na interese brata u islamskom bratstvu bilo da su interesi vjerski ili dunjalučki. Ako brat ne ispunjava obaveze prema tebi, dužnost ti je da to podnosiš i praštaš pretvarajući se da ne primjećuješ njegov nemar jer prigovaranje, u ovom slučaju, ne spada u savjetovanje i upućivanje na dobro, a ako njegov odnos prema tebi bude vodio prema prekidanju bratstva, onda je bolje upozoriti ga nasamo, nego dopustiti da dođe do kidanja bratske veze.

Indirektno obraćanje je bolje od direktnog, pisano je bolje od usmenog, ali podnošenje propusta ipak ostaje najbolje od svega pobrojanog jer je krajnji cilj druženja postizanje vlastitog napretka kroz izvršavanje obaveza koje podrazumijeva bratstvo, dakle, briga o bratu, tolerisanje njegovih propusta, a ne samo očekivanje koristi i pomoći od njega.

Ebu Bekr Kitani je rekao: “Jednom mi se približio čovjek koji mi nije bio baš drag srcu. Poklonio sam mu nešto nadajući se da će taj osjećaj nestati, ali se to nije desilo. Potom sam ga uzeo za ruku i odveo kući. Rekao sam mu: ‘Stavi svoje stopalo na moje lice!’. On je odbio. Rekao sam: ‘Moraš to učiniti.’ Na moje insistiranje on je to učinio a osjećaj odbojnosti iz mog srca je iščezao.”

Ebu Ali Ribati kaže: “Jednom sam pratio Abdullaha Razija. Kad smo stupili na pustinjsko tlo, on mi je rekao: ‘Jedan od nas dvojice mora biti vođa (emir) puta, pa ili ti ili ja.’ Ja sam mu odgovorio: ‘Naravno da ćeš biti ti’, a on mi uzvrati: ‘Moraš me slušati!’. Odgovorio sam: ‘Svjestan sam toga’. Potom je uzeo torbu, u nju spremio poputbinu i uprtio je na leđa. Kad god bih mu rekao: ‘Pusti da ja nosim’, odgovorio bi: ‘Zar nisam ja emir pa zar me nećeš slušati?!’ Jedne noći zadesila nas je kiša. On je uzeo plašt, raširio ga iznad mene štiteći me od kiše, stojeći tako sve do jutra. Više puta sam u sebi ponovio: ‘Da sam bogdo umro prije nego što sam rekao - Ti si emir!’“

PETA OBAVEZA

PRAŠTANJE POGREŠKI

Pogreška prijatelja može biti vjerska - činjenjem grijeha, ili prema tebi - neispunjenjem neke od obaveza bratstva. Ako tvoj brat čini grijeh i ustrajava u njemu, trebaš ga blago na to upozoriti tako da on smogne odlučnosti i snage da se povrati od tog grijeha. Ako ne uspiješ u tome, nego on i dalje bude ustrajavao u griješenju, onda znaj da su se i ashabi i tabi’ini podijelili u mišljenju o tome da li treba nastaviti prijateljstvo s njim ili treba prekinuti odnose.

Ebu Zerr, radij allahu anhu, smatra da treba prekinuti odnose pa kaže: “Ako se tvoj brat promijenio i nije kao što je bio, onda svoju ljubav prema njemu zamijeni mržnjom.” Smatrao j e da j e to ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.

Druga grupe ashaba i Ebu Derda, radijallahu anhu, na ovaj problem gledaju drugačije. Ebu Derda, radijallahu anhu, kaže: “Ako se tvoj brat promijeni i ostavi ono što je praktikovao, nemoj ga napuštati zbog toga jer tvoj će brat nekad posrnuti, a nekad neće.”

Ibrahim Nehaji kaže: “Ne ostavljaj i ne napuštaj svog brata zbog počinjenog grijeha jer ako je počinio danas, ostavit će ga sutra.” Nehaji je također rekao: “Nemojte ljudima govoriti o pogreški učenog jer on će pogriješiti, ali će i grešku ispraviti i neće je ponoviti.” U jednoj predaji stoji: “Čuvajte se pogreške učenog (ne ponovite je), a ne prekidajte odnose s njim, nego očekujte njegov povratak.”[35]

U predaji od Omera, radijallahu anhu, stoji da je bio upitan o bratu s kojim se bio zbratimio. On je stanovao u Samu. Upitao je jednog putnika: “Kako mi je brat?”

On reče: “To je šejtanski brat.” “A zbog čega?” “Počinio je mnoge velike greške, čak je i počeo piti.” Tada mu Omer reče: “Kada kreneš nazad, izvijesti me.” Napisao je pismo svom bratu u vjeri, u kojem je stajalo: “Sa imenom Allaha, Milostivog, Svemilosnog. Ha-Mim. Knjigu objavljuje Allah, Silni i Sveznajući, koji oprašta grijehe i prima pokajanje, koji strahovito kažnjava i obilno nagrađuje.”[36] Potom ga je izružio i ukorio. Kada je njegov brat pročitao pismo, zaplakao je i rekao: “Istinu je rekao Uzvišeni Allah! Omer me lijepo posavjetovao.” Nakon svega pokajao se i vratio islamu.

Pripovijeda se da su bila dvojica prijatelja od kojih se jedan odao porocima. Kada mu je to njegov prijatelj prigovorio, on mu je rekao: “Obolio sam, pa ako hoćeš sa mnom očuvati odnose, u ime Allaha, šuti.” On mu je odgovorio: “Ne bih nikada prekinuo prijateljstvo zbog tvojih grijeha.” Onda je dao obavezu Allahu da neće ni jesti ni piti sve dok Allah ne izliječi njegovog brata od poroka. Svakodnevno je dolazio i pitao svog brata o porocima, a on mu je odgovarao: “Srce je onakvo kakvo jeste.” Ovaj drugi je propadao od brige i gladi, sve dok se njegov brat u vjeri nije oslobodio poroka, iskreno pokajao i vratio se islamu. Gladovanje je potrajalo četrdeset dana, nakon čega se njegov brat popravio, a ovaj počeo da jede i pije.

Također je zabilježeno da su se dvojica od naših predaka zbratimila pa je jedan od njih zapao u grijeh. Njegov brat bi upitan: “Zar nećeš prekinuti prijateljstvo s njim?” On odgovori: “Najpotrebniji sam mu u ovim trenucima kada je posrnuo, trebam ga uzeti za ruku, blago ga ukoravati i moliti Allaha da ga povrati da bude onakav kakav je bio.”

