Kitab o značaju i tajnama namaza
DRUGO POGLAVLJE
VANJSKE MANIFESTACIJE NAMAZA
(Tekbir i ono što mu prethodi)
Osoba koja obavlja namaz, nakon abdesta, uklanjanja nečistoće sa tijela, čišćenja odjeće i mjesta na kojem će klanjati, pokrivanja tijela – minimalno od pasa (pupka) do ispod koljena, okrenut će se prema Kibli, uporediti i izravnati svoja stopala, ali ih neće sastavljati, što je dokaz učenosti i poznavanja propisā, jer je Resul, sallallahu alejhi ve sellem, “zabranio spajanje stopala u namazu.”[1] U svome hadisu Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je upotrijebio termine ”es-safnu” i ”es-safdu.” Prvi termin označava položaj u kojem je jedna noga oslonjena na tle a druga uzdignuta. Kur’an kaže: “Kad su jedne večeri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali.”[2]
Drugi termin označava poziciju u kojoj su stopala spojena jedno sa drugim. U Kur’anu Allah, dželle š‘anuhu, kaže: “Toga dana ćeš vidjeti grešnike povezane u zajedničke okove.”[3]
O ovim stvarima bi se trebalo voditi računa prilikom stajanja u namazu kada je položaj nogu u pitanju. Što se tiče držanja glave, može je držati uspravno a može i pognuto. Ovo drugo je ispravnije, zato što je ovakav položaj glave bliži skrušenosti i što se pogled usmjerava prema prostirci na kojoj klanja (hasura, sedždžada i sl. – op.prev.) i mjestu gdje čini sedždu. Bitno je da se pogled fokusira na određeno mjesto. Ukoliko prilikom obavljanja namaza ne koristi sedždžadu i sl., onda će se primaknuti zidu, odrediti neku liniju i prostor za koji će biti striktno vezan dok obavlja namaz. Prilikom stajanja u namazu nema okretanja.
Nakon što se ispravno stane i zauzme pozicija Kible lijepo je proučiti “Kul e’uzu bi rabbinnasi”[4] – “Reci: Tražim zaštitu Gospodara ljudi,” jer to ojačava vlastiti duh protiv šejtana.
Zatim slijedi učenje ikāmeta, a ako još neko obavlja namaz sa njim, prije ikameta proučit će ezan.
Zatim dolazi nijjet, npr. ako je podne-namaz, naglasit će da je to podnevski farz. Nijjet i odluka je prije svega vezana za srce i misli, a može biti izgovorena i riječima.
Nakon toga donosi tekbir i to na taj način što će ruke dignuti u visini svojih ramenā i to da jagodicama svojih palčeva dodirne resice svojih ušiju.[5] Prsti ruka ne trebaju biti sastavljeni niti, pak, previše rašireni, nego u svom prirodnom položaju, kao što stoji u Tradiciji.[6]
Nakon nijjeta i tekbira ruke se spuštaju ispod prsā a iznad pupka i to tako da desna ruka bude po lijevoj ruci. Položaj desne ruke u odnosu na lijevu je takav da se palcem, prednjakom i malim prstom desne ruke obuhvati lijeva ruka iznad ručnog zgloba. Ima predaja po kojima se tekbir izgovara u trenutku dizanja ruku[7] (ref’u el-jedejni), u momentu kada jagodice palčeva dodirnu resice ušiju[8] (istikraru el-jedejni), ili čak u trenutku spuštanja ruku[9] (el-irsāl).
Naravno, svi navedeni načini su ispravni, ali, po meni, najispravnije je donijeti tekbir u momentu spuštanja ruku, jer sam čin spuštanja i vezivanja ruku asocira na obavezu. I sami tekbir počinje sa slovom “A” a završava sa slovom “R”, što također asocira na određenu korespondenciju između djela, odnosno akcije i obaveze. Bitno je napomenuti da se ruke, prilikom donošenja tekbira, ne trebaju previše podizati niti, pak, da dosežu iza ramenā ili da se usmjeravaju na desnu ili lijevu stranu, a nakon što se donese tekbir, ruke treba lagahno i polahko spustiti i postaviti kao što je propisano.
