Autor: Ahmed Mehmedović
Iza njega je ostala zbirka fetvi Nuqul al-fatawa al-Faydiyya. Obrada i prezentiranje ovoga djela bila bi zahvalna tema nekom našem budućem magistrantu ili doktorantu na FIN-u. Kada su ga spuštali u mezar, Dževdet-paša je rekao: Ovdje sad ukopavamo riznicu šeri'atskog prava!
Mevlana hadži-Mehmed Refik-efendija, šejhu-l-islam, rođen je u Rogatici (Čelebi Pazaru) 1813. godine. Njegov otac Ali-efendija i djed hadži-Abdullah-efendija (hadži-Abdi-beg) pripadali su ulemanskom staležu pa je i mladi Mehmed mogao krenuti istim putem. Mehmed Refik osnovno školovanje započinje u rodnoj Rogatici, pred ocem, koji ubrzo umire, pa on nakratko prekida školovanje. Uskoro nastavlja obrazovanje u Sarajevu, kada brigu o njegovom obrazovanju preuzima tetak mu Mustafa Sabri-efendija Glođo. U vrijeme Glođinog boravka u Travniku 1825. godine, u svojstvu travničkog kadije boravio je i školovao se i Mehmed Refik-efendija. Po Glođinom povratku u Sarajevo Mehmed Refik-efendija nastavlja školovanje u Gazi Husrev-begovoj (Kuršumliji) medresi pred uglednim muderrisom Mehmed-efendijom, sinom muderrisa Ahmed-efendije Dupničanina, poznatim kao Kučuk Mehmed-efendija (u. 1852). Njegovu nadarenost i sposobnost brzo uočava kadija Husejn Ispartali Havadže-zade koji je u Bosni (Sarajevu) bio mula od 1832. do1833. godine. On ga postavlja za sekretara šeri'atskog suda i to mu je bila prva služba. Po okončanju kadijske službe u Bosni, Husein-efendija Ispartali poveo je sa sobom Refik-efendiju u Istanbul i oženio ga svojom kćerkom.
Fetva-emin s 37 godina
Mehmed Refik-efendija koristi priliku i u Istanbulu nastavlja studije. Pohađao je Amdža-zade Husejn-pašinu na Saračhanebaši i Fatihovu medresu. Sluša predavanja glasovitih alima Aksakali Muzellefa Ahmed-efendije i Gurdžu Muhammeda Sakib-efendije i od obojice dobija diplome. Kada mu punac odlazi na kadijsku dužnost u Damask 1837. godine, s njim ide i Mehmed Refik-efendija. On tada izučava tesavvuf, a naročito djela Muhjuddina ibn Arebija, često odlazi do njegovog mezara i nekoliko puta ga viđa u snu. U Damasku se druži sa istaknutim šejhovima toga vremena kao što je šejh Abdulfettah Ukri, pred kojim uči i prima ovlaštenje (inabet) da i sam poučava. Ovaj šejh ga uvodi u nakšibendijski tarikat. Nakon smrti punca 1838. godine Mehmed Refik-efendija se vraća u Istambul gdje se dodatno obrazuje, pri čemu se naročito posvećuje šeri'atskom pravu, hadisu, apologetici i misticizmu. Ubrzo počinje stažirati u Uredu za nadzor vakufa. Godine 1840. dobija službu u Vrhovnom islamskom starješinstvu, u Uredu za fetve. Nakon godinu dana postavljen je na položaj bab-kadije na Ejjubu u Istanbulu, a 1844. godine u Varni. Godinu dana kasnije vraća se u Istanbul u Ured za fetve. Na visoki položaj fetva-emina (šefa Ureda za fetve) postavljen je, po prijedlogu dotadašnjeg fetva-emina Mehmeda Arifa Mešreb-zadea, a uz saglasnost šejhu-l-islama Muhammeda Asim-efendije Mekki-zadea, 1846. godine. Kako je imao tek 37 godina Mehmed Refik-efendija je bio predmetom zavisti među muderrisima i fakihima, a neki su i javno negodovali. Te godine umire šejhu-l-islam Mekki-zade, a na njegov položaj dolazi Arif Hikmet-beg-efendi koji potvrđuje Mehmeda Refik-efendiju na položaju fetva-emina i ukazuje mu svoje povjerenje. Mehmed Refik-efendija je u međuvremenu bio počašćen titulama munle od Izmira 1847., munle od Bosne 1848., munle od Edrene 1849., munle od Mekke i Medine (Haremejn-i muhteremejn) 1850., i Istanbula 1853. godine. Iste godine postaje savjetnik anadolskog i rumelijskog kadi askera uz članstvo u komisiji za izbor šeri'atskih sudija, a od 1855. promoviran je u inspektora carskih vakufa. U tom svojstvu on je lično 8. dž. evvela 1273/4. januara 1857. godine sačinio prijepis (sa originala) Gazi Husrev-begove vakufname za Kuršumli medresu i o tome, na početku, ostavio bilješku i otisak pečata u kojem se vješto prepliću njegovo i Poslanikovo ime: Ni'mer-Refiq Muhammed – Divan li je drug Muhammed!