Bilježi se da su dvojica braće u vjeri, od prijašnjih naroda, živjeli izolovano u planini. Jednog dana jedan od njih je otišao u grad da za dirhem kupi mesa. Ugledao je prostitutku kod mesara i poželio je, potom se osamio s njom i obljubio je. Kod nje je ostao tri dana. Bilo ga je stid da se vrati svom bratu u vjeri zbog počinjenog grijeha. Njegov brat, zabrinuvši se za njega, sišao je u grad da ga potraži. Raspitivao se o njemu dok mu nisu kazali gdje se nalazi. Ušao je kod njega, zagrlio ga i poljubio, a on se pravio da ga ne poznaje, stideći se svog prestupa. Tada mu prijatelj reče: “Ustani brate, znam šta se s tobom desilo i nikad mi nisi bio draži i preči nego sad.” Kada je vidio da njegov grijeh nije pomutio odnose i da njegov postupak nije srušio njegov ugled kod brata, ustao je i otišao s njim.[37]

Ovakav način je blaži, razumniji i bolji od načina Ebu Zerra, radiallahu anhu.

Ako pitaš zašto ‘blaži i razumniji’ kad sa ovakvim i sličnim njemu, u osnovi, nije dopušteno prijateljevati i bratimiti se? Takvog treba na kraju ostaviti jer propis ako je potvrđen postojanjem razloga isto tako prestaje biti važeći nestankom razloga. Razlog sklapanja prijateljstva i bratimljenja jeste međusobno potpomaganje u vjeri, a to se ne može ostvariti činjenjem grijeha. Kažem: Izraz ‘blaži’ podrazumijeva saosjećajnost i samilost, što može dovesti do kajanja i vraćanja na pravi put. U pokajniku se javlja stid kao proizvod drugovanja, a ako se s njim prekinu odnosi, on će i dalje činiti grijeh i ustrajavati u njemu. Izraz ‘razumniji’ podrazumijeva bratsvo te blisku vezu sličnu rodbinskoj. Ako se bratstvo uspostavi onda se time potvrđuju i obaveze koje je nužno ispuniti, a jedna od obaveza je da se brat nikada ne zapostavi, posebno onda kada je u nevolji i potrebi. Vjerska potreba je mnogo važnija od potrebe za imetkom. Navedenog je zadesila nevolja i podlegao je strasti zbog koje mu je bio potreban prijatelj. Nužno je, stoga, da se prati njegovo stanje i da se, ne zapostavljajući ga, s njim lijepo postupa kako bi mu se pomoglo da se riješi nevolje u koju je zapao.

Bratstvo je oprema za sučeljavanje s nevoljama koje vrijeme nosi, a ovako nešto je najteža nevolja. Ako se grešnik pridruži pobožnom i vidi njegovu bogobojaznost i ustrajnost u ibadetu, povući će se od grijeha i stidit će se da ga dalje čini. Čak i ljenčina, ako se udruži sa marljivim, postat će radin iz prostog razloga što će ga biti stid. Dža’fer b. Sulejman kaže: “Kad god bih osjetio bezvolju i ljenost, pogledao bih Muhammeda b. Vasi’a i njegovu predanost ibadetu. Onda bi mi se vraćala živost i zaboravljao bih na ljenost. To bi trajalo sedmicama.”

Prijateljstvo je po važnosti blisko rodbinstvu, a rođaka ne smijemo ostaviti zbog grijeha. Zbog toga Uzvišeni Allah kaže Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako da se odnosi prema svojoj familiji: “A ako te ne budu poslušali, ti reci: - Ja nemam ništa s tim što vi radite.”[38] A nije rekao: “Ja nemam ništa s vama!” - zbog rodbinstva. Na ovo je ukazao i Ebu Derda, radijallahu anhu, kad mu je bilo rečeno: “Zar ne mrziš brata, a on radi to i to?” pa je on odgovorio: “Mrzim njegov postupak, ali on je moj brat. Bratsvo po vjeri je čvršće od krvnog.”

Hakim je bio upitan: “Koji ti je draži: brat ili prijatelj?” Reče: “Draži mi je brat ako mi je prijatelj.”

Hasan bi govorio: “Koliko li je samo braće koje ti majka nije rodila.”

Zbog svega ovoga je i rečeno: “Rodbinstvo traži ljubav, dok ljubav ne traži rodbinstvo.”

Džafer Sadik je rekao: “Ljubav koja traje dan je veza, ona koja traje mjesec je rodbinstvo, a ona koja traje godinu je čista povezanost. Ko je prekine, Allah prekinuo s njim!” Stoga je provedba bratstva i bratskih odnosa, ako se ono uspostavilo, obaveza. Ovo je naš odgovor za započinjanje veze s grešnikom jer s njim se nije ni započinjalo obavezom. Ako je on rodbinski vezan, onda se nesumnjivo ne smije napustiti, nego će se s njim lijepo postupati. Dokaz tome jeste da u osnovi ne družiti se i ne bratimiti se nije ni pokudno ni ružno. Neki kažu: “Osamljenost je preča (od druženja s grešnicima), dok je prekidanje prijateljstva zabranjeno.

Prekinuto druženje i nedruženje u osnovi je kao razvod braka i neženstvo. Razvod braka je Allahu mrži od neženstva. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Najgori ljudi su oni koji tuđe riječi prenose i oni koji zavađaju one koji se vole (ahbabe).”[39]

Jedan od naših dobrih prethodnika o pokrivanju grešaka braće, kaže: “Šejtan želi da vašeg brata zadesi nešto slično tome (grijehu) kako bi ga ostavili i prekinuli odnose s njim, a šta ste zadržali od vaše ljubavi prema prijatelju. Budući da je svađa i nesloga među onima koji se vole vrlo draga šejtanu isto kao što mu je i griješenje omiljeno. Ako šejtan uspije da ostvari jednu od ove dvije stvari, druga joj se sama priključuje.”

Na ovo ukazuje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onom čovjeku koji je izgrdio i ukorio drugog koji je počinio grijeh. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: “Ne kori ga, ne dopustite sebi da budete šejtanski pomagači protiv svoga brata.”[40]

Navedeno upućuje na jasnu razlika između uspostavljenog prijateljstva i onog koje tek treba da se uspostavi jer druženje s grešnicima je zabranjeno, ali i prekidanje prijateljstva isto tako. Nisu isti: onaj ko se suprotstavlja drugom i onaj ko to ne mora. Pri uspostavljanju prijateljstva može se biti pošteđeno raskola ako se razlozi za raskol izbjegnu. U tom slučaju preče je ne počinjati prijateljsku vezu, a ako u uspostavljenom prijateljstvu dođe do sukoba, tada je najpreče ispoštovati obavezu prijateljstva. Navedeno vrijedi u slučaju da se radi o bratovoj vjerskoj pogreški.