U nekim predanjima stoji da bi Resul, sallallahu alejhi ve sellem, “nakon što bi donio tekbir, spuštao je ruke, a prije nego bi počeo učiti, stavio bi desnu ruku na lijevu.”[10] Ako je ova predaja tačna, ovo je ispravnije od naše prethodne tvrdnje. Što se tiče izgovaranja samoga tekbira treba upozoriti na ispravnost samoga izgovora, tako npr. nije dozvoljeno da se između slova “b” i “r” ubaci ā (elif), pa se riječ “ekber” više izgovara kao “ekbār.” Toliko o formi tekbira.
UČENJE
Vezano za učenje u namazu lijepo je da se nakon što se izgovori uvodni tekbir (iftitahi tekbir) kaže: “Allah je najveći! Hvala Allahu, dželle š‘anuhu, u svakom trenutku! Slava Allahu, dželle š‘anuhu, svakoga jutra i svake večeri![11] Okrećem svoje lice prema Onome Koji je stvorio nebesa i Zemlju. Ja sam musliman.”[12]
Nakon toga treba proučiti “Subhaneke.”[13] Ko klanja sam može koristiti različite varijante ovoga učenja koje su navedene u Tradiciji, a ko klanja za imamom, ovo učenje će skratiti jer imam ne pravi veliku pauzu između učenja “Subhaneke” i “Fatihe.”
Nakon “Subhaneke” uči se “Fatiha,” s tim što učenje te sure obavezno treba početi sa “Bismillahir-rahmanir-rahim.” Na kraju ”Fatihe” treba izgovoriti “Amin.” U namazima u kojima se učenje izvodi naglas (es-Subhu, el-Magrebu, el-’Išā’ – sabah, akšam i jacija) riječ “Amin” se također glasno izgovara.
Nakon ”Fatihe” uči se sura, ili tri i više ajetā iz Kur’ani Kerima. Uobičajeno je da se na sabah-namazu uče duže sure mufessala,[14] na akšam kraće sure mufassala, a na podne, ikindiji i jaciji, uče se sure poput “Vessemā i zatil-burudži.”[15] Što se tiče namazā koji se praktikuje prilikom putovanja (sefer), obilaženja Kabe (tavaf), pozdrava Kabi ili džamiji (et-tehijje) obično po dva rekata – uobičajeno je da uči “Kul jā ejjuhel kāfirun”, “Kul huvallahu ehad” i sl.
RUKU
Nakon što završi učenje, učinit će rukū’. Tom prilikom treba paziti da donese tekbir, da oduži izgovaranje tekbira dok ne završi pregibanje, da se dlanovima svojih ruku osloni na koljena, da ih izravna, da mu leđa budu u vodoravnom položaju, a vrat i glava u liniji leđa – da sve to izgleda kao jedna ravna ploha. Nije dozvoljeno da glava bude iznad nivoa leđa niti ispod. Muškarac će odvojiti svoje laktove od bokova a žena će raditi suprotno. Na rukū’ se tri puta izgovara “Subhane Rabbijel-azim” – “Uzvišen si moj Stvoritelju.” Lijepo je da se ove riječi izgovore i više puta – sedam ili deset puta, kada je pojedinačni namaz u pitanju. Ako je osoba u ulozi imama, to nije dozvoljeno. Zatim se sa ruku’a vraća u uspravni položaj, diže ruke i izgovara “Semi’allahu limen hamideh” – “Allah čuje onoga ko Njega hvali”, potpuno se ispravi i smiri a zatim izgovori “Rabbena lekel hamd” – “Naš Stvoritelju, samo Tebi pripada zahvalnost, neka su tom zahvalnošću ispunjena nebesa i Zemlja i ono što Ti hoćeš.” Ovo stajanje ne traje dugo, osim ako se radi o namazu veličanja Allaha, dželle š‘anuhu (salatu et-tesbihi), namazu prilikom pomračenja (salatu el-kusufi) ili jutarnjem namazu (salatu es-subhi). Tada se na drugom rekatu duže stoji i nakon ruku’a, a prije sedžde, uči dova. Ta dova se prenosi od Resula, sallallahu alejhi ve sellem.[16]
SEDŽDA
Sedždu će učiniti na taj način što će donijeti tekbir ne dižući ruke (ruke se dižu prilikom ruku’a), zatim će na tle pasti najprije koljenima, zatim rukama, zatim licem. Čelo i nos trebaju dodirnuti tlo, laktovi muškarca, za razliku od žene, bit će rastavljeni od bokova. Isto tako, stopala muškarca, za razliku od žene, trebaju biti odvojena. Pozicija muškarca na sedždi, za razliku od žene, je takva da je njegov stomak uzdignut, ruke su na zemlju spuštene u visini ramenā, ručni prsti su sastavljeni a ne rašireni, čak se prepručuje da i palčevi ruku ne budu odvojeni na sedždi. Podlaktice se ne oslanjaju na tle, što je poza svojstvena nekim životinjama, npr. psu,[17] to je zabranjeno. Na sedždi se tri puta izgovari: “Subhane Rabbijel ‘ala” – “Slavan je i hvaljen moj Uzvišeni Stvoritelj.”