Po drugi put je 1857. godine na položaju fetva-emina, a u ramazanu iste godine dodijeljeno mu je zvanje anadolskog kadi askera. Kada je 1859. godine renovirana Poslanikova džamija u Medini, na prijedlog Mehmeda Refik-efendije, na vrata te časne džamije uklesan je hadis: Jedan namaz u ovoj mojoj džamiji vrijedniji je od hiljadu namaza u drugim džamijama, izuzev časnog hrama Mekke! Taj prijedlog usvojio je i tadašnji sultan Abdulmedžid. I pored toga što je bio na položaju predsjednika Komisije za izbor šeri'atskih sudija, postaje član Komisije za izradu zakona pri ministarstvu pravosuđa. Te godine odlazi u Mekku da obavi hadždžd. Godine 1864. (21. marta) preuzima položaj anadolskog kadi-askera što Fadil-paša Šerifović obilježava tarihom na turskom jeziku.
I Konačno, u četvrtak 27. rebi'u-l-evvela 1283/9. augusta 1866. godine, naš Mehmed Refik-efendija postaje šejhu-l-islam. To je najviši vjerski položaj u cijelom islamskom svijetu. Fadil-paša ne propušta priliku da ga počasti sa čak tri tariha na turskom jeziku, evo prvog distiha jednog od njih:
Sretno posta šejhu-l-islam u doba Ibn Kemala,
Visoki položaj opet je starom slavom ukrašen.
Riznica šeri'atskog prava
Refik-efendija je čast prvog alima svijeta obnašao godinu dana, devet mjeseci i devet dana, od 9. augusta 1866. do 30. aprila 1868. godine. Od tada je član Ministarskog vijeća (Meclis-i Mahsus-i Vukela) do smrti.
Nosilac je visokih odlikovanja Muresai Osmani (Kruna Osmanlija) i Medžidi prvog reda. Mehmed Refik-efendija je 1848. godine imenovan sarajevskim munlom (tada je i stekao titulu munla od Bosne), ali je on rijetko dolazio u Sarajevo, pa ga je zastupao Ahmed Ataullah-efendija.
Poput ostalih alima svoga vremena i Mehmed Refik-efendija je pisao. Iza njega je ostala zbirka fetvi Nuqul al-fatawa al-Faydiyya, zapravo njegov komentar fetvi Fejzullah-efendije Erzurumija. To je ujedno i izbor iz ranijih zbirki fetvi, uz neke njegove fetve. Djelo čini povelik svezak, a štampano je u Istanbulu 1849. godine. Osnovno djelo je na turskom jeziku, a njegov komentar na arapskom. Obrada i prezentiranje ovoga djela bila bi zahvalna tema nekom našem budućem magistrantu ili doktorantu na FIN-u ili nekoj drugoj visoko-školskoj ustanovi.