Ako se nađeš u prilici da ti tvoj prijatelj uradi nešto zbog čega bi ga trebao ostaviti ili bojkotovati, znaj da je nesumnjivo bolje oprostiti svom prijatelju i preći preko toga. Čak je poželjno, ako si kadar, da opravdaš takav prijateljev postupak.

Rečeno je: “Potrebno je da svom bratu pronađeš sedamdeset opravdanja za njegovu grešku, pa ako srce ne može to da prihvati, onda kori sam sebe zbog toga. Reci svom srcu: ‘Kako si samo osorno i tvrdo! Brat ti se izvinjava na sedamdeset načina, a ti to ne prilivataš. U tebi je greška, a ne u tvom bratu’. Ako srce ne prihvati uljepšavanje i opravdanje, potrebno je da se ne srdiš, ako možeš, mada je to vrlo teško.”

Šafi, radijallahu anhu, kaže: “Koga se nastoji rasrditi, a on se ne rasrdi, taj je magarac. A koga se nastoji odobrovoljiti, a on ne htjedne, taj je šejtan. Nastoj da ne budeš ni magarac ni šejtan i nastoj zadovoljiti svoje srce samim sobom umjesto brata, i dobro se čuvaj da ne budeš šejtan, ako srce ne mogne prihvatiti.”

Ahnef b. Kajs kaže: “Prijatelj ima obavezu da izdrži tri stvari: neopravdanu srdžbu, neopravdanu pogrešku i neopravdanu uvredu.” Neko od učenih je rekao: “Nikad nikoga nisam uvrijedio. Ako me uvrijedi plemenit čovjek, onda mi je najpreče da mu oprostim, a ako me uvrijedi pokvarenjak, neću zbog njega gubiti svoju čast i dostojanstvo uzvraćajući mu na uvredu.” Potom je to oslikao stihovima:

I praštam uglednom sramotu mu,

Želeći time nagradu,

Ne uzvraćam poganom na uvrede,

Ne želeći štetu svom obrazu i ugledu.

***

Od svog prijatelja samo čisto uzmi,

Sve što je mutno na to se ne obaziri,

Život je kraći od tog da koriš,

Prijatelja zbog sitnih greški.

Kakvu god ispriku da ti uputi prijatelj, iskreno ili ne, prihvati je. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kome se njegov brat izvini, a on ne prihvati to izvinjenje, takav ima grijeh koliki je grijeh onog koji druge izrabljuje.”[41] Još je rekao: “Vjernik se brzo rasrdi, ali brzo i oprosti.”[42] Ovaj hadis ne opisuje vjernika kao nekog ko se uopšte ne srdi. U tom kontekstu je i ajet u kom Uzvišeni Allahkaže: “Koji srdžbu savlađuju.”[43]

(Obratite pažnju!) Uzvišeni Allah nije rekao: “Oni koji srdžbe nemaju.” Uobičajeno je da čovjek kada bude ranjen osjeti bol, ali je podnosi i ustrajava u njoj. Kako god je bol prirođen ljudskoj prirodi, isto tako je i bol koja se javlja kao posljedica srdžbe prirođen prirodi srca. Bol se ne može odstraniti iz srca, ali se može zauzdati i kontrolisati radeći suprotno onomu što ono želi. Kad srce nalaže osvetu i traži zadovoljštinu, nemoj pristati na to. Ebu Sulejman je rekao Ahmedb. Ebi Hivariju: “Ako se u ova vremena s nekim zbratimiš, nemoj ga koriti zbog onog što tebi ne odgovara jer nisi siguran da u tvom odgovoru neće biti nešto što je gore od prethodnog.” Ahmed je rekao: “Provjerio sam to i našao da je uistinu tako.”

Neko od učenih je rekao: “Strpljivo podnijeti bratovu pogrešku je bolje nego ga ukoriti, a ukoriti ga je bolje nego se otvoreno sukobiti s njim, a i u otvorenom sukobu ne treba pretjerivati s mržnjom.” Uzvišeni Allah kaže: “Allah će sigurno uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi.”[44]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Dragu osobu voli umjereno, možda će ti nekada biti mrska. Mrsku osobu mrzi umjereno, možda ti nekad postane draga.”[45]

Omer, radijallahu anhu, kaže: “Nemoj da ti ljubav bude prekomjerna, a ni mržnja, a to je da voliš prijatelja i u svojoj propasti.”

ŠESTA OBAVEZA

DOVA ZA BRATA DOK JE ŽIV, A I NAKON SMRTI

Da bi ispunio ovu dužnost, trebaš učiti dove za svog brata dok je živ, a i nakon što umre i da u dovama tražiš ono što bi volio sebi, svojoj porodici i svima onima koji su u vezi sa njim.

Učit ćeš dove za brata kao što učiš za sebe i nećeš praviti razliku između njega i sebe jer tvoja dova za brata je, zapravo, dova za samog sebe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada čovjek uči dovu za svog odsutnog brata, melek govori: ‘Neka je i tebi isto što i njemu tražiš’.”[46]

U drugim predajama stoji da Allah tada kaže: “Od tebe ću početi, Moj robe!”,[47] “Čovjeku se od dove za svog brata primi ono što se ne primi za njega lično”,[48] “Dova brata za drugog koji je odsutan se ne odbija...”[49]

Ebu Derda, radijallahu anhu, govorio je: “Učim dove za sedamdesetericu svoje braće. To činim na sedždama i svakog poimenice spomenem.” Muhammed b. Jusuf Asfahani je govorio: “S čim se može uporediti dobar prijatelj?! Tvoja porodica razdijeli tvoje nasljedstvo i uživaju u onom što ostaviš iza sebe. Jedino tvoj brat iskreno žali za tobom, brine se za ono što si uradio i šta te čeka na onom svijetu.

Moli za tebe u noćnoj tmini dok si ti u zemljinoj utrobi. Tako je dobar prijatelj sličan melekima.”

U jednoj predaji stoji: “Pa kad čovjek umre, ljudi kažu: ‘Šta je ostavio iza sebe?’, dok meleki kažu: ‘Šta je pripremio za onaj svijet?’[50] Radosni su zbog onog što je pripremio i raspituju se o njemu i saosjećaju s njim. Kaže se: “Onaj koji čuje za smrt svog brata, pa mu preda rahmet[51] i zamoli oprost grijeha, bude mu upisano kao daje prisustvovao i klanjao dženazu.”

Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Primjer umrlog u njegovom mezaru je primjer davljenika koji se hvata za svaku stvar. On priželjkuje dovu od djeteta, roditelja, majke, brata ili rođaka.”[52]

U mezarje umrlih, od dove živih, dospijeva svjetlo veliko kao brda. Jedan od naših prethodnika je rekao: “Dova za umrlog je kao poklon za živog. Melek uđe kod umrlog noseći tacnu od svjetlosti na kojoj je mahrama, također, od svjetlosti tvog brata i kaže: ‘Ovo ti je poklon od tog i tog tvog brata ili od tog i tog tvog rođaka’. Umrli se tome obraduje kao što se živi obraduje poklonu.”

SEDMA OBAVEZA

ISPUNJENJE OBAVEZA I ISKRENOST

Pravo značenje ispunjenja obaveze bi bilo: ustrajnost u ljubavi te održavanje veze do smrti, a nastavak, poslije smrti prijatelja, sa njegovom djecom i njegovim prijateljima.

Ljubav treba zbog ahireta, pa ako se prekine nakon smrti, onda propada djelo i trud.

Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže spominjući sedmericu koje će Allah staviti u hlad Svog Arša na Dan kad druge hladovine osim Njegove ne bude bilo: “I dva čovjeka koji se vole u ime Allaha, zbog toga se sastanu i zbog Njega rastanu.” Neko je rekao: “Malo ustrajnosti i odanosti nakon smrti brata je mnogo vrednije od ustrajnosti za vrijeme dok je bio živ.” Bilježi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, počastio staricu koja je ušla kod njega. Kada je upitan za razlog takvog postupka, rekao je: “Ona nam je dolazila dok je hazreti Hatidža, radijallahu anha, bila živa, a zadržati lijep odnos je od vjere.”[53] Bratska odanost podrazumijeva i to da se pazi na sve prijatelje i rođake umrlog. Pažnja prema njima, u srcu prijatelja, treba da je jača nego prema samom prijatelju jer je radost zbog traganja za onim koji su bili u vezi s njim mnogo veća. Snagu ljubavi i saosjećanja valjano odslikava količina ljubavi podijeljena na one koji su bili u vezi s voljenim. Tako čak, i pas koji je na vratima prijatelja, treba u srcu da se razlikuje od ostalih pasa.

Ako dođe do prekida odanosti, nakon što je bratska veza potrajala, tu se zasigurno šejtan umiješao. Manje mu smetaju oni koji se potpomažu u dobru od onih koji se vole u ime Allaha i koji su se zbratimili zbog Njega, a šejtan će se truditi svim silama da pokvari njihov odnos. Uzvišeni Allah kaže: “Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: - jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima.”[54] I kaže nam, govoreći o Jusufu, alejhis-selam: “Nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao.”[55]

Kaže se: “Ne zbratime se dvojica, a onda se rastanu, a da to nije zbog grijeha koji je počinio jedan od njih.”

Bišr bi govorio: “Kada čovjek počne da propušta ibadete, Allah mu uskrati onog ko bi ga oraspoložio, budući da bratsko druženje rastjeruje brige i istinski pomaže u očvršćavanju imana.”

Zbog toga Ibn Mubarek kaže: “Nešto najprijatnije je sijelo s prijateljima i to je jedino što vrijedi.” Trajna ljubav je samo ona u ime Allaha, dok ona koja je radi nekog interesa, traje onoliko dok se interes ne ostvari. Ljubav prama Allahu je upotpunjena onda kada nema zavisti ni u vjeri ni u dunjaluku. Kako zavidjeti bratu, kad sve što brat ima koristi i njemu. Uzvišeni Allah ovako opisuje one koji se vole u Njegovo ime, pa kaže: “I u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.”[56]

U odanost spada i to da se ne promijeni odnos prema prijatelju ni onda kada se pročuje i proširi njegova vlast i popularnost. Uzdizanje nad prijateljima onda kad se promijeni situacija je prezreno. Pjesnik kaže:

Plemeniti, i ako uspije,

sjeća se onih koji su ga vidjeli

kad takav ne bijaše.

Jedan od prethodnika je oporučio svom sinu: “Sinko, druži se s onim koji će ti se naći pri ruci kada ti bude potreban, ako si neovisan od njega, neće ti dodijavati niti zavidjeti pa i ako dobije visoki položaj, neće se uzdizati nad tobom.”

Jedan mudrac je rekao: “Ako tvoj prijatelj dođe na vlast i zadrži pola svoje ljubavi prema tebi, to je veliko dobro.” Rebia’ govori da se Šafi, radijallahu anhu, zbratimio s nekim čovjekom u Bagdadu. Poslije je taj čovjek dobio upravu nad Sajbinom i promijenio svoj odnos prema Šafiji. Tada mu je Šafi napisao ove stihove:

Idi, ljubav prema tebi iz srca sam pustio

Zauvijek, ali ne nepovratno.

Ako se popraviš, ljubav će se povratiti

I neka bude u dva pokušaja

A ako ne - isto ti uzvraćam.

Pa će biti dvaput u dva perioda

Ako dođe treći, to ti je zauvijek

Neće ti koristiti uprava Sajbina.[57]

Znaj da se odanošću bratu ne smatra naše slaganje s njim u nečemu što je u suprotnosti s vjerom, nego je prava odanost suprotstaviti se tome. Šafi se bio zbratimio s Muhammedom b.Hakemom, mnogo ga volio i cijenio i govorio bi: “U Egiptu boravim samo zbog njaga.” Kad se Muhammed razbolio, Šafi ga je obišao i rekao:

Razbolje se ahbab pa ga obiđoh

Zbog brige za njim i sam se razboljeh

Dođe ahbab i obiđe me

Od gledanja u njega ozdravih.

Ljudi su mislili da će ga Šafi oporučiti kao svoga nasljednika i da će nastaviti podučavati ljude nakon njegove smrti zbog iskrene ljubavi koja je bila među njima. Kada se Šafi smrtno razbolio, došli su kod njega i pitali ga: “Od koga ćemo sada uzimati znanje, Ebu Abdullahu?” Muhammed se onda uspravio, stojeći kod Šafijeve glave, očekujući da on pokaže na njega. Šafi reče: “Neka je slavljen Allah, zar ima ikakve sumnje oko toga? Oporučujem Ebu Jakuba Buvejtija.” To je pogodilo Muhammeda. Svi su se priklonili Buvejtiju, mada je Muhammed bio preuzeo kompletan mezheb od imama Šafije, ali je Buvejti bio pobožniji i skromniji. Šafi je oporukom želio dobro muslimanima. Nadvladao je emocije i nije dao prednost ljudskom nad Allahovim zadovoljstvom. Kada je imam Šafi umro, Muhammed b. Hakem je napustio njegov mezheb i posvetio se mezhebu svog oca. Podučavao je knjigama malikijskog mezheba i važio kao vrstan poznavalac ove pravne škole, da je Allah s njim zadovoljan.