Ove riječi lijepo je izgovoriti i više puta, osim ako se radi o imamu. U tom slučaju izgovara se tri puta. Zatim će se, izgovarajući tekbir, podići sa sadžde i zauzeti sjedeći položaj i to na taj način što će sjesti oslonivši se na lijevu nogu a stopalo desne noge će držati podignuto. Ruke će držati na stegnima a prsti ruku ne trebaju biti previše rašireni niti previše sastavljeni i stiješnjeni. Izgovorit će: “Gospodaru, oprosti mi! Smiluj mi se! Opskrbi me! Uputi me!” Ovo sjednje traje vrlo kratko, osim u slučaju nafile, odnosno dove.
Zatim će učiniti drugu sedždu, učiniti kratku pauzu sjedenja, poput prve, a onda će ustati na drugi rek’at. Ustajanje se odvija na način što će spustiti ruke na tlo i njima se oduprijeti, noge ostaju u usporednom položaju, nije dozvoljen iskorak noge u odnosu na drugu.
Prilikom ustajanja na drugi rekat izgovorit će tekbir. Izgovor tekbira traje toliko koliko je potrebno da se ustane i zauzme pravilno stajanje za drugi rek’at. Na drugom rekatu, koji počinje sa “Bismillahir-rahmanir-rahim”, uči se sve što i na prvom.
UČENJE PRIGODNE DOVE - TEŠEHHUD
Poslije drugog rekata, na prvom sjedenju, uči se prvi Tešehhud, što je u osnovi donošenje salavata na Resula, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovu familiju. Prilikom učenja salavata, kod izgovora riječi “illallah” (osim Allaha, dželle š‘anuhu), podigne se kažiprst, i to samo pri izgovoru ove riječi. Na ovom, prvom sjedenju, sjedi se na lijevoj nozi, isto kao što se postupa između dvije sedžde. Na drugom sjedenju će se dovršiti dova koja se navodi u Tradiciji,[18] s tim što treba napomenuti da će na drugom sjedenju sjediti oslonjen na lijevi kuk, jer nema pripravnosti za ustajanje (kijām) kao što je u slučaju prvog sjedenja. Zatim će izgovoriti “Esselamu ‘alejkum ve rahmetullah” – ”Neka je mir na vas i milost Allahova, dželle š‘anuhu.” Prilikom izgovora ovih riječi okrenut će glavu na desnu stranu tako da mu desni obraz bude u visini desnog ramena. Zatim će istu radnju ponoviti i na lijevu stranu. Drugim selamom se faktički namaz završava i onaj ko obavlja namaz treba imati spoznaju i svijest o tome. Predajući selam na desnu stranu pozdravljaju se meleki, kao i vjernici koji su na toj strani. Isti slučaj je i sa lijevom stranom. Izgovaranje selama je više kratko, bez dugog otezanja, to je sunnet. Ovo su propisi koji se odnose na individualno obavljanje namaza. Još je možda ostalo da istaknemo da se tekbiri izgovaraju poluglasno tako da osoba, izgovarajući tekbire, čuje samu sebe.
Što se tiče namaza u džema’atu, imam će, nakon što učini nijjet, prouči “euzu billah” i “bismillah”, naglas učiti Fatihu i suru, odnosno tekstove iz Kur’ani Kerima, i to na oba rekata sabah-namaza i prva dva rekata akšam-namaza i jacije-namaza.
