Neizmjerna hvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova, Milostivom, Samilosnom, Vladaru Sudnjeg dana, i neka je Allahov blagoslov i mir na Njegova poslanika i miljenika Muhammeda a.s., Poslanikove ashabe – prijatelje, i sve onekoji ga budu slijedili do Sudnjeg dana. Amin!
''…a ti podsjeti ili opomeni jer zaista podsjećanje ili opominjanje koristi vjernicima.''(Ez-Zarijat 55)
Polazeći od spomenutih riječi Uzvišenog Allaha podsjećam sebe i vas na jednu od obaveza prema sebi i našoj društvenojzajednici, a to je briga o javnom prostoru. Istina, ovdje se može i treba govoriti o našoj obavezi spram javnog prostora u cjelini, sa posebnim osvrtom na njegovu čistoću. A da bismo bolje shvatili šta to znači osvrnut ćemo se na neke segmente kroz koje se ogleda naš odnos spram istoga.
Čistoća: Svaki ljudski postupak ima svoj tretman iz ugla islamskih propisa ili islamskog učenja, pa tako ima jasnu poruku i opravdanje ili neopravdanje, te je tako i pitanju čistoće u islamu dato posebno mjesto. Čistoća je u objavi spomenuta od prvog dana, u suri Muddessir, a Muhammed a.s. kao prenosilac objave, za čistoću je kazao da je pola vjere. Također, Uzvišeni Allah je kazao: “...Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se mnogo čiste!” (El-Bekare: 222)
Kada se, s islamskog stanovišta, govori o čistoći, misli se na unutrašnju i vanjsku čistoću.
Unutrašnja čistoća odnosi se na čistoću duše od svih mahana i vrsta bolesti. Vanjska čistoća jeste ona koja se odnosi na pojedinca i širu zajednicu, ali i okolinu. Uopšteno, Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Čistoća je dio imana, dio vjerovanja...” Zbog brige prema pojedincu, društvenoj zajednici, ali i okolini islam, u određenim prilikama, zabranjuje jelo čiji miris ili zadah iz usta onoga ko ga je konzumirao može uznemiriti druge ljude. Tako je zabranio jedenje bijelog i crvenog luka, kada idemo u džamiju, kako ne bismo uznemirili prisutne džematlije. I to spada u oblike čuvanja čistoće muslimana i pažnje prema svima s kojima se
mu’min nađe u kontaktu. Na taj način islam se bavi vanjskom i unutrašnjom čistoćom.
Vjernici zbog toga treba da se natječu u čistoći i u tom pogledu treba da budu uzori u svojim životnim sredinama. Musliman treba da svojim ponašanjem plijeni i sve što je u vezi s njim treba da bude čisto i uredno. Naši dobri i čestiti predci su posebno vodili brigu o čistoći, tako da su njihova tijela, odjeća, kuće, avlije i putevi blistali od čistoće. Njima nisu bili potrebni zakoni koji bi ih prisilili na održavanje čistoće javnih površina, već ih je islam tome podučio i učinio ih pretečama u ekologiji i higijeni uopće.
No, kako se odnositi prema javnom prostoru, podučava nas Poslanik, a.s., koji je rekao:
“Čuvajte se sijela – sjedenja po putevima!” Neko reče: - A ako već moramo? “Ako već morate, onda dadnite putu njegovo pravo.” – uzvrati Poslanik, a.s. A koje je to pravo puta? – upita neko. Poslanik, s.a.v.s., pojasni: “Obaranje pogleda, uzvraćanje na selam, uklanjanje štete (štetnoga), pozivanje u dobro i odvraćanje od zla.”
U drugoj predaji Poslanik, s.a.v.s. je kazao: „Čuvajte se dviju kletvi!“ A kome su namijenjene te dvije kletve, o Allahov poslaniče? „Onome ko vrši nuždu po putevima i u hladovima!“
Iako izrečene prije više od 1400 godina, njihova poruka je trajna, za sva vremena do Sudnjega dana. Čemu nas uče ove poruke Poslanika, s.a.v.s.? Rekao bih, ove poruke nas uče sljedećem:
- Svaka stvar, događaj, sitaucija ima mjesto ili okolnosti u kojima je dolična i dostojna. - Svako mjesto-situacija ima svoja pravila – poštuj pravila mjesta i situacije, - Ako se neke stvari ne mogu izbjeći, onda se moraju osigurati posebni uslovi za tu stvar ili situaciju,
- Svi su ljudi ravnopravni u korištenju javnog puta-prostora, javnog vlasništva. Shodno tome, niko nema pravo uskratiti pravo puta ili prolaza javnim putem. No, koja su prava puta – javnog prostora?