Buvejti je uvijek davao prednost zuhdu i nije volio da podučava u halkama pred velikim brojem ljudi. U potpunosti se posvetio ibadetu. Napisao je knjigu “El-Umm”[58] koja se sada pripisuje Rebiju b. Sulejmanu. Nije sebe spomenuo niti isticao. Rebija je uz izvjesne korekcije i dodatke objavio spomenutu knjigu.

Prava, istinska odanost koja je produkt bratske ljubavi upotpunjena je težnjom Uzvišenom Allahu. Ahnef b. Kajs kaže: “Bratstvo je skupocjen dragulj, ako ga ne čuvaš, mogao bi se oštetiti. Čuvaj ga strpljivošću i praštanjem onom ko ti je nepravdu nanio i zadovoljstvom kako se ne bi smatrao pretjerano dobrim, a i da svom bratu ne zamjeraš pretjerano griješenje.” Iskrena odanost se ogleda i kroz to što ćeš strahovati od raskola i onog što vodi tome, kao što pjesnik kaže:

Sve nevolje što me pogodiše - ništavne su,

kad se s rastankom od brata uporede.

Ibn Ujejne je rekao kada je izgovorio ovaj stih: “Družio sam se s nekim ljudima i prekinuli smo prije trideset godina naše odnose, ali ni najmanje se bol u mom srcu, zbog toga, nije smanjila.”

U odanost spada i to da se ne pridaje pažnja onome što se čuje o svom prijatelju od drugih ljudi, naročito od onih koj i se odmah u početku prikazuju kao prijatelji našem prijatelju kako ne bi bili optuženi, a onda iskažu sve ružno što imaju. Prenose o prijatelju one stvari koje će uznemiriti čovjeka. To je podmukao i podal način da se prijatelji i braća zavade. Onaj ko se ne ustegne od ovoga, njegovo prijateljstvo neće biti dugog vijeka. Neki čovjek je došao Hakimu i rekao mu: “Želim da zadobijem tvoju naklonost i simpatiju.” Hakim mu reče: “Može, ako zadovoljiš tri uvjeta.” (Bez razmišljanja) čovjek prihvati pa upita: “Prihvatam, a koji su uvjeti?” “Da ne obraćaš pažnju na ono što čuješ o meni, da mi se ne suprotstavljaš i da me ne posjećuješ noću.”

Odanost podrazumijeva i to da se ne prijateljuje sa neprijateljem svoga prijatelja. Šafi, radijallahu anhu, kaže: “Ako se tvoj prijatelj pokori tvojem neprijatelju, onda su saučesnici u neprijateljstvu prema tebi.”

OSMA OBAVEZA

OLAKŠAVANJE I OSTAVLJANJE ZADUŽIVANJA I OPTEREĆIVANJA

Ovu obavezu ćeš ispuniti tako što svog brata nećeš zaduživati onim što će mu biti teško podnijeti, nego ćeš ga nastojati rasteretiti i osloboditi ga eventualnih briga koje ga more i pritišću. Nastojat ćeš preuzeti dio prijateljeva tereta i odgovornosti na sebe i nećeš koristiti prijateljev ugled i položaj za svoje ciljeve, niti ćeš od njega tražiti i očekivati poniznost i provedbu svih obaveza. Nastojat ćeš, također, da zajedno sa svojim prijateljem stekneš Allahov bereket kroz dovu za njega, ugodnim druženjem s njim, potpomaganjem u vjeri uz stalno nastojanje da se zadobije Allahovo zadovoljstvo kroz ispunjavanje svih obaveza i dužnosti koje podrazumijeva istinsko ahbabstvo.

Jedan učenjak je rekao: “Ko od svojih prijatelja očekuje više nego što im pruža, nanio im je nepravdu, a ko očekuje onoliko koliko sam pruža, opteretio ih je, a ko ih ničim ne zadužuje i ne očekuje da mu uzvrate, taj je bolji od njih.”

Jedan mudrac je rekao: “Ko se svojim prijateljima prikaže većim i boljim nego što jeste, grešan je i on i oni s njim. Ko im se prikaže onakav kakav je, opteretio je i njih i sebe, a ko im se prikaže manjim nego jeste, spasio je i sebe i njih. Pravo olakšanje prijatelju je onda kad ga se ničim ne zadužuje, tako da on ne osjeća stid zbog nečega što je uradio kao što ga ne osjeća od samoga sebe.”

Džuvejd je rekao: “Dvojica se neće zbratimiti, a potom razdvojiti, bez da to nije zbog nečega ružnog kod jednog od njih dvojice.” Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Najgori prijatelj je onaj ko te zadužio obavezom, ko te prisilio na lukavštinu i natjerao na izvinjenje.”

OBAVEZIVANJE VODI PREKIDU VEZE I NEPOSJEĆIVANJU

Fudajl kaže: “Prekid odnosa među ljudima je zbog obavezivanja. Neko posjeti svog prijatelja i spremi mu se pa ga time zaduži i obaveže i time prouzrokuje prekid odnosa.” Aiša, radijallahu anha, kaže: “Mu’min je mu’minu brat, ne vara ga niti ga postiđuje.” Džunejd kaže: “Družio sam se s četiri generacije ljudi, a svaka generacija je imala trideset ljudi: Haris Muhasibi i njegova generacija, Hasan Mesuhi i njegova generacija, Sirri Sekati i njegova generacija i Ibn Kurejbi i njegova generacija pa ne vidjeh da su se dvojica iz njihovih generacija zbratimili u ime Allaha a da se jedan od njih postidio od svog prijatelja ili otuđio, a da to nije bilo zbog slabosti jednog od njih. Jednog od njih su upitali: ‘S kim i kakvim da se družimo?’ On odgovori: ‘S onim ko će te osloboditi tereta obaveze i osloboditi te ustručavanja u odnosu s njim’.”

Džafer b. Muhammed bi govorio: “Najteži mi je prijatelj onaj ko me obavezuje nečim i pred kim se ustručavam, a najdraži srcu mi je onaj s kojim sam slobodan toliko koliko sam slobodan kad sam sam.”

Jedan od sufija je rekao: “Ne druži se, osim s onim u čijim očima nećeš porasti zbog svog dobročinstva niti će ti ugled kod njega opasti zbog počinjenog grijeha. Sve će to biti za ili protiv tebe, a ti ćeš kod njega zadržati mjesto koje imaš.”