U namazima u kojima se uči naglas, imam, a sa njim i džema’at, trebaju glasno izgovoriti “Amin” poslije Fatihe. Džema’at ovu riječ naglas treba izgovoriti istovremeno kada i imam, ne poslije njega. Nakon učenja Fatihe imam će napraviti pauzu, da uzme dah i pripremi se za učenje sure ili tekstova Kur’ana. U toj pauzi, oni koji klanjaju za imamom, u sebi će proučiti Fatihu. Što se tiče sure ili tekstova Kur’ana, oni koji klanjaju za imamom, to neće učiti osim u okolnostima kada ne bi čuli glas imama. Ispravljajući se sa ruku’a, imam izgovara “Semi’allahu limen hamideh”, to izgovara i pristaša (me’mūm). Imam će samo po tri puta izgovoriti “Subhane Rabbijel ‘azim” i “Subhane Rabbijel ‘ala,” a na prvom sjedenju će završiti učenje sa tekstom “Allahumme salli ‘ala Muhammedin ve ‘ala āli Muhammed.”
Isto tako, na preostala dva rekata farza učit će samo Fatihu, neće oduljiti sa tim učenjem, a također i sa učenjem drugog Tešehhuda i Salavata.
Prilikom predaje selama, u svijesti i nijjetu imama je da svoj pozdrav upućuje melekima i vjernicima. Vjernici, odnosno pristaše (muktedije), trebaju imati nijjet i svijest da odgovaraju imamu na njegov pozdrav. Nakon selama, imam će malo sačekati, a onda će se okrenuti prema džema’atu. Ovo čekanje vezano je i za okolnost, ako su u džema’atu prisutne i žene, da one mogu napustiti prostor prije nego se imam okrene prema džema’atu.
Što se muškog dijela džema’ata tiče, niko neće ustati prije imama. Izlazeći iz džema’ata, imam može koristiti i desnu i lijevu stranu, a bolje je da koristi desnu stranu. Imam u jutarnjoj dovi neće isključivo za sebe učiti Kunut dovu na sabahu, nego će učiti za sve počevši sa “Allahummehdina...” – “Dragi naš Allahu, uputi nas...”, te će učiti naglas a džema’at će to pratiti dignuvši ruke u visini prsā. Imam će, nako što završi sa dovom, rukama potrati lice, što je u skladu sa Tradicijom. Iz ovoga se također razumije da se dizanje ruku, u ovoj prilici, donekle razlikuje od forme dizanja ruku nakon salavata.
ZABRANJENE STVARI U NAMAZU
Resul, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio u namazu sljedeće:
1. podizanje noge u namazu - es-safnu,
2. sastaviti nogu uz nogu u namazu – es-safdu. Ove slučajeve smo do sada spomenuli i objasnili,
3. sjedenje na krakovima[19] - el-ik’āu (koljenima),
4. biti ogrnut ili umotan u odjeću[20] - es-sedlu,
5. zabranjuje se podizanje odjeće u namazu[21] - el-keftu,
6. stavljanje ruku uz bokove[22] - el-ihtisāru,
7. podbočiti ruke na kukovima[23] - es-salbu,
8. kontinuitet,[24] odnosno spajanje - el-muvāsaletu,
9. obavljanje namaza pod nuždom za mokrenje[25] - el-hākinu,
10. obavljanje namaza pod nagonom za veliku prirodnu nuždu[26] - el-hākibu,
11. obavljanje namaza u tijesnoj obući[27] - el-hāziku,
12. obavljati namaz gladan, ljut, ili prekriti donji dio lica[28] - el-džāi’ – el-gadbān, el-mutelessim.
Što se tiče sjedenja na krakovima – el-ik’ān, lingvističari tumače da je to poza u kojoj osoba sjedi na krakovima, uzdignutih koljena, rukama oslonjenim na zemlju – što je uobičajena poza kod psa. Tradicionalisti objašnjavaju da je to sjedenje na goljenicama, ustvari klečanje, da zemlju dodiruju samo koljena i vrhovi nožnih prstā.
Ogrnutost ili umotanost – es-sedlu, tradicionalisti objašnjavaju da se radi o odjeći koja omota tijelo, uključujući i ruke i da tako čini rukū’ i sedždu. Prenosi se da je ovo bila praksa Jevreja pri molitvi, pa se muslimanima zabranjuje da ih oponašaju. S druge strane, kao što smo istakli, praktično je nemoguće ispravno obaviti ruku’ i sedždu u ovakvoj odjeći.
Zabranjeno je, prilikom sedžde, ispred sebe ili iza sebe podizati odjeću – el-keftu, odnosno klanjati namaz u spiralnom modelu odjeće. I njegovanje kose na uvojke ili pletenice muškarcu nije dozvoljeno i tako ne može obaviti namaz kao što stoji u Hadisu: “Naređeno mi je da činim sedždu na sedam dijelova tijela i da ne uvijam kosu niti odjeću.”[29]
Ahmed ibn Hanbel, da je Allah sa njim zadovoljan, nije volio oblačiti ogrtač preko košulje u namazu, smatrajući to keftom.