Početkom 1871. godine Refik-efendija obolijeva od tifusa i nakon tridesetak dana umire 20. aprila iste godine, u svojoj palači kod Emir Buharijeve tekije na Fatihu, u 59. godini života. Iako mu je bio iskopan mezar izvan gradskih zidina, u blizini Bahir Mustafa-pašine tekije, kraj mezara njegova prethodnika šejhu-l-islama Mešreb-zade Mehmeda Arif-efendije, po naredbi sultana ukopan je blizu turbeta Mehmeda el-Fatiha u najužem centru Istanbula. Kada su ga spuštali u mezar, Dževdet-paša je rekao: Ovdje sad ukopavamo riznicu šeri'atskog prava! Tarihe smrti spjevali su mu brojni ondašnji pjesnici, ali mu se na nišanu nalazi tarih našeg velikog pjesnika i njegovog prijatelja Fadil-paše Šerifovića. Jedan tarih posvetio mu je i Sami-paša. Oba tariha nalaze se u Kadićevom Zborniku. Jedan tarih se završava ovim kronostihom: Ode Refik-efendija u vječitu tekiju!
Fadil-paša Šerifović se pobrinuo da se iz imetka Refik-efendije, prema njegovoj oporuci, u rodnoj Rogatici podigne džamija i mekteb. Iz njegove vakufname se vidi da je za izdržavanje džamije uvakufio 250 zlatnih medžidija, da se za njih kupe nekretnine koje će se izdavati pod zakup, a od prihoda da se daju plaće službenicima, za rasvjetu, održavanje objekata i dr. Džamija je bila poznata pod imenom Šejhulislamijja, podignuta 1870. godine na mjestu nekadašnje Derviš-pašine (a ne Džafer-pašine) džamije, poznate i pod imenom Tekijska džamija. Šejhu-l-islamijja je bila lijepa i prostrana bogomolja sa kamenom munarom i osobito vrijednim stropom i mahfilom od rezbarenog drveta. Naročito lijepa bila je rozeta na sredini stropa (sofraluk). Tarih na turskom jeziku od deset stihova, povodom izgradnje džamije, spjevao je vakifov prijatelj i vasi-muhtar Fadil-paša Šerifović, nalazio se na kamenoj ploči iznad ulaza. Porušili su je Srbi, naši vijekovni dušmani, u Drugom svjetskom ratu (i još njih nekoliko), a sve ostale u posljednjem. Umjesto da se ponose što je u malenoj Rogatici rođen najviši duhovni autoritet islamskog svijeta, šejhu-l-islam, da kao oči u glavi čuvaju njegovu džamiju i rodnu kuću, da se time hvale i ponose, da mame turiste sa svih strana svijeta da je posjete, da od toga zarađuju i izdržavaju se, oni je ruše, do temelja! Mržnjom otrovani, zaluđeni, raspamećeni i zaslijepljeni! Time nisu naškodili njemu nego sebi samima. On, za sva vremena, ostaje jedan od najvećih autoriteta islamskog svijeta!
Rahmet mu plemenitoj duši!
Izvori i literatura:
HAS, T-30, Saraj kadileri II, zadnja str.: GHB, V-258 (757); Kadić, Zbornik, XXV, str. 415, XXVI, str. 81, 147, 164-165; Spomenica Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, Sarajevo, 1932., str. 80, 150, 193, 204; Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1933., str. 18-19; Dr. Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 582-583; Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine II, Sarajevo, 1977., str. 93-94; Kasim Dobrača, „Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić - šejul-islam“, Anali GHB, knj. V-VI/1978., str. 99-115; Fadil-paša Šerifović, Divan (preveo i priredio dr. Fehim Nametak), Sarajevo, 1981., str. 160, 176; Muvekkit, Povijest Bosne 2, str. 1123-1124; Talip Mert, „Šejhul-islam iz Bosne: Mehmed Refik-efendija“, Mjesto i uloga derviških redova u Bosni i Heercegovini, Sarajevo, 2011., str. 409-413; Mehmedović, Leksikon bošnjačke uleme, str. 192-193.