Rečeno nas na najbolji način upućuje na koji se način čovjek oslobađa obaveze i ustručavanja jer u protivnom, ako bi znao da je njegovo mjesto umanjeno kod prijatelja, nužno bi ga nagnalo na ustručavanje od njega. Neko je rekao: “S onima koji vole dunjaluk ponašaj se uljudno, onima koji vole ahiret obraćaj se učeno i znanjem, a sa arifima (oni koji su spoznali Uzvišenog Allaha) ponašaj se kako hoćeš.”

Drugi je rekao: “Ne druži se osim s onim ko će za tebe pokajanje (tevbu) tražiti kada pogriješiš, koji će ti opravdanje tražiti ako nekoga uvrijediš i koji će ponijeti tvoj teret, a neće te teretiti svojim.” Onaj koji je izrekao ove riječi učinio je bratstvo teškim, a ono nije takvo. Potrebno je da svaki pobožan i razuman čovjek donese čvrstu odluku da će provesti svoje obaveze bratstva koje ga vežu i koje mu ne dozvoljavaju da može imati mnogo prijatelja. Potrebno je da se bude brat u ime Allaha, u protivnom, bratimljenje bi bilo samo zbog ličnih interesa.

Poučen gore navedenim jedan čovjek je rekao Džunejdu: “Rijetki li su iskreni prijatelji u ovom vremenu! Kako da nađem pravog prijatelja u ime Allaha?!” Džunejd nije pridavao pažnje njegovim riječima. Čovjek ih je ponovio tri puta, a onda mu Džunejd reče: “Ako hoćeš brata koji će te trpiti i potpomagati, takvih je, uistinu, vrlo malo, ali ako hoćeš brata u ime Allaha, koga ćeš ti pomagati i trpiti njegove uvrede, takvih puno poznajem i mogu ti ih preporučiti.” Na te riječi je čovjek ušutio. Znaj da se razlikuju tri vrste ljudi: oni čijim se društvom možeš okoristiti, zatim oni kojima možeš koristiti i koji ti neće nauditi, ali ni koristiti i oni koje ne možeš koristiti, ali ti mogu nauditi a to su glupaci (ahmaci) i ljudi niskog morala. Ljude iz treće grupe moraš izbjeći, a one iz druge grupe nemoj izbjegavati jer ti na ahiretu mogu koristiti njihovo zagovorništvo i dova, a imat ćeš i sevab za ono što si im učinio. Uzvišeni Allah je objavio Musau, alejhis-selam: “U pokornosti Meni steći ćeš mnoge prijatelje ako ih podržiš, potpomogneš i ne zavidiš im.”

Jedan od učenih je rekao: “Družio sam se s ljudima pedeset godina i ni s jednim od njih nisam došao u sukob, a sve zarad moga odnosa prema njima koji je uvijek išao na moju štetu. Ko ima ovu osobinu ima mnoštvo prijatelja.”

U neobavezivanje i blagost spada i to da prijatelju ne prigovaraš zbog nafila. Jedna skupina sufija je svoje druženje formirala na četiri temelja: ako bi neki od njih čitav dan jeo, prijatelj mu ne bi rekao: “Posti!”; ako bi postio svaki dan, prijatelj mu ne bi rekao: “Nemoj postiti!”; ako bi prespavao čitavu noć, ne bi mu rekao: “Ustani i klanjaj!”; a ako bi čitavu noć klanjao, ne bi mu rekao: “Spavaj!” Međusobno su se uvijek odnosili s jednakom pažnjom, ne uvažavajući se više ili manje zbog toga. Ako bi, sve ovo nabrojano, dovelo do promjene odnosa, nužno bi dovelo i do dokazivanja ili ustručavanja. Rečeno je: “Oko koga nema brige, druženje s njim traje, a koga se ne mora potpomagati, dugo će se voljeti.”

Jedan od ashaba je rekao: “Allah je prokleo one koji zadužuju jedni druge”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja i pobožnjaci mog ummeta smo izvan toga da nekog obavezujemo.”[59]

Jedan od učenih je rekao: “Ako čovjek u kući svog prijatelja uradi četiri stvari, prisnost među njima je potpuna: ako jede kod njega, ode u zahod, prespava i obavi namaz.” To je kazano jednom šejhu pa on reče: “Ostala je i peta stvar, a to je da sa svojom ženom dođe svom prijatelju i spava s njom.” To sve zbog toga što se u tuđoj kući ustručava od ovih pet stvari. U protivnom, džamije bi bile komotnije za srca pobožnih.

Ako se uradi ovih pet stvari, bratstvo je upotpunjeno, stid je uklonjen i komoditet potvrđen. Arapi svojom dobrodošlicom ukazuju na sve to. Ako neko od njih kaže svom prijatelju: “Merhaben ve ehlen ve sehlen!”,[60] ukazao mu je srčanu dobrodošlicu, što zapravo znači: “Naša porodica ti je društvo od kojeg ne trebaš zazirati, nego ćeš se ugodno u njemu osjećati, od nas ti je olakšica i pomoć u svemu i sve tvoje želje neće nam biti teško ispuniti, naprotiv, činit će nam zadovoljstvo.”

Neobavezivanje i praštanje se neće u potpunosti ostvariti osim ako sebe bude vidio manje vrijednim od svojih prijatelja i ako bude o njima lijepo mislio, a sebe samog korio. Ako ih bude smatrao boljim od sebe, tek tada će on biti bolji od njih. Ebu Muavija Esved kaže: “Svi moji prijatelji su bolji od mene.” Upitaše: “A kako to?” “Svi me smatraju boljim od sebe, a onaj ko meni daje prednost nad sobom bolji je od mene.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čovjek je vjere svoga prijatelja. Nema koristi od druženja s onim ko u tebi ne vidi ono što ti vidiš u njemu.”[61]

Ovo predstavlja najniži stepen bratstva, gledati realno i davati prednost bratu. Zbog toga je Sufjan Sevri govorio: “Ako ti se kaže: ‘Otpadu ljudski!’ - a ti se naljutiš, onda si stvarno najgori čovjek jer to o sebi trebaš uvijek misliti.” O tome ima riječi u poglavlju o Udžbu i kibuni.[62]

O ponoznosti i davanju prednosti braći nad samim sobom ispjevani su mnogi stihovi:

Ponizan budi onom koji će ako se poniziš

Smatrati to vrlinom, a ne glupošću

A ostavi onog prijatelja koji će smatrati

Da je iznad svih svojom vrijednošću.

Drugi pjesnik kazuje ovako:

Koliko je onih koje smatrah prijateljem

a on posta kao slučajan prolaznik

I koliko vidjeh slučajnih prolaznika

koji mi postadoše prijatelji: iskreni i stvarni.