Zabranjeno je stavljanje ruke na struk, odnosno slabine – el-ihtisār. Isto tako, zabranjeno je da, tokom stajanja u namazu – kijam, stavi svoje ruke na slabine – es-salbu, ili da se stvara međuprostor između njegovih nadlaktica i bokova dok stoji u namazu. Pod sjedinjenjem, odnosno spajanjem – el-muvesale, podrazumijeva se spajanje učenja sa tekbirom (tekbiretul-ihrami – tekbir kojim se ulazi u namaz), kao i sastavljanje učenje (el-kirāetu) sa ruku’om. Ovo se odnosi samo na imama. Isto tako, ne smije se spojiti tekbir ili selam muktedije (el-me’mum) sa tekbirom i selamom imama. Ovu grešku može napraviti samo muktedija i ovo je vezano za njega. Također se ne smije spojiti predavanje selama farza sa selamom sunneta. Ovu grešku podjednako može učiniti imam i muktedija.
Zabranjeno je obavljanje namaza u fazi nagona, odnosno potrebe za mokrenjem – el-hākinu.
Isto tako, nije dozvoljen namaz u momentu potrebe za velikom prirodnom nuždom – el-hākibu.
Ne dozvoljava se namaz u trenucima nelagode i tjeskobe, jer ta situacija ne omogućava čovjeku koncentraciju i skrušenost. Slično je i sa osjećajem gladi ili zbunjenosti.
Što se tiče gladnog, zabrana se razumije iz Riječi Resula, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada se podudari vrijeme večere i namaza, počnite sa večerom, osim u slučaju da će vrijeme izmaći ili u slučaju da ste potpuno smirenog srca, spremni za namaz.”[30]
Isto tako, u Hadisu stoji: “Neka onaj koji je zlovoljan ili gladan ne pristupa namazu.”[31]
Hasan el-Basri, da je Allah sa njim zadovoljan, je rekao: “Namaz obavljen bez prisutnosti srca bliži je kazni nego nagradi.”
Prenosi se i sljedeći Hadis: “Sedam stvari u namazu pripadaju šejtanu: krvarenje iz nosa, pospanost, zla sugestija i pomisao (el-vesvesetu), zijevanje, češanje, okretanje i igra s nečim.”[32]
U nekim predajama se još navodi: nepažnja i kolebljivost. Neko od dobrih Prethodnika je rekao: “Četiri stvari u namazu ukazuju na nepristojnost: okretanje, dodirivanje lica, namještanje kamenčića, obavljanje namaza na putu, odnosno na mjestu za koje znaš da će neko tuda prolaziti.”
Isto tako, dok se obavlja namaz, zabranjeno je preplitanje prsta,[33] pucketanje prstā,[34] prekrivanje lica,[35] stavljanje ruku između bedara prilikom ruku’a.[36]
Neko od Ashaba navodi da je to bila praksa nekih, a onda im je to zabranjeno. Veoma je pokuđeno prilikom sedžde puhati po tlu da bi se očistilo, ili ravnati rukom pijesak ispred sebe. Takvih stvari se treba osloboditi i kloniti. Ružno je da podigne stopalo jedne noge i istim se osloni na bedro druge noge, ili da se, stojeći u namazu, osloni na zid ili predmet, pa u slučaju da isti padne, pao bi i on! Jasno je da od ovakvog namaza nema koristi, a Allah najbolje zna!
RAZLIKA IZMEĐU FARZA I SUNNETA
Stvari koje smo do sada naveli sadrže farzove, sunnete, osobine i odlike (ādāb), forme (hej’āt), i onaj koji teži putu i spoznaji Ahireta – na sve to mora paziti.