Odgovor na ovo pitanje može se ogledati u sljedećem:
- Obaranje pogleda, i to od harama – gledanja u zabranjeno, ali i od mahana ljudi, tj. da se ne istražuju i ne prate pogledom, jer sastajanje na javnom prostoru nije radi prolaznika i njihovih mahana, već radi interesa grupe koja koristi javni prostor.
- Uzvraćanje selama: tj. širenje mira, sigurnosti i otvaranje komunikacije sa prolaznicima. Ovdje se jasno odslikava graditeljska i progresivna, za čovjeka korisna misija islama.
Uzvratiti selam je obaveza i ovaj hadis govori da prolaznik naziva selam onima koji sjede ili stoje, no ako se to ne dogodi, onda će neko iz grupe nazvati selam prolazniku, koji to nije učinio, podsjećajući ga na tu obavezu, podučavajući ga ako ne zna, jer to spada u domen “pozivanja u dobro.”
- Uklanjanje štete – štetnoga sa puta, iz javnog prostora i odlaganje štetne stvari na prikladno mjesto. Ovo je još jedan simbol islama – željeti svima dobro, brinuti o drugima, učiniti dobro djelo u svakoj prilici bez obzira kome će to i kada koristiti.
U drugoj poruci Poslanik s.a.v.s. je rekao: „... a najniži dio imana ili vjerovanja jeste ukloniti zapreku sa puta tj. ono što smeta prolazniku! A i stid je dio imana!“
S druge strane, kontekst Poslanikovih a.s. riječi ukazuje da je činjenje ili uzrokovanje štete grijeh, što stavlja muslimanu u obavezu da pazi na prostor, okolinu, prirodu… a kamo li da šteti, a šta tek kazati o izazivanju ili nanošenju štete i nepravde direktno samo jednom čovjeku, a kamoli više njih. Ovakvi visoki moralni, pravni i čovjekoljubni zahtjevi i propisi ne mogu se pronaći do u Božijoj objavi. Žalosno je što danas među muslimanima ima onih koji su daleko od ovoga. No, iako je stanje takvo, mi moramo voditi brigu o sebi, jer Bog Uzvišeni je objavio: „O vjernici, brinite se o sebi...“ (EL Ma'ide)
- Jedno od prava puta i javnog prostora jeste i pozivanje u dobro i odvraćanje od zla, grijeha, svega štetnog i ružnoga.
Ova dva zahtjeva koja se stavljaju u obavezu svakom muslimanu, pored brige o svojim postupcima i odgovornog stajanja uz pravdu, stavlja u obavezu dobar i koristan odnos u javnom prostoru, da pazi i na ponašanje drugih, da ih poziva u dobro i odvraća od zla, da bude koristan sebi, prolazniku i da misli na dobro cijele zajednice u trenutku kojeg živi i u budućnosti.
Prohodnost puta: Poslanik s.a.v.s. je ukazao da je dio vjere i ukloniti zapreku sa puta, tj. ukloniti ono što smeta prolazniku. Analogno tome, suprotno vjeri je bacati na put bilo šta što će ometati prohodnost puta. Čak šta više, Muhammed a.s. ke kazao: „Nema hajra (dobra) u isjeđavanju po putu...!“ Poruka hadisa je univerzalna, odnosi se na ponašanje na ulici, zabavne i kulturne događaje na javnim površinama, na kulturu u saobraćaju, na ekološku svijest, na individualnu građansku odgovornost u javnosti.
Za kraj, ima li išta ljepše od poruke Poslanika s.a.v.s. koji je rekao: “Iman ili vjerovanje se sastoji od šezdeset ogranaka; najviši ili najuzvišeniji ogranak imana/ vjerovanja jesu riječi: “Nema drugog boga mimo Allaha!”, najniži sklanjanje prepreke sa puta, a i stid je dio imana ili vjerovanja!”
Zato, gdje god bili, imajmo na umu pored svojih prava i prava drugih! Čuvajmo javni prostor!
Uklonimo ono što mu smeta i što ga narušava! Ne dozvolimo da To je za naše opće dobro! Na taj način posvjedočit ćemo našu vjeru punim bićem. Budimo među onima koji imaju stida i koje to svojstvo krasi! Budimo među onima koji su čisti i koji čuvaju čistoću i urednost naše okoline jer je to praksa Muhammeda, s.a.v.s., i naših dobrih predaka!
Mostar, 16.06.1439.h.g./ 04.03.2018.g.
Nazif ef. Garib