Ističući vlastite vrijednosti i zasluge čovjek, možda i nesvjesno, obezvređuje svoga brata, što je svim muslimanima pokuđeno. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Čovjeku je dosta zla to što će obezvrijediti svog brata muslimana.”[63] Upotpunjenje komoditeta, prijaznosti i neobavezivanjaje u tome da se posavjetuje sa svojim bratom o svemu što namjerava i da prihvati njihove prijedloge.

Allah kaže: “I dogovaraj se s njima.”[64]

Nije poželjno od brata kriti svoje tajne. Prenosi se da je Jakub, bratić Ma’rufov, rekao: “Esved b. Šalim je došao mom amidži Ma’rufu s kojim je bio brat i rekao: ‘Bišr b. Haris bi se imao volju zbratimiti s tobom, ali ga je stid da ti to otvoreno kaže. Mene je poslao da te pitam o bratstvu, ali postavlja i uvjete tome: ne voli da se o tome zna, niti želi da se često posjećujete i viđate jer mnogo viđanje mu nije drago.’ Ma’ruf reče: ‘Što se tiče mene, ako se zbratimim s nekim, onda mi je mrsko da ga napustim za trenutak pa bih zasigurno takvog posjećivao kad god mogu. Uvijek bih mu davao prednost i ljubav u ime Allaha, a onda o svemu tome rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se zbratimio sa hazreti Alijom b. Ebu Talibom, radijallahu anhu, učinio ga svojim ortakom u znanju,[65] njemu prepustio podjelu deve (kurbana),[66] oženio ga svojom najboljom i nadražom kćerkom, a sve te počasti zbog bratstva s njim.[67] Uzimam te za svjedoka da ga primam kao brata i na osnovu tvoje poruke sklapam bratstvo s njim u ime Allaha i prihvatam da me ne posjećuje, ako mu je to mrsko, ali ću ga posjećivati kada god poželim i tražim od njega da dođe na mjesta gdje ćemo se sastati. Tražim isto tako od njega da od mene ne krije ništa i da me upozna sa svim svojim problemima.’ Ibn Salmje o tome obavijestio Bišra i on je bio zadovoljan i obveselio se tome.”

Ovo je skup obaveza bratstva. Nekad smo ih izložili ukratko, a nekada podrobno. Bratstvo se neće u potpunosti provesti, osim ako u odnosu s braćom ne budeš išao na svoju štetu i da ne gledaš svoju korist na štetu njih, i ako budeš sebe spustio na stepen njihovog sluge i čitavim svojim bićem provedeš svoje obaveze prema njima. Što se tiče tvog stava i pogleda, potrebno je da ih gledaš pogledom ljubavi i simpatije koju će oni moći prepoznati, da insistiraš na njihovim vrlinama, a zažmiriš na njihove negativnosti, da ne odvraćaš svoj pogled od njih onda kada su ti okrenuti licem i kada govore s tobom. Bilježi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svakom sagovorniku pružao potrebnu pažnju, pa ako bi neki htio da ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sasluša, slušao bi ga na takav način da bi sagovornik pomislio kako je on najpreči za slušati, toliko ga je pažljivo slušao, s njim pričao, sa zanimanjem i pažljivo zapitkivao i plijenio pažnju sagovormka. Poslanikova su sijela bila sijela stida, poniznosti i sigurnosti.[68]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je čovjek koji se najviše smiješio svojim ashabima slušajući s punom pažnjom ono o čemu su govorili. Ashabi su se smiješili u njegovom društvu oponašajući ga u postupcima i duboko ga uvažavajući. Bitno je znati da kao što postoji kultura govora postoji i kultura slušanja pa ćeš se potruditi da pažljivo slušaš govor svoga brata uživajući u njemu, vjerujući mu, potvrđujući ispravnost njegovog govora te pri tom pokazivati radost. Nećeš prekidati ničiji govor time što ćeš parirati onom koji govori, nadovezati se na njegove misli ili mu upadati u riječ. Ako si premoren, izvinit ćeš se prisutnim i nećeš prisluškivati ono što drugi ne bi voljeli da čuješ. O obavezama govora već smo opširno govorili, ali potrebno je još jednom naglasiti da ne dižeš svoj glas niti da se ljudima obraćaš na način koji ne razumiju.

Ruke trebaš držati stisnute u pružanju pomoći ostalim u svemu onome što se rukama može odraditi.

Što se tiče nogu, kada se krećeš u društvu, obrati pažnju da hodaš za društvom slijedeći ih, a ne načinom slijeđenog te da ne prednjačiš i ne hitaš, osim ukoliko oni požure niti da im se približavaš, osim ako ti se približe. Da ustaneš ljudima kad dolaze i ne sjedneš dok oni ne sjednu, i da sjedneš skrušeno tek kada oni posjedaju.

Koliko god je jedinstvo čvršće, ove je obaveze lakše provesti, primjerice: ustajanje, izvinjavanje, učtivo pohvaljivanje...

Sve su to obaveze bratstva, ali sadržavaju i malo otuđenosti i zaduženja. Ako se jedinstvo ostvari u potpunosti, onda potpuno nestaje i obaveznost i onda se prema bratu odnosi kao prema samom sebi, jer su ove pojavne norme ponašanja odraz unutarnjih normi i čistoće srca pa koliko su srca čista to je manje potrebno pokazivati ono što je u njima. Ko gleda na prohtjeve stvorenja i njihovo mišljenje, nekad će pogriješiti a nekad pogoditi, a onaj ko gleda u Gospodara svih svjetova, nužno je ispravan i vanjštinom i nutrinom. Svoju nutrinu će okititi ljubavlju prema Allahu i Njegovim stvorenjima, a svoju vanjštinu će nakititi robovanjem Allahu i služenjem Njegovim iskrenim robovima. To je najviši izraz služenja Allahu jer to se ne može ostvariti osim lijepim ahlakom. Čovjek se svojim lijepim ahlakom može vinuti na stepen onog ko trajno noću ibadeti, danju posti pa čak i više.