Od ovoga je dvanaest farzova:
1. Nijjet,
2. Tekbir,
3. Kijām (stajanje),
4. Fatiha,
5. Pregibanje prilikom ruku’a i to tako da se dlanovima osloni na koljeno, izravna svoja leđa i potpuno se smiri,
6. Uspravljanje sa ruku’a i mirno stajanje,
7. Sedžda – izražavanje smirenosti i skrušenosti,
8. Podizanje sa sedžde,
9. Zadnje sjedenje,
10. Zadnji Tešehhud,
11. Salavat na Resula, sallallahu alejhi ve sellem,
12. Prva predaja selāma.
Od ovoga su četiri sunneta vezana za radnje, a to su:
1. Dizanje ruku prilikom uvodnog tekbira,
2. Dizanje ruku prilikom odlaska na ruku’,
3. Dizanje ruku prilikom stajanja (kijam),
4. Prvo sjedenje.
Što se tiče položaja prstā, njihovog podizanja i sl., to su samo forme koje su sastavni dio sunneta.
Isto tako, oslanjanje na nogu, ili sjedenje na nozi, to su forme koje su popratni detalji vezani za sjedenje u namazu. Smirenost i usmjeren pogled, za razliku od okretanja, daje ljepotu stajanja (kijamu). Pauze i predahe prilikom sedžde također nismo svrstali u sunnet, jer one samo olakšavaju i uljepšavaju čin ustajanja sa sedžde.
Sunneti koji su vezani za izgovor i učenje su:
1. Dova kojom se stupa u namaz (Subhāneke),
2. Učenje ”Euzu billahi i Bismillahi”,
3. Izgovaranje riječi ”Āmin” – što je pritvrđeni sunnet,
4. Učenje sure ili ajetā,
5. Prenosni tekbir (tekbiri pri promjeni položaja i pozicija u namazu, kao stajanje, ruku’, sedžda i sl. – op.prev.),
6. Izgovoranje zahvalnosti pri činu ruku’a,
7. Izgovaranje zahvalnosti prilikom sedžde,
8. Uspravljanje nakon ruku’a i sedžde,
9. Prvi Tešehhud,
10. Učenje salavata na Tešehhudu,
11. Dova na kraju drugog Tešehhuda,
12. Predaja drugog selama.
Važno je ukazati, da su navedene obaveze, iako sve rangirane kao sunnet, različite u svom značaju.
Četiri od navedenih sunneta, ukoliko u njihovom izvršavanju dođe do nehotičnog previda i greške, zahtijevaju da se učini “sehvi sedžda” (sedžda koja se praktikuje u slučaju zaborava – op.prev.).
Jedan sunnet je vezan za djelo, odnosno čin, a to je prvo sjedenje i prvi Tešehhud. Čin prvog sjedenja upućujue na prirodu i redoslijed određenog namaza, ukazuje npr. na to da li se radi o namazu od četiri rekata ili ne? Za razliku od toga, dizanje ruku ne upućuje na sistem niti redoslijed u namazu. One se nazivaju dijelovima, a dijelovi se nadoknađuju sehvi sedždom. S druge strane, kod zikrova, samo tri zahtijevaju obavljanje sehvi sedžde:
1. Učenje Kunut dove,
2. Prvi Tešehhud,
3. Salavat na Resula, sallallahu alejhi ve sellem. Učenje salavata na Resula, sallallahu alejhi ve sellem, na prvom sjedenju, za razliku od tekbira prijelaza i zikra na rukū’ i sedždi i ispravljanju s njih, jer su ruku’ i sedžda svojom formom neuobičajeni i njima se ostvaruje smisao ibadeta i bez izgovaranja prelaznog tekbira, jer nedostatak tih zikrova ne mijenja formu ibadeta.
Što se tiče sjedenja na prvom Tešehhudu, to je uobičajen čin, koji je namijenjen specijalno za Tešehhud, i njegovo izostavljanje imalo bi osjetne posljedice. Tako npr. uvodna dova za namaz, kao i učenje sure, njihovo izostavljanje ne povlači posljedice, jer je stajanje ispunjeno učenjem Fatihe. Isto tako, dova nakon drugog Tešehhuda, dok je kunut dova posljednje što se nadoknađuje sehvi sedždom. Za produženo stajanje u namazu nema izravne naredbe. To se i ne proporučuje, osim u slučaju sabah-namaza.
Možda ćeš postaviti pitanje: “Razlika između farza i sunneta je poznata i shvatljiva. Ako farz izostane gubi se validnost propisa, za razliku od sunneta. Izostavljanje farza rezultira kaznom, što nije slučaj sa sunnetom. Međutim, kako shvatiti razliku između sunneta i sunneta? Kako razumjeti formulacije: sunnetske naredbe su poželjne i dobrovoljne; Nema kazne za izostavljanje sunneta; Za prakticiranje sunneta – zagarantovana je nagrada. Kako ovo razumjeti?”
Trebaš prije svega shvatiti smisao nagrade, kazne i poželjnosti, što su odlike i karakterstike sunneta, ni u kom slučaju ne isključuje smisao stepenovanja. To ćemo dokazati na sljedeći način: Čovjek kao biće se može posmatrati kroz svoju unutarnju (el-bātin) i vanjsku dimenziju (ez-zāhir). Unutarnju dimenziju čine život i duša, vanjsku njegovi materijalni dijelovi. Život čovjeka ovisi o nekim materijalnim dijelovima njegovog tijela, npr. srca, jetre i mozga. Prestanak života ovih dijelova znači i prestanak života čovjeka. Nedostatak nekih dijelova tijela ne ugrožava i njegov život, ali mijenja smisao i način života, npr. nedostatak oka, ruke, noge ili jezika. Nedostatak nekih dijelova, s druge strane, niti ugrožava život čovjeka, niti ga mijenja i otežava, svodi se na određene estetske efekte, npr. obrve, brada, trepavice, put lica. Nekada su nedostaci takve naravi da oni ukazuju, ne na osnov ljepote, nego na njenu perfekciju, npr. povijenost obrva, crnoća brade i trepavica, simetrija i sklad dijelova tijela, izmiješanost crvenila i bjeline lica i sl. Na tom planu evidentne su osjetne ili ogromne razlike. Isto tako, i ibadet ima svoju unutarnju dimenziju, sadržanu u nijjetu, skrušenosti, prisutnosti srca, te vanjsku formu koja se manifestuje ruku’om, sedždom, kijamom, a što je predmet našeg trenutnog izlaganja. Ruku’, sedžda, kijām i drugi osnovni elementi namaza (el-erkān) su poput srca, glave, jetre u organizmu čovjeka, jer bez tih elemenata nema namaza. Sunnete koje smo spomenuli, kao dizanje ruku, uvodna dova u namazu, prvi Tešehhud, to je poput očiju, ruku ili nogu jednog organizma, ako se neki od ovih sunneta izostave, namaz će biti valjan, ali neće biti perfektan, isto kao što ljudski organizam nije perfektan sa nedostatkom nekih od navedenih organa. Onaj ko nastoji namaz svesti samo na njegove elementarne dijelove sličan čovjeku koji vladaru pokloni roba kojem nedostaju neki ekstremiteti.
Uloga formalnih stvari iz domena sunneta (el-hej’ātu) u namazu slična je estetskom izgledu obrva, brade, trepavica, tena lica na nečijem tijelu i sl. Značaj zikra odnosno dove, u domenu sunneta može se porediti sa ljepotom i uljepšavanjem obrva, brade i sl. koji doprinose izgledu i estetici ljudskog tijela.
Prema tome, namaz je poput skupocjenog dara koji se nudi Vladaru vladarā. Pogledajte šta i kako nude kraljevima i vladarima oni koji žele steći njihovu naklonost, a ovdje se radi o ponudi Allahu, dželle š‘anuhu! Tu ponudu će Allah, dželle š‘anuhu, čovjeku uzvratiti na Dan Velikog ispita pa je u interesu čovjeka da povede računa o ljepoti i ružnoći poklona kojeg nudi Allah, dželle š‘anuhu. Ko odabere lijep poklon – sebi ga je odabrao, ko izabere ružan poklon – za sebe ga je izabrao.
Fikhom se ne treba baviti u smislu da samo spoznaš razliku između farza i sunneta, te da nakon što shvatiš da sunnet, u odnosu na farz, nije obavezan, isti ostaviš i zapostaviš. To podsjeća na riječi ljekara: “Odstranjenje oka ne umanjuje vrijednost čovjeka (roba), ali ga ćoravost eliminiše da bude predmet poklona Sultanu.”
Ovako bi trebalo shvatiti stepene sunneta, njegovih formi i odlika. Svaki namaz koji čovjek obavi, a zapostavi pravilnost ruku’a i sedžde u tom namazu, svjedočit će protiv njega i bit će mu prvi protivnik na Sudnjem danu: “Dragi Allahu, zapostavi ga kao što je on mene zapostavio.”
Nadamo se da će hadisi i predaje koje smo naveli u ovom poglavlju, a koji govore o ključnim elementima ispravnosti namaza, uveliko koristiti.