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Ihja ulumid-din, Norme ponašanja u islamskom bratstvu

---

[1] Norme ponašanja u braku ili bračni bonton. [2] Kur’an: Eš-Šura, 38. [3] Buharija, 3781. [4] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). [5] Hadis je neutvrđenog seneda (neosnovan). [6] Kur’an: En-Nur, 61. [7] Kur’an: El-En’am, 36. [8] Hadis bilježi Taberani. [9] Bejheki u “Šubul-iman” sa slabim (daif) senedom, Tirmizi, 2392; i kaže da je garib. [10] Kur’an: El-Feth, 29. [11] Hadis bilježe Ebu Davud, 4182; Tirmizi u djelu “Eš-Šemail.” [12] Hadis bilježe Buhari u Et-Tarihu od Ebu Hurejre sa slabim (daif) senedom, Nesai, (8/294) od Ebu Hurejre i Ebu Seida sa vjerodostojnim (sahih) senedom. [13] Hadis bilježi Taberani u“El-Evsatu” Hakim u “El-Mustedreku”. [14] Hadis bilježi: Tirmizi, 2027; i kaže da je hasen garib. Hakim(1/9) i kaže da je vjerodostojan (sahih) shodno uvjetima Buharije i Muslima. [15] Hadis bilježi: Muslim (u drugom obliku). [16] Hadis bilježe: Buhari i Muslim od Ebu Hurejre. [17] Hadis bilježe: Buhari i Muslim od Ebu Hurejre. [18] Kur’an: El-Mutaffifun, 1-3. [19] Hadis bilježi Ibn Madže, 2546; te Buhari i Muslim u nešto izmijenjenom kontekstu. [20] Hadis bilježe Ebu Davud, 4891; Hakim (4/383) i kaže da je vjerodostojnog seneda. [21] Hadis bilježe Ebu Davud, 4868; Tirmizi, 1959; od Džabira i kaže da je dobar (hasen). [22] Hadis bilježi Ebu Davud, 4869; od Džabira od njegovog brata čije ime nije spomenuto. [23] Hadis bilježi Ebu Bekr b. Lal u “Mekarimul-ahlak“ od Ibn Mesuda sa slabim (daif) senedom. Ibnul-Mubarek od Ebu Bekra b. Hazma kao mursel predaju. Hakim (4/270) od Ibn Abbasa i kaže da je vjerodostojan (sahih). [24] Prethodno je spomenut. [25] Hadis bilježi Muslim u ovom kontekstu od Ebu Hurejre dok je prvi dio hadisa mutefekunun alejhi od Enesa tj. bilježe ga Buhari i Muslim. [26] Hadis bilježi Taberani od Ebu Umame. [27] Hadis bilježi Tirmizi, 1995; i kaže da je garib, da ga ne poznaje osim sa ovim senedom u kojem se nalazi Lejs b. Ebi Selim i da su ga svi učenjaci okarakterisali kao slab (daif) hadis. [28] Hadis bilježe Ebu Ja’la el-Musili, Taberani, Ibn Adij i kaže da je daif. Hakim, (1/124) i kaže da je vjerodostojan (sahih). Bejheki u “Eš-Šu’bu“ od Ebu Hurejre. [29] Hadis bilježe Ebu Davud, 5124; Tirmizi, 2395; i kaže da je hasen-sahih. [30] Hadis bilježi Bejheki od Ebu Hurejre. [31] Kuran: El-Hudžurat, l2. [32] Hadis bilježe Tirmizi, 2305; Ibn Madže, 4217; od Ebu Hurejre. [33] Hadis bilježi Ebu Davud, 4918; od Ebu Hurejre sa dobrim senedom. [34] Kur’an: El-Ea’raf, 79. [35] Hadis bilježi Begavi u “El-Mu’adžemu”, Ibn Adij u “Kamilu” od Amra b. Avfa el-Mizenija, te su obadvojica za njega rekli da je daif. [36] Kur’an: Gafir (El-Mu’min), 1-3. [37] Predaja je nepotvrđena (iz Israilijata). [38] Ku’ran: Eš-Šu’ara’, 216. [39] Hadis bilježi Ahmed, (6/459) od Esme bint Jezida sa slabim (daif) senedom. [40] Hadis bilježi Buhari od Ebu Hurejre. [41] Hadis bilježi Ibn Madže, 3718; Ebu Davud u “El-Merasil”, 521; od Dževdana. Taberani u “El-Evsatu” od Džabira sa slabim (daif) senedom. [42] Hafiz Iraki pri analizi ovog hadisa veli da ga nije pronašao u ovakvom obliku. [43] Kur’an: Ali Imran,134. [44] Kuran: El-Mumtehine, 7. [45] Hadis bilježi Tirmizi, 1997; od Ebu Hurejre i kaže da je garib. [46] Hadis bilježi Muslim (86/2732) od Ebu Derda-a. [47] Hafiz Iraki pri analizi ovog hadisa veli da ga nije pronašao u ovom kontekstu i sa ovim riječima. [48] Hafiz Iraki pri analizi ovog hadisa veli da ga nije pronašao u ovom kontekstu i sa ovim riječima, međutim sličnu ovoj predaji zabilježili su Ebu Davud, 1535; Tirmizi, 1980; od Abdullaha b. Amra i kaže za njega da je daif. [49] Hadis bilježe Darekutni u “El-Ilelu’’ od Ebu Derda-a. Također ga bilježi i Muslim (88/2733) sa malom razlikom, umjesto ne odbija se, prima se. [50] Hadis bilježi Bejheki u “Eš-Šu’bu” od Ebu Hurejre sa slabim (daif) senedom. [51] Zatraži milost za njega. [52] Hadis bilježi Dejlemi u “Musnedul-firdevs” od Ebu Hurejre. Zehebi u vezi s ovim hadisom kaže da je munker džidden. [53] Hadis bilježi Hakim od Aiše i kaže da je vjerodostojan (sahih) shodno uvjetima Buharije i Muslima, te da je bez mahane. [54] Kur’an, El-Isra, 53. [55] Kur’an, Jusuf, 100. [56] Kur’an: El-Hašr, 9. [57] Šafi aludira na trostruki talak - razvod braka. [58] Autor knjige istog naslova je i imam Šafi. [59] Hadis bilježi Darekutni u “El-Efradu” od Zubejra b. Avvama sa slabim (daif) senedom. [60] Kod nas si u srcu dobrodošao! [61] Prvi dio hadisa već je prethodno spomenut u poglavlju prije ovoga dok drugi dio hadisa bilježi Ibn Adij u “Kamilu” od Enesa sa slabim (daif) senedom. [62] Samoopčinjenost i oholost. [63] Hadis bilježi Muslim (32/2564) od Ebu Hurejre. [64] Kur’an: Alilrnran. 159. [65] Hadis bilježi Nesai u “Es-Sunenu el-kubra”, 8451; od Alije. [66] Hadis bilježi Muslim od Džabira (147/1218). [67] Hadis bilježi Buharija, 3091; Muslim (2/1979). [68] Hadis bilježi Tirmizi u “Eš-Šemailu”, str.225. od Alije.