Autor: Ebu Hamid el-Gazali
Naslov originala: Ihja ulumid-din
Prevod naslova: Preporod (oživljavanje) islamskih nauka, kitab o značaju i
tajnama namaza
[1] Ibn El-Esīr (”En-Nihājetu”). Seid ibn Mensur navodi da je Ibn Mes’ud primijetio čovjeka kako u namazu stoji sastavljenih stopala te da je rekao: ”Ovaj postupa suprotno sunnetu.” [2] Sād, 31. [3] Ibrahim, 49. [4] En-Nās, 1-6. [5] Muttefekun alejhi od Ibn Omera. Buharija (735-736); Muslim (21-22/390). [6] ‘Ata’, Ibn Huzejme od Ebu Hurejre, El-Bejheki. [7] Buhari (738-739); od Ibn Omera, Ebu Davud (723); od Vāila. [8] Muslim (22/390) od Ibn Omera. [9] Ebu Davud (730);od Ebi Hurejre, Ibn es-Salah (”El-Muškil”). [10] Et-Taberāni od Muaz ibn Džebela sa slabim (daif) senedom. [11]Muslim (150/601) od Ibn Omera; Ebu Davud (764); Ibn Madže (807); od Džubejra. [12] Muslim (201/771). [13] Ebu Davud (772); Et-Tirmizi (243); El-Hākim od hazreti Aiše i kaže da je sahih, dok Tirmizi i Darekutni kažu da je daif. Bilježi ga i Muslim (52/399) kao mevkuf mpredaju od hazreti Omera, El-Bejheki od Džabira ibn Mu’tima. [14] Mufessal – zadnja sedmina Kur’ana. Počinje od početka sure Qāf pa do kraje teksta Kur’ana. [15] Osamdeset peta sura Kur’ana. [16] El-Bejheki od Ibn Abbasa, Ebu Davud (1425-1426); Et-Tirmizi (463); En-Nesāi (1744); od El-Hasena. Sened hadisa je sahih. [17] Muttefekun alejhi od Enes ibn Malika. Buhari (822); Muslim (233/493). [18] Buharija (832); Muslim (129/589) od hazreti Aiše, Muslim (201/771) od hazreti Alije. [19] Et-Tirmizi (282); Ibn Madže (894) od hazreti Alije sa slabim (daif) senedom, Muslim (240/498) od hazreti Aiše, El-Hākim od Samure. [20] Ebu Davud (643); Et-Tirmizi (387); El-Hākim od Ebu Hurejre i kaže da je sahih. [21] Muttefekun alejhi od Ibn Abbasa. Buhari (815); Muslim (228/490). [22] Ebu Davud (497); El-Hākim od Ebu Hurejre i kaže da je sahih.. [23] Ebu Davud (780); En-Nesāi (890); od Ibn Omera sa sahih (vjerodostojnim) senedom. [24] Buharija (744); Muslim (147/598) od Ebu Hurejre, Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madže od Samure. [25] Ibn Madže (617); Ed-Darekutni od Ebi Umame, Ebu Davud (91); od Ebu Hurejre, Muslim (67/560) od hazreti Aiše, Et-Tirmizi (357); od Sevhana i kaže da je dobar.. [26] Nepoznat. [27] Nepoznat. [28] Ebu Davud (643); Ibn Madže (966); od Ebu Hurejre sa dobrim senedom, El-Hākim i kaže da je sahih. [29] Muttefekun alejhi od Ibn Abbasa. Buhari (816); Muslim (227-228/490). [30] Muttefekun alejhi od Ibn Omera i hazreti Aiše. Buhari (673); Muslim (66/559). [31] Nepoznat. [32] Buharija (3289); Muslim (56/2994) od Ebu Hurejre, Et-Tirmizi (2748); od Adijj ibn Sabita, Muslim (68/2203) od Osman ibn ebi El-’As, Buharija, 751; od hazreti Aiše. [33] Ahmed, Ibn Hibban, El-Hākim od Ebu Hurejre i kaže da je sahih, Ebu Davud, Et-Tirmizi (386); Ibn Madže (967); Ibn Hibban od Ka’b ibn Udžre. [34] Ibn Madže (966); El-Hakim od Ebu Hurejre i kaže da je sahih. [35] Ebu Davud, 643; Ibn Madže, 966; El-Hākim od Ebu Hurejre i kaže da je sahih. [36] Muttefekun alejhi. Buhari, 790; Muslim, (31/535) od S’ada ibn ebi Vekkasa.